zamalo diplomata svjetske razine

utorak, 25.03.2014.

Iz privatnih razloga ponavljam priču prethodno objavljenu
10.05.2011. Jedan od njih, od vremena o kojemu priča govori
poslao sam gotovo nebrojeno molbi za zaposlenje na razne
adrese u Hrvatskoj i, premda sam za strance bio sasvim
dobar, za nikoga od domaćih nisam, a kako iz dana u dan
postajem sve stariji, to sam i eventualnim poslodavcima
sve manje zanimljiv.

Uzaludno sam slao molbe na razne natječaje za razne poslove, a ušteđevina se topila. U otužnom nizu takvih javljanja, na što se svela glavnina onoga što sam pisao, bila je i ponuda UNHCR-u, organizaciji Ujedinjenih nacija za pomoć izbjeglicama. Tražili su čovjeka sa znanjem engleskog jezika i drugim kvalifikacijama koje sam uvelike zadovoljavao. U to su se vrijeme u Zagrebu smjestili uredi raznih inostranih i međunarodnih humanitarnih organizacija, te su prevoditelji i vodiči bili masovni traženi. Jedan od uvjeta bio je i iskazana spremnost za putovanja i rad u drugim zemljama, što sam protumačio da im treba prevoditelj za odlazak u Bosnu u kojoj je tada bjesnio rat. Isto to protumačio sam i kao naznaku da će preferirati mlađe ljude kojima neuredan život lakše pada, a skitanje još doživljavaju kao pustolovinu.

Iznenadio sam se kad su mi odgovorili i pozvali me na razgovor. Bilo mi je jasno da su dobili nekoliko stotina, ako ne i tisuća ponuda, pa nisam očekivao da će išta biti od toga. Pretpostavio sam da sam ušao u prvi krug od stotinjak ljudi i da me zovu reda radi, a izabrati će nekog znatno mlađeg.

Dovezao sam do zgrade u kojoj su se smjestili dvadesetak minuta ranije, ali je sve uokolo i nadaleko bilo prekrcano automobilima, pa sam se dobrano pomučio dok sam pronašao mjesto za parkiranje i to poprilično daleko. Bio je vreli ljetni dan, po najgoroj jari žurio sam da ne zakasnim i pitao se – što mi sve to treba kad je ionako uzaludno?

Došao sam do zgrade točno u zakazano vrijeme sastanka. U dopisu kojim su me pozvali bila je naznačena samo adresa, bez kata i broja sobe u koju se trebam javiti, pa sam očekivao da će nekakva obavijest biti istaknuta na ulazu. Nije bilo nikakve obavijesti. Otišao sam do portira u predvorju iza ulaza i pitao ga gdje sjedi komisija koja razgovara s kandidatima za posao. Nije imao pojma. Rekao je da je nedavno preuzeo smjenu na portirnici, a prethodni portir mu nije ništa napomenuo. Kad sam kanio krenuti u zgradu da se raspitujem, zaustavio me je da moram pokazati svoje dokumente i reći kome idem. Dam mu legitimaciju i rekoh da tražim komisiju koja razgovara s kandidatima, na što on kaže da ne zna za takvu komisiju, te da me ne može pustiti ako ne zna kamo idem. Na to sam se tako izderao na njega da je shvatio da bi sljedeće moglo biti da ga pridavim, pa je ustuknuo.

Krenuo sam od prve kancelarije u prizemlju s pitanjem gdje se trebam javiti. Nitko nije znao. Išao sam od sobe do sobe, upadao bez kucanja i raspitivao se da li itko zna gdje zasjeda komisija koju tražim. Tek negdje u dvadesetoj prostoriji, na sredini drugog kata, naišao sam na tri čovjeka koji su sjedili oko stola i odgovorili „Ovdje!“

Bio sam izmožden od vrućine, uspuhan od žurbe i uspinjanja stepenicama, kasnio sam desetak minuta i bio uvjeren da sam time izgubio sve izglede, ako ih je i bilo, pa sam bio i ljut zbog svega i odmah ih napao. Prije nego sam se predstavio odrješito sam ih izgrdio što su poslali poziv samo s adresom, a nisu se sjetili ni reći portiru gdje ih se može naći. Osim toga, pola službenika po uredima koriste kompjutere da igraju pasijans! Bili su dvojica stranaca i jedan naš. Maltene sam ih postrojio u stav „mirno“ – što će im novi ljudi kad ni postojeće dovoljno ne iskorištavaju? Bio sam toliko opak da sam samo čekao da me prekinu i izbace naglavačke, ali oni su samo pokorno slušali kako ih ribam i potvrdno kimali glavama.

Nakon što sam se ispuhao počeli su oni mene ispitivati. Odgovarao sam mrzovoljno i preko volje, drčno i nabustio, no izgledalo je da su zadovoljni onim što sam im rekao. Rastali smo se s njihovim obećanjem da će me svakako još pozvati, što im nisam nimalo vjerovao.

Drugi put su bili dva stranca i jedan naš, ali neki novi. U pismenom pozivu je bilo precizno napisano na koji kat i u koju sobu da dođem. Stigao sam na vrijeme. Prije nego su me počeli ispitivati održali su mi kraći govor. Mjesto za koje sam se javio nije bilo kakvo zaposlenje nego jedno od najodgovornijih i najviših u UNCHR-u, onaj kojeg izaberu imati će status međunarodnog diplomate, a uzusi organizacije traže da vrhunski ljudi budu iz raznih zemalja, pa je tako došao red da uzmu jednoga iz Hrvatske. Posao zahtijeva da izabrani čovjek stalno radi u inozemstvu i da mnogo putuje. Jesam li zaista spreman na tako nešto?

Prije nego sam odgovorio obrušio sam se na one koji su me dočekali još opakije nego što sam izribao prethodnu komisiju. Jesu li svjesni u kojoj i kakvoj zemlji su objavili oglas? Novine su upravo prepune sličnih oglasa raznih međunarodnih organizacija, pa sam čak i ja, koji nisam nimalo nepismen. očitao da traže običnog prevoditelja, u najboljem slučaju sitnog pomoćnog službenika. Da im je oglas sadržavao makar rečenicu-dvije dodatnog objašnjenja vjerojatno bi im se javili daleko kvalitetniji ljudi nego što su im se javili. Umjesto da me odmah izbace, sva trojica su se suglasili s mojom procjenom.

Tek nakon toga sam im odgovorio da nemam porodicu, nemam zaposlenje, a o prilikama u Hrvatskoj – čak nezavisno od rata – mislim sve najgore, a kamoli kad se i rat pribroji. Malo što me ne veže uz postojbinu, ionako se smatram stanovnikom svijeta. Da sam spreman krenuti bilo gdje s poslom uzeli su na znanje, a s mojim procjenama političkih i društvenih prilika u Hrvatskoj su se bez prigovora suglasili. Nakon toga smo popričali još oko pola sata u prijateljskom i srdačnom tomu.

Stigao je i poziv za treći razgovor. Ovaj put su me dočekala tri stranca. Jedan bijelac, jedan Kinez ili Japanac i jedan tamnoputi - Indijac, Pakistanac ili nešto slično. Njih trojica mi gotovo nisu dali govoriti. Prvo su mi rekli da su dobili iscrpne izvještaje o prethodnim razgovorima i da prema njima toliko odskačem od ostalih kandidata da je pitanje mog izbora praktički već gotova stvar. Utoliko me ne kane ništa više ispitivati jer smatraju da razgovaraju s budućim kolegom. Svi ostali su bili neka fina čeljad, jedva su se usudili i pisnuti, dok sam ja pokazao da imam oštro oko, brzu reakciju i nemam petlje na jeziku, a upravo to im je potrebno. Od onoga kojeg kane zaposliti očekuju upravo da će biti nesmiljen, neka vrsta internog "Biča božjega". Uz veliko izvinjavanje objasnili su mi da procedura zahtijeva još jedan sastanak na kojem bi se trebalo procijeniti između posljednja dva kandidata, da je to po općem mišljenju u mom slučaju samo formalnost, ali mora se ispoštovati.

Nakon toga su se sva trojica počela žaliti i kukati. Istina da su im primanja ogromna, ali život im je takav da se svi pitaju da li se to isplati. Stalno putuju po najgorim mjestima na svijetu, kriznim žarištima, gledaju samo ratove, progone, stradanja svih vrsta i nepregledne količine najrazličitijih stradanja. Sve je to vrlo deprimantno, teško je to izdržati. Po pola godine ne vide svoje obitelji ni najmilije, neprestano žive u nenormalnim okolnostima – teško je ostati normalan. Najteže im pada razdvojenost od porodica. Uvijek idu samo na takva mjesta gdje je pogibeljno povesti ženu i djecu sa sobom. Neki od njih troše većinu onoga što zarade da uz silne muke na dan-dva-tri skoče do svoje kuće da vide kako im djeca rastu. Zamalo su mi sva trojica plakali na ramenima.

Dok su se njih trojica žalili palo mi je na pamet da to oni ne kmeče pred budućim kolegom, nego možda koriste prilike da se izjadaju budućem šefu. Brižno sam ih saslušao, a nakon toga im održao kraći govor. Suosjećam s njihovim problemima i svjestan sam teškoća s kojima se susreću, ali – kakva je svrha organizacija – ništa drugo se ni ne može očekivati. Utoliko organizacija zahtijeva ne samo ljude sposobne riješiti najteže probleme nego i one koji osjećaju kao svoj poziv žrtvovati se za dobrobit čovječanstva. Diplomatski pasoš nije samo čast i privilegija, nego i obaveza. Visoka primanja nisu samo pogodnost nego nužan preduvjet da su im porodice zbrinute, te se u potpunosti mogu posvetiti problemima koje trebaju rješavati. Srećom će relativno rano, još u naponu snage otići u penziju (to su mi oni sami odali) što će im pružiti priliku da se oporave od radnog vijeka, uživaju još dobar dio života, a imati će dovoljno vrijednih uspomena da mogu pisati memoare. Utješio sam ih i primirio koliko je to bilo moguće, a po njihovim reakcijama sam procijenio da je moja pretpostavka da je pozicija na koju me kane ustoličiti nadređena njihovim bila opravdana.

Istovremeno s tom pričom u mom životu odvijala se i jedna druga. Mjesecima sam ljubovao s jednom mladom ženom koja je tada bila sve dobro što mi se događalo. Ona je bila jedino zbog čega bi mi bilo žao napustiti Hrvatsku, ali time bih samo preuzeo svoj dio prokletstva svog naroda da nema sreće bez da netko ode u gastarbaitere, a sumnjiva je to sreća. Jedan radi u tuđini, a drugi u domovini gradi kuću. Nije mi padalo na pamet da je oženim jer sam smatrao da je jedini valjan razlog zašto se ljudi trebaju vjenčati ako žele djecu, a ona nije ni diplomirala i majčistvo joj još nije bilo ni na kraju pameti. To je bilo jedino što mi je kod nje nedostajalo jer je mene već bila snažno spopala želja za nasljednicima, toliko jako da sam se zaticao kako mjerkam mlade djevojke i čeznutljivo zamišljam kako bi bilo lijepo da su mi kćerke.

Jednoga dana dok sam čekao da mi stigne poziv za posljednji razgovor za prijem u UNHCR došla je moja draga i rekla mi da je zatrudnjela. Premišljala se što učiniti. Ja nisam imao dvojbi: ja bih dijete i nju. Moje nedoumice su bile samo oko toga što ću onda s poslom u svijetu? Bilo mi je besmisleno da dolazim dva puta godišnje na sedam dana pogledati koliko je dijete poraslo. S druge strane – što ću moći tom djetetu pružiti? Ako ostanem u Hrvatskoj poštenog posla neću naći nikada, do daljnjega ću se mučiti da spojim kraj s krajem, vjerojatno ćemo zauvijek ostati sirotinja. Možda je najviše što mu mogu priuštiti da imam pristojnu plaću i šaljem majci i više nego im je potrebno da pristojno žive?

Moja draga je odlučila da hoće zadržati dijete, pa čak ako to znači da si natovari na vrat i mene kakav već jesam. Javio sam u UNHCR da sam odustao. Mora da su se grdno iznenadili. Nikada nisam požalio. Sigurno ima i drugih ljudi koji su izbjeglicama jednako korisni kao što bih bio ja, ali mom sinu nitko ne bi bio toliko dobar. Jedino što moja draga, naročito kad upadnemo u financijske škripce, povremeno ima neka čudna retroaktivna premišljanja, ali sad je već kasno. Kasno je, ali i nije. Još uvijek stigne biti mlada udovica, što je zbog razlike u godinama gotovo neizbježno, a tada će još u naponu snage imati dovoljno vremena da se oporavi od mene i uživa još dobar dio života. Ukoliko joj se prohtije imati će i dovoljno uspomena da može pisati memoare, a ove moje zabilješke u tom će joj slučaju dobro doći da se koječega prisjeti.

- 07:36 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>