GRUPNA SNIMKA S NEDOSTAJUĆIM - 2 Zlosretna je prilika u kojoj ovo pišem, ali za mene sretna okolnost da nakon nedavnog posta (od 14.9.) u kojem se spominje „Večernji list“ mogu pokazati identičan primjer iz „Jutarnjeg lista“. Naime, drago mi je da mogu pokazati da nemam ništa protiv „Večernjeg lista“ kao takvog niti „Jutarnjeg lista“ samoga po sebi, imam nešto protiv slabog novinarstva u principu. I nemam ništa protiv ijednog slabog novinara, koliko god imao mnogo protiv loših novinara; radovalo bi me kada bi i jedni i drugi postali dobri i snažni novinari. Nakon što ste pogledali nedavni primjer iz „Večernjeg“, evo i primjera iz „Jutarnjeg“: Da bi primjer bio drastičniji, tekst iznad njega ilustriran je fotografijom notornog Rojsa, lika kojega svi znamo, koji ni na koji način nije obogatio ikoga tko ga zna i koga bi mnogi rado zaboravili. Što nam to kazuje? Onaj koji se dere i laprda gluposti, prema njemu se okreću kamere fotoreportera, njegovih fotografija ima u arhivima za bacanje. Elegantni sijedi starac s crnom aktovkom, zbog kojega su oni koji su ga znali ustajali kada je ušao, ali sasvim mladi kolege „tek začudno i podsmješljivo slijegali ramenima“, nije vizualno zanimljiv da bi ga se zabilježilo fotoaparatom. Nije čudo što je starom novinaru dozlogrdilo da je prestao dolaziti. On nije ništa izgubio. Izgubili su oni koji nisu ni znali niti sada znaju da su išta izgubili, a kamoli što su izgubili. Po tome sudeći nikada ni neće saznati. |
Da je naše novinarstvo dospjelo na niske grane, a povremeno rutinski dosegne i dno dna, opće je saznanje. Povremeno se ipak zgranemo kad inventivnost inkompetencije dosegne nikad ranije viđeno. „Ljudi, zar je to moguće?!“, uskliknuo bi Hrvoje Macanović. U današnjem „Večernjem listu“ objavljeno je da je preminuo Virgil Kurbel , jedan od najstarijih i najosebujnijih hrvatskih novinara, koji je najveći dio svog života proveo upravo u „Večernjem listu“. Citiram: „Baš doslovno proveo u Večernjaku, jer je i nakon umirovljenja 1985. godine pa do prije godinu dana, svakodnevno oko podneva dolazio u redakciju, a iz nje odlazio poslije trećeg televizijskog dnevnika.“ Fascinantno je - da ti pamet stane! - da uz tekst ti dični novinari nisu mogli priskrbiti fotografiju pokojnika. Za tiskano izdanje još bi se mogli izvlačiti da nije bilo dovoljno prostora, ali internetsko izdanje gdje je objavljen isti tekst, osjećajući da je nekakva ilustracija ipak potrebna, opremljen je fotografijom ulaza u redakciju „Večernjeg lista“ umjesto likom preminulog doajena. Pazi ovamo! Čovjek je dolazio u leglo novinara i nakon što je penzioniran svakodnevno više od četvrt stoljeća i niti jedan od tih vajnih novinara nema njegovu fotografiju! Kakvi su to novinari?! Novinar bez fotoaparata je kao doktor bez stetoskopa. Imaju li oni fotoreportere? Fotoreporter koji se u četvrt stoljeća ne sjeti usnimiti kolegu koji se približava devedestim godinama komotno može premazati svoje objektive pekmezom. Kako je organizirana ta redakcija?! Što imaju u fotoarhivi? Samo Severinu, Sanadera i slične? Nepostojeća fotografija njihova je slika. |
Jedna od besmislenijih rasprava koja se može začeti zbog toga jer nema izgleda da završi je rastezanje pitanja da li je bolje upisivati učenike u srednju školu na osnovu ocjena iz osnovne škole ili prijemnih ispita kao i da li je bolje upisivati na fakultete na osnovu ocjena mature ili prijemnih ispita. Naime, te rasprave ne mogu završiti jer i jedno i drugo nije dobro, a imaju toliko prednosti i mana koje se međusobno ne mogu usporediti i odvagnuti da nikakav valjani zaključak nije moguć. Te rasprave mogu se riješiti samo tako da se svima koji žele upisati naredni stupanj školovanja to omogući, a da napredovanje u školovanje ide od razreda do razreda ili studijske godine do godine ili semestra do semestra, a ne od stupnja do stupnja. Da bi se svi mogli upisati u školu koju žele trebalo bi izgraditi dovoljan broj novih škola i obrazovati dovoljan broj dodatnog nastavnog osoblja. Naravno, to ne znači da bi svaka selendra trebala imati gimnaziju i neki fakultet, već da je mreža školstva u državi takva da svaki učenik ili student ima školu na dohvatu, a ako to nije moguće da se izgradi potreban broj đačkih domova da se u njih smjeste svi oni kojima nije bilo moguće otvoriti poželjnu školsku ustanovu u dometu dnevnog kretanja. Naravno, sve bi to koštalo kao jedna ili dvije autoceste i odmah se postavlja pitanje tko bi to platio, ali ostavimo odgovor na to za kasnije. Da bi se svi mogli školovati školovanje bi trebalo biti besplatno, ali ni besplatno školovanje nije besplatno. Naime, onaj tko se školuje ne zarađuje pa ga treba kroz to vrijeme izdržavati. Da bi se izbjeglo da je onome tko želi i tko je sposoban nastaviti školovanje to onemogućeno zato jer ga nužda tjera da se zaposli i zarađuje, uspješno pohađanje nastave trebalo bi se plaćati. Naime, i učenje je rad, i to društveno koristan rad, a vidim daleko više opravdanja i koristi od toga da se plaća djetetu koje ide u školu nego roditelju koji sjedi kući nezaposlen. Učenike i studente trebalo bi plaćati za njihov rad. Naravno, i to bi koštalo, ali ostavimo pitanje odakle bi se ta sredstva namaknula za kasnije. Plaće učenika i studenata trebale bi biti tolike da obitelj sa tri školarca i oba nezaposlena roditelja može pristojno živjeti, što bi se ubrzo odrazilo na katastrofalnu demografsku sliku naroda, iako bi u prvom, prijelaznom razdoblju to plaćanje moglo biti simbolično kao što se ponegdje u svijetu već prakticira. Kada bi se svima učenicima plaćalo za to što se školuju, posebne stipendije za školovanje bile bi nepotrebne. Čitam u današnjem „Jutarnjem listu“ (13. rujan 2012.) da na Malti i Cipru stipendije dobivaju svi studenti, a u Finskoj, Švedskoj i Velikoj Britaniji velika većina, a kad su svi stipendirani to je isto kao da dobivaju plaću. Dakle, to što za nas može izgledati kao šokantna i nerealna zamisao jer se još prepiremo oko toga da li učenici trebaju plaćati školovanje ili ne, na nekim dijelovima svijeta već je svakodnevna praksa. Ako bi se učenicima i studentima plaćalo za redovno pohađanje nastave, visina njihovih plaća trebala bi zavisiti o pokazanom uspjehu. Kakav je naš narod, da se ništa drugo ne promijeni odmah bi se dogodilo isto kao što se sada događa u osnovnim školama zbog ocjena koje se zahtijevaju za upis u srednji stupanj školovanja – svi bi dobivali samo petice. Da bi se to izbjeglo trebalo bi ukinuti ocjenjivanje. Umjesto ocjenjivanja nastavnom kadru bilo bi prepušteno rangiranje kojim bi sve učenike u razredu rangirali od najboljeg do najgoreg, pri čemu bi se najboljih dvadeset posto smatrali odličnima, a najgorih dvadeset posto bi morali ponavljati razred, godinu ili semestar. Opće školovanje je društveno korisno čak i ako se svi ili čak i ako se većina završenih učenika ne uspije zaposliti na radnom mjestu za koje se školovalo. Koristi su višestruke. Blagajnica u samoposluživanju vjerojatno će biti bolja blagajnica ako je diplomirana profesorica likovnog odgoja nego ako ima jedva četiri razreda osnovne škole. Noćni portir koji je diplomirao filozofiju vjerojatno bi bio bolji susjed, odgovorniji građanin i kvalitetniji glasač nego da je nepismena baraba. Onaj tko je izučio neko područje koje ga je zanimalo vjerojatno bi ga i dalje nastavio barem pratiti, lako moguće i dalje se samostalno usavršavati, pa bi možda kad-tad uspio i dobiti zaposlenje za koje je kvalificiran ili ostvariti neki uspjeh na tom polju i bez formalnog zaposlenja, pa bi cijelo područje bilo osnaženo i kvalitetnije. U svim sferama i na svim razinama života bilo bi bolje kada bi ljudi bili obrazovaniji i kultiviraniji. Da bi se sve to ostvarilo nisu potrebna sredstva kojih nema. Potrebno je samo prevrednovati prioritete. Državi koja ima zrakoplovstvo od dva aviona i mornaricu od jednog broda nije potrebna veća vojska od tri čete specijalaca. Umjesto deset tisuća svećenika može se plaćati deset tisuća profesora. Ogovarajuće odgojene generacije onemogućile bi korupciju i neracionalna trošenja. Već nakon deset generacija koje bi prošle kroz takav sistem školovanja zemlja u kojoj živimo doživjela bi takvu promjenu na bolje da bismo je teško mogli prepoznati. Radikalna reforma obrazovanja uklonila bi potrebu za revolucijom, eliminirala bi opasnost od kaosa. Utopija je potrebna kao i svaki ideal, da bismo znali koliko smo daleko od nje i u kojem pravcu bi bilo najbolje ići. |
VIŠAK KOJI ŽIVCIRA Jučer, 9. rujna 2012, u popularnoj televizijskoj emisiji „Nedjeljom u 2“ gostovao je financijski stručnjak i analitičar koji u dvadesetoj sekundi dvanaeste minute počinje govoriti ovo: „……reći ću vam ovako: socijalisti, recimo, su često intelektualci, Ajmo reći, svi rado imaju Iphone i Ipod. Dobro?“ Kamera u tom trenutku nije pokazala voditelja da bi se moglo reći je li s odobravanjem kimao glavom ili je nekako drugačije reagirao na tu izjavu. Budući je reakcija izostala, pokušajmo to nekako nadoknaditi. Socijalisti su često intelektualci. To je točno. To podrazumijeva da su protivnici socijalizma često antiintelektualci, što nije nužno, a zavisi i što smatramo čestim, ali se i to može uzeti kao točno. Zavisno o tome što smatramo intelektualcima možemo reći i da su protivnici socijalizma često bedaci. No tvrditi da svi socijalisti ili intelektualci rado imaju Iphone i Ipod je vrlo pretjerano, ako ne i potpuno netočno. Dovoljan je jedan suprotan primjer da se više ne može ustvrditi „svi“. Eto, na primjer, ja. Sklon sam socijalističkim idealima, a bez lažne skromnosti mogu ustvrditi da po svim mogućim razumnim kriterijima pripadam među intelektualce. Bez velike muke financijski si mogu priuštiti i Iphone i Ipod, ali - vrag me zel - ne pada mi ni na pamet. Ipod je još zgodna stvarčica, lako mogu zamisliti situacije u kojima bi svakoga mogao zabaviti, kao što znam da je mnogim ljudima posjedovanje i korištenje Iphonea vrhunac intelektualnog, duhovnog, pa čak i religijskog iskustva, ali ovo posljednje ne samo da mi nije privlačno nego mi je čak i odbojno. Jednostavno rečeno, u današnjem stilu života mobitel je gotovo nužnost. No i ovaj što ga već imam mi je previše. Dobio sam uz njega palac debelu knjižicu o svim njegovim mogućnostima i ne pada mi na pamet da zavirim u nju. Tako ne mogu reći da li zapravo koristim svega dva posto njegovih mogućnosti ili manje. Od mobitela tražim prvenstveno da može primiti pozive i da se s njega može nazvati, to mi je dovoljno. Hajde de, nije loša ni mogućnost slanja sms-poruka, ni adresar telefonskih brojeva, ni kalkulator. Što će mi više? |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)