Pregled posta

budućnost Hrvata

NEĆE DUGO TRAJATI


Siroti Ivan Starčević nalazi samo riječi pohvale za povijesnu emisiju HRT-a „Zločini komunizma u Hrvatskoj“, nema zamjerki ničemu iznesenom. S druge strane, Zoran Oštrić u tekstu „Ustašoidi stalno verglaju svoje, uvijek isto“ pokazuje da verglanje istog stalno izaziva isti odgovor, koji se time također pretvara u verglanje. Iz tog verglanja izdvaja se samo jedan komentar ispod Oštrićeva članka. Feniks je napisao:

Sjećam se I. Ž., natporučnika "Legije", koji je osuđen na 15 godina teškog zatvora s prisilnim radom i trajnim gubitak građanskih prava, da je po izlasku iz zatvora tamo negdje 1962. u jednom razgovoru na tu temu jednom bivšem pripadniku ustaške vojnice, sudioniku "kolona", na njegovu primjedbu kako su ih partizani "raskrojili" odbrusio: "Mi smo bar ostali živi, a i ti dobro znaš da su naši pobijedili, da nijedan 'crveni' ne bi preživio, zato ti je bolje da šutiš."

Na prvi pogled izgleda da smo zauvijek osuđeni da slušamo verglanje dva nepomirljiva tabora, ali nije tako. Postoji historijski presedan koji nagovještava kako će se i ovo natezanje završiti.

Prije nešto više od sto i četrdeset godina javno mnijenje u Zagrebu bilo je uzavrelo. Pisali su se članci, polemike, držali govori, održavali prosvjedi, demonstracije, tuklo se po kavanama… Zagrepčani su bili podjeljeniji i ostrašćeniji nego nedavno oko pitanja seksualnog odgoja u školama i referenduma o upisivanju definicije braka u ustav. Naime, u to vrijeme, kada se Zagreb protezao otprilike od Zvjezdarnice do pola današnjeg Zrinjevca, u gradu je bilo četrnaest gradskih groblja. Jedno je bilo na Britanskom trgu, drugu na Rokovom perivoju, treće u Jurjevskoj ulici, četvrto u Novoj vesi (od kojega je i danas ostala kapelica), peto na Šalati… i tako dalje. Mnogi zagrepčani su imali navadu da svakodnevno odlaze na grobove svojih najmilijih, odnesu cvijetak, pripale svijeću, pomole se… A onda je nekome palo na pamet da bi bilo dobro sagraditi novo, jedinstveno gradsko groblje, Mirogoj.

Protivnici gradnje Mirogoja imali su jake argumente: gdje je to, daleko, kod vražje matere?! Do tamo treba pola dana pješke i pola dana nazad, kako će staričice ići na grobove svojih najmilijih? Do onamo se može samo kočijom! Zar će na groblje svakodnevno moći samo bogataši? (Što je sve bilo točno.) Osim toga – koliko bi to koštalo? Za grad ondašnje veličine planirane arkade bile su jednako skupe kao kad bi se Hrvatska danas odlučila za gradnju svemirskog broda za put na Mjesec. Suludo! I još se kani preseljavati svete kosti predaka! Svetogrđe!

Rasprave su zauvijek završene kad je Mirogoj sagrađen, prvih nekoliko pokojnika pokopano na njemu, a sva stara groblja premještena na novu lokaciju. Iako su svi argumenti protiv gradnje Mirogoja i dalje bili validni, i dalje stajali, kroz naredno stoljeće naprosto ih više nitko nije spominjao, a širenjem grada su i obezvrijeđeni.

Slično će završiti i rasprava spomenuta na početku ovog teksta. Budućnost te rasprave zapečatiti će nešto znatno temeljitije - budućnost Hrvata.

Pitanje je kakva je budućnost Hrvata. Ishod tog pitanja vidi se već danas. Potrebno je samo neopterećeno pogledati na ono što se već duže vremena odvija, čemu imamo nebrojeno primjera od kojih spominjem samo jedan. Nedavno mi je izašla nova knjiga u Zagrebu. Otisnuta je u tri stotine trideset i tri primjerka (a ne zna se koliko će od njih biti prodano). Istovremeno se u Srbiji prodalo tri stotine i šezdeset TISUĆA primjeraka knjige Žarka Lauščevića „Godina prođe, dan nikad“. Ne želim pretenciozno tvrditi da je moja knjiga jednako dobra kao Lauščevićeva, ali da je toliko slabija ne mogu prihvatiti, tim više što moja knjiga nije nikakav izuzetak – početne tiraže knjiga od tri stotine do pet stotina postale su u Hrvatskoj nešto uobičajeno. Vidim to kao potvrdu Krležinog uzvika: „Sačuvaj nas, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture!“ (citirano po nepouzdanom sjećanju). Što se tiče srpskog junaštva, to smo vidjeli - pokazalo se u pucanju artiljerijom i snajperima po civilima, a hrvatska kultura se očituje svakodnevno.

Da je pameti, hrvatsko Ministarstvo kulture bi na vijest da je u susjednoj državi u kojoj se govori istim jezikom, a primanja stanovništva su osjetno manja, neka knjiga prodana u tri stotine i šezdeset tisuća primjeraka odmah poslala ekspediciju sa zadatkom da se ne vraća dok ne pronađe kako je to moguće. Zapad je izrastao na tome da su prvo kretale ekspedicije, a za njima vojska, misionari, trgovci i kažnjenici. Onaj tko je to zaboravio naprosto nema što tražiti u Zapadnoj civilizaciji.

Reakcija našeg Ministarstva kulture (preciznije – autistični nedostatak ikakve reakcije) tim je zlokobnije što u svijetu budućnosti junaštvo neće više igrati nikakvu ulogu (ratove će voditi dronovi i roboti) dok je pitanje nacionalne kulture suština nacionalnog opstanka.

Ne moramo biti obdareni nikakvim posebnim proročkim moćima da bismo znali kakva budućnost je pred Hrvatskom i Hrvatima u njoj. Ako se ništa drastično ne dogodi (recimo svjetski rat ili neka globalna ekološka kataklizma) u roku od desetak godina (što je povijesno gledano ništa) bit ćemo prisiljeni, ne vanjskim pritiskom nego da bi oni još živi kako-tako preživjeli, otvoriti granice masovnom doseljavanju. Neće to biti stvar odluke, glasanja, bilo čije volje. Bit će to nešto što se mora dogoditi, što će se dogoditi samo od sebe. Trebat će ljudi u naponu snage da voze tramvaje, da čiste ulice, da brinu o pacijentima u ambulantama i bolnicama, da njeguju stračad po staračkim domovima… Trebat će ljudi koji zarađuju da bi se ostarjelim Hrvatima isplaćivale penzije. Ne znam odakle će doći, iz Rumunjske, Kine, Nigerije, Bangladeša, ali u sljedećih deset godina doći će ih milijun i pol do dva i pol milijuna. Nakon trideset godina u Hrvatskoj će biti oko tri i pol milijuna doseljenika i isto toliko starosjedilaca. Obzirom da će doseljenici preuzeti sve vitalne funkcije u društvu, a hrvatska kultura je ionako slabašna, doseljenici se neće asimilirati u kulturu starosjedilaca, nego će oni asimilirati Hrvate. Ako doseljenici dođu iz jedne sredine, dominantna kultura će postati ona koju su donijeli sa sobom. Ako dođu iz više sredina, dominantni razgovorni jezik mogao bi postati engleski, a vremenom i službeni. Mlade Hrvatice i Hrvati udavat će se za djecu doseljenika ili iseljavati dalje na Zapad i za pedeset godina neće biti više od milijun Hrvata u Hrvatskoj, a oni će biti uvelike zanemarivi u populaciji od sedam milijuna ljudi. Hrvatski će se izučavati na fakultetu na egzotičnom odsjeku kojemu diplomanti neće imati mnogo izgleda da se zaposle. Dio Hrvata živjet će u etno-getima, a dio zanemariti svoje korijene i potpuno se uklopiti i utopiti među novodošlima. Za manje od stotinu godina preostalim Hrvatima će sijevnuti da su daleko bliži susjednim Srbima nego tamnoputima, žutima i raznoraznima oko njih, da dijele isti jezik s njima, povijest i da su srodnih mentaliteta i prozvat će se Ilirima ili Južnoslavenima, ali ih Srbi više neće htjeti prihvatiti jer će ih smatrati izdajničkim Jugoslavenima. Hrvati će završiti kao benigna sekta koja će čitati svoje knjige u prijevodima.

Pitanje tko su bili „good guys“ a tko „bad gays“ u Drugom svjetskom ratu postat će potpuno irelevantno i moći će se naslutiti da je ikada postojalo samo znalcima jedino po nadgrobnim spomenicima koji će se trusiti na Mirogoju dok se ne raspadnu.











Post je objavljen 18.03.2014. u 21:16 sati.