|
Iz privatnih razloga ponavljam priču prethodno objavljenu
10.05.2011. Jedan od njih, od vremena o kojemu priča govori poslao sam gotovo nebrojeno molbi za zaposlenje na razne adrese u Hrvatskoj i, premda sam za strance bio sasvim dobar, za nikoga od domaćih nisam, a kako iz dana u dan postajem sve stariji, to sam i eventualnim poslodavcima sve manje zanimljiv.  Uzaludno sam slao molbe na razne natječaje za razne poslove, a ušteđevina se topila. U otužnom nizu takvih javljanja, na što se svela glavnina onoga što sam pisao, bila je i ponuda UNHCR-u, organizaciji Ujedinjenih nacija za pomoć izbjeglicama. Tražili su čovjeka sa znanjem engleskog jezika i drugim kvalifikacijama koje sam uvelike zadovoljavao. U to su se vrijeme u Zagrebu smjestili uredi raznih inostranih i međunarodnih humanitarnih organizacija, te su prevoditelji i vodiči bili masovni traženi. Jedan od uvjeta bio je i iskazana spremnost za putovanja i rad u drugim zemljama, što sam protumačio da im treba prevoditelj za odlazak u Bosnu u kojoj je tada bjesnio rat. Isto to protumačio sam i kao naznaku da će preferirati mlađe ljude kojima neuredan život lakše pada, a skitanje još doživljavaju kao pustolovinu.Iznenadio sam se kad su mi odgovorili i pozvali me na razgovor. Bilo mi je jasno da su dobili nekoliko stotina, ako ne i tisuća ponuda, pa nisam očekivao da će išta biti od toga. Pretpostavio sam da sam ušao u prvi krug od stotinjak ljudi i da me zovu reda radi, a izabrati će nekog znatno mlađeg. Dovezao sam do zgrade u kojoj su se smjestili dvadesetak minuta ranije, ali je sve uokolo i nadaleko bilo prekrcano automobilima, pa sam se dobrano pomučio dok sam pronašao mjesto za parkiranje i to poprilično daleko. Bio je vreli ljetni dan, po najgoroj jari žurio sam da ne zakasnim i pitao se – što mi sve to treba kad je ionako uzaludno? Došao sam do zgrade točno u zakazano vrijeme sastanka. U dopisu kojim su me pozvali bila je naznačena samo adresa, bez kata i broja sobe u koju se trebam javiti, pa sam očekivao da će nekakva obavijest biti istaknuta na ulazu. Nije bilo nikakve obavijesti. Otišao sam do portira u predvorju iza ulaza i pitao ga gdje sjedi komisija koja razgovara s kandidatima za posao. Nije imao pojma. Rekao je da je nedavno preuzeo smjenu na portirnici, a prethodni portir mu nije ništa napomenuo. Kad sam kanio krenuti u zgradu da se raspitujem, zaustavio me je da moram pokazati svoje dokumente i reći kome idem. Dam mu legitimaciju i rekoh da tražim komisiju koja razgovara s kandidatima, na što on kaže da ne zna za takvu komisiju, te da me ne može pustiti ako ne zna kamo idem. Na to sam se tako izderao na njega da je shvatio da bi sljedeće moglo biti da ga pridavim, pa je ustuknuo. Krenuo sam od prve kancelarije u prizemlju s pitanjem gdje se trebam javiti. Nitko nije znao. Išao sam od sobe do sobe, upadao bez kucanja i raspitivao se da li itko zna gdje zasjeda komisija koju tražim. Tek negdje u dvadesetoj prostoriji, na sredini drugog kata, naišao sam na tri čovjeka koji su sjedili oko stola i odgovorili „Ovdje!“ Bio sam izmožden od vrućine, uspuhan od žurbe i uspinjanja stepenicama, kasnio sam desetak minuta i bio uvjeren da sam time izgubio sve izglede, ako ih je i bilo, pa sam bio i ljut zbog svega i odmah ih napao. Prije nego sam se predstavio odrješito sam ih izgrdio što su poslali poziv samo s adresom, a nisu se sjetili ni reći portiru gdje ih se može naći. Osim toga, pola službenika po uredima koriste kompjutere da igraju pasijans! Bili su dvojica stranaca i jedan naš. Maltene sam ih postrojio u stav „mirno“ – što će im novi ljudi kad ni postojeće dovoljno ne iskorištavaju? Bio sam toliko opak da sam samo čekao da me prekinu i izbace naglavačke, ali oni su samo pokorno slušali kako ih ribam i potvrdno kimali glavama. Nakon što sam se ispuhao počeli su oni mene ispitivati. Odgovarao sam mrzovoljno i preko volje, drčno i nabustio, no izgledalo je da su zadovoljni onim što sam im rekao. Rastali smo se s njihovim obećanjem da će me svakako još pozvati, što im nisam nimalo vjerovao. Drugi put su bili dva stranca i jedan naš, ali neki novi. U pismenom pozivu je bilo precizno napisano na koji kat i u koju sobu da dođem. Stigao sam na vrijeme. Prije nego su me počeli ispitivati održali su mi kraći govor. Mjesto za koje sam se javio nije bilo kakvo zaposlenje nego jedno od najodgovornijih i najviših u UNCHR-u, onaj kojeg izaberu imati će status međunarodnog diplomate, a uzusi organizacije traže da vrhunski ljudi budu iz raznih zemalja, pa je tako došao red da uzmu jednoga iz Hrvatske. Posao zahtijeva da izabrani čovjek stalno radi u inozemstvu i da mnogo putuje. Jesam li zaista spreman na tako nešto? Prije nego sam odgovorio obrušio sam se na one koji su me dočekali još opakije nego što sam izribao prethodnu komisiju. Jesu li svjesni u kojoj i kakvoj zemlji su objavili oglas? Novine su upravo prepune sličnih oglasa raznih međunarodnih organizacija, pa sam čak i ja, koji nisam nimalo nepismen. očitao da traže običnog prevoditelja, u najboljem slučaju sitnog pomoćnog službenika. Da im je oglas sadržavao makar rečenicu-dvije dodatnog objašnjenja vjerojatno bi im se javili daleko kvalitetniji ljudi nego što su im se javili. Umjesto da me odmah izbace, sva trojica su se suglasili s mojom procjenom. Tek nakon toga sam im odgovorio da nemam porodicu, nemam zaposlenje, a o prilikama u Hrvatskoj – čak nezavisno od rata – mislim sve najgore, a kamoli kad se i rat pribroji. Malo što me ne veže uz postojbinu, ionako se smatram stanovnikom svijeta. Da sam spreman krenuti bilo gdje s poslom uzeli su na znanje, a s mojim procjenama političkih i društvenih prilika u Hrvatskoj su se bez prigovora suglasili. Nakon toga smo popričali još oko pola sata u prijateljskom i srdačnom tomu. Stigao je i poziv za treći razgovor. Ovaj put su me dočekala tri stranca. Jedan bijelac, jedan Kinez ili Japanac i jedan tamnoputi - Indijac, Pakistanac ili nešto slično. Njih trojica mi gotovo nisu dali govoriti. Prvo su mi rekli da su dobili iscrpne izvještaje o prethodnim razgovorima i da prema njima toliko odskačem od ostalih kandidata da je pitanje mog izbora praktički već gotova stvar. Utoliko me ne kane ništa više ispitivati jer smatraju da razgovaraju s budućim kolegom. Svi ostali su bili neka fina čeljad, jedva su se usudili i pisnuti, dok sam ja pokazao da imam oštro oko, brzu reakciju i nemam petlje na jeziku, a upravo to im je potrebno. Od onoga kojeg kane zaposliti očekuju upravo da će biti nesmiljen, neka vrsta internog "Biča božjega". Uz veliko izvinjavanje objasnili su mi da procedura zahtijeva još jedan sastanak na kojem bi se trebalo procijeniti između posljednja dva kandidata, da je to po općem mišljenju u mom slučaju samo formalnost, ali mora se ispoštovati. Nakon toga su se sva trojica počela žaliti i kukati. Istina da su im primanja ogromna, ali život im je takav da se svi pitaju da li se to isplati. Stalno putuju po najgorim mjestima na svijetu, kriznim žarištima, gledaju samo ratove, progone, stradanja svih vrsta i nepregledne količine najrazličitijih stradanja. Sve je to vrlo deprimantno, teško je to izdržati. Po pola godine ne vide svoje obitelji ni najmilije, neprestano žive u nenormalnim okolnostima – teško je ostati normalan. Najteže im pada razdvojenost od porodica. Uvijek idu samo na takva mjesta gdje je pogibeljno povesti ženu i djecu sa sobom. Neki od njih troše većinu onoga što zarade da uz silne muke na dan-dva-tri skoče do svoje kuće da vide kako im djeca rastu. Zamalo su mi sva trojica plakali na ramenima. Dok su se njih trojica žalili palo mi je na pamet da to oni ne kmeče pred budućim kolegom, nego možda koriste prilike da se izjadaju budućem šefu. Brižno sam ih saslušao, a nakon toga im održao kraći govor. Suosjećam s njihovim problemima i svjestan sam teškoća s kojima se susreću, ali – kakva je svrha organizacija – ništa drugo se ni ne može očekivati. Utoliko organizacija zahtijeva ne samo ljude sposobne riješiti najteže probleme nego i one koji osjećaju kao svoj poziv žrtvovati se za dobrobit čovječanstva. Diplomatski pasoš nije samo čast i privilegija, nego i obaveza. Visoka primanja nisu samo pogodnost nego nužan preduvjet da su im porodice zbrinute, te se u potpunosti mogu posvetiti problemima koje trebaju rješavati. Srećom će relativno rano, još u naponu snage otići u penziju (to su mi oni sami odali) što će im pružiti priliku da se oporave od radnog vijeka, uživaju još dobar dio života, a imati će dovoljno vrijednih uspomena da mogu pisati memoare. Utješio sam ih i primirio koliko je to bilo moguće, a po njihovim reakcijama sam procijenio da je moja pretpostavka da je pozicija na koju me kane ustoličiti nadređena njihovim bila opravdana. Istovremeno s tom pričom u mom životu odvijala se i jedna druga. Mjesecima sam ljubovao s jednom mladom ženom koja je tada bila sve dobro što mi se događalo. Ona je bila jedino zbog čega bi mi bilo žao napustiti Hrvatsku, ali time bih samo preuzeo svoj dio prokletstva svog naroda da nema sreće bez da netko ode u gastarbaitere, a sumnjiva je to sreća. Jedan radi u tuđini, a drugi u domovini gradi kuću. Nije mi padalo na pamet da je oženim jer sam smatrao da je jedini valjan razlog zašto se ljudi trebaju vjenčati ako žele djecu, a ona nije ni diplomirala i majčistvo joj još nije bilo ni na kraju pameti. To je bilo jedino što mi je kod nje nedostajalo jer je mene već bila snažno spopala želja za nasljednicima, toliko jako da sam se zaticao kako mjerkam mlade djevojke i čeznutljivo zamišljam kako bi bilo lijepo da su mi kćerke. Jednoga dana dok sam čekao da mi stigne poziv za posljednji razgovor za prijem u UNHCR došla je moja draga i rekla mi da je zatrudnjela. Premišljala se što učiniti. Ja nisam imao dvojbi: ja bih dijete i nju. Moje nedoumice su bile samo oko toga što ću onda s poslom u svijetu? Bilo mi je besmisleno da dolazim dva puta godišnje na sedam dana pogledati koliko je dijete poraslo. S druge strane – što ću moći tom djetetu pružiti? Ako ostanem u Hrvatskoj poštenog posla neću naći nikada, do daljnjega ću se mučiti da spojim kraj s krajem, vjerojatno ćemo zauvijek ostati sirotinja. Možda je najviše što mu mogu priuštiti da imam pristojnu plaću i šaljem majci i više nego im je potrebno da pristojno žive? Moja draga je odlučila da hoće zadržati dijete, pa čak ako to znači da si natovari na vrat i mene kakav već jesam. Javio sam u UNHCR da sam odustao. Mora da su se grdno iznenadili. Nikada nisam požalio. Sigurno ima i drugih ljudi koji su izbjeglicama jednako korisni kao što bih bio ja, ali mom sinu nitko ne bi bio toliko dobar. Jedino što moja draga, naročito kad upadnemo u financijske škripce, povremeno ima neka čudna retroaktivna premišljanja, ali sad je već kasno. Kasno je, ali i nije. Još uvijek stigne biti mlada udovica, što je zbog razlike u godinama gotovo neizbježno, a tada će još u naponu snage imati dovoljno vremena da se oporavi od mene i uživa još dobar dio života. Ukoliko joj se prohtije imati će i dovoljno uspomena da može pisati memoare, a ove moje zabilješke u tom će joj slučaju dobro doći da se koječega prisjeti. |
|
NEĆE DUGO TRAJATI
Siroti Ivan Starčević nalazi samo riječi pohvale za povijesnu emisiju HRT-a „Zločini komunizma u Hrvatskoj“, nema zamjerki ničemu iznesenom. S druge strane, Zoran Oštrić u tekstu „Ustašoidi stalno verglaju svoje, uvijek isto“ pokazuje da verglanje istog stalno izaziva isti odgovor, koji se time također pretvara u verglanje. Iz tog verglanja izdvaja se samo jedan komentar ispod Oštrićeva članka. Feniks je napisao: Sjećam se I. Ž., natporučnika "Legije", koji je osuđen na 15 godina teškog zatvora s prisilnim radom i trajnim gubitak građanskih prava, da je po izlasku iz zatvora tamo negdje 1962. u jednom razgovoru na tu temu jednom bivšem pripadniku ustaške vojnice, sudioniku "kolona", na njegovu primjedbu kako su ih partizani "raskrojili" odbrusio: "Mi smo bar ostali živi, a i ti dobro znaš da su naši pobijedili, da nijedan 'crveni' ne bi preživio, zato ti je bolje da šutiš." Na prvi pogled izgleda da smo zauvijek osuđeni da slušamo verglanje dva nepomirljiva tabora, ali nije tako. Postoji historijski presedan koji nagovještava kako će se i ovo natezanje završiti.  Prije nešto više od sto i četrdeset godina javno mnijenje u Zagrebu bilo je uzavrelo. Pisali su se članci, polemike, držali govori, održavali prosvjedi, demonstracije, tuklo se po kavanama… Zagrepčani su bili podjeljeniji i ostrašćeniji nego nedavno oko pitanja seksualnog odgoja u školama i referenduma o upisivanju definicije braka u ustav. Naime, u to vrijeme, kada se Zagreb protezao otprilike od Zvjezdarnice do pola današnjeg Zrinjevca, u gradu je bilo četrnaest gradskih groblja. Jedno je bilo na Britanskom trgu, drugu na Rokovom perivoju, treće u Jurjevskoj ulici, četvrto u Novoj vesi (od kojega je i danas ostala kapelica), peto na Šalati… i tako dalje. Mnogi zagrepčani su imali navadu da svakodnevno odlaze na grobove svojih najmilijih, odnesu cvijetak, pripale svijeću, pomole se… A onda je nekome palo na pamet da bi bilo dobro sagraditi novo, jedinstveno gradsko groblje, Mirogoj.Protivnici gradnje Mirogoja imali su jake argumente: gdje je to, daleko, kod vražje matere?! Do tamo treba pola dana pješke i pola dana nazad, kako će staričice ići na grobove svojih najmilijih? Do onamo se može samo kočijom! Zar će na groblje svakodnevno moći samo bogataši? (Što je sve bilo točno.) Osim toga – koliko bi to koštalo? Za grad ondašnje veličine planirane arkade bile su jednako skupe kao kad bi se Hrvatska danas odlučila za gradnju svemirskog broda za put na Mjesec. Suludo! I još se kani preseljavati svete kosti predaka! Svetogrđe! Rasprave su zauvijek završene kad je Mirogoj sagrađen, prvih nekoliko pokojnika pokopano na njemu, a sva stara groblja premještena na novu lokaciju. Iako su svi argumenti protiv gradnje Mirogoja i dalje bili validni, i dalje stajali, kroz naredno stoljeće naprosto ih više nitko nije spominjao, a širenjem grada su i obezvrijeđeni. Slično će završiti i rasprava spomenuta na početku ovog teksta. Budućnost te rasprave zapečatiti će nešto znatno temeljitije - budućnost Hrvata.  Pitanje je kakva je budućnost Hrvata. Ishod tog pitanja vidi se već danas. Potrebno je samo neopterećeno pogledati na ono što se već duže vremena odvija, čemu imamo nebrojeno primjera od kojih spominjem samo jedan. Nedavno mi je izašla nova knjiga u Zagrebu. Otisnuta je u tri stotine trideset i tri primjerka (a ne zna se koliko će od njih biti prodano). Istovremeno se u Srbiji prodalo tri stotine i šezdeset TISUĆA primjeraka knjige Žarka Lauščevića „Godina prođe, dan nikad“. Ne želim pretenciozno tvrditi da je moja knjiga jednako dobra kao Lauščevićeva, ali da je toliko slabija ne mogu prihvatiti, tim više što moja knjiga nije nikakav izuzetak – početne tiraže knjiga od tri stotine do pet stotina postale su u Hrvatskoj nešto uobičajeno. Vidim to kao potvrdu Krležinog uzvika: „Sačuvaj nas, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture!“ (citirano po nepouzdanom sjećanju). Što se tiče srpskog junaštva, to smo vidjeli - pokazalo se u pucanju artiljerijom i snajperima po civilima, a hrvatska kultura se očituje svakodnevno.Da je pameti, hrvatsko Ministarstvo kulture bi na vijest da je u susjednoj državi u kojoj se govori istim jezikom, a primanja stanovništva su osjetno manja, neka knjiga prodana u tri stotine i šezdeset tisuća primjeraka odmah poslala ekspediciju sa zadatkom da se ne vraća dok ne pronađe kako je to moguće. Zapad je izrastao na tome da su prvo kretale ekspedicije, a za njima vojska, misionari, trgovci i kažnjenici. Onaj tko je to zaboravio naprosto nema što tražiti u Zapadnoj civilizaciji. Reakcija našeg Ministarstva kulture (preciznije – autistični nedostatak ikakve reakcije) tim je zlokobnije što u svijetu budućnosti junaštvo neće više igrati nikakvu ulogu (ratove će voditi dronovi i roboti) dok je pitanje nacionalne kulture suština nacionalnog opstanka. Ne moramo biti obdareni nikakvim posebnim proročkim moćima da bismo znali kakva budućnost je pred Hrvatskom i Hrvatima u njoj. Ako se ništa drastično ne dogodi (recimo svjetski rat ili neka globalna ekološka kataklizma) u roku od desetak godina (što je povijesno gledano ništa) bit ćemo prisiljeni, ne vanjskim pritiskom nego da bi oni još živi kako-tako preživjeli, otvoriti granice masovnom doseljavanju. Neće to biti stvar odluke, glasanja, bilo čije volje. Bit će to nešto što se mora dogoditi, što će se dogoditi samo od sebe. Trebat će ljudi u naponu snage da voze tramvaje, da čiste ulice, da brinu o pacijentima u ambulantama i bolnicama, da njeguju stračad po staračkim domovima… Trebat će ljudi koji zarađuju da bi se ostarjelim Hrvatima isplaćivale penzije. Ne znam odakle će doći, iz Rumunjske, Kine, Nigerije, Bangladeša, ali u sljedećih deset godina doći će ih milijun i pol do dva i pol milijuna. Nakon trideset godina u Hrvatskoj će biti oko tri i pol milijuna doseljenika i isto toliko starosjedilaca. Obzirom da će doseljenici preuzeti sve vitalne funkcije u društvu, a hrvatska kultura je ionako slabašna, doseljenici se neće asimilirati u kulturu starosjedilaca, nego će oni asimilirati Hrvate. Ako doseljenici dođu iz jedne sredine, dominantna kultura će postati ona koju su donijeli sa sobom. Ako dođu iz više sredina, dominantni razgovorni jezik mogao bi postati engleski, a vremenom i službeni. Mlade Hrvatice i Hrvati udavat će se za djecu doseljenika ili iseljavati dalje na Zapad i za pedeset godina neće biti više od milijun Hrvata u Hrvatskoj, a oni će biti uvelike zanemarivi u populaciji od sedam milijuna ljudi. Hrvatski će se izučavati na fakultetu na egzotičnom odsjeku kojemu diplomanti neće imati mnogo izgleda da se zaposle. Dio Hrvata živjet će u etno-getima, a dio zanemariti svoje korijene i potpuno se uklopiti i utopiti među novodošlima. Za manje od stotinu godina preostalim Hrvatima će sijevnuti da su daleko bliži susjednim Srbima nego tamnoputima, žutima i raznoraznima oko njih, da dijele isti jezik s njima, povijest i da su srodnih mentaliteta i prozvat će se Ilirima ili Južnoslavenima, ali ih Srbi više neće htjeti prihvatiti jer će ih smatrati izdajničkim Jugoslavenima. Hrvati će završiti kao benigna sekta koja će čitati svoje knjige u prijevodima. Pitanje tko su bili „good guys“ a tko „bad gays“ u Drugom svjetskom ratu postat će potpuno irelevantno i moći će se naslutiti da je ikada postojalo samo znalcima jedino po nadgrobnim spomenicima koji će se trusiti na Mirogoju dok se ne raspadnu. |
|
PRIJATELJSTVO I KORIST Kad vozim auto često u njemu slušam radijski program. U jednom od jinglova za neku emisiju na „Stojedinici“ čuje se prepoznatljivi glas poznatog političara: - Znate kad se kupuje? Kad su drugi na koljenima! Kad moraju prodati! Što je mislio u trenutku dok je to izricao? Kakva je životna filozofija u podlozi te izjave? Ima li ičega logičnijeg nego da se kupuje kad se može dobiti najbolja cijena? Nisu li rasprodaje šopingoličarski festivali? Međutim, zapitajmo se zašto se uopće kupuje? Da li se nešto kupuje zato jer je potrebno ili zato jer se može dobiti jeftino? Je li smisao kupovine naprosto u tome da se nabavi nešto potrebno ili da se za manje vrijednosti dobije što više, da se zaradi? U skladu s citiranom izjavom najuspješnije kupovine su bile one kad se u vremenima gladi kruh prodavao za debele zlatne narukvice, kad su se nabrzinu jeftino prodavali srpski stanovi, kad se humanitarna pomoć dijelila za protuusluge seksualne naravi, kad je kupac bio bukvalno na koljenima i morao prodati jer mu je cijev pištolja bila prislonjena na sljepoočnicu. Pa kad već kupac nema skrupula da zlorabi bilo koju situaciju da bi još nešto zgrnuo, dio poslovanja je i da pripomogne da se prodavatelj dovede u škripac, da se obori na koljena, da kreira takve uvjete u kojima je prodavatelj prisiljen na jeftinu prodaju, bilo da je riječ o pojedincu koji posjeduje nešto poželjno, bilo o cijeloj zemlji koja se pretvara u poduzetnički Eldorado. Razmišljajući tako prisjetio sam se jedne epizode iz porodične prošlosti. U prvoj polovini sedamdesetih godina prošlog stoljeća nekom prijatelju mog oca je naglo zatrebala poveća suma novaca. Razmišljajući kako je pribaviti prisjetio se da ima stan u Rovinju koji mu nije nužno potreban i kojega bi se mogao lišiti. Obzirom da su mu novci trebali za nešto važno i hitno bio je spreman prodati ga daleko ispod uobičajene cijene. Drugim riječima, kao prodavatelj je bio „na koljenima“. Svjestan da ga prodaje praktički budzašto, a znajući da moj otac ima nekakvu ušteđevinu, ponudio je njemu da kupi taj stan jer bi mu bilo drago da time napravi uslugu prijatelju, radije nego da za beznačajne novce netko nepoznat dobije vrijedan stan. Da bi ga žalostilo da tako lijepo stan dođe u posjet nekom nepoznatom… Moj otac je pristao. Isplatio je novce, preuzeo ključeve stana, a za papire su se dogovorili da ne trebaju žuriti, da će papirologiju srediti kasnije.  Stan se nalazio na prvom katu u prvoj liniji kuća u luci, praktički na najatraktivnijem mjestu u Rovinju. Iznad njega bio je tavan na koji se moglo jednostavno i jeftino proširiti, pa je ionako velik stan jednostavno mogao postati dvostruko veći. Ili da se na tavanu jednoga dana napravi drugi stan… To ljeto proveli smo uglavnom u Rovinju. Otac se smjestio u stan, a ja s nekolicinom prijatelja razastro vreće za spavanje na tavanu. Rovinj mi se zauvijek jako svidio. Međutim, na jesen je otac ponovo popričao s prijateljem. Rekao mu je da je preko ljeta razmislio, da ipak ne bi kupio stan. Bojao se da se prijatelj koji mu je prodao stan, prethodno ga nagovarajući na kupnju, vremenom mogao promijeniti mišljenje, bojao se da bi prijatelj mogao pomisliti da ga je moj otac ipak iskoristio u nevolji, da vremenom ne bi odolio ogorčenju, da se ne bi mogao othrvati primisli da je otac zlorabio njihov odnos, te da bi to pokvarilo njihovo prijateljstvo. Otac je predložio da prijatelj ipak proda stan nekome drugome, te da mu vrati novce koje mu je dao. I tako su učinili. Kako se više nije trebao žuriti, prijatelj je uspio prodati stan po znatno višoj cijeni, vratio je ocu novce i nastavili su se družiti do kraja života. Obojica su dobro prošli: otac i ja (i naši prijatelji) imali smo jedno ljeto besplatni smještaj na jednoj od najatraktivnijih lokacija turističke sezone, a prijatelj nije ništa izgubio prodajom. Jedini koji je donekle pomalo stradao sam ja jer ne mogu kad god svratim u Rovinj izbjeći da vidim tu kuću i svaki puta na trenutak požalim što otac nije zadržao stan u njoj. Reklo bi se u prvi mah da se moj otac nije držao naputka da treba kupovati kad je prodavatelj „na koljenima, kad mora prodati“. Prijateljstvo mu je bilo važnije od zarade i gomilanja nekretnina, uvećavanja bogatstva. Međutim, i političar čiju sam izjavu citirao poznat je po brojnim prijateljima i razgranatoj mreži kumova, po tome što njegovi prijatelji dobivaju od njega poslove i razna dobra po sumnjivo povoljnim cijenama i uvjetima, da im očigledno značajno pogoduje, a može se pretpostaviti i da to ne radi besplatno. Drugim riječima, nasuprot prijateljstvu u kojemu su prijatelji spremni da se jedan za drugoga žrtvuju imamo veze na osnovi obostrane koristi koje se nazivaju prijateljstvima. „Politički koncepti prijateljstva“ još je vidljiviji u naslovima koje možemo ovih dana čitati u novinama. Jedan drugi, jednako poznati političar, na odgovor o njegovim vezama s likom koji je osumnjičen da je na razne nelegalne i nepoštene načine prisvojio više od stotinu milijuna kuna, na prvi pogled i u prvi mah je odgovorio časno i principijelno (ako je vjerovati novinama) da mu je osumnjičeni: „… prijatelj i u dobru i u zlu.“ Ono, nema ni mrvice zadrške da prijateljstvo možda ovisi o tome je li prijatelj nevino osumnjičen ili je gadna lopina; ako je lopov i štetočina - a prijatelj usprkos tome nađe razumijevanja i ne uskrati mu podršku, održi prijateljstvo - je li spreman i zajednički s osuđenim podnijeti sankcije? Moj otac je bio spreman (i mnogo puta u životu je to napravio) osobno se žrtvovati za prijatelje i na razne im načine pomoći ne tražeći ništa za uzvrat. Nasuprot njemu, tipični političari pomažu prijateljima na tuđ račun, a za obostranu korist. Očigledno, postoje ne samo različiti svjetonazori i različite skale vrijednosti, različite životne filozofije, nego i iste riječi (poput „korist“ i „prijateljstvo“) različitim ljudima imaju sasvim različita značenja. Poštena trgovina je samo ona koja je na obostrano dobro, u kojoj ni kupac ni prodavač nisu oštećeni, koja je poboljšala stanje i jednoga i drugoga, nakon koje su oba zadovoljni. Je li tako nešto uopće moguće u svijetu tako različitih ljudi? Je. |
|
IZMIŠLJANJE SVECA  Obnašatelj dužnosti fašističkog kvestora u Rijeci (šefa policije) Giovanni Palatucci preko dana je bio okupator, a po noći osloboditelj; javno zločinac, a potajno dobrotvor. Šef fašističke policije radio je poslove kojima se nakon poraza fašizma malo kome mogao pohvaliti, ali ni o ilegalnim dobročinstvima prije propasti fašizma nije mogao razglašivati na velika zvona. Spasio je živote tisućama Židova. Te dvije strane njegove djelatnosti su osim sličnosti imale i najužu povezanost - da nije bio u poziciji da pomogne ne bi ni mogao pomoći. Da nije okaljao ruke službenim poslovima ne bi mogao osvjetlati obraz ilegalnim. Naposljetku je 1945. skončao u logoru Dachau, što je posljednji dokaz da osobno nije bio fašist, nego se uvukao među zločince da bi mogao činiti dobra djela. Zbog svega toga je 1990. posmrtno proglašen Pravednikom među narodima (najveće priznanje koje Izrael dodjeljuje nekome tko nije Židov), a papa Ivan Pavao II. pokrenuo je 2002. proces Palatuccieve beatifikacije, što je međukorak do proglašenja svecem. U Italiji se pročulo da jenekoliko bolesnika od tumora bubrega čudesno ozdravilo nakon što su se njemu molili. Međutim, nedavno su znanstvenici iz „Centra Primo Levi“ proučili više od sedam stotina relevantnih dokumenata iz njemačkih i talijanskih arhiva i otkrili da u njima nema ni naznaka da je iz Rijeke spašen više nego jedan Židov, a kamoli pet tisuća kad ih je prije progona bilo pet stotina, od čega su četiri stotine i dvanaest završili u Auschwitzu, a ostali neznano gdje. Prema istim istraživanjima Palatucci je završio u Dachau jer su nacisti otkrili da je, naslutivši slom fašizma, pokušao pregovarati s Britancima da Rijeka postane autonomna oblast s njim na čelu. Cijelu priču je vjerojatno izmislio Palatucciev stric, biskup Giuseppe Maria istog prezimena, da bi talijanske vlasti dale mirovinu pokojnikovim roditeljima i da bi potkrijepio svoje tvrdnje da je osobno oslobađao Židove iz dva logora u Campagni kamo ih je upravo zbog toga upućivao slavljeni nećak. Sve je to odgovaralo papi Ivanu Pavlu II. kao protuargument optužbama da je bio popustljiv (dapače, čak surađivao) prema fašizmu. Reklo bi se ga je Giovanni Palatucci ipak bio običan zločinac, a ne heroj. Nije to više nego jedna od povijesnih priča, ali mene zanima nešto drugo. Što je s onima koji su ozdravili od tumora bubrega? Kako su uopće znali da se blaženome treba moliti za izlječenje tumora bubrega, a ne - recimo - raka debelog crijeva? Kako su znali da se za izlječenje tumora treba obratiti upravo njemu, iako on u to vrijeme nije glasio za išta više od običnog čovjeka, a ne - recimo - pokojnoj Merilin Monroe? Naposljetku, ako je Giovanni Palatucci ipak samo zločinac, a sve ukazuje da jeste, hoće li se opaka bolest izliječenima vratiti, možda još opakija nego prije izlječenja? Primjer izliječenih bolesnika možda pokazuje upravo da postoji jedna još raširenija bolest protiv koje za sada nema lijeka. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
