Pregled posta

Stanovao sam u jednoj od onih mirnih pokrajnjih tuškanačkih ulica u velikom stanu na prvom katu stare, ali dobro uščuvane vile. Na samom početku devedesetih godina doktor Lović je napustio porodicu, našao novu žensku, izgubio posao, pa sam primio njega i novu mu žensku u jednu od soba. Moja tadašnja cura je provodila vrijeme uglavnom kod mene, zapravo se i ona doselila, tako da nas je u stanu bilo četvero, ne računajući psa i mačku. Bilo je zapravo na mnoge načine veselo. U prizemlju je stanovala harfistica Rajka Dobronić koja je imala poseban ulaz, pa je jedino po čemu smo znali da je ondje što smo ujutro kroz zidove čuli milozvučno sviranje harfe i usprkos tome što je započeo rat osjećali se donekle kao u raju.

Jedne ljetne večeri se najavio u posjetu doktor Pavković iz Chicaga. Kad je čuo da je i Lović doktor više ih nisam mogao razdvojiti, a okupile su se i ženske i ono što je trebalo biti prilika da se nas dvojica popričamo pretvorilo se ugodno kolektivno druženje. Već se dobrano spustio mrak kad rekoh da moram pola sata prošetati psa. Ženske rekoše da će za to vrijeme prirediti večeru, pa doktor Pavković predloži da će mi praviti društvo u šetnji.

Nas dvojica i pas smo se spustili u prizemlje do izlaza iz zgrade. Ostavio sam svjetlo na stepeništu da nas dočeka kad se vratimo, zaključao izlazna vrata i zaputili smo se preko desetak metara neosvijetljenog puta do izlaza iz vrta.

Ćim smo izašli ispred kuće uočio sam parkirani automobil u mraku na drugoj strani jer je bio jedini u ulici, i to na mjestu gdje nikada nitko ne zaustavlja, a nije pripadao nikome od susjeda. Pod slabašnim svjetlom s obližnje ulične svjetiljke ipak su se nazirali obrisi dvije krupne siluete na prvim sjedištima. Nisam tome pridao nikakvo značenje jer se ponekad znalo događati da se poneki ljubavni par s vozilom zavuče u neki mračniji dio ulice znajući da onuda noću gotovo nitko ne prolazi.

Pas je veselo krenuo ispred nas, prešli smo onih stotinjak metara do kraja ulice i zaokrenuli na Tuškanac kad me je doktor Pavković zapitao:

- A čime se sada bavi tvoj prijatelj doktor otkada je ostao bez posla?

Kao da me zalio kantom hladne vode. Ukopao sam se na mjestu, sledenio, okrenuo i rekao:

- Molim te, vratimo se. Nešto sam zaboravio, samo da nešto vidim… - i ne čekajući da provjerim da li me slijedi zaputio se nazad.

Čim sam zaokrenuo ponovo u ulicu vidio sam da je automobil prazan, da su oni iz njega izašli. Nisu čekali ni sekunde nakon što smo im zamakli s vidika. Požurio sam. Doktor Pavković me je sustigao na ulazu u dvorište. Vrata na ogradi koja sam zatvorio za sobom bila su raskriljena. Rekao sam mu:

- Pričekaj ovdje! - pokazao sam prstom na mjesto do kojega je stigao i žurno nastavio. Ulazna vrata su bila na bočnoj strani zgrade pa ih nisam mogao vidjeti dok nisam stigao do njih. Prvo što sam uočio bilo je da su širom otvorena. Nisu ih dugo zadržala. Stupio sam nečujno iz mraka na osvijetljeni prag i spazio dvojicu nepoznatih muškaraca kako se uspinju. Stepenište je zavijalo tako da sam im došao sa strane i nisu me vidjeli. Jedan je upravo stupao na treću stepenicu, a drugi je već bio na pola puta do odmorišta. Zaustavio sam se na pragu, podigao lijevu ruku na dugme kućnog zvona i prosiktao kao da sam prasnuo bičem:

- Kuda?!

Njih dvojica su se ukočili. Lagano su okrenuli glave prema meni. Svaki je bio za glavu viši i za trećinu krupniji, izgledali su kao tipovi koje nitko ne bi volio sresti bilo gdje, kamoli na osamljenom mračnom mjestu, a najmanje kako mu nepozvani ulaze u kuću. Bilo je jasno da ih ne mogu impresionirati svojom veličinom, te mi je ostalo jedino da ih izblefiram držanjem. Držao sam se kao da imam sve konce u rukama i kao da se jedva susprežem da ih ne satrem. Njih dvojica su se samo šutke pogledali i očitavao sam misli koje su izmjenjivali.

Nije bilo sumnje da sam ih zaskočio. Ako jedan manji lik tako samouvjereno zaustavi dvojicu znatno većih, vjerojatno ima nešto u što se pouzdaje. Što bi to moglo biti? Pored moje noge stajao je pas koji je sasvim ozbiljno djelovao. Vidjeli su da smo izašli dvojica - gdje je drugi? Ja nisam uspio zamijetiti jesu li naoružani, što je značilo da možda za remenom pod košuljama mogu imati samo nešto s kratkom cijeli ili hladno oružje. Oni su mogli računati da ja imam također nešto takvo, ali i da onaj drugi koji im nije na vidiku ima nešto opasnije. Najnezgodnije od svega bilo je mutno staklo koje je se protezalo cijelom širinom i visinom jednoga zida uz stepenice: kroz njega oni nisu mogli vidjeti van, u mrak, ali su znali da se izvana njih dobro vidi sasvim osvijetljene. Pored toga, ruka na zvonu je mogla značiti da sam već signalizirao onima u stanu, te da svakoga trenutka može izletjeti doktor Lović ili netko drugi, recimo s kalašnjikovim, i zasuti ih odozgo ili da gore čekaju naredni signal.

Pretpostavio sam da su već duže vremena ispred kuće i da su znali koliko nas je unutra, s tim da su morali računati na mogućnost da je netko došao i znatno ranije pa ga nisu vidjeli, ali ih to nije zaustavilo. Oni su sad morali računati na mogućnost da smo ih zamijetili kako čekaju u autu, pa smo izišavši samo izveli manevar da ih izmamimo da krenu u akciju, a usput smo se možda spojili s pojačanjem koje je stiglo i čekalo iza ugla na Tuškancu... Protrnuo sam pomislivši na scenu kako upadaju na vrata kuhinje a unutra Lović i ženske sijeku mrkvicu i pripremaju večeru…

Da su bili policajci bio je to trenutak da kažu „Policija“ i izvuku značke. Čak i da su imali falsificirane ili bilo kako pribavljene značke napravili bi isto. Ali nisu. Ja sam samo zapovjednički mahnuo šakom iz zgloba i zarežao:

- Van!

Pokorno su se okrenuli i bez riječi počeli polako spuštati. Uzmaknuo sam tri koraka ne ispuštajući ih iz vida da mogu izaći. Povukao sam psa za sobom i hodajući natraške krenuo na drugu stranu od ulaza u vrt tako da su kad su izašli pod nadstrešnicu bili između mene i doktora Pavkovića kojeg su tek tada spazili na ulazu. Njegova krupna figura od sto i devedeset centimetara izgledala je onako u mraku sasvim impresivno.

Obzirno, pazeći da ne naprave nikakav nagliji pokret, hodajući kao po jajima polako su se zaputili prema izlazu na ulicu. Nisu mogli znati da li ih netko promatra i s obiju strana, iz potpune tmine. Ja sam im bio sa psom neprestano za petama. Kad su prolazili pored doktora Pavkovića izmijenili su pogled i njegov hladnokrvni izraz višedecenijskog psihijatra mora da ih je definitivno uvjerio da su dobro prošli.

Sjeli su u auto, ja sam izišao na trotoar ispred kuće, gledao kako pale mašinu, kreću i odlaze sve dok nisu zamakli za ugao. Okrenuo sam se doktoru Pavkoviću. On je rekao samo:

- Hm.

Cijeli događaj mogao mu je biti donekle odgovor na pitanje koje mi je postavio, dovoljno da se dalje ne raspituje.

- Čuj - predložio sam. - Predomislio sam se. Nije potrebno šetati psa. Mogu ga pustiti da se sam prošeće po vrtu, a mi možemo pomoći ostalima da brže pripreme jelo.

Potvrdno je kimnuo glavom. Dok smo se uspinjali stepenicama, razmišljao sam: neželjeni posjetitelji su sada uvjereni da smo mi spremni za takve posjete, a da smo sada i dodatno alarmirani, pa se barem ove noći više neće vratiti. Ako se kane vratiti, drugi put će se bolje pripremiti i pažljivije to isplanirati, vjerojatno će ih biti i više. No do tada ćemo i mi nešto smisliti. Jeboti, kako zanimljivo živimo! - ali za večerom nisam nikome ništa rekao da im ne pokvarim tek.








Post je objavljen 08.08.2012. u 16:34 sati.