Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na protuprosvjedu.
– Kakvom protuprosvjedu, dobri čovječe?
– Neki prosvjeduju za promjenu imena ulica i trgova, a ja sam na protuprosvjedu.
– Nives se reaktivirala?
– Ma nije. Sam sam organizirao protuprosvjede.
– I koliko si ljudi skupio?
– Sam sam. Dođeš ti?
– Sam prosvjeduješ? Pazi da te ne zgaze prosvjednici.
– Neće. Prosvjedujem u obližnjem kafiću. Dođeš i ti?
– Gdje da dođem?
Objasnio mi je pa sam došao. Sjeo sam na terasu s pogledom na prosvjednike.
– Ugodno je piti kavu negdje drugdje. Stalno smo u VVB-u.
– Meni se ipak više sviđa VVB. Pogledaj ove konobare. Sve neki uštogljeni bezveznjaci. Nedostaje mi Matko.
– Nego, Nenade, protiv čega ovi prosvjeduju?
– Zalažu se za promjenu imena trgova i ulica u Zagrebu. Imaju krasnih ideja…
– Kao na primjer?
– Kao na primjer promjena imena trga na kojem je HNK.
– Neće to proći dok se ne promijeni u nas mentalitet slavljenja zločina i divljenja krvoločnom diktatoru po kojem se zove trg.
– Neće.
– I ti prosvjeduješ protiv toga?
– Ma ne. S tim se slažem. Ne slažem se da se neka ulica u Zagrebu nazove po Edisonu.
– Zašto ne? Čovjek je zadužio čovječanstvo svojim izumima.
– Da. Ali je izumio i nešto što je upropastilo civilizaciju.
– Izumio je motornu pilu kojom se sijeku šume, pluća planeta?
– Izumio je fonograf.
– Pa?
– Od njega se razvio gramofon, a onda i sve drugo što je uništilo kulturu. Poglavito glazbenu kulturu.
– Ma daj…
– Glazba se tijekom povijesti dijelila na umjetničku glazbu, pučku glazbu i sakralnu glazbu koja je bila djelomično umjetnička, a djelomično pučka. Ono što je stoljećima egzistiralo prema ovoj matrici, počelo se mijenjati u XIX. stoljeću i potpuno se promijenilo tijekom XX. stoljeća. Najtemeljitiji zamah promjeni dao je izum i masovna upotreba fonografa, gramofona, radija i televizije. Točnije bi bilo reći da je glavni pokretač naglih promjena bila neutaživa želja za zaradom koju su ljudi prepoznali u masovnom korištenju ovih izuma.
– Kave to ima veze?
– Glazba je postala sveprisutna. Danas smo, više nego ikada u povijesti, zahvaćeni glazbom. Čovjeka odasvud vreba. Jednostavno ne uspijevamo pobjeći od nje. Ma koliko se trudili uvijek će nas zaskočiti. U kafićima, trgovinama, autobusima, na ulici i susjedstvu. Glazba se profanirala. Izgubila je ljepotu ozbiljnosti i uzvišenosti koju je nekada posjedovala umjetnička glazba, a nije uspjela ostvariti spontanost i prisnost pučke glazbe manjih, zatvorenih krugova.
– Pa?
– Na sveprisutnost glazbe se nadovezuje drugi segment promjene, odnosno činjenica da više ljudi ne odlaze slušati glazbu, nego glazba dolazi ljudima. Ljudi se više ne spremaju doživjeti glazbu, nego ih ona odasvud zaskače. Slušači glazbe, pomoću spomenutih izuma, ne prepuštaju se uživanju u glazbi, nego glazbu slušaju kao svojevrsnu zvučnu dekoraciju koja im pomaže da im bude ugodnije u onome čime se, tijekom slušanja, primarno bave. Osnovna glazbena funkcija tako postaje ugoda, odnosno zabava. Budući da se glazba gura u drugi plan, da je veoma jednostavno promijeniti ploču, radijsku postaju ili televizijski program, novonastala glazba pred sobom ima imperativ dopadljivosti. Potrebno je formom i sadržajem zaintrigirati sve površnijega slušatelja da ipak ostane uz taj program i da ne traži ugodniji sadržaj kod konkurencije.
– I meni sada nedostaje Matko i VVB.
– Dopasti se, zaintrigirati i privući nekoga može se na dva načina: glazbenom i tekstualnom kvalitetom ili neobičnošću, provokativnošću, erotizacijom i drugim, neglazbenim atributima poput izgleda, ponašanja i skandala izvođača. Sve brojnija konkurencija i sve surovija trka za zaradom na kraju je urodila opadanjem glazbene kvalitete i uplovljavanjem u uzavrele vode prizemnih i bizarnih ideja i realizacija. Popularna glazba u drugoj polovici XX. stoljeća sve manje pažnje posvećuje glazbi, a sve više glazbenim izvođačima. Stvaraju se glazbene zvijezde koji publici postaju zanimljiviji zbog svoga javno praćenog privatnog života, nego zbog glazbe kojom se bave. Glazbena nadarenost, kreativnost i vrsnost interpretacije postaju manje važni, a naglasak se stavlja na prisutnost u medijima, glamur, stiling i image. Nerijetko se događa da se puno više energije i novaca potroši na snimanje video spota, nego na samu pjesmu. U naše vrijeme je to dovedeno do apsurda pojavom takozvanih teenegerskih i instant zvijezda.

Oznake: Nenad, šuma, Fonograf

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad nije bio doma, nego da je kod Australopitekusa i da mu se ispričava.
– Zbog onoga?
– Da.
– Ja sam se upravo vratio iz Zadra.
– Bio si s Markovom Mamom i Markovim Sinom?
– I s Markovom nevjestom.
– Kako je bilo?
– Žao im je, ali razumiju.
– Drago mi je da je sve dobro prošlo.
– Nije sasvim. Naljutili su se na tebe i rekli su da im više ne dolaziš.
– Zašto ja?
– Svu sam krivnju svalio na tebe.
Markova Mama je Đorđevića i mene pozvala na vjenčanje svoga unuka. I Markov Sin je inzistirao da dođemo jer će tada, rekao je, imati osjećaj kao da je i otac s njim.
Đorđević nije mogao ići jer je nešto morao zataškati pa smo otišli Nenad i ja.
Za poklon smo ponijeli Australopitekusov portret na kojem je prikazao Marka.
Budući da je Nenad bio u nekoj strci nismo mogli krenuti navrijeme pa smo se s Markovom Mamom dogovorili da ćemo doći na obrede u crkvi. Vjenčanje je bilo u rodnom mjestu mladenke.
Kad smo napokon krenuli upali smo u veliku gužvu u gradu pa smo tu izgubili više vremena nego što smo planirali.
Nenad je vozio, a meni se prispavalo pa sam malo ubio oko. Probudio sam se kad smo stali na odmaralištu. Bio sam sam na parkiralištu. Nenad je valjda išao pišati. I meni se pripišalo pa sam otišao u zahod. Zaključao sam auto i zalupio vratima.
Kad sam se vratio iz zahoda simpatična prodavačica u kiosku me je pitala razumijem li se u obijanje brava jer treba pomoći nekim ljudima koji su zaključali ključeve u autu. Ja sam uzdahnuo da zbilja ima svakakvih kretena i krenuo prema autu.
Kad me je vidio Nenad se silno naljutio jer sam zaključao ključeve u autu. Srećom, nakon nekoliko sati naišao je čovjek koji nam je riješio problem.
Ali se pojavio novi problem. Zbog bure su zatvorili autocestu prema Zadru. Kad sam čuo tu vijest shvatio sam da smo na krivom putu jer je mladenka bila iz Lupoglava. Zato smo se spustili na Karlobag.
Kad smo napokon preživjeli buru i dočepali se Rijeke vidjeli smo da su radovi na zaobilaznici pa smo završili u gradu u krkljancu.
Cijelo vrijeme smo se povremeno čuli s Markovom Mamom i objašnjavali smo joj da uskoro stižemo.
Kad smo prošli Učku kamen nam je pao sa srca i za čas smo bili u Lupoglavu. Budući da je obred u crkvi već bio gotov nije bilo druge nego otići direktno na svadbenu večeru. U međuvremenu se i Nenadu i meni ispraznio mobitel pa nismo mogli nazvati i pitati gdje su.
Srećom, pred trgovinom su sjedila tri nonota pa su nam veoma ljubazno objasnili gdje su svatovi otišli. Problem je jedino bio u tome što su sva trojica imali različito mišljenje. Nenad i ja smo odlučili da ćemo poslušati onoga koji je izgledao najtrjezniji. Nažalost. Na kraju smo shvatili da je najpijaniji ipak bio u pravu pa smo svatove našli iz trećeg pokušaja.
Svatovi su već bili raspojasani kad smo došli u dvoranu. Pozdravio nas je razdragano neki tip koji se predstavio kao kum. Budući da je bilo nezgodno nositi sliku dali smo je kumu i rekli da je to za mladence, a mi smo krenuli čestitati mladencima. S mukom smo se probijali kroz trubače i svatove u kolu.
Odjednom se začulo nekoliko pucnjeva iz pištolja. Trubači su zašutjeli. Stalo je kolo. Neki tip s pištoljem se popeo na pozornicu i još jednom opalio, a onda je upitao tko to njega vojvodu provocira sa slikom ustaša. Onda je uzeo Australopitekusovu sliku na kojoj je bio nacrtan Marko u uniformi Hrvatske vojske, izvadio nož i svu je razrezao pa rekao da će tako razrezati i onoga tko ju je donio čim ga nađe.
Nakon toga su tamburaši zasvirali, kolo se pokrenulo. Nenad i ja smo se uhvatili u kolo i, izbjegavajući kuma, docupkali smo do izlaza i onda pobjegli vani. Srećom, ovaj put je Nenad imao ključeve uza se. Čim smo ušli u auto i krenuli svatovi su izašli iz dvorane i sasuli po nama rafaljnu paljbu.
Zaustavili smo se tek na Grobniku. I to zato jer nas je policija zaustavila. Dok je Nenad u postaji objašnjavao zašto vozimo bez stražnjeg stakla ja sam nabavio punjač i javio se Markovoj Mami. Žena je bila ljuta zato što smo ugasili mobitele pa sam joj sve objasnio.
– Samo, nije mi jasno zašto ste išli u Istru.
– Pa išli smo na svatove. Zar niste rekli da su svatovi kod mlade. U Lupoglavu.
– Jesu u Lupoglavu. Ali ne u Istri, nego u Lupoglavu pokraj Brckovljana. Malo dalje od Dugoga Sela.

Oznake: Nenad, Ratna siročad, svatovi

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad nije bio doma, nego da je u VVB-u pa da dođem tamo.
– Ne da mi se, Nenade. Stalno smo u VVB-u. A i nemam novaca, a ne da mi se ići na bankomat.
– Večeras moraš doći u VVB. Matko slavi rođendan i sve časti.
– Onda dolazim kad ne moram ići na bankomat.
– Ipak odi.
– Što će mi novci ako nas Matko časti?
– Časti nas s 5% popusta.
Svejedno sam otišao u VVB.
Kad sam došao unutra nije bilo nikoga osim Nepoznatog Čovjeka Koji Mijenja Matka.
– Gdje je Matko? Gdje su svi?
– Straga. U dvorištu.
Otišao sam straga. Svi su bili okupljeni oko velike vatre.
Čestitao sam Matku rođendan i upitao ga što gori.
– Cijelo djetinjstvo su me roditelji tjerali da sviram klavir premda sam to mrzio iz dna duše. Sad sam napokon odlučio osloboditi se te frustracije. Kupio sam klavir, sasjekao ga sjekirom, polio benzinom i zapalio.
– Zapalio si potpuno novi klavir?
– Ma nije bio novi. Kupio sam neku starudiju iz XVII. st.
Kad smo se vratili unutra sjeli smo zajedno i svatko je počeo pričati muke svoga djetinjstva.
Nenad je rekao da je tako čeznuo biti izviđač, ali majka mu nije dopuštala zato što je imala loše iskustvo s logorovanja.
Ja sam na to dodao da sam uvijek bio žalostan kad su me tjerali nositi vestu jer mi je uvijek bilo vruće i vesta je stezala moja malo, slatko, bucmasto tijelo.
Na to se Pijani Roman nadovezao dubokim uzdahom i uspomenom na djetinjstvo u kojemu je uvijek morao nositi kapu. Zato sada ne samo da nikada ne nosi kapu, nego i djeci ne stavlja kapu kada idu vani.
Nives je na te riječi planula, viknula da sada napokon shvaća zašto su im klinci stalno šmrkavi, skinula samostojeću čarapu i zavezala ga, nabivši mu pritom kapu na glavu. I ispričala je kako je kao mala mrzila haljinice i lakirane cipelice što je morala nositi, a više od svega štramplice s gaćicama što se tako teško skidaju.
Stari je kazao da je njemu bilo najteže što je kao mali stalno morao piti čaj. Zato sada ne može smisliti čaj ni kada ima alkohol u sebi. Mi nismo znali misli li da ne može smisliti čaj kada ima alkohola u njemu ili kada ima alkohola u čaju, ali nitko ga ništa nije pitao.
Cvrčak je izjavio Da mu je najveća trauma iz djetinjstva bila kad ga je otac tjerao da se u parkiću spušta niz vatrogasnu cijev, a on se bojao pa mu se stari rugao da je mlakonja, da se ponaša ko neka curica i da je zapišani pederčić.
Do njega je sjedio Branko Bivši Policajac i šutio je. Pitali smo ga ima li nam išta priopćiti o mukama svojih ranih dana, a on je obrusio da nikada ni na što nije imao primjedbi i da je on samo izvršavao naređenja.
Đorđević je iznio svoju muku i uz duboki uzdah otkrio da su njemu roditelji dopuštali da čita samo Srbe. Tako je čeznuo za drugim knjigama, a smio je čitati samo srpske autore. Već su mu se bile zgadile stvari Nušića, Lazarevića, Karadžića, Njegoša, Jove Zmaja, Gundulića, Andrića, Marulića, Crnjanskog, Kiša, Maksimovićke, Antića i Arsena Dedića.
Jura iz Puzzlerije je izložio svoju muku o tome kako je živjeti s roditeljima hipicima u strašnom neredu i kako je od malih nogu sve morao sam slagati.
Miško je objasnio da je kao mali morao ljubiti djeda koji je imao oštru bradu pa je odlučio pustiti dugu bradu, kao pravi biker, da nikoga ne grebe.
Ivanina Baba je dobacila da mu je brada tako mekana i da je uopće ne bode dok se ljube, ali da je ipak malo škaklje po bedrima i dodala je da je nju najviše u danima kad je bila curetak stezao grudnjak. Da je jedva dočekala da ga prestane nositi i onda nam je pokazala da ga ni sada nema.
Ivana je otkrila da je jedva čekala odrasti jer su je njeni neprestano tjerali vani među drugu djecu. Sada napokon može na miru uživati u tišini svoga doma uz knjigu i nježnu glazbu.
Australopitekus je promrmljao nešto u stilu mis padres me obligaban que estuide espanol pero la vida me llevo al otro lado, en Australia.
Dobra i Mudra Ravnateljica je spomenula da je nju kao malu njena majka stalno vodila na koncerte i na izložbe pa se morala pokazivati pred majčinim prijateljicama kako bi joj se majka mogla hvaliti pred drugima.
Uskipio sam bijesom na te riječi jer sam se sjetio njene majke, onoga što je učinila, i kako je još uvijek tretira kao klinku. Zahvatila me je rušilačka energija i idealno mi je naišao Điđi sa svojom izjavom da su mu roditelji, dok je bio momak, branili da izlazi i da se viđa s curama jer su mu obećavali da će imati cura koliko hoće kad postane slavni glazbenik.
A kad je uzdahnuo ustvrdivši da se to nije obistinilo i da ga pogledamo na što i na koga je spao, tako sam ga tresnuo šakom u njegovu ružnu facu da je istočasno spao pod stol.

Oznake: Nenad, izviđači, Tužno djetinjstvo

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad nije bio doma niti se javljao na mobitel pa sam se vratio u svoj stančić u potkrovlju.
Domalo su mi na vratima pozvonila dvojica. Rekli su da se obučem i da odem s njima.
Na policiji su me najprije legitimirali i odveli u sobu u kojoj sam kroz staklo ugledao kako ispituju Nenada.
– Poznajete li ovog čovjeka?
– Naravno. To je moj prijatelj Nenad.
– Znači, ne niječete povezanost s njime.
– Volio bih da je mogu zanijekati, ali fakat smo povezani.
– Znate li zašto je priveden?
– Sigurno je najobičniji nesporazum.
– Priveden je zbog terorističkog napada. A znate li zašto ste vi privedeni?
– I ja sam priveden?
– Ne pravite se naivni. Nenad je priznao da ste ga vi poslali u akciju. Priznao je da ste vi mozak svega.
– Ja? Nisam ja nikakav mozak. Ja uopće nemam veze s mozgom.
– Ne pravite se naivni. Pročitao sam vaš dosje. Jedino mi nije jasno kako ste uopće uspjeli ostati na slobodi tako dugo.
Nakon toga su me odveli kod Nenada i ostavili su nas same u sobi.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Najobičniji nesporazum. Optužili su me, pazi sad, da sam htio izvesti teroristički napad na diplomatskom primanju.
– Na onom na koji sam te poslao namjesto sebe?
– Da.
– Pa što se dogodilo?
– Zakasnio sam na početak.
– I zato su te priveli?
– A zakasnio sam jer sam dugo čekao taksi. Nije me niti jedan htio povesti. Na kraju sam morao zvati ZOO taksi.
– Zašto?
– Zato jer sam bio u kostimu pingvina.
– Zašto si bio u kostimu pingvina?
– Zato jer si mi ti rekao da se obučem kao pingvin.
– Jesam. Ali mislio sam da obučeš frak. Onaj u kojemu izgledaš kao pingvin, a ne kostim pingvina. Ti si me potpuno krivo shvatio.
– To sam i ja shvatio kad sam ušao u dvoranu. Svi muškarci su bili tako obučeni, jedino sam ja bio u kostimu pingvina.
– I što su ti rekli?
– Ništa. Nastao je tajac. Svi su zanijemili od šoka.
– Razumijem ih.
– Prvi se pribrao onaj tvoj prijatelj koji te je i pozvao. Rekao je da je to njegov duhovit prijatelj i skinuo mi je glavu. Mislim, ne moju, nego pingvinsku glavu. Valjda je mislio da si to ti u kostimu jer kad je ugledao mene vrisnuo je i počeo paničariti. Drugi su još uvijek bili nepomični i u šoku. Srećom, ja sam munjevito razmišljao.
– I što si smislio?
– Odlučio sam da je najbolje, kad su me već otkrili, do kraja skinuti kostim. Počeo sam se otkapčati, a da ne pomisle da sam striper, rekao sam im da skidam kostim jer me pojas steže toliko da ću eksplodirati. Tek tada je nastala panika.
– Rekli su mi da si vikao: „Allahu akbar“.
– Ma daj… Učinilo mi se da jedan tip sliči na onog nobelovca pa sam podigao ruku, mahnuo mu i preko dvorane ga pozvao: „Allo Barak“. Kad tamo, to im nije bio predsjednik. Ali je bilo zaštitara kao da je tamo bio. Svladali su me i priveli.
– Ima logike.
– A zašto su tebe priveli?
– Navodno sam ja mozak operacije i tebe sam poslao u akciju.
– Hahahahaha. Pa to nema veze s mozgom.

Oznake: Nenad, Pingvini, terorizam

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na kavi sa susjedom Aninih roditelja.
– S kim?
– Sa susjedom Aninih roditelja.
– To sam shvatio. Mislim donekle sam shvatio jer mi je nejasno jesi li na kavi sa susjedom ili sa susjedom. Ali pitam te kako to da si s njim na kavi.
– S njom sam na kavi. Rekao sam ti da sam na kavi sa susjedom.
– Ima li neko logično objašnjenje kako si završio na kavi sa susjedom Aninih roditelja?
– Naravno da ima. Zar misliš da ja vodim nelogičan ili besmislen život?
– Nadam se da je to retoričko pitanje i da ne moram odgovarati na njega jer istina ponekad zna zaboljeti.
– Ana mi je predložila da odemo do njenih roditelja jer bi nas htjela upoznati.
– Opa. To je ozbiljno. I kako je prošlo?
– Izvrsno. Krasni ljudi. Sada znam na koga je Ana tako dobra.
– Slatko! Više sladunjavo, ali…
– A onda se pojavila njihova susjeda. Anini roditelji su je zaustavili da s nama popije kavu. Meni je odmah izgledala poznata, ali znaš da je moja memorija loša…
– Ne sjećam se.
– …pa je nisam mogao nigdje strpati. Ali ona je mene odmah strpala gdje spadam. Pitala je čime se bavim, a kad sam joj rekao da sam profesor u srednjoj školi pitala me je radim li pro bono. Onda sam se i ja nje sjetio.
– Vidiš da je sve logično.
– Naime, na jednom portalu sam imao nick GIGOLO PRO BONO. Upoznao sam se tamo s njom i veoma brzo smo počeli voditi lascivne razgovore. Nikada se nismo sreli uživo, ali virtualni seks nam je bio vrhunski. Samo smo tipkali, poneka sličica, ali bilo je preerotično.
– Pa kako je nisi prepoznao kad ti je slala svoje slike?
– Zbunilo me to što je na kavi kod Aninih roditelja bila obučena.
– I zašto si s njom bio na kavi?
– Cijelo vrijeme na kavi kod Aninih roditelja jasno mi je davala do znanja da se svega sjeća i da se naljutila na mene što sam iznenada prekinuo našu komunikaciju.
– Zašto si je prekinuo?
– Nemam pojma. Valjda sam našao neku koja je htjela i uživo.
– Ima logike.
– E sad je i ova poželjela uživo. Zato smo se našli na kavi. Kad me je vidjela uživo poželjela je prijeći s riječi na djela. Ja sam joj odgovorio da mi to ne pada na pamet jer volim Anu i želim ostatak života provesti s njom…
– Zna li Ana za to?
– …a na to mi je počela prijetiti da će onda sve otkriti Ani. Da će joj poslati našu prepisku, moje slike i da će Anu onda proći volja za mnom.
– I što ćeš sada?
– Ništa. Ja neću ništa prvi poduzimati. Sramim se puno stvari u životu, ali života se ne sramim. Ana zna da nisam savršen. A ako susjeda Aninih roditelja nešto poduzme, onda ću reagirati ovisno o situaciji.
– Nadam se i da ćeš izbrisati profil s tim nickom.
– Već jesam. Čim sam Anu zavolio.

Oznake: Nenad, prostitucija, Anini roditelji i susjeda

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi jer se zadržao u školi.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Najobičniji nesporazum. Jutros su učenici pisali državnu maturu. Dežurali smo jedna nova kole…
– Drugarica!
– …i ja. To mi je najgluplji dio posla. Tri sata samo sjediš i buljiš u učenike koji pišu. Ne smiješ ni čitati ni ništa.
– Zbilja naporno. Fakat ste vi koji radite u školi razmaženi. Baš je teško samo sjediti i ništa ne raditi.
– Ja sam sjedio do prozora, a ova kole… Ova profesorica je sjedila pokraj mene. Onda je došlo sunce na mene i postalo mi je tako vruće da je bilo neizdrživo. Pogledao sam profesoricu, nasmiješio joj se i pokazao glavom na njenu stranu i primaknuo stolac bliže njoj da se maknem iz sunca. Ona se odmakla od mene i dala mi prostora. Domalo je sunce opet došlo na mene i ja sam je opet pogledao, nasmiješio se, klimnuo joj i pomakao se stolcem prema njoj. Ona se opet odmakla. I kad god bi sunce opet došlo na mene to bismo ponovili.
– Bar vam nije bilo dosadno.
– Kad je završila matura pozvala me u svoj ured Dobra i Mudra Ravnateljica.
– Kako je ona? Neka se makne od one sponzoruše Điđija!
– Ispalo je da me prijavila profesorica s kojom sam dežurao na maturi.
– Prijavila?
– Da. Prijavila me za seksualno iznemiravanje. Ona mislila da sam se ja njoj upucavao i da sam se zbog nje približavao. Valjda je mislila da sam je htio napastovati pred učenicima. A prije bih seksualno uznemirivao ljamu s ekstra pljuvačkom, nego nju.
– Svašta.
– Žene ponekad misle da ih mi doživljavamo samo kao seksualne objekte. Jednom sam s jednom ženom razgovarao preko skypea. Iza nje, u kuhinji, gorila je nekakva lampa i smetala mi je da je vidim pa sam je zamolio da ode do kuhinje i uzasi svjetlo. I žena me napala da ja to govorim zato da joj vidim guzicu. Možeš ti to zamisliti?
– Guzicu ili lampu u kuhinji?
– Baš se meni gleda njena guzica. Ja kad se zaželim gledati guzice odem na pokretne stube.
– Kaj radiš?
– Zato sam se i prestao baviti radioamaterizmom jer je jedna rekla da joj se stalno upucavam pa su me izbacili iz kluba.
– Pa jesi li joj se upucavao?
– Naravno da nisam. Ionako sam se bavio radioamaterizmom samo da mogu dečkima javiti da je susjeda Natalija došla doma pa da mogu doći gledati. Ah… Draga susjeda Natalija. Bog joj dao pokoj duši.
– Svašta.
– I kad sam stopirao. Uvijek kad bi naišla sama žena u autu napravila bi facu u stilu: Povela bih te, ali ja sam samo jadno žensko, a ti si uspaljeni naočiti mladić u naponu snage i sigurno bi me silovao.
– Kako izgleda faca koja to govori?
– Nije to bitno. Bitno je da žene same sebe pretvaraju u seksualne objekte.
– Možeš ih razumjeti. Pogotovo kod autostopa. Ima svakakvih manijaka i silovatelja.
– Naravno da ima. Mene su čak dva puta poveli muškarci koji su mi kasnije priznali da su me htjeli silovati.
– Pa jesu li?
– Nisu. Odustali su kad smo se bolje upoznali i kad su vidjeli kakav sam.

Oznake: Nenad, Radioamateri. Seksualno uznemiravanje

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u i da mu se tamo pridružim.
Kad sam ušao u VVB nisam vidio Nenada pa sam otišao do šanka.
– De, Matko, reci mi gdje je Nenad.
– U zahodu je.
Pričekao sam ga da izađe, ali nikako nije izlazio.
– De, Matko, reci mi što Nenad radi tako dugo u zahodu.
– S Jurom je.
– Pa?
– Pomaže Juri. Neće tako skoro. Znaš kako je Jura spor.
– Odakle bih ja to znao?
– Najbolje bi bilo da im se pridružiš u zahodu. A mogao bi i ti pomoći Juri. Očito mu Nenad i nije od neke velike pomoći.
I ja se na svašta dam nagovoriti.
Ušao sam u zahod i našao Nenada i Juru kod pisoara.
– Kaj to radiš, dobri čovječe?
– Pomažem Juri. Ide mu malo teže pa sam mu ponudio pomoć.
– Što mu ide malo teže?
– Kontrola puštanja vode.
– To se tako sada zove?
– Pa da. Debil Matko se tužio da mu gosti ne puštaju vodu nakon upotrebe pisoara i Jura se dosjetio genijalne ideje.
– Koje?
– Pipac, što se pritisne kad se želi pustiti voda, obložio sam prikazom golog ženskog tijela. I postavio sam pipac baš iznad sise. Kada gosti golu curu prime za sisu poteče voda.
– I to je ta genijalna ideja.
– Zapravo ima nedostataka.
– Čudno. Kakvih?
– Debil Matko se sada tuži na preveliku potrošnju vode pa moramo popraviti stvar. Sad se Nenad i ja ovdje mučimo i smišljamo kako popraviti inače genijalnu ideju.
– Zašto ne pokušate sa senzorom? Kad se pišač makne iscuri onoliko vode koliko programirate da iscuri.
– Meni zvuči kao dobra ideja. Što ti misliš Jura?
– Ideja je genijalna. Samo, ne govori nikome o tome dok to ne patentiramo da ti ne ukradu ideju.

Oznake: Nenad, tulum, Pisoar

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na tajnom zadatku.
– Kakvom tajnom zadatku, dobri čovječe?
– Da ti kažem, ne bi bio tajan. Odi u VVB i pričekaj da završim prisluškivanje čelnika oporbenih stranaka.
Otišao sam u VVB.
Nenad je ušao u VVB upravo u trenutku kad mi je Stari na šanku tumačio da prema istraživanjima 67% ljudi ne vjeruje istraživanjima i preko 80% njih smatra da se ne bi trebalo pozivati na istraživanja.
Pobjegao sam s Nenadom za stol.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Najobičniji nesporazum. Ali izgleda da sam dobio čin u policiji i povjeren mi je tajni zadatak najveće važnosti.
– Ne razumijem.
– Ni ja.
Razmišljao sam bih li se vratio Starom da me maltretira s varijablama i krivuljama ili da zamolim Nenada da mi objasni o čemu se radi. Na kraju sam izabrao lošije.
– Reci mi, Nenade, što je zapravo bilo.
– Tajnica me prijavila zato što je opet nešto krivo shvatila. Policajci su došli po mene i priveli me. Ušli smo u postaju upravo u trenutku kad se novi šef derao na policajce i govorio o potrebi restrukturiranja i bolje organizacije i sve tako u tom stilu. Znaš kakvi su novi šefovi kad se prave važni.
– Nemam pojma. Nikad u životu nisam imao novog šefa.
– Svakako, kad je završio galamu mene su dečki registrirali i odlučili pustiti doma.
– Bio si s policajcima dok je novi šef galamio na njih. Pa zar nije skužio da si priveden?
– Kako bi skužio? Ušetao sam s policajcima. Mene ti više tamo niti drže niti vezuju. A kad sam se počeo pozdravljati s okupljenima pomislio je da sam policajac. Valjda.
– Ima logike.
– Kad sam odlazio portir mi je rekao da me novi šef zove u svoj ured. Kad sam ušao kod njega pozdravili smo se i rekao mi je da već danima promatra funkcioniranje postaje i da sam ja jedan od onih koji najčešće dolaze na posao i da se ono što je galamio nije odnosilo na mene. Odgovorio sam mu da znam da se nije odnosilo na mene. On se nato razveselio jer sam marljiv, ali i svjestan svojih dobrih strana. Budala nije skužio da sam mislio reći da se ne odnosi na mene jer nisam policajac.
– Pa jesi mu objasnio?
– Htio sam, ali toliko me je počeo hvaliti da mi je bilo baš gušt slušati to što govori. Posebno je hvalio nas policajce u civilu, tvrdeći da smo najbolji u cijelom sustavu.
– Pa mogao si mu reći…
– Htio sam mu reći kad me je upitao koji čin imam u policiji. Htio sam mu reći da sam ja obični pritvorenik. I da sam pritvoren zbog najobičnijeg nesporazuma. To sam mislio dodati za svaki slučaj da me budala ne vrati u pritvor.
– Pa jesi li mu rekao?
– Nisam. Čim sam rekao da sam obični, prekinuo me je i počeo galamiti i psovati sustav. Obećao mi je da ću prvom prigodom biti promaknut i povjerio mi je tajni zadatak od najveće važnosti. I tako sam sve do maloprije čamio i rješavao tajne zadatke.

Oznake: Nenad, statistika, Tajni zadatak

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi i to mi je odgovaralo jer mi je trebalo malo mira.
Nenad me je ipak nagovorio da se kasnije nađemo u VVB-u i ja sam na to nevoljko pristao. Izgleda da bi mi trebalo i malo odlučnosti.
– Nekako mi čudno izgledaš.
– Zbunjen sam i tužan, Nenade.
– Opet si mislio na moju Dobru i Mudru Ravnateljicu?
– Ah…
Na tren sam zaboravio na sve i preplavio me osjećaj nježnosti.
Nenad me je ponovljenim pitanjem vratio u stvarnost.
– Bio sam s Marom…
– I ja svakodnevno s marom radim pa zbog toga ne tugujem. Vi Dalmatinci budete jednom marljivi i odmah od toga pravite scenu.
– Pričala mi je o svom braku s Duhovitim. O njegovim prevarama, o njegovom upravljanju firmom njenog oca i o tome kako podnosi to što nemaju djece.
– S učiteljicom Marom?
– Da. Rastužuje me što tako draga osoba živi u takvom, ljudski gledajući, lošem braku, a zbunjuje me to što je i dalje s njim i dalje izvlači iz njega ono dobro i pomaže mu da ne propadne skroz.
– Sad sam i ja zbunjen.
– Pala mi je na pamet Fikreta Zabranjenog pušenja. Onaj dio o pticama. Gdje pjevaju da ima ptica koje ne lete na jug kada im je u lošoj formi drug.
– Molim te, samo mi ne spominji Zabranjeno pušenje i njihove pjesme. Meni su upropastili ljeta i ljeta jer sam povjerovao njihovim pjesmama.
– Kako misliš?
– Godinama sam ljetovao u Zaostrogu u kampu zbog njih i njihovih pjesama.
– Kakve to ima veze?
– U Baladi o Pišonji i Žugi, Moke im je rekao da se strankinje praskaju pravo i da je u Zaostrogu u kampu svaku noć drugu jebavo. A ja imao mladenačku vrelu krv i mislio da govore istinu. A ne samo da nisam svaku noć drugu, nego u svim tim godinama nikada nisam uspio ni prvu.

Oznake: Nenad, ptice, U Zaostrogu u kampu

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi jer ga gnjave neki instruktori pasa vodiča i neki aktivisti društva za zaštitu životinja.
– I onda još seru o tome kako ne voli ljude onaj tko ne voli životinje.
– Kakve to ima veze?
– Ima, itekako ima. Nego, Nenade, zašto te gnjave?
– Vele da sam istraumatizirao psa vodiča kojega sam od njih posudio i da su im propali mjeseci rada. Da sada najviše može biti pas poluvodič.
– Posudio si psa vodiča? Zakaj, čudni čovječe?
– Najobičniji nesporazum.
– A i ja pitam gluposti…
– Moja škola surađuje s jednom danskom gimnazijom pa sam ja koordinator toga projekta.
– Zar te nisu izbacili nakon onog rasističkog ispada.
– Nisu jer je sve bio najobičniji nesporazum.
– Ima logike.
– Svakako, Danci su opet trebali doći ovih dana, a s njima i ona njihova profesorica s kojom sam dogovarao suradnju.
– Profesorica sa sisama?
– Da. Ali poslala mi je poruku da žali, ali da me neće moći vidjeti kada dođe. A čim sam pročitao poruku zvala me je Dobra i Mudra Ravnateljica…
– Reci joj da se makne od Điđija. Nisu glazbenici za nju. Upropastit će je.
– Zvala me je i rekla mi da sam ja zadužen za vođenje Danaca po gradu, ali da zbog novonastale situacije trebam naći vodiča.
– Brižna moja... Kako na sve misli… Ah…
– I što sam drugo mogao, nego zbrojiti dva i dva. Razumio sam da je Dankinja oslijepila i da joj treba pas vodič dok je u Zagrebu. Pa sam joj nabavio psa vodiča.
– Ima logike.
– Na kraju je ispalo da ona sasvim dobro vidi, ali ne želi mene ni čuti ni vidjeti jer misli da sam zloupotrijebio položaj i seksualno je iskoristio, nego da je tražila drugog vodiča po Zagrebu. Čovjeka, a ne psa.
– Pa zašto nisi psa vratio kad si shvatio o čemu se radi?
– Bilo mi je bez veze vraćati ga odmah kad su mi ga dali za tri dana.
– I što si onda s njim.
– Malo smo se družili. Izgledao je tako sretan. A sada ispada da je istraumatizirani poluvodič.

Oznake: Nenad, Pas vodič, Profesorica iz Danske

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u panici.
– Kakvoj panici, dobri čovječe?
– Zvala me je moja Dobra i Mudra Ravnateljica…
– Kako je ona? Je l još pati za mnom? Je l me preboljela? Je l se još uvijek tješi s onim talijanskim smećem?
– Ostavila je Talijana. Prekinula je s njim.
– Ima Boga! Znači da si joj prenio moje riječi i da me je napokon poslušala. Znači da joj je još uvijek stalo do mene.
– Nije ga ostavila zbog tebe. Ostavila ga je radi Điđija.
– Điđija? Glazbenika Điđija? Điđi se vratio?
– Vratio se lupež pokvareni Điđi. I opet se vrti oko Dobre i Mudre Ravnateljice. A ona mu ne može odoljeti. Zato me je i zvala da dođem s njom na njegov koncert da je čuvam od njega. Veli da više ne bi podnijela odbacivanje.
– Idem i ja.
– Ne, ti ne.
– Zašto ne?
– Zato jer ne.
Svejedno sam se našao s Nenadom i otišao s njim do kluba u kojemu je Điđi svirao.
Dobra i Mudra Ravnateljica je odahnula kada je vidjela Nenada, ali se uznemirila kada je vidjela mene s njim.
Pozdravio sam je, ali nije mi odzdravila.
– Pa zar me nećeš ni pozdraviti?
– Nenade, reci svom prijatelju da ja biram s kim ću se družiti.
– Rekla ti je moja…
– Čuo sam je. A ti reci njoj, Nenade, da bome baš bira društvo. Sve budaletina do budaletine.
– Reci mu, Nenade, da je on najveća budala od svih. A da je u nečemu i najmanji.
– Pitaj je, Nenade, je l ona to aludira na mog maloga.
– Reci mu, Nenade, da ima najmanjega od svih s kojima sam bila.
– A ti njoj reci, Nenade, da znam da je bila s mnogima. Da znam da je tako nisko pala da ju je i Gadni povalio.
– Reci mu, Nenade, da je čak i on bio bolji ljubavnik od njega. Da je najgori ljubavnik i da ima najmanjeg pišulinca na svijetu.
– Reci joj, Nenade, da ima i manjih od moga.
– Nemojte sad mene miješati u vašu svađu. Prestanite razgovarati preko mene. Ja ionako idem prije nego Điđi završi koncert. Još će izvući neke novce od mene. Nisam ponio ni keš ni kartice, ali sigurno će naći neki način.
– Kako misliš da ideš? Pa zvala sam te da budeš sa mnom.
– Pa neću te ostaviti samu. Vi dvoje lijepo sve raspravite dok Điđi ne završi s koncertom. A nakon razgovora s ovim će te proći volja za muške.
Ravnateljica je rekla da ide do zahoda.
Domalo je Nenadu došla poruka na mobitel.
– Kaj si se smrknuo, dobri čovječe? Loše vijesti?
– Dobra i Mudra Ravnateljica mi je poslala poruku iz zahoda.
– Ako je za mene ne želim je čuti.
– Veli da je ljuta ko pas zato što sam te doveo, a ako odem i ostavim te s njom da će postati pas koji grize. Rekla je da te ne želi vidjeti kad se vrati. Znaš kakva je kad je rezoljutna. Ne idem ja nikuda. Radije imati frku s Điđijem, nego s njom.
– Ne idem ja nikuda. A ti ćeš imat frku sa mnom ako ne odeš.
– Kako sad to? Što god da učinim imat ću frku. Zašto se to meni uvijek događa.
Kad je Dobra i Mudra Ravnateljica došla iz zahoda mrko je pogledala Nenada.
– Gdje ti je mobitel, Nenade?
Vidjelo se da Nenad munjevito razmišlja.
– Ma tu je, ali mi se ugasio prije nego sam vidio da si mi poslala poruku.
Šteta što nije imao više vremena za razmišljanje.
Prije nego je Dobra i Mudra Ravnateljica sasula paljbu na Nenada došao je Điđi do našeg stola.
– Kako vam se dopala praizvedba moje nove skladbe?
Dobra i Mudra Ravnateljica i ja smo šutjeli ljuti na Nenada, a on je odgovorio:
– Veoma je iritantno. Zavijali ste cijelo vrijeme bez veze.
– Pametnom je i komarac muzika.
– Komarac je možda muzika, ali ovo tvoje je iritantnije i od komarca.
– Hvala ti, Nenade. Ti si jedini iskren prema meni. Nisi poput ovih snobova koji mi oduševljeno plješću i laskajući čestitaju. Ti se jedini usudiš reći caru da je gol. Ovo večeras je zbilja bilo shit.
– Shit i po!
– Nego, Nenade, nisam uspio promijeniti novce pa imaš li možda koju kunu za posuditi?
– Žao mi je, Điđi, ali nemam novaca ni kartice, ni bilo kakvih vrijednih predmeta.
Onako ljut na Nenada, napravio sam nešto čega se sada sramim.
– Nenade, Znaš da sam ti dužan petsto kuna pa ti ih evo vraćam.
Izvadio sam novčanice i dao Nenadu, a Điđi ih je uzeo iz Nenadove ruke.
Dobra i Mudra Ravnateljica se brzo snašla:
– Evo ti, Nenade, sedamsto pedeset kuna za prošlotjedni izlet. To su tvoji novci pa nema smisla da ih ja nosim.
Điđi je i te novce uzeo čim ih je Nenad preuzeo.
Vraćajući se oko dva u noći, Nenad i ja smo se vozili u tišini.
– O čemu razmišljaš, Nenade?
– O novcima. O tome kako mi je Điđi opet uzeo novce premda sam sve poduzeo da se to ne dogodi.
– I? Jesi li išta dokučio?
– Čini mi se da počinjem shvaćati riječi pjesme: Tko te ima taj te nema…

Oznake: Nenad, komarci, G. G.

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Ane.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Kako misliš? Pa Ana mi je cura.
– Kaj je to sada i službeno?
– Nismo objavili u Narodnim novinama, ali volimo se, poštujemo jedno drugo, drago nam je biti zajedno, jednako je ugodno kada razgovaramo i kada šutimo, kada nismo zajedno mislimo jedno na drugo i čeznemo za…
– Dobro je! Dosta ljigavosti! Kaj radiš kod Ane tako dugo?
– Morao sam joj objasniti zašto ne idemo u Rigu.
– Ne idete u Rigu?
– Ne idemo.
– Zašto?
Nenad mi je obećao da će nakon Ane svratiti do mene i objasniti i meni zašto ne idu u Rigu.
Jura iz Puzzlerije ima običaj da svi članovi i posjetitelji slažu zajedničku slagalicu. Uvijek ukloni jedan komadić slagalice i kada se sve složi onda započinje lov na taj preostali komadić. Tko ga ulovi za nagradu dobije putovanje za dvoje na europsko natjecanje u slaganju puzzli.
A lov izgleda tako da se svi sudionici lova okupe kod Jure u Puzzleriji. On napuše jedan veliki balon u kojem je mnoštvo malih balona, a u jednom od tih malih je umetnut komadić slagalice što nedostaje. Onaj tko pronađe taj komadić dobiva na dar putovanje za dvoje.
Nenad je, kao iskusni lovac na komadiće slagalice, shvatio da onaj balon u kojem je slagalica pada brže i odskoči manje pa je koncentrirano pratio da bi uočio takav balon.
Kada ga je spazio krenuo je prema njemu, ali je upravo taj balon uhvatio neki prištavi klinac. Nenad je morao munjevito razmišljati. Prišao je prištavom klincu i rekao da je sa strane jedna gola cura i dok je napaljeni prištavac pogledom tražio curu Nenad mu je iz ruku oteo balon.
I osvojio je nagradno putovanje.
– Zašto onda ipak ne ideš s Anom u Rigu? – Upitao sam Nenada kad smo se napokon našli.
– Zvao me je Jura da dođem do njega jer da su se stvari zakomplicirale.
– Kako?
– Prištavi seronja se tužio da sam mu ukrao balon i da je moja…
– Pa i ukrao si mu balon.
– Samo sam iskoristio njegovu nespretnost i činjenicu da je skrenuo pogled s balona.
– Iskoristio si njegove hormone.
– Svakako, mali se tužio doma i došao mu je otac s dva, kako je Jura rekao, neoboriva argumenta.
– Kakva?
– Došao je s dvojicom bilmeza koji su htjeli mlatiti Juru. Jura nije imao drugog izbora, nego priznati da su u pravu i da mali ima pravo otputovati u Rigu na europsko natjecanje.
– I tako ste ti i Ana popušili putovanje.
– Zapravo je samo Ana popušila…
– Ne zanimaju me vaše gadarije i što si radite jedno drugom.
– Ana ne ide u Rigu. Ja idem.
– Kako to?
– Otac prištavog seronje inzistira da idem s njim i da pazim na njega.
– Pa zašto si pristao? Zašto jednostavno nisi odbio?
– Imao je dva neoboriva argumenta.

Oznake: Nenad, darivanje, Europsko natjecanje u slaganju puzzli

Način kako nešto početi je prestati pričati o tome i krenuti djelovati.
Walt Disney
+ 15. prosinca 1966.

Zagreb-grade, naša glavo,
Zagreb-grade, štite naš,
Zagreb-grade, naša slavo,
kao sunce ti nam sjaš.
Budi velik, jak k'o čelik,
tisuć' ljeta slavan stoj!
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!
August Ivan Napomuk Eduard Šenoa
+ 13. prosinca 1881.

Na katu iznad nas
žive muškarac žena dijete i pas
samo psu znamo ime
Stanislava Adamić
* 11. prosinca 1921.

Što više promatram ljude to više shvaćam koliko su sebični.
Natsume Soseki
* 9. prosinca 1867.

Moderna glazba je opasna poput kokaina.
Pietro Mascagni
* 7. prosinca 1863.

Moraš biti odvažan da bi postao slobodan.
Josep Maria Carreras i Coll
* 5. prosinca 1946.

S vremenom počinjemo voljeti stvari koje smo nekada mrzili i mrziti one koje smo nekada voljeli.
Robert Louis Balfour Stevenson
+ 3. prosinca 1894.

Seks je poput igranja briđa. Ako nemate dobrog partnera, bolje vam je da imate dobru ruku.
Woody Allen
* 1. prosinca 1935.

Poštenje nas uzdiže nad sve stvorove u prirodi. Poštenje, to je oznaka čovjeka kao i njegov um.
Marija Jurić Zagorka
+ 29. studenoga 1957.

Živite život vrijedan pamćenja.
Bruce Lee
* 27. studenoga 1940.

Kršćanstvo je poput starog bunara u kojem je uvijek svježa voda.
Ivan XXIII.
* 25. studenoga 1881.

Oni koji traže slavu,ne zaslužuju ju je. Oni koji je zaslužuju, njima nije potrebna.
Ivica Kostelić
* 23. studenoga 1979.

Kad Bog ne bi postojao trebalo bi ga izmisliti.
Francois Marie Arouet de Voltaire
* 21. studenoga 1694.

Dobrog igrača i sreća prati.
José Raúl Capablanca
* 19. studenoga 1888.

Putovao sam mnogo, govorio malo; čitao uvijek.
Janko Polić Kamov
* 17. studenoga 1886.

Više volim najoštriju kritiku inteligentnog čovjeka, nego lakomisleno odobravanje masa.
Johannes Kepler
+ 15. studenoga 1630.

Svijet je knjiga, a oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu.
Aurelije Augustin
* 13. studenoga 354.

Glas većine nije dokaz pravednosti.
Friedrich Schiller
* 10. studenoga 1759.

Sloboda nije ništa drugo nego prigoda da čovjek bude bolji.
Albert Camus
* 7. studenoga 1913.

Vuk dlaku mijenja u jesen i proljeće, a čovjek prema potrebi.
Pajo Kanižaj
+ 4. studenoga 2015.

Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet, da uokolo traži jeku, razdijelio sam svoje srce međ braću neznanu, daleku.
Dobriša Cesarić

Prošao bih petsto milja i onda još petsto, samo da budem onaj koji je prošao tisuću milja da bi pao pred tvojim vratima.
Craig Reid

Lijepo je uistinu samo ono što ne služi ničemu.
Théophile Gautier
+ 23. listopada 1872.

Bog ima svjetlo za svaku sjenu, plan za svako srce, ključ za svaki problem, melem za svaku bolest
Ante Gabrić
+ 20. listopada 1988.

Božje oči uvijek bdiju nad nama, čak i onda kada nam se čini da je sve zahvatio mrak. Bog je naš Otac, a još više naša Majka.
Ivan Pavao I.
* 17. listopada 1912.

Nemam nikakve posebne moći i ne radim ništa na što i drugi nisu pozvani i što i drugi nisu sposobni činiti.
Marko Glogović
* 14. listopada 1976.

Ako mi je Bog dopustio da zaradim toliko novaca, to je zato što zna da ću sve proslijediti dalje.
Edith Piaf
+ 11. listopada 1963.

Jedino ljubav može donijeti sreću i pojedincu i čovječanstvu, jedino ljubav može riješiti kaos u svijetu.
Marica Stanković
+ 8. listopada 1957.

Najsretniji je onaj čovjek koji je učinio sretnima najviše ljudi.
Denis Diderot
* 5. listopada 1713.

Na svijetu ima dostatno za čovjekove potrebe, ali ne i za njegove pohlepe.
Mahatma Gandhi
* 2. listopada 1869.

Bojim se samo Boga. I svoje žene - ponekad.
Lech Wałęsa
* 29. rujna 1943.

Natječu se konji. Natjecanja nisu za umjetnike.
Béla Bartók
+ 26. rujna 1945.

Čovjek je onakav kakvo mu je društvo.
Euripid
* 23. rujna 480. pr. Kr.

Ništa nije nemoguće za onoga tko ima volju pokušati.
Aleksandar Makedonski
* 20. rujna 356. pr. kr.

Ako želite biti buntovni, činiti opasne i zabranjene stvari, onda govorite i širite istinu.
Karolina Vidović Krišto

U ljubavi su privlačni samo počeci. Zašto se onda čudimo ljudima koji nalaze zadovoljstvo da češće počinju iznova?
Isadora Duncan
+ 14. rujna 1927.

Svi su političari isti. Obećavaju da će napraviti most čak i tamo gdje nema rijeke.
Nikita Sergejevič Hruščov
+ 11. rujna 1971.

Luđaci smatraju da su samo oni pametni, a da svi drugi luduju.
Markantun de Dominis
+ 8. rujna 1624.

Živjeti za druge nije samo zakon dužnosti, već naprotiv, to je zakon sreće.
Auguste Comte
+ 5. rujna 1857.

Nisu izgubljeni svi oni koji lutaju.
John Ronald Reuel Tolkien
+ 2. rujna 1973.

Bog je gospodar svega. Ti stvorenjima možeš upravljati, ali nisi njihov vlasnik.
Ernest Rutherford
* 30. kolovoza 1871.

Pobačaj je najveći neprijatelj mira, jer ako majka može ubiti svoje vlastito dijete, što onda sprečava mene da ubijem tebe ili tebe da ubiješ mene? Zaista ništa.
Majka Terezija
* 27. kolovoza 1910.

Mi nismo drugo, nego put kojim prolazi ljubav.
Simone Weil
+ 24. kolovoza 1943.