|
GRUPNA SNIMKA S NEDOSTAJUĆIM - 2 Zlosretna je prilika u kojoj ovo pišem, ali za mene sretna okolnost da nakon nedavnog posta (od 14.9.) u kojem se spominje „Večernji list“ mogu pokazati identičan primjer iz „Jutarnjeg lista“. Naime, drago mi je da mogu pokazati da nemam ništa protiv „Večernjeg lista“ kao takvog niti „Jutarnjeg lista“ samoga po sebi, imam nešto protiv slabog novinarstva u principu. I nemam ništa protiv ijednog slabog novinara, koliko god imao mnogo protiv loših novinara; radovalo bi me kada bi i jedni i drugi postali dobri i snažni novinari. Nakon što ste pogledali nedavni primjer iz „Večernjeg“, evo i primjera iz „Jutarnjeg“:  Da bi primjer bio drastičniji, tekst iznad njega ilustriran je fotografijom notornog Rojsa, lika kojega svi znamo, koji ni na koji način nije obogatio ikoga tko ga zna i koga bi mnogi rado zaboravili. Što nam to kazuje? Onaj koji se dere i laprda gluposti, prema njemu se okreću kamere fotoreportera, njegovih fotografija ima u arhivima za bacanje. Elegantni sijedi starac s crnom aktovkom, zbog kojega su oni koji su ga znali ustajali kada je ušao, ali sasvim mladi kolege „tek začudno i podsmješljivo slijegali ramenima“, nije vizualno zanimljiv da bi ga se zabilježilo fotoaparatom. Nije čudo što je starom novinaru dozlogrdilo da je prestao dolaziti. On nije ništa izgubio. Izgubili su oni koji nisu ni znali niti sada znaju da su išta izgubili, a kamoli što su izgubili. Po tome sudeći nikada ni neće saznati. |
|
(Ovaj je post samo privremeno ovdje. Ostaviti ću ga mjesec dana da se kiseli i sakuplja komentare prije nego ga premjestim na onaj od mojih blogova kojemu je namijenjen, s - nadam se - inkorporiranim doprinosima komentatora.)
DAMU JE NEMOGUĆE SRESTI Skladna krasota rezultat je pomnog inžinjeringa  Zgodno, zar ne? Lijepa slika, lijepa djevojka. Još i više, lijepa djevojka na lijepoj slici, pa nam se i djevojka čini ljepšom i slika zanimljivijom nego kad bismo ih kojim načinom mogli razdvojiti da dobijemo lijepu sliku bez lijepe djevojke ili lijepu djevojku na ružnoj slici.Pogledajmo je pažljivije. Možda se pitate zašto vam to predlažem? Ta ona je jedna od, to zaista nije pretjerivanje, bezbrojnih golišavih djevojaka koje svakodnevno možemo naći otisnute boljom ili lošijom tehnikom na stranicama novina, magazina, revija, na kompjutorskim monitorima ili televizijskim ekranima... No ova nas može uvesti u svijet svojih kolegica; upoznavši nju, znat ćemo više o ostalima. Njeno ime je Shay Knuth. Pojavila se na srednjim stranicama, "duplerici", Playboya, najpoznatijeg svjetskog magazina koji objavljuje papirnate ljepotice toliko davno da je danas vrlo vjerojatno već baka, ako je još živa. Autor fotografije je vrhunski profesionalac - kakvi su svojevremeno bili svi koji su radili za Playboy. Sama fotografija pored blage erotičnosti koju zrači posjeduje prijatan naboj smirenosti. Ova izbija već iz samog sadržaja fotografije: od starinskog albuma koji Shay ležerno prelistava, preko svakodnevnog namještaja u pozadini koji priziva ugođaj mirnog doma u kojem smo zaštićeni od svih nasrtaja svijeta, do čistog tepiha preko kojeg se ljepotica protegnula i okuugodnog zelenila što se nazire kroz prozor. Blage boje pridružuju se tom smirivanju gledaoca, tamni starinski namještaj poručuje da se nikamo ne treba žuriti. Posvetimo se, dakle, smireno gospođici koja se i nama tako smireno, a i pomalo podrugljivo, smješka. Opojne krivulje Blagost što izbija iz cijeloga njezina lika, smirenost što je zrači fotografija, plod su vrhunskog "inžinjeringa" u izradi ovakvih fotografija. Ne smijemo zaboraviti da je fotografija napravljena desetljeće prije nego su se počeli prodavati prvi osobni kompjutori i nekoliko desetljeća prije nego je itko mogao i sanjati o PhotoShopu, u vrijeme kada se fotografijama pripisivala daleko veća dokumentarnost nego danas. Da bismo potkrijepili tvrdnju da učinak koji slika ostavlja na promatrače nije slučajan, pozvat ću se na jedan poznati primjer iz osnova psihologije. Pogledajmo ova dva lika:  Jedan se zove maluma, drugi je takete. I jedan i drugi naziv su bez značenja, niti jedan lik ne ocrtava išta smisleno, veze između likova i imena ne mogu biti ni logičke, ni smislene, ni uobičajene jer se s tim likovima po prvi put susrećemo. Ipak, pokušajte odrediti kojemu liku pripada koji naziv. Što je najbolje, test s istim likovima i istim nazivima imati će isti ishod kod govornika gotovo svih svjetskih jezika (ukoliko slučajno kod njih „takete“ ili „maluma“ nemaju neko značenje, što bi moglo utjecati na odgovore). Po zakonu slučaja 50 posto ljudi bi se trebalo opredijeliti za jednu, a 50 posto za drugu mogućnost. Ali nije potrebno čekati pismene potvrde da bismo znali - velika većina ljudi prvi će lik nazvati takete, a onaj drugi maluma. Slučaj se time isključuje, a pojava traži objašnjenje. Objašnjenje je jednostavno. Takete zvuči oštro, šteketavo, razlomljeno, rogobatno, a prvi lik izgleda upravo tako - oštro, uglato, razlomljeno, nazubljeno, narogušeno. Maluma je blag (blaga), prigušen (prigušena), obao (obla), gladak (glatka); ime tako zvuči, lik tako izgleda, prirodno da ih povezujemo. Ako bismo prikazali te likove u bojama, ishod bi bio još izvjesniji.   Dwight Hooker je fotografirajući Shay Knuth dobro znao kako na ljude djeluju prividno besmisleni impulsi - estetske poruke. Da bi proizveo željeni dojam - blagost, smirenost - naprosto je skalupio Shay u jednu varijantu maluma-lika, u krivulje. Pronađimo ih. Shayino lice je punačko (1), frizura oko njezine glave čini gotovo kuglu (2). Neke djevojke imaju ravnu kosu, nekima se kovrča; ovoj na slici kosa je valovita na krajevima, a krajevi su okrenuti unutra. Ne znamo je li to prirodno ili namješteno za potrebe snimanja, ali sklon sam povjerovati u ovo drugo jer tako okrenute vitice formiraju s licem novi oval (3), a zaokružimo li od najniže točke vitica do tjemena dobivamo još jednu elipsu (4). Obratimo pažnju na grudi. To ne bi trebalo biti teško, barem ne muškom dijelu publike. Svaka dojka za sebe opisana je jednom polukružnicom (5 i 6), a obje zajedno formiraju polukružnicu označenu na skici brojkom 7. Luk od vrata do struka (8A) spaja se s lijevim krakom polukružnice 6 (desna strana lijeve dojke) i nastavlja u drugom dijelu krivulje 8B koja iza desne ruke nastavlja usporedo s krivuljom ruba plavo-zelenog ogrtača (9B). Osobito je zanimljiva desna dojka. Dobro stoji, zar ne? Na pravom mjestu u odnosu na ostale elemente slike. Kako se tu našla? Pitanje se čini smiješnim. Naprosto je tu! Ali ne - ona jest tu, ali nije naprosto. Naime, prirodno bi trebala biti malko niže, gdje bi - da jest - unijela pomutnju među uspostavljne krivulje, u prvom redu pokvarila polukružnicu 7, potom 8A, pa sve ostale. "Tehnologija" s kojom se tako drsko isprčila je teoretski jednostavna; desno rame, zaklonjeno glavom, nenormalno je podignuto dok je lijevo izbačeno naprijed i spušteno gotovo preko granica fizioloških mogućnosti čovječjeg tijela. Djevojka koja na slici izgleda tako skladno u stvarnosti je, u času snimanja, bila čudovišno izvijena, u itekako napornu položaju. Kako je namještanje ostalih elemenata fotografije zacijelo zahtijevalo poduže vrijeme, to njen blaženi smiješak ustvari skriva izuzetan napor.  S košulje koja omata lijevu ruku (10 i 11) pređimo na noge (12, 13, 14, 15, 16, 17). I haljina je u krivuljama (9A i 9B, 19, 20, 21, 22), teški obrub (9B) samo proširuje popis krivulja te krpice kojom se zaodjenula. Analizirajmo te krivulje. Recimo, ove na ruci (10, 11). Da nema rukava vidio bi se uglati "takete" pregib lakta kakav i jest. Obučena, ta ruka se uklapa u opće "maluma" zakrivljenost. Sjena ruke bačena preko butine (početak krivulje 13) iznenađujuće je uska; ruka koja je baca dvostruko je šira! Uskoća sjene postignuta je s dva reflektora koji osvjetljavaju ruku pod međusobnim kutem. Tako dobivena sjena popunila je i prekrila pregib tijela i butina koji bi inače narušio sklad.  Krivulja koja s donje strane ocrtava desnu nogu (12) zanimljiva je po tome što se vidi samo pod jednim kutom gledanja (snimanja). U svakom drugom slučaju ne samo da nema krivulje, nego i koljeno ispada pomalo ćoškasto, kakva i jesu koljena. Da nijedna pojedinost nije izmakla pozornosti svjedoče i prsti na stopalima (18), a na slici se nalazi i niz drugih skladno uklopljenih krivulja na koje nisam ukazao, ali ih sami možete pronaći.Što rekosmo za nogu, mogli bismo i za cijelu Shay Knuth: iz svakog drugog kuta, osim onog iz kojeg je napravljena ova fotografija, mora da je - onako iskrivljena - djelovala smiješno ili čak ružno, groteskno. Još i više: odaberite najljepšu žensku osobu iz vaše okoline i aranžirajte je u pozu koju nam Shay prikazuje i otkrit ćete dva dokaza da ogrtač nije slučajno nabačen. Naime, u tom položaju svakoj ženi na svijetu strši lijeva lopatica, nimalo estetski ugodno, a na struku se koža nabora, što je tkanina lijepo prikrila. Saberimo sve rečeno: lik koji vidimo jedan je od mogućih likova djevojke koja je izabrana za "Miss September" one daleke 1968. godine. Taj nesumnjivo privlačan lik je i nju samo izuzetno rijetko krasio. Paradoksalno: ako nam se ovaj lik dopada, bilo bi moguće biti sa Shay Knuth u najbližim mogućom odnosima, a da nam željeni lik nikada ne iskrsne pred očima u ovolikoj savršenosti.  Četiri pogledaIsto bi nam se moglo dogoditi i sa Sharon Johansen. Njezina fotografija pojavila se u Playboyu u listopadu 1972 (tj. prije četrdeset godina). Pri pogledu na nju prosječnog muškarca mora obuzeti blaga vrtoglavica, a potom sjetna zanesenost. Tolikih grudi bi se još i našlo, ali da tako stoje...?! Neviđeno! A da postoje, upravo tako stršeće, podastire se impozantan dokaz u bojama. No prije no što Sharonu proglasimo boginjom, još jednom razmotrimo fotografiju - i to pozorno. Ona je u vodi, u pozadini je vodopad - voda prska oko njenih butina. Vrhovima prstiju lagano je oslonjena na neku stijenu. Grudi strše li strše. Mokre vitice kose pale su po koži ramena. Široki smiješak otkriva niz jakih zuba. Zdravo, jedro tijelo uokvireno je djevičanskom idiličnom prirodom. Opći ugođaj je razdragan, bezbrižan... Pogledajmo fotografiju po treći put. Grudi su i dalje nesumnjivo bujne. No što bi se dogodilo s njima da su ruke opuštene niz tijelo, umjesto da su blago ispružene naprijed? Gnjusna gravitacija povukla bi lijevu sisu nalijevo, desnu nadesno, a njihov opčinjavajući doseg bi splasnuo. Lako je uočljivo da ruke usmjeruju grudi i djelomično ih podržavaju, ali - oduzmemo li i to "djelomično" - grudi i dalje izuzetno stoje. Naša fasciniranost može se iskazati pitanjem: kako tako teške grudi tako frapantno strše? Prisjetimo se - fotografija je snimljena prije nego su silikonske grudi ušle u opticaj i modu. Te grudi su nesumnjivo prirodne ženske grudi, ali kako tako neprirodno prkose gravitaciji? Pogledajmo Sharonu po četvrti put. Tajna skladnosti Shay Knuth je u estetici, tajna Sharone Johansen je u tehnologiji. Preciznije - tehnologiji fotografije. Još preciznije - u mogućnosti foto-aparata da uslikaju fotografiju u tisućinki sekunde, pa i brže, po nekoliko fotografija u sekundi. Uzevši u obzir tu sposobnost foto-aparata, rješenje tajne Sharoninih grudi postaje lako razrješivo. Sharon je skočila, a fotografija je usnimljena u onom djeliću trenutka kad joj je tijelo već bilo na silaznom dijelu putanje, ali su grudi još bile na svom uzlaznom putu. Da to nije nimalo slučajno ulovljeni trenutak pokazuje nam njena kosa. Trebalo bi očekivati da je kosa, zajedno s grudima, također u zraku. To što nije kazuje da je ono što se čini šarmantno mokrim viticama zapravo kosa slijepljena za kožu nekim lakom ili ljepilom. Tako gledajući, voda oko butina nije više prskanje vodopada, već voda koja je slijedila izbijanje Sharoninog tijela iz jezerca. Time je objašnjen i mogući položaj vode uz prednju stranu butina, nemoguć pod pretpostavkom da djevojka mirno stoji, ali prirodan ako se upravo ispravila iz čučnja. Ruke se, pak, ne pokazuju više kao lagano opuštene na stijenu, nego kao grčeviti dodatni oslonac za ravnotežu pri ateriranju, oslonac samo preko vrhova prstiju što odaje atletske sposobnosti i izuzetan napor lijepog modela.  Ovisnost o iluzijiNa slici imamo djevojku koja mirno stoji, srdačno se smješka, prči sise i prepušta se dugotrajnom pogledu; u stvarnosti je to bila djevojka koja je skakala kao žaba dok su joj grudi mlatarale na sve strane. Da je ovo objašnjenje nastanka ove fotografije ispravno, svjedoči i nekoliko manje uspjelih ostvarenja iste serije, objavljenih također u Playboyu kasnijih godina. Dakle, kao u slučaju sa Shayom, ponovo možemo ustvrditi: bilo bi moguće živjeti sa Sharonom godinama, a da ljepoticu sa ove fotografije nikad ne susretnemo. Sad možemo formulirati jednu od najznačajnijih karakteristika papirnatih ljepotica: one postoje samo na papiru, samo na ekranu, šireći iluziju da postoje u stvarnosti. Opojnost dvodimenzionalnih sirena proizlazi iz toga što izgledaju stvarne, opasnost iz toga što u stvarnosti ne postoje. Njihova privlačna snaga je poznata i koristi se svaki dan. Možemo li više i zamisliti reklame i novine bez njih? Istodobno, nezavisno od proizvoda čija se prodaja pospješuje njihovim likovima, one same po sebi propagiraju ideal ljepote i ženstvenosti koji je dvostruko poguban. Prvo, ideal koji ne postoji; nameću ga kao cilj milijunima muškaraca širom svijeta, guraju ih u trku koju ne mogu završiti jer je cilj nemoguće doseći, i time ih čine trajno nesretnima. Drugo, i same predivnice čije nas fotografije izbezumljuju, kad izađu iz studija i susretnu muškarce koji se njima dopadaju, nalaze da ti muškarci teže za nekim fantomima, nečim što one same ne mogu pružiti iako je pomoću njih proizvedeno. Srećom, međuljudski odnosi ne zavise od samo jednog elementa tih odnosa, ali - nesrećom - iskrivljenje koje smo dijagnosticirali na ovim dvama primjerima nije jedino. Od većine ostalih razlikuje ga to što je izravna posljedica razvoja masovnih komunikacija koje, želeći svemu udovoljiti, produciraju ideale koji više nikog ne zadovoljavaju, ali poput svakog snažnog narkotika - stvaraju ovisnike. |
 U današnjem „Večernjem listu“ objavljeno je da je preminuo Virgil Kurbel , jedan od najstarijih i najosebujnijih hrvatskih novinara, koji je najveći dio svog života proveo upravo u „Večernjem listu“. Citiram: „Baš doslovno proveo u Večernjaku, jer je i nakon umirovljenja 1985. godine pa do prije godinu dana, svakodnevno oko podneva dolazio u redakciju, a iz nje odlazio poslije trećeg televizijskog dnevnika.“ Fascinantno je - da ti pamet stane! - da uz tekst ti dični novinari nisu mogli priskrbiti fotografiju pokojnika. Za tiskano izdanje još bi se mogli izvlačiti da nije bilo dovoljno prostora, ali internetsko izdanje gdje je objavljen isti tekst, osjećajući da je nekakva ilustracija ipak potrebna, opremljen je fotografijom ulaza u redakciju „Večernjeg lista“ umjesto likom preminulog doajena. Pazi ovamo! Čovjek je dolazio u leglo novinara i nakon što je penzioniran svakodnevno više od četvrt stoljeća i niti jedan od tih vajnih novinara nema njegovu fotografiju! Kakvi su to novinari?! Novinar bez fotoaparata je kao doktor bez stetoskopa. Imaju li oni fotoreportere? Fotoreporter koji se u četvrt stoljeća ne sjeti usnimiti kolegu koji se približava devedestim godinama komotno može premazati svoje objektive pekmezom. Kako je organizirana ta redakcija?! Što imaju u fotoarhivi? Samo Severinu, Sanadera i slične? Nepostojeća fotografija njihova je slika. |
 Da bi se svi mogli upisati u školu koju žele trebalo bi izgraditi dovoljan broj novih škola i obrazovati dovoljan broj dodatnog nastavnog osoblja. Naravno, to ne znači da bi svaka selendra trebala imati gimnaziju i neki fakultet, već da je mreža školstva u državi takva da svaki učenik ili student ima školu na dohvatu, a ako to nije moguće da se izgradi potreban broj đačkih domova da se u njih smjeste svi oni kojima nije bilo moguće otvoriti poželjnu školsku ustanovu u dometu dnevnog kretanja. Naravno, sve bi to koštalo kao jedna ili dvije autoceste i odmah se postavlja pitanje tko bi to platio, ali ostavimo odgovor na to za kasnije. Da bi se svi mogli školovati školovanje bi trebalo biti besplatno, ali ni besplatno školovanje nije besplatno. Naime, onaj tko se školuje ne zarađuje pa ga treba kroz to vrijeme izdržavati. Da bi se izbjeglo da je onome tko želi i tko je sposoban nastaviti školovanje to onemogućeno zato jer ga nužda tjera da se zaposli i zarađuje, uspješno pohađanje nastave trebalo bi se plaćati. Naime, i učenje je rad, i to društveno koristan rad, a vidim daleko više opravdanja i koristi od toga da se plaća djetetu koje ide u školu nego roditelju koji sjedi kući nezaposlen. Učenike i studente trebalo bi plaćati za njihov rad. Naravno, i to bi koštalo, ali ostavimo pitanje odakle bi se ta sredstva namaknula za kasnije. Plaće učenika i studenata trebale bi biti tolike da obitelj sa tri školarca i oba nezaposlena roditelja može pristojno živjeti, što bi se ubrzo odrazilo na katastrofalnu demografsku sliku naroda, iako bi u prvom, prijelaznom razdoblju to plaćanje moglo biti simbolično kao što se ponegdje u svijetu već prakticira. Kada bi se svima učenicima plaćalo za to što se školuju, posebne stipendije za školovanje bile bi nepotrebne. Čitam u današnjem „Jutarnjem listu“ (13. rujan 2012.) da na Malti i Cipru stipendije dobivaju svi studenti, a u Finskoj, Švedskoj i Velikoj Britaniji velika većina, a kad su svi stipendirani to je isto kao da dobivaju plaću. Dakle, to što za nas može izgledati kao šokantna i nerealna zamisao jer se još prepiremo oko toga da li učenici trebaju plaćati školovanje ili ne, na nekim dijelovima svijeta već je svakodnevna praksa. Ako bi se učenicima i studentima plaćalo za redovno pohađanje nastave, visina njihovih plaća trebala bi zavisiti o pokazanom uspjehu. Kakav je naš narod, da se ništa drugo ne promijeni odmah bi se dogodilo isto kao što se sada događa u osnovnim školama zbog ocjena koje se zahtijevaju za upis u srednji stupanj školovanja – svi bi dobivali samo petice. Da bi se to izbjeglo trebalo bi ukinuti ocjenjivanje. Umjesto ocjenjivanja nastavnom kadru bilo bi prepušteno rangiranje kojim bi sve učenike u razredu rangirali od najboljeg do najgoreg, pri čemu bi se najboljih dvadeset posto smatrali odličnima, a najgorih dvadeset posto bi morali ponavljati razred, godinu ili semestar. Opće školovanje je društveno korisno čak i ako se svi ili čak i ako se većina završenih učenika ne uspije zaposliti na radnom mjestu za koje se školovalo. Koristi su višestruke. Blagajnica u samoposluživanju vjerojatno će biti bolja blagajnica ako je diplomirana profesorica likovnog odgoja nego ako ima jedva četiri razreda osnovne škole. Noćni portir koji je diplomirao filozofiju vjerojatno bi bio bolji susjed, odgovorniji građanin i kvalitetniji glasač nego da je nepismena baraba. Onaj tko je izučio neko područje koje ga je zanimalo vjerojatno bi ga i dalje nastavio barem pratiti, lako moguće i dalje se samostalno usavršavati, pa bi možda kad-tad uspio i dobiti zaposlenje za koje je kvalificiran ili ostvariti neki uspjeh na tom polju i bez formalnog zaposlenja, pa bi cijelo područje bilo osnaženo i kvalitetnije. U svim sferama i na svim razinama života bilo bi bolje kada bi ljudi bili obrazovaniji i kultiviraniji. Da bi se sve to ostvarilo nisu potrebna sredstva kojih nema. Potrebno je samo prevrednovati prioritete. Državi koja ima zrakoplovstvo od dva aviona i mornaricu od jednog broda nije potrebna veća vojska od tri čete specijalaca. Umjesto deset tisuća svećenika može se plaćati deset tisuća profesora. Ogovarajuće odgojene generacije onemogućile bi korupciju i neracionalna trošenja. Već nakon deset generacija koje bi prošle kroz takav sistem školovanja zemlja u kojoj živimo doživjela bi takvu promjenu na bolje da bismo je teško mogli prepoznati. Radikalna reforma obrazovanja uklonila bi potrebu za revolucijom, eliminirala bi opasnost od kaosa. Utopija je potrebna kao i svaki ideal, da bismo znali koliko smo daleko od nje i u kojem pravcu bi bilo najbolje ići. |
|
Jednom davno tražio sam osobe za ovaj projekt...
 |
|
VIŠAK KOJI ŽIVCIRA Jučer, 9. rujna 2012, u popularnoj televizijskoj emisiji „Nedjeljom u 2“ gostovao je financijski stručnjak i analitičar koji u dvadesetoj sekundi dvanaeste minute počinje govoriti ovo: „……reći ću vam ovako: socijalisti, recimo, su često intelektualci, Ajmo reći, svi rado imaju Iphone i Ipod. Dobro?“ Kamera u tom trenutku nije pokazala voditelja da bi se moglo reći je li s odobravanjem kimao glavom ili je nekako drugačije reagirao na tu izjavu. Budući je reakcija izostala, pokušajmo to nekako nadoknaditi. Socijalisti su često intelektualci. To je točno. To podrazumijeva da su protivnici socijalizma često antiintelektualci, što nije nužno, a zavisi i što smatramo čestim, ali se i to može uzeti kao točno. Zavisno o tome što smatramo intelektualcima možemo reći i da su protivnici socijalizma često bedaci. No tvrditi da svi socijalisti ili intelektualci rado imaju Iphone i Ipod je vrlo pretjerano, ako ne i potpuno netočno. Dovoljan je jedan suprotan primjer da se više ne može ustvrditi „svi“. Eto, na primjer, ja. Sklon sam socijalističkim idealima, a bez lažne skromnosti mogu ustvrditi da po svim mogućim razumnim kriterijima pripadam među intelektualce. Bez velike muke financijski si mogu priuštiti i Iphone i Ipod, ali - vrag me zel - ne pada mi ni na pamet. Ipod je još zgodna stvarčica, lako mogu zamisliti situacije u kojima bi svakoga mogao zabaviti, kao što znam da je mnogim ljudima posjedovanje i korištenje Iphonea vrhunac intelektualnog, duhovnog, pa čak i religijskog iskustva, ali ovo posljednje ne samo da mi nije privlačno nego mi je čak i odbojno. Jednostavno rečeno, u današnjem stilu života mobitel je gotovo nužnost. No i ovaj što ga već imam mi je previše. Dobio sam uz njega palac debelu knjižicu o svim njegovim mogućnostima i ne pada mi na pamet da zavirim u nju. Tako ne mogu reći da li zapravo koristim svega dva posto njegovih mogućnosti ili manje. Od mobitela tražim prvenstveno da može primiti pozive i da se s njega može nazvati, to mi je dovoljno. Hajde de, nije loša ni mogućnost slanja sms-poruka, ni adresar telefonskih brojeva, ni kalkulator. Što će mi više?  |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
