 Koji Orvati se dijele na Štoje, Vlahe, Dolince, Poljance i Hacije? - malo tko bi znao odgovoriti makar o tome ovisilo milijun kuna na televizijskom kvizu. Još manje bi nas znalo što označavaju riječi pandrof, uzlop, oslip, trajštof, cindrof, klimpuh, cogrštof, vorištan, štikapron, celindof, vulkapodrštof, otava (Antau), pajngrt, filež, frakanava, kalištrof, bandol, čajta, čemba, veršvar, prisiki, koljnof i, recimo, čunovo i rosvar, a kamoli frelištof (jevišovka). Ne, odgovore na gornja pitanja nećemo naći u trilologiji „Gospodar prstena“. Milijun kuna zaradili bismo odgovorivši - Gradišćanski Hrvati, a sve one čudne riječi koje slijede, ako se pišu s velikim početnim slovima, nazivi su mjesta u kojima oni žive. Sve to spominjem jer mi je iznenada palo na pamet - gdje su nestali Gradišćanski Hrvati? Nisam čuo da su u zemlju propali, o tome bi se ipak čulo, nestali su tako da ih se barem ovdje u Zagrebu prestalo spominjati tako davno da sam zaboravio i kada je to počelo, tim više što nisam ni zamijetio kada je počelo njihovo prešućivanje. Svojevremeno je u novinama svako malo pisalo nešto o njima, a Radio Zagreb je imao i posebnu emisiju „Za Gradišćanske Hrvate“ pa mi je njihovo čudno naglašavanje čak zvučalo prisno, a iz konteksta sam čak razumijevao neke njihove osobene riječi. Kad mi je palo na pamet pitanje gdje su iščeznuli „Orvati“ iz Austrije, zapitao sam se i otkada to i zašto za njih više ne čujemo. Već im je raspala Jugoslavija zapravo posvećivala premalo pažnje; da se odlučnije postavila mogli smo izravno graničiti sa Čehoslovačkom! A promjene koje su zahvatile ovaj dio svijeta kao da su Gradiščanske Hrvate još temeljitije izbrisale. Ne sjećam se kada sam u javnim medijima naišao na išta o njima (dozvoljavam da je to možda slučajan i samo moj propust), a na interenetu se može pronaći ponešto o njima ako se traži, ali ne nailazim na ništa što bi upućivalo da se široka publika uputi u pretragu. Kako to da se Gradišćanski Hrvati tako malo spominju koliko god se mnogo govori o hrvatskoj dijaspori? Kako to da nijedan novostvoreni tajkun nije Gradišćanski Hrvat, a nema među njima ni heroja ni zločinaca? Potpuno nehrvatski, ništa se ne bune, ništa ne žalopoju i ništa ne traže. Ne pada im na pamet odcijepiti se od Austrije, čak ni osnovati vlastiti entitet. Da oni zapravo nisu Slovenci, pa ima razloga zašto su zapostavljeni? Ne znam, samo se pitam…  |
 „Lijepa je i smrdljiva ptica pupavac, lat. upupa epops, znana i kao kruničar, božjak, nebogled i futač. Oku je ugodna, nosu odvratna, leti lelujavo kao leptir, držanja je kraljevskoga, kukce i sitne kralježnjake proždire tako da ih polužive baca uvis i sačekuje raširena kljuna. Gnijezda gradi površno, koristi se već postojećim rupama u trulim deblima, procijepima, žljebovima, napuštenim gnijezdima drugih ptica. Mnogi bi je rado pojeli, ali odustanu kad ih zapahne svojim raskošnim smradom. Smradom vlastitih izlučevina i prljavštine u kojoj živi. Gnijezdo brižno puni izmetom i čeka da se ucrva, jer crvi su joj omiljena hrana. Njezinu smradu ne mogu odoljeti muhe, a ona voli muhe. U smradu ptica pupavac živi, smrad je štiti i hrani, a za utjehu je nagrađena rajskom ljepotom.“ Taj mu uvodni opis služi kao odskočna daska da bi mogao iznijeti neke tvrdnje i na osnovu njih doći do zaključaka poput: „Ono što običan građanin doživljava kao prljavštinu i nad čime je spreman začepiti nos, u politici može biti normalan način djelovanja i postizanja cilja“, pri tome upirući prstom u političara koji mu očito nije po volji. Prizivanje smrdljive ptice pokazalo se toliko pogodna doskočica da je već isti dan iskorištena u nekoliko tekstova koji su se nakon Pavičićeva pojavili. Koliko god sam suglasan s citiranim zaključkom, u tekstu o kojem govorim mi ipak nešto smrdi. Naime, kaj? U opisu ptice pupovca ponešto nedostaje, a ponešto je netočno. Kod te vrste ptica mlade njeguju brižno oba roditelja. Ženka, dok leži na jajima, i mladi vrlo neugodno vonjaju, a taj vonj nestane čim mladi odrastu. I na kraju - prema prirodoslovcu Brehmu, a taj je nešto znao o božjim stvorenjima - ptica se punim imenom zove „božji pupovac“. Dakle, mužjak božjeg pupovca uopće ne smrdi, smrdi ženka, i to privremeno. Taj smrad je način kojim se štiti potomstvo, što božji popovci brižno rade. I na kraju, Pavičić je skratio ime ptice da ne bi spominjao ime božje uzalud, naročito kad bi ga trebao upotrijebiti u grješnoj radnji, u grijehu. Usporedba političara i ptice koju je sigurno moguće na neki drugi način postaviti, kod Pavičića je ne samo nategnuta nego i lažna i zlonamjerna, a time što je prijemčiva (naročito onima kojima je lako bilo što podvaliti) - tim gore. Ne, mužjak božjeg pupovca ne živi u smradu, ženka božjeg pupovca podnosi smrad da bi zaštitila one o kojima se brine, to autor izbjegava napomenuti da ptica ne bi ispala simpatična. Što je božjem Pavičiću trebalo da okleveta nevinu pticu? Pa kad je već kleveće, razumljivo da izbjegava njeno puno ime jer se to čitateljima „Večernjeg lista“ vjerojatno ne bi svidjelo. Time dolazimo do toga da ono što običan građanin doživljava kao prljavštinu i nad čime je spreman začepiti nos, u novinarstvu - kako ga prakticira neobični građanin Pavičić - može biti uobičajen način djelovanja i postizanja cilja. A to smrdi. |
 - Možeš li mi posuditi dvjesto tisuća maraka? U to sam vrijeme živio od dvjesto dolara mjesečno koje su mi slale tetke iz Amerike i zahvaljujući tome što je on plaćao stanarinu i komunalne troškove za cijeli stan. Na osnovu pitanja nisam bio siguran da li i dalje zapravo sanjam. - Što ti treba? - Treba mi do jedan sat nakon podneva - pojasnio je, no koliko god to danas zvučalo kao nedovoljno objašnjenje, meni je sve najvažnije bilo jasno. Grad je bio prepun naoružanih i očajnih ljudi; jedva da su se obazirali i na semafore, a kamoli druge zakone. Cjenik je bio općepoznat: za dvjesto maraka moglo se naručiti premlaćivanje, za dvije tisuće ubojstvo, za dvadeset tisuća njemačkih maraka moglo se naručiti atentat na bilo kojeg ministra. Za dvjesto tisuća koji ne bi stigli u zakazano vrijeme gubila se glava i to na nimalo prijatne načine. Bio je to jedan od razloga zbog kojih sam radije živio od pomoći tetaka umjesto da prihvatim Lovićeve ponude da mu budem partner u poslovima, premda sam mu ponekad čisto prijateljski, besplatno pomogao. - Žao mi je - rekoh. - Ovog mjeseca mi još nije došlo pismo od tetaka… Očekivao je takav neki odgovor, pa je bez riječi izišao iz sobe. Sasvim sam se razbudio. To da me je tako nešto pitao odavalo je bezgranični očaj i beznađe. Ustao sam, otišao u kuhinju, upalio plinsku peć i stavio džezvu vode da se zagrije za kavu. Dok sam čekao da voda zakuha čuo sam da nešto telefonira iz sobe, ali se nije moglo razaznati što govori. Odnio sam mu kavu. Sjedio je u fotelji s polupraznom bocom „Martela“ i buljio pred sebe. Spustio sam se u drugu fotelju, ali ga nisam ništa pitao. Nakon što smo bez riječi odsjedili dvadesetak minuta, otišao sam u svoju sobu, sjeo za radni stol, upalio kompjutor i počeo pisati. U to sam vrijeme pisao jedan roman za djecu i jedan opaki hardcore porno roman jer mi je ta kombinacija omogućavala da održim mentalnu ravnotežu. U deset se ponovo pojavio na vratima moje sobe i predložio: - Hajde sa mnom… Pomislio sam: „Do jedan nije opasno biti u njegovoj blizini“, iako sam znao da to nije baš sasvim točno, da to nije pretpostavka u koju se moglo sa sigurnošću pouzdati. Isključio sam kompjutor i izašli smo iz kuće. Bila je sredina ljeta, vrućina takva da su na ulicama gmizali u sjenama uz kuće samo rijetki prolaznici koji nisu mogli izbjeći da izađu na otvoreno. Tako je blještalo da je i kroz naočale protiv sunca izgledalo da su sve boje izblijedile. Dok je vozio skrivečki sam ga promatrao. Izgledao je potpuno opušteno, kao da drži sve pod kontrolom. Vozili smo se niz Savsku, a zatim je skrenuo na Knežiju. Nije to moj kvart, nisam ondje doma, a i on je malo lutao dok nije pronašao ulicu koju je tražio. Zaustavio je auto ispred neke višekatne zgradurine kojoj su prizemlju bili dućani i kafići, te krenuo prema jednom od njih odjednom sigurno kao da ondje svakodnevno ulazi. Sve stolice oko stolova na trotoaru ispred kafića bile su prazne. Unišli smo u isto tako prazan kafić. Doktor Lović je prišao šanku i upitao konobara koji je stajao s druge strane da bi rado vidio nekoga za koga nikada ranije nisam čuo niti ga je on ikada ranije spomenuo. Konobar je bez oklijevanja odgovorio da nikada nije čuo za osobu koja se tako zove, da pojma nema tko bi to mogao biti. Pomislio sam za dr. Lovića - pošandrcao je. Našao se u takvoj nevolji da je sišao s uma. Njegov sljedeći potez samo je potkrijepio moju hipotezu. Sjeo je na najbližu stolicu i izjavio: - Dobro. Onda ćemo ovdje čekati. Konobar je zavrtio glavom kao da ima pred sobom otpisan slučaj, što sam i ja mislio, i smireno rekao: - Kako hoćete. Ipak, prije nego sam i ja sjeo, dometnuo je: - Ako ćete već čekati, bolje je da se smjestite u stražnju sobu… Lović se bez riječi odmah osovio na krakaste noge i zaputio se prema vratima u dnu lokala. Zaista, tek tada sam primijetio, ondje je bila druga soba, bez prozora, pa je u njoj vladao ugodan polumrak. U prostoriju se moglo smjestiti devet stolova iako ih je bilo svega osam jer su u prvome redu bila samo dva, svaki s jedne strane vrata. Sjeli smo za najdalji, srednji stol u dnu prostorije, obojica leđima prema zidu i pogledom na ulaz. Konobar je došao za nama i pitao što ćemo popiti. Koliko znam sebe, naručio sam kavu i coca-colu. Nakon što smo dobili piće, ponovo smo sjedili u tišini i čekali. Mislio sam - gotov je! Preselio se u neku drugu stvarnost… Doktor Lović je svojevremeno bio jedan od najboljih studenata medicine, ako ne i najbolji u svojoj generaciji. Sve ispite je davao u prvim rokovima i za njega nije bilo druge ocjene osim petice. Da bi stvar bila bolja, na trećoj godini studija se oženio, na četvrtoj su dobili dijete. Stanovali su u jednoj sobi puničina dvosobna stana, imali su i psa, a punica tri mačke. Punica je povrh toga uzgajala fikuse pa im je pola sobe izgledalo kao džungla. Prematao je dijete, šetao psa, hranio mačke, zalijevao fikuse i diplomirao na vrijeme uz posebnu rektorovu nagradu za najbolje studente. Odstažirao je što je trebalo i specijalizirao neurokirurgiju… Nakon petnaestak minuta na ulazu se pojavio neki tip, ružno ga je bilo pogledati. Bio je toliki da je njegova silueta na trenutak gotovo potpuno popunila okvir raskriljenih vrata. Ni ne pogledavši nas sjeo je za jedan od stolova pored ulaza. Pripalio sam cigaretu i smireno razmišljao: ako bude neke frke, skočim prema izlazu, putem dohvatim desnom rukom tešku staklenu pepeljaru sa stola, zveknem ga po sljepoočici, istrčim dok se bude još ustajao, a to daje priliku i Loviću da klisne sa mnom… Dobro. Lovića sam upoznao slučajno navrativši jednom prijatelju kod kojeg se okupilo omanje društvance. Proveo sam ondje oko sat vremena i gotovo nismo stigli ni porazgovarati. Nekoliko sedmica kasnije našao sam na cesti ovećeg psa u vrlo lošem stanju, izgladnjelog i izranavljenog. Strpao sam ga u auto i pokušao pronaći pomoć. Bilo je božićno vrijeme i privatni veterinari uopće nisu radili. Otišao sam na veterinarski fakultet i zatekao polupijanu gomilu usred slavlja. Bili su u takvom stanju da nisam mogao razaznati tko je profesor, a tko portir. Donio sam psa, ali jedino što sam mogao dobiti bio je savjet da je najbolje uspavati ga. Jedva sam se suzdržao da ne zgromim na licu mjesta dvojicu-trojicu. Odnio sam psa kući i razmišljao što ću. Tako sam se prisjetio da se spomenulo da jedan iz onog društvanca bio doktor. Nazvao sam prijatelja kod kojega sam ga upoznao, dobio telefonski broj i nazvao. Doktor Lović se prisjetio tko sam i bez oklijevanja pristao ostaviti porodicu u prazničkom raspoloženju. Imao je kod kuće nekakvu osnovnu kiruršku opremu, skalpele, igle i konce za šivanje, sve je to potrpao u torbicu kao vodoinstalater i u pola sata mi je bio na vratima. Prvo što je rekao kad je pogledao psa bilo je da nema mnogo izgleda. Rane bi još mogao sanirati, ali počela je sepsa, a u cijeloj zemlji je vladala nestašica lijekova. Na to sam otišao u sobu u bakin ormar i donio dvije velike kartonske kutije njenog najvećeg blaga - lijekova koje su joj slale kćerke iz Amerike, nećake iz Njemačke i prijateljice iz Austrije. Lović se zgranuo kad je bacio pogled čega sve unutra ima. Rekao je da bi na njegovom odjelu bili vrlo sretni kada bi imali tako nešto. Na to smo podigli psa na stol u kuhinji i krenuli s operacijom. Ja sam pridržavao velikog nepoznatog sirotana, a Lović je prvo uklanjao krzno slijepljeno od krvi, gnoja i blata. Trebalo je gotovo pola sata da ga pripremimo za prave zahvate. Nismo imali nikakvu anesteziju, ali pas je već bio toliko slab da nije ni pokušao da se izvuče iz mog zahvata ili se već pomirio sa sudbinom. Lović je obrezivao i čistio rane, zašivao ih, a na kraju ga omotao od vrata do repa kao mumiju. Gledajući otprilike sat vremena kako to radi mislio sam: hvala Bogu da mi ovaj pas nije dijete! I mislio sam: ako preživi, ovo će biti moj pas. I bio sam uvjeren - ovaj čovjek će postati moj prijatelj. Srećom je među bakinim lijekovima bilo dovoljno jakih antibiotika da izvuku psa iz sepse. Lović je navraćao svakoga dana prije ili nakon posla da ga pogleda i previje. Sav višak lijekova dao sam mu da odnese u bolnicu. Nakon desetak dana nas dvojica smo postali pravi prijatelji, oni koji dijele i dobro i zlo, a sad je došao trenutak da podijelimo ovo drugo.  Nakon otprilike još pet minuta u prostoriju je unišao i drugi tip, još veći i još ružniji i ne pogledavši nikoga sjeo za stol s druge strane ulaza. Pripalio sam cigaretu i razmišljao: ako sunem na noge, zgrabim pepeljaru, tresnem onoga koji se tek bude ustajao po sljepoočnici, iz istog zahvata stignem opaliti i drugoga koji će se već ustati po čelu, ako zatreba bubnem kojega od njih još jednom da i Lović stigne pobjeći i stignem se udaljiti prije nego se ona dvojica podignu s poda… Dobro.Doktor Lović se zaposlio na neurokirurgiji u Vinogradskoj. Čuo sam s više nepovezanih strana da je bio najbolji neurokirurg koji se pojavio u nekoliko generacija. Ne znam točno što sve neurokirurg mora imati: oštro oko, precizan zarez, sitan šav, veliko znanje, sposobnost donijeti najbolju odluku u trenutku, sigurnost u poslu, odlučnost za preuzeti rizik… U svakom slučaju, posao mu je išao od ruke. Ondje u bolnici vode evidenciju: znaju tko koliko radi, kakve su početne dijagnoze pacijenata i kakvi su konačni rezultati. Lović je po svemu bio u vrhu. Šef odjela se zabrinuo da će mu novi kirurg ugroziti autoritet i supremaciju, pa mu je namjerno počeo davati teške i beznadne slučajeve da bi mu pokvario rezultate. Međutim, Lović je tek tu pokazao svoj talent. Vraćao je u život ljude koji su bili već otpisani, oporavljao one kojima su prognoze bile da nikada neće biti kao ranije, usprkos najtežim slučajevima koje je dobivao postotak uspješnosti bio mu je veći nego ikome drugome. Glas o njemu počeo se širiti i uskoro su pacijenti dolazili na odjel sa zahtjevom da ih operira upravo on. Šef odjela se prepao da bi ga najpopularniji doktor mogao zamijeniti, a Lovićev stav koji je bio sve drugo nego ulizički samo je pripomogao toj bojazni. Početkom devedesetih godina bolnica u Vinogradskoj je odlučila otpustiti četiri stotine ljudi. Bilo je to većinom administrativno i pomoćno osoblje, razni referenti i čistačice, svega nekoliko doktora, dobrim dijelom sve Srbi i komunjare, a Lovićev šef je sredio da tom prilikom Lović bude pri samom vrhu popisa onih koji dobivaju otkaz. Nakon pet minuta čuo sam kako se ispred kafića zaustavio neki od onih velikih motora što grme kuda prolaze. Čas kasnije u prostoriju je unišao i treći tip, veći i ružniji od oba prethodna. Odmah sam se prisjetio Regoča iz bajke Ivane Brlić-Mažuranić. Bez riječi se spustio postrani za jedan od stolova u srednjem redu, tako da se naslonio leđima na zid i zabuljio preda se. Nijednom od njih nije došao konobar pitati hoće li što naručiti i sjedili su za praznim stolovima. Lović nije ni trznuo kako bi se tko od njih pojavio, kao da ih nije ni vidio. Pripalio sam cigaretu i razmišljao: ako skočim dovoljno brzo protrčat ću pored ovoga Regoča sa strane prije nego uspije ustati, s njegova stola ću usput zgrabiti pepeljaru, iz zaleta ću tresnuti onoga desno od vrata po sljepoočnici i istim zamahom pogoditi onoga s lijeve strane koji će već stići ustati, a ako pri tome sruši stol pred sobom pred mene morati ću ga preskočiti, iskočim preko praga i na ulicu… Dobro. Ostavši bez posla, doktor Lović se prvo spetljao s nekom bivšom pacijenticom koja mu je ranije došla preko veze da joj pogleda nekakav beznačajni prišt. Nije bilo izgleda da bi mogao naći drugi posao u struci za svoju specijalizaciju, a za to da otvori privatnu praksu nije imao novaca. Supruga je otkrila da švrlja sa strane i razišli su se. Ona je zadržala dijete i psa. On se s ljubavnicom doselio k meni. Neurokirurzi, da bi mogli raditi, moraju imati pravu operacionu salu, šok-sobu, prostorije za postoperacioni oporavak, gomilu skupe opreme, kvalificirano pomoćno osoblje… Odlučio je zaraditi potrebne novce i otvoriti svoju, privatnu kliniku. Smislio je plan kako se dokopati novaca, a kako mi se njegov cilj činio vrijednim i nije mu drugo preostalo, pomagao sam mu koliko sam mogao. I tako smo sjedili u polumračnoj prostoriji s tri mračna tipa, a pet minuta nakon posljednjeg stigao je i četvrti. Ne treba ni napomenuti da je bio vrlo, vrlo velik i izgledao krajnje opako. Podsjećao je na medvjeda kome je neki neukusni šaljivđija prvo obrijao sve krzno, a zatim ga istetovirao. Sjeo je za četvrti stol, nasuprot onoga koji je posljednji stigao. Nitko od njih nije nas ni pogledao. Došli ljudi svaki svojim poslom i sjeli, je li? Sljedeći koji su se pojavili na vratima bili su mladi ljubavni par koji se valjda kanio zavući u mrak. Zastali su na pragu i osmotrili situaciju. Ostao im je slobodan samo stol u sredini, između svih nas i dva u najdaljim uglovima do kojih su se trebali provlačiti pored onih koji su unutra već sjedili. Odmah su se predomislili. okrenuli i nestali. Razmišljao sam: ako skočim i zgrabim pepeljaru ispred Regoča s desne strane, medvjed s lijeve ne može stići do mene zbog dva stola koja su između nas, onoga s desne strane ulaza sigurno oborim, onoga s lijeve i ne trebam, dovoljno je da uzmakne toliko da mogu protrčati ili preskočiti stol… Dobro. No što ću s Lovićem? Jebi ga, nema druge nego da se snađe kako zna i umije. Došlo mi je da zapitam „Dečki, što pijete?“ jer mi je bilo glupo gledati kako bulje u prazne površine stolova pred sobom, ali sam se ipak suzdržao. Pripalio sam cigaretu, odmjerio Lovića (bio je potpuno miran i kretenski se blaženo smješkao) i odlučio se ponašati poput njega. Valjda zna što radi. Ako ne zna, nastradali smo ionako. Na kraju je u prostoriju unišao i peti lik, opakijeg izgleda od svih. Iako nije bio veći od najvećega bio je grdo velik i nabijen i izgledao da bi se mogao sa svima njima nositi. Začuđujuće, umjesto vrlo kratke frizure koja je tada bila u modi ili popuno ćelave glave imao je dugu kosu koja mu je padala na ramena. Da je povezao indijansku vrpcu oko čela mogao je glumiti Geronima, poglavicu Apača u bilo kojoj filmskoj koprodukciji. Bez oklijevanja je prešao preko prostorije, spustio se s druge strane stola ispred nas i bez predstavljanja zapitao: - Mene tražite? Doktor Lović se tek tada trgnuo kao da se probudio. Licem mu se raširio njegov najšarmantniji zavodnički osmijeh i bez oklijevanja je počeo krajnje srdačno: da, došao je jer mu je zatrebalo dvjesto tisuća njemačkih maraka do podneva. To je otprilike za malo više od sat vremena. Možda bi ih mogao vratiti za tri dana, a možda i ne bi. Ako ne bi, možda bi ih vratio kasnije, ne može reći kada ni u kolikim ratama, a možda ih ni ne bi vratio, ali ako ih ne bi mogao nikada vratiti, jako bi cijenio taj lijepi gest… Pomislio sam - poludio! Lud načisto! Orijaš s druge strane je imao pokeraško lice, ali se ipak sve više mrgodio. Mora da se zgranuo kad je shvatio o čemu je riječ, a nakon toga je zapanjeno slušao ne vjerujući kako se sve to može dalje razvijati i da se netko uopće usuđuje govoriti mu tako nešto u lice. Dvjesto tisuća maraka - praktički da mu pokloni?! Dok je Lović blagoglagoljivo raspredao, ja sam ubrzano razmišljao: jedino što me može spasiti su iznenađenje i brzina. Trebam skočiti prvi. Odgurnem se desnom rukom od zida, a lijevom gurnem Lovića u naručje indijanskom poglavici koji mu sjedi nasuprot tako da se obojica sruše. Moram računati da vjerojatno izvan prostorije stražari još netko ili možda čak dvojica… Jurnem prema izlazu, putem zgrabim pepeljaru ispred Regoča, medvjed s lijeve ne može stići do mene zbog dva stola koja su između nas, onoga s desne strane ulaza sigurno oborim, onoga s lijeve i ne trebam, dovoljno je da uzmakne od moga zamaha toliko da mogu protrčati ili preskočiti stol ili stolicu koje će vjerojatno oboriti skačući na noge… Oni ispred ulaza se ne stignu ni snaći, brz sam i migoljav, istrčim na ulicu… Lović ostane u sobi između pet gadnih tipova… Jebi ga, i prijateljstvo ima granica. Dok je Lović nadobudno raspredao, u prostoriju je unišla još jedna osoba. Bila je to mlada djevojka koja me u prvi čas podsjetila na Francoise Hardy, patnju mojih pubertetskih dana. Duga tamna kosa i šiške, utegnute traperice i, usprkos paklenoj vrućini, crna kožna jakna. Prišla je iza našeg sugovornika, stala iza njega, položila jednu ruku na njegovo rame i prisno se oslonila. Napokon je div s druge strane stola zaključio da je dosta čuo, ali je prije nego išta kaže želio još nešto saznati. Prekinuo je Lovića opako zarežavši: - Zašto mislite da bih ja uopće mogao udovoljiti takvom zahtjevu? Pitanje je bilo postavljeno probranim riječima i djelovalo tim opasnije. Lović se nije dao smesti. Naprosto je napravio gadljivu grimasu da je riječ o temi na koju mu se ne da trošiti vrijeme. Poruka je bila jasna - ne zamarajmo se s takvim pitanjima, obojica znamo da je zahtjev upućen pravoj adresi. Vidjevši da neće dobiti odgovor, lik kojeg je Lović dozvao je postavio naredno pitanje: - A zašto mislite da bih upravo Vama napravio tako nešto? Zavladala je nategnuta tišina. Izgledalo mi je da su se svi u prostoriji ukočili i prestali disati čekajući što će Lović izustiti, jedino se mlada gospođica zainteresirano smješkala. Lović je napravio dramatsku stanku, a zatim podigao pogled pravo prema njezinom licu i smireno rekao: - Sjajno su Vam srasle čeone kosti! Zemljo, otvori se! Potpuno je prolupao! Počeo je trkeljati bez veze! Moram jurnuti prema izlazu, posljednji je čas! Ako pričekam još trenutak, bit će prekasno! Sad, sad, sad… Doktor Lović me zadrži spustivši s naše strane stola ruku na moje koljeno kao da me pridržava. Još i to! Ako to oni s drugih stolova zamijete, još će pomisliti da smo pederi! Jebi sve, sasvim mi je bilo svejedno što će misliti o meni, samo da se izvučemo žive glave! Bio sam uvjeren da nam više nema spasa. Luđak u svom ludilu neće ni shvatiti što mu se događa, ali zašto bih i ja stradao? Neandertalsko lice u koje smo gledali se zgrči kao da ga je nešto ubolo. Zapiljio se u Lovića i vrlo polako, kao da cijedi med iz male posudice, zapitao pomno izgovarajući svako slovo: - A što Vi znate o tome? O čemu? O čeonim kostima? Lović zna sve o čeonim kostima! Naravno da zna, doktor je. On je poludjeli doktor, a ja sam kreten koji ga je slijedio ne raspitavši se kamo ide. Prisjetio sam se nečega što sam pročitao u knjigama o Winetuu. Neka indijanska plemena se nisu usuđivala napraviti ništa nažao luđacima smatrajući da su oni pod posebnom zaštitom bogova. Možda su u tako nečemu naši izgledi da preživimo, možda će i nas poštedjeti kao luđake? Lović se opustio na svom sjedištu, nonšalantno se iskrivio i nalaktio na stol, razvukao usta od uha do uha i izjavio: - Znam. Ja sam ih namjestio. Ponovo je zavladala tišina, ali drugačija nego ranije. Osjetio sam gotovo fizički kako se raspored snaga promijenio. I zaista, naš sugovornik je nastavio promijenjenim glasom, kao da oprezno opipava neku delikatnu kinesku porculansku figuricu: - Kako to mislite… Vi ste ih namjestili? - Upravo tako! Ja sam ih namjestio - i Lović se raspriča: - Kad me je nazvao Vaš prijatelj (spomenuo je neko ime i prezime) bio sam kod kuće, odmah sam sjeo u auto i stigao u bolnicu malo ranije nego su vas dovezla kola Hitne pomoći. Naravno da me se ne sjećate jer ste bili u šoku, a imao sam i masku preko lica… - Bla, bla, bla, sve začinjeno medicinskim izrazima i dijagnozama, tehničkim nazivima postupaka i sličnim stilskim figurama. Dapače, prepustio se i lirskim izljevima kako je u bezobličnoj masi kostiju, mesa i kože prepoznao lijepu djevojku i nije radio samo da joj spasi život nego i da sačuva njenu ljepotu. Čovjek od kojega je Lović došao kao posuditi dvjesto tisuća maraka se ipak nije predavao bez borbe. Postavio je još nekoliko kontrolnih pitanja, ali je Lović na sve znao odgovor. Kroz tu konverzaciju se naslućivalo otprilike i otkuda moj prijatelj zna kome se može obratiti u ovakvoj nevolji. Naposljetku, nije prošlo više od pet minuta, meni i dalje nepoznati čovjek o kome sam saznao toliko da više nisam želio znati, zapita Lovića gdje stanuje, a kad je to čuo, reče: - Dobro. Idite kući i ne brinite. Lović veselo skoči na noge, kratko se oprosti i krene prema izlazu. Ostavili smo prazne čaše ni ne ponudivši da platimo. Putem zastane pored djevojke, tipično doktorski nadmeno podigne joj do kraja šiške, zagleda se u čelo i izjavi: - Izvrsno! Ništa se ne vidi! Ni ožiljka… - a zatim ispali krajnje bahato: - To je bio precizan rez! I dalje oprezno, još ne vjerujući da je sve završilo, hodao sam pored njega. Opustio sam se tek kad nas je sunce grunulo na ulici. Od navale iznenadne euforije nisam ni osjetio kako je odmah zapeklo. Sjeli smo u auto. On je vozio. Vozili smo šuteći, pa kad je vidio da neću ništa pitati, sam je počeo pričati: - Čovjek voli voziti motor, ima neku onu zvijer od mašine koja košta koliko tri auta - Lović je inače tvrdio da motore treba zakonski zabraniti, da su ozljede s kojima mu donose motoriste gore od bilo čega drugoga i da kacige služe prvenstveno zato da mozak ne treba sakupljati naokolo. - Prošloga ljeta je vozio Slavonskom avenijom… Bilo je ljeto, nigdje nikoga, pa je raspalio. Cura je sjedila iza njega, obgrlila ga rukama oko pasa. Nigdje nitko, samo je ondje kod Vjesnikova nebodera neki čovjek hodao preko pješačkog prijelaza. Mislio je da će pješak stati, ali nije, pa ga je zamalo pokosio. Prolaznik je odskočio. Imao je antentašku u ruci i ta je poletjela u zrak. Naš novi poznati je vozio sagnut nad upravljač, pa je projurio ispod nje, ali je zato djevojka iza njega naletjela na tu torbu - pras! - pravo licem. Naravno da je bila bez kacige. Srećom je ostala i dalje na motoru instinktivno se zgrčivši, ruke kojima je obujmila vozača su se uklještile. On nije ništa primijetio i jurio je dalje još dva-tri kilometra, a kad se zaustavio i okrenuo suvozačici, imao je što vidjeti. Iznenada se našao u filmu strave i užasa. Umjesto lijepe djevojke iza njega je sjedilo čudovište s licem kao sirova šnicla iz flajšamašine. Cijelo lice bilo joj je smrskano, krvava masa, a ona je sjedila i dalje ga besvjesno obgrljavajući kao zombi. U potpunom šoku ostao je dovoljno priseban da otrči do najbliže telefonske govornice i nazove jednog prijatelja, jedini broj kojega se u tom stanju mogao prisjetiti. Taj je dalje zvao Hitnu pomoć, a odmah nakon toga i mene. Imao sam slobodan dan i bio kod kuće. Odmah sam se obukao i krenuo… Kod takvih nezgoda je najvažnije što napravi onaj prvi doktor koji dobije pacijenta. Prva intervencija je krucijalna. Ako prvi doktor dobro namjesti kosti, žile i živce, nakon toga sve dobro krene; ako ne uspije, kasnije se mogu očekivati samo komplikacije… - Nisam sumnjao da bi na isti način pomogao bilo kome, psu sa ceste, ali - stoka doktorska! - kasnije se raspitao zbog koga je to dojurio preko čitavog grada, zlu ne trebalo. Ili je posrijedi bila obična znatiželja koja se sada pokazala korisna… Kod kuće nas je dočekala prijatna hladovina. Sjeli smo u najhladniju sobu, natočili si čašice, pripalili cigarete i čekali. Nismo imali potrebu ni razgovarati, ni pustiti muziku, a kamoli upaliti televizor. Mogu reći da smo bili smireni, iako ne sasvim - ništa nije gotovo dok nije gotovo. Nismo dugo čekali. Kratko vremena nakon što je kroz otvoreni prozor dopro podnevni pucanj topa s Lotrščaka, oglasilo se zvono na ulaznim vratima. Otišao sam otvoriti. Pred ulazom je stajao neki nepoznati grmalj noseći smeđu kožnu torbu. Bez pozdrava i ne pitajući tko sam pružio mi ju je i rekao:  - Ovo je za doktora!Čim sam je prihvatio odmah se okrenuo i žurno spustio niz stepenice. Čuo sam kako se ispred kuće upalio motor automobila i kako je krenuo zagrebavši gumama. Torba je bila dobro napuhnuta i teška kao da su u njoj sve knjige za osmi razred osnovne škole. Odnio sam je i sobu i spustio pred Lovića. On se osovio na noge i rekao: - Nemam vremena brojati. Posljednji je čas. Moram to odnijeti dalje. - Samo ti idi - rekao sam. - Meni je dovoljno izlazaka za danas. Četiri dana kasnije Lović je pričekao da ženske izađu iz stana, a zatim me pozvao u sobu u koju se on naselio. Nasred tepiha između fotelja stajala je druga torba, onakva kockasta, kao plosnati koferčić. Poklopac je bio podignut. Sve do ruba bilo je ispunjeno njemačkim markama. - Dvjesto tisuća! - rekao je on. - Što ćeš s tim? - zapitao sam. - Baš razmišljam… - Zato te i pitam - ne razmišljaj! - izderao sam se na njega. - Što imaš razmišljati?! Vrati! - Ah, da - sjeo je na rub fotelje iznad torbe i zagledao se u novce. Znao sam što je razmišljao: za trideset do pedeset tisuća moglo se kupiti stanarsko pravo krasnih srpskih stanova u centru grada, za osamdeset do sto vlasništvo stanova od pet-šest soba, za dvadeset do trideset dvokatnu vikendicu na Jadranu s velikom okućnicom pedesetak metara do mora… Uvjeti pod kojima je prije neki dan posudio tolike novce bili su takvi da ih zapravo nikada nije trebao vratiti, ali dugovati išta onome tko mu je posudio nije bilo nimalo preporučljivo. Gadljivo je udario vrhom noge poklopac torbe da se zaklopila. - Naravno, ti si u pravu. Nisam ni pomislio išta drugo. |
 Stanovao sam u jednoj od onih mirnih pokrajnjih tuškanačkih ulica u velikom stanu na prvom katu stare, ali dobro uščuvane vile. Na samom početku devedesetih godina doktor Lović je napustio porodicu, našao novu žensku, izgubio posao, pa sam primio njega i novu mu žensku u jednu od soba. Moja tadašnja cura je provodila vrijeme uglavnom kod mene, zapravo se i ona doselila, tako da nas je u stanu bilo četvero, ne računajući psa i mačku. Bilo je zapravo na mnoge načine veselo. U prizemlju je stanovala harfistica Rajka Dobronić koja je imala poseban ulaz, pa je jedino po čemu smo znali da je ondje što smo ujutro kroz zidove čuli milozvučno sviranje harfe i usprkos tome što je započeo rat osjećali se donekle kao u raju. Jedne ljetne večeri se najavio u posjetu doktor Pavković iz Chicaga. Kad je čuo da je i Lović doktor više ih nisam mogao razdvojiti, a okupile su se i ženske i ono što je trebalo biti prilika da se nas dvojica popričamo pretvorilo se ugodno kolektivno druženje. Već se dobrano spustio mrak kad rekoh da moram pola sata prošetati psa. Ženske rekoše da će za to vrijeme prirediti večeru, pa doktor Pavković predloži da će mi praviti društvo u šetnji. Nas dvojica i pas smo se spustili u prizemlje do izlaza iz zgrade. Ostavio sam svjetlo na stepeništu da nas dočeka kad se vratimo, zaključao izlazna vrata i zaputili smo se preko desetak metara neosvijetljenog puta do izlaza iz vrta. Ćim smo izašli ispred kuće uočio sam parkirani automobil u mraku na drugoj strani jer je bio jedini u ulici, i to na mjestu gdje nikada nitko ne zaustavlja, a nije pripadao nikome od susjeda. Pod slabašnim svjetlom s obližnje ulične svjetiljke ipak su se nazirali obrisi dvije krupne siluete na prvim sjedištima. Nisam tome pridao nikakvo značenje jer se ponekad znalo događati da se poneki ljubavni par s vozilom zavuče u neki mračniji dio ulice znajući da onuda noću gotovo nitko ne prolazi. Pas je veselo krenuo ispred nas, prešli smo onih stotinjak metara do kraja ulice i zaokrenuli na Tuškanac kad me je doktor Pavković zapitao: - A čime se sada bavi tvoj prijatelj doktor otkada je ostao bez posla? Kao da me zalio kantom hladne vode. Ukopao sam se na mjestu, sledenio, okrenuo i rekao: - Molim te, vratimo se. Nešto sam zaboravio, samo da nešto vidim… - i ne čekajući da provjerim da li me slijedi zaputio se nazad. Čim sam zaokrenuo ponovo u ulicu vidio sam da je automobil prazan, da su oni iz njega izašli. Nisu čekali ni sekunde nakon što smo im zamakli s vidika. Požurio sam. Doktor Pavković me je sustigao na ulazu u dvorište. Vrata na ogradi koja sam zatvorio za sobom bila su raskriljena. Rekao sam mu: - Pričekaj ovdje! - pokazao sam prstom na mjesto do kojega je stigao i žurno nastavio. Ulazna vrata su bila na bočnoj strani zgrade pa ih nisam mogao vidjeti dok nisam stigao do njih. Prvo što sam uočio bilo je da su širom otvorena. Nisu ih dugo zadržala. Stupio sam nečujno iz mraka na osvijetljeni prag i spazio dvojicu nepoznatih muškaraca kako se uspinju. Stepenište je zavijalo tako da sam im došao sa strane i nisu me vidjeli. Jedan je upravo stupao na treću stepenicu, a drugi je već bio na pola puta do odmorišta. Zaustavio sam se na pragu, podigao lijevu ruku na dugme kućnog zvona i prosiktao kao da sam prasnuo bičem: - Kuda?! Njih dvojica su se ukočili. Lagano su okrenuli glave prema meni. Svaki je bio za glavu viši i za trećinu krupniji, izgledali su kao tipovi koje nitko ne bi volio sresti bilo gdje, kamoli na osamljenom mračnom mjestu, a najmanje kako mu nepozvani ulaze u kuću. Bilo je jasno da ih ne mogu impresionirati svojom veličinom, te mi je ostalo jedino da ih izblefiram držanjem. Držao sam se kao da imam sve konce u rukama i kao da se jedva susprežem da ih ne satrem. Njih dvojica su se samo šutke pogledali i očitavao sam misli koje su izmjenjivali. Nije bilo sumnje da sam ih zaskočio. Ako jedan manji lik tako samouvjereno zaustavi dvojicu znatno većih, vjerojatno ima nešto u što se pouzdaje. Što bi to moglo biti? Pored moje noge stajao je pas koji je sasvim ozbiljno djelovao. Vidjeli su da smo izašli dvojica - gdje je drugi? Ja nisam uspio zamijetiti jesu li naoružani, što je značilo da možda za remenom pod košuljama mogu imati samo nešto s kratkom cijeli ili hladno oružje. Oni su mogli računati da ja imam također nešto takvo, ali i da onaj drugi koji im nije na vidiku ima nešto opasnije. Najnezgodnije od svega bilo je mutno staklo koje je se protezalo cijelom širinom i visinom jednoga zida uz stepenice: kroz njega oni nisu mogli vidjeti van, u mrak, ali su znali da se izvana njih dobro vidi sasvim osvijetljene. Pored toga, ruka na zvonu je mogla značiti da sam već signalizirao onima u stanu, te da svakoga trenutka može izletjeti doktor Lović ili netko drugi, recimo s kalašnjikovim, i zasuti ih odozgo ili da gore čekaju naredni signal. Pretpostavio sam da su već duže vremena ispred kuće i da su znali koliko nas je unutra, s tim da su morali računati na mogućnost da je netko došao i znatno ranije pa ga nisu vidjeli, ali ih to nije zaustavilo. Oni su sad morali računati na mogućnost da smo ih zamijetili kako čekaju u autu, pa smo izišavši samo izveli manevar da ih izmamimo da krenu u akciju, a usput smo se možda spojili s pojačanjem koje je stiglo i čekalo iza ugla na Tuškancu... Protrnuo sam pomislivši na scenu kako upadaju na vrata kuhinje a unutra Lović i ženske sijeku mrkvicu i pripremaju večeru… Da su bili policajci bio je to trenutak da kažu „Policija“ i izvuku značke. Čak i da su imali falsificirane ili bilo kako pribavljene značke napravili bi isto. Ali nisu. Ja sam samo zapovjednički mahnuo šakom iz zgloba i zarežao: - Van! Pokorno su se okrenuli i bez riječi počeli polako spuštati. Uzmaknuo sam tri koraka ne ispuštajući ih iz vida da mogu izaći. Povukao sam psa za sobom i hodajući natraške krenuo na drugu stranu od ulaza u vrt tako da su kad su izašli pod nadstrešnicu bili između mene i doktora Pavkovića kojeg su tek tada spazili na ulazu. Njegova krupna figura od sto i devedeset centimetara izgledala je onako u mraku sasvim impresivno. Obzirno, pazeći da ne naprave nikakav nagliji pokret, hodajući kao po jajima polako su se zaputili prema izlazu na ulicu. Nisu mogli znati da li ih netko promatra i s obiju strana, iz potpune tmine. Ja sam im bio sa psom neprestano za petama. Kad su prolazili pored doktora Pavkovića izmijenili su pogled i njegov hladnokrvni izraz višedecenijskog psihijatra mora da ih je definitivno uvjerio da su dobro prošli. Sjeli su u auto, ja sam izišao na trotoar ispred kuće, gledao kako pale mašinu, kreću i odlaze sve dok nisu zamakli za ugao. Okrenuo sam se doktoru Pavkoviću. On je rekao samo: - Hm. Cijeli događaj mogao mu je biti donekle odgovor na pitanje koje mi je postavio, dovoljno da se dalje ne raspituje. - Čuj - predložio sam. - Predomislio sam se. Nije potrebno šetati psa. Mogu ga pustiti da se sam prošeće po vrtu, a mi možemo pomoći ostalima da brže pripreme jelo. Potvrdno je kimnuo glavom. Dok smo se uspinjali stepenicama, razmišljao sam: neželjeni posjetitelji su sada uvjereni da smo mi spremni za takve posjete, a da smo sada i dodatno alarmirani, pa se barem ove noći više neće vratiti. Ako se kane vratiti, drugi put će se bolje pripremiti i pažljivije to isplanirati, vjerojatno će ih biti i više. No do tada ćemo i mi nešto smisliti. Jeboti, kako zanimljivo živimo! - ali za večerom nisam nikome ništa rekao da im ne pokvarim tek. |
|
Prikazivao dokumentarni film „Neđo od Ljubuškoga“ svoju temu točno ili netočno, to ni najmanje ne može promijeniti ono što se stvarno dogodilo, ono što je stvarno bilo. Nama, koji gledamo sa strane, iz obilja članaka i nebrojeno komentara sve je jasnije ocrtana slika zbivanja. Početkom devedesetih godina, nakon što su sporadična nasilja prerasla u otvoreni građanski rat ili nacionalni sukob (kako god to tko nazvao) „hrvatska strana“ i „muslimanska strana“ borili su se zajedno protiv zajedničkog neprijatelja. Poznat je točan datum (15.8.1993.) kada su u Ljubuškome pozvani svi Muslimani da se okupe na jednom mjestu. Ondje su ih sve potrpali na kamione i odvezli u logor (ili detencijski centar ili sabirni centar, kako god to nazvali). Od onih koji su bili zatvoreni, zarobljeni, smješteni ili zaštićeni, kako god to nazvali, na tom mjestu je smrtno stradalo ili ubijeno (može se reći i jedno i drugo) više od pedesetorice. Oni koji su imali garantno pismo ili neke druge odgovarajuće dokumente da se mogu odseliti u neku stranu zemlju odmah su puštani uz uvjet da najdalje za 48 sati moraju napustiti Ljubuški. Oni koji su nakon toga dobili garantno pismo ili neke druge odgovarajuće dokumente da se mogu odseliti u neku stranu zemlju odmah su puštani uz isti uvjet. U vrijeme kada je Muslimanima bilo najteže, postojali su ljudi hrvatske nacionalnosti koji su im pomagali koliko su mogli na različite načine. Dokumentarni film je izvukao na svjetlo dana grupu koju je predvodio Nedjeljko Galić. U ljubuškom kraju masovnih oružanih sukoba Hrvata i Muslimana nije bilo, a nekoliko godina nakon što su oni u ostatku BiH prestali, netko prije, a netko kasnije, neki ili mnogi (iako ima i onih koji kažu „malo njih“) od onih koji su otišli su se i vratili i ostali živjeti gdje su i ranije živjeli. O tome su svi koji su se oglasili suglasni. Na navedeno se neizbježno u nedostatku preciznijih informacija nadovezuju neke pretpostavke. Ako je u logoru ubijeno više od pedeset ljudi možemo pretpostaviti da ostalima nisu francuske sobarice donosile ujutro doručke u krevete. Na jednom jedinom mjestu sam naišao na tvrdnju da je u Ljubuškome ostalo deset posto Muslimana od onih koji su ranije ondje živjeli, ali neprecizno, pa nisam mogao razabrati da li tih 10% nije nigdje otišlo ili ih toliko danas ima, nakon što su se neki vratili. Prema tome ispada da su oni koji su nakon puštanja iz logora morali napustiti Ljubuški u roku od četrdeset i osam sati odvodili sa sobom svoje porodice. To zvuči kao egzodus. tri interpretacije Nemam razloga ne vjerovati da je Muslimanima u Ljubuškome bilo lakše nego bilo gdje drugdje u BiH gdje su Hrvati nadvladali i vjerujem da je onima koji su danas ondje bolje nego igdje drugdje gdje su u manjini. To ne znači da im nije bilo teško niti da im je danas lako. Čak i da nitko od onih koji su internirani nije ostao duže od pet dana ili pet tjedana, nitko od njih pri ulasku nije dobio rješenje koliko će ostati i garancije da će uopće izaći. Zar su oni u logoru znali koliko će ostati i da ih neće ubiti? Očigledno su za boravka ondje efikasno uvjereni da im je bolje pokupiti što se može i ostaviti kuće i imanja u kojima su njihove porodice generacijama živjele, stoku i kućne ljubimce, vozila i poljoprivredne strojeve, namještaj i garderobu, porodične uspomene, prekinuti bivši život i otisnuti se u nepoznato. Zar bi se protjerani ljudi trebali zahvaljivati onima koji su ih maltretirali i protjerali zato što ih nisu i ubili? Jedini kome mogu biti zahvalni je onaj tko ih je uspio izvaditi iz logora, tko im je pomogao izvući se detencijskog centra, kako god rekli. Tri su interpretacije navedenih događaja. Po jednoj je posrijedi „humano preseljenje“, eufemizam za etničko čišćenje, ratni zločin koji je prouzrokovao velik broj osobnih tragedija. U prilog tome govori što je u logoru bilo ubijenih, a njihova sudbina bila je zorna pouka ostalima što bi im se moglo dogoditi ako ne odu, ali i to što je djelatnost Neđe Galića i njegovih suradnika bila tolerirana iako su svi (ili mnogi) znali za nju. Po drugoj su time Hrvati preduhitrili Muslimane da ih napadnu te spriječili izbijanje oružanih sukoba većih razmjera u kojima bi stradao velik broj ljudi obje nacionalnosti. U uvjetima ugroženosti od trećeg neprijatelja vlast u Ljubuškome je pribjegla istom onome što su za vrijeme Drugog svjetskog rata Amerikanci napravili svojim sugrađanima Japancima. Po trećoj je „hrvatska strana“ sakupljanjem Muslimana u logor i slanjem u neizvjesnost protjerivanja zapravo štitila svoje susjede da ih se ne dokopaju krvožedni ratni zločinci, spašavala im živote. U prilog tome govori što je svaki internirani bio puštan čim je pokazao spremnost da ode i dokazao da ima gdje ići. (Ubijeni u logoru se u toj interpretaciji odviše se spominju.) Prema tome je Dijana Čuljak sasvim korektno izvijestila da su zarobljenici smješteni „možda ne baš udobno, ali sigurno“. Ako je to točno, Nedjeljko Galić svojim djelovanjem nije nikome mnogo pomogao jer je ionako cijela „hrvatska strana“ zapravo činila dobročinstvo „muslimanskoj strani“. Njegovo djelovanje je bilo tek olakšavanje i ubrzavanje procesa kojim su ionako zaštićeni ljudi slani ondje gdje će biti još sigurniji i gdje će im biti bolje jer će s pozivanjem da su bili u logoru i bili protjerani dobiti pomoć u zemljama u koje će stići, a kojim je bolje nego ondje odakle su otišli. Zanimljiva epizoda iz tog vremena govori o čelniku ljubuškog HDZ-a i šefu tadašnjeg HVO-a koji dolazi do Galića s primjerkom faksimila kakav treba „štancati“ ako želi izvući ljude iz logora i instruira ga kako izrađivati besprijekorne falsifikate. Epizoda govori u prilog bilo kojoj od navedenih interpretacija, ali i u prilog tezi da su sva tri nastojanja bila istovremeno prisutna. Neki su ljudi nastojali jedno, drugi drugo, a treći treće; neki su prvo mislili da je nužno drugo, pa promijenili svoj stav u prvi i na kraju se opredijelili za treće rješenje… U svakom slučaju, danas u Ljubuškome Muslimana nema ni približno kao ranije, a ni njihov položaj nije kao što je bio u periodu prije devedesetih. Naravno, sve je lakše pametovati što je više vremena proteklo od događaja o kojima se govori. Lako je biti general nakon boja. Ne može se očekivati prevelika razumnost i nepogrešivost u ratnim uvjetima i nakon godina huškaškog raspirivanja podjela i mržnje, iako bi u takvim okolnostima bili najdragocjeniji. Isto tako je pogrešno iz današnjih prilika zamjerati ljudima što onda nisu primjenjivali današnja saznanja i kriterije. Tadašnja zbivanja se mogu ocjenjivati po tadašnjim mjerilima i po onima koja su bila ista onda kao i danas. Možda su Muslimani sklanjani, možda ih se željelo pustiti, možda ih se željelo zaštititi, možda jeste, vjerujem da jeste, i uvjeren sam da jednim dijelom zaista i jeste, no da su sugrađani Neđu javno podržali umjesto što su ga prećutno tolerirali i potajno mu odobravali, da su mu dali službeno mjesto da radi isto što je radio, da su osnovali neki odsjek pri općini ili u samom logoru koji bi imao mašinu za faksiranje i pomagao Muslimanima dobiti potrebne dokumente, već tada bi bilo sve jasnije, a danas ne bi ostalo nikakvih mjesta za raspravu i sumnji. Time bi eliminirali i ratne profitere koji su radili isto kao i Neđo, ali koristeći priliku da od ljudi u nevolji naplate svoju uslugu koliko su god mogli, te su Neđu samatrali svojevrsnom „nelojalnom konkurencijom“ zbog čega je njemu prijetila možda najveća opasnost upravo od njih. Sve zajedno to je građa za roman zamaha „Rata i mira“ ili cjelovečernji film, a ne samo kratki dokumentarac. manjina i većina  Nedvojbeno je bilo mnogo onih (bez obzira koje nacionalnosti i vjere) koji su željeli i sanjali da se Jugoslavija raspadne. Većina njih je željela i očekivala da će se to dogoditi mirnim putem. I sam Tuđman je još u vrijeme kada su već padali prvi mrtvi tvrdio da neće biti rata, bilo zato što je sam bio naivan, bilo zato jer prijetvorno nije želio uznemiriti i uplašiti „široke narodne mase“. Bilo je i onih koji su toliko željeli da se Jugoslavija raspadne da su bili spremni i na mogućnost da se to dogodi kroz rat, ako ne može drugačije, ako je to jedini način, ako se ne može izbjeći. Mogao bih diskutirati da li je možda bilo i više onih (bez obzira koje nacionalnosti i vjere) koji su željeli da Jugoslavija opstane smatrajući da je unutar nje njihovom narodu (ili svim narodima) bolje nego kad bi se ona raspala. A bilo je i onih (bez obzira koje nacionalnosti i vjere) koji su željeli da do raspada Jugoslavije dođe upravo ratom, da se naplate za stare račune, da daju oduška mržnji, da pokušaju ostvariti megalomanske nacionalističke države što je moglo rezultirati jedino time da dobiju nacionalne države kakve jedino mogu ispasti nakon rata, kakve su danas. Uz ove posljednje pridodajmo i one (bez obzira na nacionalnosti i vjere) koje politika uopće ne zanima, ali su priželjkivali nerede i grabež radi većih ili manjih osobnih probitaka i uzbuđenja. No više od svih njih zajedno bilo je onih (bez obzira koje nacionalnosti i vjere) koji su zabavljeni svojim svakodnevnim životima sve oko sebe promatrali kao neupitnu datost, nisu ih zanimali ni Hrvati ni Srbi ni Muslimani, ni četnici, ustaše, balije, ni belogardejci ni komiti ni komunisti, ni Jugoslavija ni Hrvatska ni Bosna i Hercegovina, oni kojima eventualni politički stavovi niti su plod dubokog premišljanja, niti su svjesni njihovih konzekvenci, niti su im snažno emocionalno privrženi, pa naravno da u njima nisu ni dosljedni, te primijete da se nešto neuobičajeno događa tek kad im tenk prođe kroz dnevnu sobu.Sve te grupacije mogu se grubo svrstati u agresivnu manjinu i šutljivo-povodljivu većinu. Agresivna manjina uspijeva se nametnuti dobrim dijelom i zbog prirode većine. Većina sadrži u sebi cijeli spektar od onih koji se skanjuju se da sami išta učine zbog skrupula, bojazni ili nekog drugog ograničenja, ali podržavaju agresivnu manjinu i zlurado se potiho vesele na sve što ona radi, preko onih koji ništa se shvaćaju što se događa i lako ih je zavesti demagoškim floskulama, lako uplašiti izmišljenim opasnostima i korumpirati sitnim pogodnostima, do onih koji su očajni zbog svega što se događa ali ne vjeruju da mogu ikako utjecati i strahuju da se uskovitana agresivnost ne okomi na njih. Manjina se nameće većini na nekoliko načina. Prvo mora osigurati da se za nju čuje i zna, u čemu su u suvremenim uvjetima presudni mediji masovnih komunikacija, ali nisu zanemarivi ni tradicionalni putovi formiranja javnog mnijenja od kavanskih tračeva, preko glasina na tržnici do nedjeljnih propovijedi. Zatim mora uvjeriti ostale da je u pravu, što odrađuju ugledne i popularne ličnosti, teoretičari i popularizatori. Značajno je da većina povjeruje da je manjina sama po sebi moćna ili da je podržava netko još moćniji, neka ugledna organizacija, strana država, svjetska sila, ili da manjina zaista govori u ime velikog ili najvećeg broja onih koji čine većinu. U nametanju stava da je manjina moćna i opasna pomažu joj i oni koji rade razne opačine, iako ih se predvodnici manjine iz strateških razloga mogu javno odricati dok će ih suštinski podržavati, pomagati, nagrađivati i štititi. Isto tako pomaže joj i što dijeli obećanja i nagrađuje one koji je slijede, pa dobiva za suradnike i one koji bez obzira što manjina zahtijeva vide kroz nju priliku za osobne koristi. Naposljetku manjina preuzima institucije i njena ideologija postaje službena, a vlast se konsolidira i učvršćuje. Ustvari, manjina prevladava općim uvjerenjem da će prevladati. topljenje podrške U taj opći okvir uklapa se i ono što se dogodilo u Ljubuškom. Manjina je izborila položaj da zastupa i vodi naciju, pretpostavljalo se da oni što govore i rade misle i podržavaju svi ostali pripadnici njihove nacije. Mnogi ih zaista i jesu podržavali, bilo što su smatrali da su u pravu, bilo što su u tome vidjeli neku korist, ili oboje. Neki ih nisu podržavali, ali se nisu usudili protiviti. Ono što se smatra nacionalnim sukobima na tlu bivše Jugoslavije može se smatrati i sukobima predvodničkih manjina koje imaju dvostruki cilj: osnažiti, proširiti i učvrstiti svoje zajednicu, te zauzeti što bolji položaj i zadobiti što veći ugled unutar njih. Podijeli, pa vladaj. Novu vlast čine nacionalistički prevratnici i ratni profiteri, te dio onih koji su se uspjeli među njih ubaciti - stupovi društva prepoznatljivi po karakterističnoj izreci „ne pitaj me kako sam zaradio prvi milijun“. Oni su nova elita, njihov svjetonazor se nameće kao neupitan. Iznenadno spominjanje Nedjeljka Galića nezgodno je novoustoličenoj eliti kako god se okrene. U prvom redu - Neđo je bio dosljedan. Dosljedan u vremenu kad su - instruirani primjerima poput Zdravka Tomca i Bernarda Jurline - ljudi masovno pljuvali ono u što su se još dan ranije kleli. Dosljedni su bili i oni koje nova elita ne voli ni spominjati - Ante Paradžik, Blaž Kraljević, Miro Barišić… - što ukazuje da nije bio važan ideološki predznak dosljednosti, već je nepoželjna bila dosljednost sama po sebi ukoliko se nije uklapala u planove onih koji su vodili igru. Naime, bez nedosljednosti svih ostalih ništa ne bi bilo moguće izvesti. Sljedeća nezgodna konsekvenca Neđina primjera proizlazi iz činjenice da je činio dobročinstva. Ako je on radio dobra djela, onda ono što je ublažavao svojim djelovanjem, protiv čega se borio, ne može biti dobro, a to je pak ono što si novoustoličena elita pribraja u zasluge, pa se time njihove zasluge ogoljuju kao dvojbene, razgoljuju kao upitne, dolazi u pitanje jesu li to uopće zasluge. Kako može biti i jedno i drugo dobro, ako su međusobno suprotni? Zato je manjini u interesu da taj zbunjujući i nezgodan primjer zaniječu, omalovaži ili oblati. Manjina crpi legitimitet iz toga da je predstavljala sve ostale. Ako se javi jedan koji se u to ne uklapa, to već znači da nije predstavljala sve, nego tek većinu. Ako se pokrene pitanje da li je taj jedan bio i jedini, što se više nađe onih koji su radili kao i on, to je manjina u manjoj mjeri zastupala volju nacije kojoj se nametnula. U cijeloj priči može se raspoznati i primjesa taštine. Neki su već dvadesetak godina svikli da ih se smatra značajnima i uglednima, pa ne mogu otrpjeti da se iznenada govori o nekome tko je po njihovom mišljenju bio nevažni marginalac i smutljivac. To im je naprosto iritantno, a što se više priča to ih cijela priča više nervira. Naposljetku i nije važan dokumentarac o Nedjeljku Galiću, već to što je izgleda velikom broju ljudi došlo do pameti da ono što se događalo posljednjih nekoliko desetljeća nije išlo i dobrom pravcu i da ono gdje smo svi dospjeli nije dobro. Ono što je svojevremeno izgledalo kao plebiscitarna narodna podrška istopilo se na jatake, plaćenike i nekolicinu zabludjelih. Oni koji su do nedavno mislili da drže cijeli kraj pod kontrolom iskazali su se krajnje glupi i bahati zahtjevom za zabranom prikazivanja filma, a na protestni „veliki narodni skup“ i nije došlo više od dvjestotinjak ljudi. poučak iz bajke Rasprave da li je film sam po sebi isprovocirao događaje ili su reakcije na njega (moglo bi se reći – već i prije njega) problematične, da li je netko sve pomno isplanirao ili se sve dogodilo slučajno, stjecajem okolnosti na koje nitko nije mogao utjecati, je li posrijedi djelo perfidnog provokatorskog zlouma ili se samo iskazala tragična (recimo to blago) naivnost onih koji su nasjeli i slične, samo zakrivaju pravi problem koji vide svi drugi osim onih koji ga stvaraju. Naravno – moglo bi se reći – to je zato jer oni ni ne vide problem osim u tome što se drugi iščuđavaju i zgražaju nad njihovim stavovima i ponašanjem, imuni su na zapažanje vlastite problematičnosti. Sličnu arhetipsku situaciju imamo u priči Ivane Brlić-Mažuranić „Šuma Striborova“. Starica majka pokušava otvoriti oči zavedenom sinu da mu je supruga, staričina snaha, zapravo zmija. Snaha nadgleda kokoš koju je nasadila na jaja i ponosno poziva cijelo selo da vide kad će joj se izleći pilići. Ne zna da je starica zamijenila kokošja jaja sa svračjim. Kad puknu ljuske i pomole se svračići, supruga-zmija se zaboravi i sune za njima pokazujući cijelom selu račvasti zmijski jezik. Starica kao problem vidi mladu ženu, ali ne zbog toga što postoji nego zbog toga kakva je. Zmija, naravno, kao problem vidi što ju je starica isprovocirala, ali pravi problem je njena zmijska priroda i zmijski jezik. Da nije takva niti bi ikome bila prijetnja, niti bi ikakva provokacija mogla dovesti do toga da isplazi ono čega nema. Slava mu! Nedjeljko Galić se dokazao suosjećajnim, odvažnim, požrtvovnim i pravednim. Njegove vrijednosti su prvenstveno humane, dostojne očovječenog ljudskog bića. Za njega ljudi nisu bili pripadnici krda, niti je pristajao da svoj individualitet utopi u ikakav kolektivitet. Nije izgubio glavu čak i kada se zbog toga mogla izgubiti glava. Po svemu tome bio je plemenit čovjek, primjeren primjer najboljima. Upravo takav nedostaje svojim najbližima, upravo takav nedostaje onima koji su ga znali, onima koji mu imaju što zahvaliti, upravo takvi ljudi nedostaju svima nama. Slava i hvala mu. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
