Pregled posta

društvene igre s istinom povijesti

ČAHTINSKI POUČAK


Prije tri dana navratili su navečer Katarina i Čahto da se zabavimo nekim društvenim igrama. Zasjeli smo u kuhinju gdje je najveći stol po kojem možemo rasprostrti table i ostali potrebni pribor, no prije nego smo stigli početi Katarina je iznijela temu koje smo se dograbili i, umjesto da bacamo kockice i pomičemo figurice, cijelu večer smo proveli raspravljajući. Između ostalog, riječ je bila o istini, apsolutnoj istini, subjektivnim istinama, relativnim istinama i raznim vrstama istina, pri čemu smo se pozivali na psihologiju, sociologiju i osobna iskustva, te zalazili u filozofiju, a na momente je diskusija bivala prilično strastvena.

Oko jedanaest je ušetao u kuhinju Babl-pas jer je to njegovo vrijeme hranjenja. On obožava neku neopisivo smrdljivu hranu koju mu jedino ja u cijeloj obitelji, jer mi je osjet mirisa uništen cigaretama, mogu poslužiti. Izišao sam s njim na balkon pored kuhinje, te zatvorio vrata za sobom prije nego sam otvorio vrećicu. To mi je omogućilo da poštedim ostale nesnosna smrada, a istovremeno petnaestak minuta i dalje pratim kako se razgovor razvija jer su oni iz kuhinje bili dovoljno glasni da ih se dobro čulo kroz staklo. Iskoristio sam priliku da ujedno bacim hranu i mačkama koje u to vrijeme redovno dolaze do ulaza u našu kuću, a među njih se nagurao i divovski jež koji povremeno navraća.

Nakon što se pas najeo vratili smo se u kuhinju, a to je iskoristio mali jež koji živi na balkonu da izađe iz svog skloništa i cijeli se uvali u pseću zdjelicu da obliže ostatke. Iz svoje sobe je svratio sin Dinko da nešto prigrize, spazio ježa u zdjelici, te ga razdragano unio pokazati gostima.

Ubrzo nakon toga Katarina i Čahto su nas napustili. Izišavši iz kuće, dok su hodali mračnom ulicom do mjesta gdje su ostavili automobil, Katarina je pitala Čahtu je li bila naporna s temom koja je prvenstveno nju zanimala.

„Paaa…“, odgovorio je Čahto, „Pero je posljednjih četrdeset i pet minuta hranio živinu… –čitaj: bježao od stola. Natalija – koja inače nije poslušna ženica – cijelu je večer skakala na svaki njegov mig i pomagala mu, a kao kruna svega Dinko je donio ježa u teći i primorao te da zašutiš.“

Kad sam čuo za Čahtinu verziju što se te večeri događalo na tren mi se učinilo kao da mi se otvorio procjep u neku paralelnu stvarnost. Prvo, sve što je rekao bilo je točno. Drugo, kako je iznio bilo je savršeno logično. Ma kako se samo dosjetio?! Pa kako je to posložio! Ipak, nije to bilo kao izravni uvid u sumanutost kao kad se otvore korice „Hrvatskog političkog leksikona“ Hrvoja Šošića, iako je bilo jednako sve pogrešno.

Recimo, pas dolazi svaki dan u isto vrijeme da ga nahranim bez obzira što se drugo u kući događa. Mačke to znaju i svakog dana u isto vrijeme čekaju ispod balkona. Moja ljubljena supruga ima sklonost da bude inkarnacija doktora Jekylla i gospodina Hyda, ali je već tri dana ranije upala u fazu kad je dobra prema meni da bolja ne može biti, što Čahto nije znao, a kamoli prepoznao. Mali jež se sasvim slučajno uvalio u pseću zdjelicu upravo u trenu kad je Dinko ogladnio, što je sinu pružilo priliku da ga unese i pohvali se novim kućnim ljubimcem.

Dakle, koliko god Čahtino objašnjenje bilo utemeljeno i uvjerljivo, sve što je samo po sebi točno u generalno promašenoj konstrukciji izvrće se u pogrešno upotrijebljen argument. Čahtina je tvrdnja da smo supruga i ja prihvatili razgovor iz domaćinske obazrivosti, a da smo samo vrebali priliku kako se pristojno iz njega izvući. Istina je upravo suprotna: i supruga i ja smo bili zainteresirani i sa zanimanjem smo učestvovali u raspravi i pri tome se dobro zabavili.

No Čahtina interpretacija zbivanja te večeri je i poučna, upravo zato jer je iznenađujuća i dobra. Bio je učesnik, svjedok iz prve ruke, rekao je što je rekao još dok su sjećanja bila sasvim svježa, dobro je sve uočio i pronicljivo protumačio, a ipak njegovo viđenje zapravo nije imalo veze sa stvarnošću. Pri tome nije imao nikakvog interesa da namjerno izvrće situaciju, naši odnosi su prijateljski i opušteni, neopterećeni bilo kakvim privagama. Kako je njegovo viđenje uopće moguće?

Prvo i osnovno, kad pokušamo logički osmisliti niz slučajnih koincidencija i činjenica bez veze s okosnicom zbivanja, samo o sposobnosti interpretatora ovisi hoće li mu tumačenje biti vrlo prihvatljivo ili očigledno nakaradno, ali u svim slučajevima mora biti suštinski krivo. Kad pokušamo pridati smisao događajima bez smisla, rezultat može biti samo besmislica, bez obzira koliko izgledala smisleno. Drugo, Čahto je bio najzagriženiji – općepoznato je da je takav – da zaigramo neku društvenu igru, pa je tok kojim se okupljanje izmetnulo sigurno upravo njega najviše, ako ne i jedinoga, smetao, pa je u skladu s tim uočavao prvenstveno činjenice u skladu s vlastitim nezadovoljstvom i previđao ili umanjivao one suprotne. Njegovo viđenje je prvenstveno odraz njegove pozicije unutar cjeline događaja, a ne samih događaja.

Razmislimo sad koliko su pouzdana sjećanja svjedoka nakon dvadeset ili pedeset godina, pogotovo kad imaju interesa da nešto predstave u skladu sa svojim ciljevima i svjetonazorom, kad nisu nimalo dobronamjerni?

U prvi mah bi se moglo pomisliti da se na svjedoke zapravo uopće ne možemo osloniti. Ako se ne možemo osloniti na svjedoke – što nam drugo preostaje? Materijalni dokazi i dokumenti? No oni su također nepouzdani. Recimo, nakon što sam prestao živjeti s prvom suprugom, nakon što je svatko od nas krenuo drugim životnim putom, budući smo ostali u dobrim odnosima i nije bilo nikakvog razloga da požurujemo, još deset godina smo ostali u legalnom braku. Istovremeno, dok sam bio bez ikakvih primanja i zapravo na rubu gladi, kako sam stanovao u velikom stanu, jedan prijatelj me zamolio da prijavimo njegovu suprugu kao moju kućnu pomoćnicu, a on je plaćao sve potrebno da bi ona imala zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Ako će netko za sto i pedeset godina na temelju dokumenata pokušati rekonstruirati moj život u tom razdoblju, rezultati će biti senzacionalni. Ispast će da sam u doba za koje sam tvrdio da sam samovao bio oženjen, imao suprugu, a dok sam tvrdio da sam siromašan kao crveni miš uživao sam u luksuzu korištenja služavke!

No svjedoci ipak imaju svoju vrijednost. Da bi došli do te vrijednosti prvo se moramo pozabaviti pitanjem kako mogu biti siguran da je moje viđenje ispravno, a Čahtino nije. Što ako je on u pravu, a ne ja? Prvi je kriterij jednostavan – ja naprosto znam više. Znam da psi imaju osjećaj za vrijeme da bez sata svakodnevno točno u minutu dolaze napraviti ono na što su svikli. Znam da je jež tako halapljiva životinja da ga svaki slastan zalogaj može izvući na vidjelo. Znam da moj sin ima običaj prije spavanja svratiti u kuhinju i prigristi keks ili dva. Znam u kakvim sam odnosima sa suprugom posljednjih dana. Ako Čahti iznesem te dodatne argumente, nema razloga zašto odmah ne bi promijenio svoje mišljenje. Istovremeno, mogu razjasniti svaki njegov argument, a on nema što razjašnjavati moje.

Slično je i s dokumentima. Rješenje o razvodu braka imalo bi sasvim drugo značenje uz prijavu stalnog mjesta boravka moje bivše supruge u Italiji s pet godina starijim datumom. Dokument o kućnoj pomoćnici izgubio bi na snazi kad bi ga se usporedilo s potvrdama koliko sam kasnio s plaćanjem komunalnih naknada i računa za kućne troškove, te s izvodima s žiro-računa. Istina na temelju izjava svjedoka ustanovljiva je kad su ljudi dobronamjerni i neopterećeni, problem je kad nisu. Istina na temelju dokumenata ustanovljiva je kad su na raspolaganju svi relevantni dokumenti, a nedohvatljiva kad neki od njih nije.

Klasični problem Salamonovog suda ima i jednu dodatnu varijantu. U priči koju svi znamo jedna majka govori istinu, druga laže, a Salamon mora dokučiti koja je koja. Uzevši u obzir Čahtin primjer možemo zamisliti tu situaciju i drugačije – što ako su obje majke u najboljoj namjeri uvjerene da govore istinu, bez obzira koja je u pravu?

Neću reći da je pravu istinu nemoguće dokučiti, nego da primjer s Čahtinom interpretacijom govori da uvijek postoji mogućnost fantastičnih kombinacija koje bez obzira koliko se pozivale na istinite činjenice mogu biti toliko udaljene od stvarnosti da možemo reći da su bez veze ili čak suprotne istini, a ta mogućnost raste do bezumnosti kad se upletu i falsificirani podaci, niske strasti i jeftini interesi.

Što kad ključni dokumenti naprosto nisu poznati, a svjedoci izvrću, iskrivljavaju, izmišljaju? Za povijesne istine je čak manje važno koliko su točne, važnije je kakvim nas ljudima čini pristajanje uz jednu ili uz drugu povijesnu istinu, kakvu budućnost možemo graditi pristajanjem uz jednu ili drugu interpretaciju.

Kriterij za prošlost je budućnost. Prihvatimo li Čahtinu interpretaciju, u budućnosti ćemo izbjegavati zalaženje u bilo koje teme, pri čemu ćemo svi biti donekle zadovoljni jer svi volimo društvene igre, ali ćemo istovremeno Katarina, moja supruga i ja biti zakinuti jer volimo i prodiskutirani o onome što nas zanima. Odbacimo li Čahtinu interpetaciju, budućnost pruža više mogućnosti, uključujući da netko bude nezadovoljniji ako svi navale pričati dok se njemu igra ili hoće igrati dok se njemu raspravlja, ali i da većina bude zadovoljnija jer u pravom trenu može raditi upravo ono što im se najviše radi, pa čak i da se natežemo za što ćemo se odlučiti ako su suprotne želje podjednako raspoređene. Kriterij za budućnost je prošlost. Nismo li u prošlosti nabavili pribor za neku društvenu igru i naučili pravila, nikada je u budućnosti nećemo uspjeti zaigrati. Budućnost nesmiljeno odbacuje nemoguće verzije prošlosti: nismo li nabavili neki pribor, njega nema pa nema. Istovremeno, prošlost ne određuje budućnost neumoljivo, jednoznačno i bespogovorno. Nema li nečega, možda se može izgraditi. Upravo u tom stalno redefinirajućem odnosu nalazi se prostor slobode.












Post je objavljen 06.09.2014. u 20:46 sati.