26.11.2008., srijeda

Atak na portapak

Kad Te je proklelo, prije nježne dobi od četrdeset godina seliti dvadesetak puta, naučiš cijeniti veličinu. Prtljažnika.

Tu recimo definitivno moram spomenuti našeg tadašnjeg Passata. Kraju vicevi o semberijskom kupusu prodavanom odma' iz karavana. Kraju što smo auto kupili sa vraćenim tahom i prošli preko dvjesto sretnih tisuća kilometara od onda, pa ga za istu pinku kasnije prodali. Kraju što je turbo zviždukao Internacionalu na svakom boljem raskršću i što je zupčanik zupčastog remena na sreću izdržao put do Grčke i izvolio uljuđeno puknuti na komade tek u Beogradu.
/Majstor: „Bato, glavu ću da Ti sredim, ali - oćeš novu radilicu sa papirima, paprena, dupla cena, ili bez papira, al ko nova, pola jeftinija, samo ništa da me posle ne pitaš?“ /
Kraju i crkavanje alternatora ujutro 1.1. u nekom austrijskom dorfu, u povratku iz Vrankfurta; čekanje na zamjenski dio - dva dana.
Ali taj je auto imao prtljažnik, narode mili…
Jedne godine smo Prvozakonita i ja u Cavtatu parkirali drito na plaži, pomaknuli prednje sjedište naprijed, otvorili stražnja vrata i udobno ispruženi odspavali, metar – dva od mora. Nema tog apartmana, takve verande! A svoji na našem.
Ujutro je ona čak otišla naprijed, do bifea na sjedištu, i skuhala kavu. Ma, auto – garsonjera. Plava ptica moja; još me u nevjerici ganja lik koji ju je kupio, da zašto sam ju uopće prodao…

Dakle, meni je prljažnik neka vrsta svetinje. Prostor, u kojem su moje stvari između dvije selidbe. Ili i ja. Kako kad, s kim i zašto. Portapak ima biti za hladnjak, ili za dva bicikla. Najmanje.

I tu dolazim do druge niti ovog razmatranja.
Lajk fadr, lajk dotr, naime. Fino mi je ćaća govorio, babu i djeda upoznati od cure, prije nego ju oženiš. Ja na prečac; rat bio; mala je dala, pa eto. Valjda mi ćaća zna tamo gore, čemu mu šterike palim.

Kad je dakle na Passatu crkao alternator, punac me bez imalo predigre i vazelina pitao, kako ja to kao školovani tehničar idem na put bez – rezervnog. Alternatora. U prtljažniku.
Uglavnom, da izbjegnem slične scene, brzam. Mjesec dana prije zimske sezone, stavljam zimske gume, mažem brtve, provjeravam antifriz. Kako mu ne bih dao povoda. No, punac je to…
Da imam li lance. Gaseći usisavač kojim čistim prtljažnik, pojašnjavam – nikad ih nisam trebao. Ali da, imam lance. I znam ih i staviti. Na terenac sam ih za vježbu stavljao. Na kamion sam ih čak stavljao (i gledao na retrovizor kako odlijeću u mrak snježnokovitlavi…) Kako bih izbjegao scenu poput alternatorske; kako bih okončao priču o lancima, pokazujem puncu kutiju sa lancima.
Da ne. To su moderni lanci, i par minuta jednoličnog zvuka uz periodično ponavljanje riječi „lanci“ i „je'''i“ te "samo za pedere".
Vraća se iz garaže, punac moj. Sa vrećicom zveckavosti. „TO su lanci!“
I zbilja. U vrećici, debeli lanac. Kao za šarplaninca. Ili vola. Ili za oboje. Natopljen uljem. Da ne hrđa, veli punac. Te ih ubacuje u moj prtljažnik. Rođeni. Masne. Kapave. Na metar.

Dva dana kasnije, prostirka u prtljažniku bila je nakon pranja opet suha. Usisana. Lanci u podrumu, u vlastitom ulju.
Punac darežljiv a sretan, pomalo kao vuk sit a ovce na broju.

Tjedan kasnije, prolazim izlaznu granicu iz Bosne. Kolona. Žurim. Ulazim na Županju. Kolona. Ja i dalje žurim. Policajac, da kud ću. Ja da ću u Štokholm. On da aha.
Carinik, da imam li što prijaviti. Ja da ne, prazan; ma što prazan, uglancan i usisan. Velim. Misleći. On da može li malo. Ja da naravno, to mu je posao. Ručna. Odvezivanje. Diskushernija. Otvaram Svetište od Portapaka. Unutra……………………
Živica.
Sa korjenom. Uglavnom posvuda.
Da kako prazan. Da zar ne znam što vozim. Da čiji je onda auto. Da ajmo stati sa strane. Da prijava. Da ne, ne mogu niti baciti živicu tu. Da moram natrag otkud sam došao. Ja da hoću li moći, on da sumnja da će me Bosanci pustiti. Sa živicom u prtljažniku. Ja da žurim, da gužva, on da ne. Puna crta, gužva, kapilara u oku puca, okrećem pred Županjom; opet carinik da izvozim li što iz Hrvatske, ja da ne, može, hvala, žurim.
Na ulazu u Bosnu gužva.
Da otkud, da preko mosta, da dobro. Carina da imam li što za prijaviti, da ne, žena me ljuti; on da hahaha, da dobro, haj'!
Sat i dvadeset minuta kasnije, parkiram otkud sam krenuo. U žurbi odlazeći.

Suprugica izlijeće iz svoje butige, da zašto sam se vratio te da zašto njezinu zaboravljenu sadnicu nisam jednostavno bacio s mosta i da stvarno nema smisla čemu živčanim i da ako se već žurim čemu onda sad tu teatralno poput djeteta bacam grumenje zemlje i suhe listiće iz prtljažnika; "Vidi, bolan, sve's uprlj'o!"
A ja - ja samo žurim. Krenuti.
I da kako se nisam sjetio da je ona prije tjedan dana ubacila sadnicu u prtljažnik; da eto koliko je meni stalo.
Dva sata kasnije, petsto metara od kuće, Županja, carinik me opet gleda.
„I, jel sad ima što za prijavit'?“

Lajk fadr, lajk dotr.
Lanci u ulju, osušena živica. Rezervni alternator. U prtljažniku. Nešto biti mora.
Nekidan, preko vrha ražnjića, punac mi se smijulji.
Čujem zete, voziš neke grmove preko granice; zapelo nešto, jelde…, nasjekir'o se, jelde… ? Ne valja Ti to. Pogub'ćeš živce, a čemu, bolan, bolan, zete…??




- 09:05 - Stisni pa pisni (13) - Papirni istisak - #

23.11.2008., nedjelja

Staričica na travnjaku

Ovu priču teško mi je kratiti.
No, uglavnom se radi o tome, kako sa vlastitim godinicama sve više otkrivam stare cure. Njihova sjećanja, borice. Njihove zablude i nade, njihov smiraj i priču, koja sjetnom patinom prelazi o otmjeni, sijedi sjaj starih dama.

Sa nekog drugog kraja, istu bih priču mogao otpočeti manje džentlmenski i reći, kako sam sretnik, koji je rukama doticao spojeve i obline dviju starih dama, kakvih je još samo desetak preostalo uopće. Slično svoj mojoj priči, jedna je pomalo divlja, balkanska; druga konzervirana i ušminkana, sjeverna. Studirajući dokumentaciju o toj sjevernoj, koja je desetljeća provela na dnu jednog finskog jezera, počeo sam uranjati u njezine tajne i dubine, u začkoljice rekonstrukcije za publiku i rekonstrukcije u izvorno stanje – dva oprečna pristupa, pomalo poput pasivne misice-ljubavnice i pomalo neugledne ždrijebice, koja i slutnjom ostavlja bez daha…

U toj priči, upravo bi me ova spoznaja različitog pristupa starim damama odvela ka poanti, kako ovu balkansku staričicu, nesređenu, sada gledam drukčijom, mlađom, potencijalnijom, a onu njemačku ljepšom, ali onesposobljenom da ikad više poleti; oskrnavljenom za vječnost…
Njezine slike nemam, niti bi stale u okvir posta namijenjenog uglavnom dobronamjernim klikerima bez posebnog entuzijazma za priče o materijalu zakovica i o faustijanskim trgovinama ručne izrade valovitog lima…
Zato – odlučujem ušutiti, uz par slika moje prelijepe staričice, ove balkanske…
A koga zanima više - Ju 52/3m - Nord AAC.1 Touquan

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


...ma, nije li kao da te gleda...? yes kiss

- 19:42 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

20.11.2008., četvrtak

Slavonijom na kavu u Vukovar....

U ovom sam postu htio lakoćom postojanja spomenuti odlazak do Slavonskog Broda radi dogovora diplomskog rada i par slika tvrđave.
Pa bih se dotakao čuđenja, kako ne znam gotovo ništa o životu mog oca u Slavoniji, u godinama kolonijalizacije - o tome nemam više koga pitati...
Onda bih vjerojatno pokušao diskretno reći pokoju o jednoj mladoj autorici, lijepoj, snažnoj, lucidnoj ženi iskričavih očiju, s kojom sam popio davno dogovorenu kavu u Vukovaru.
Rado bih bio krenuo tim lepršavim tonom, spomenuo zlaćanu jesen, oranice, Šovagoviće, nepoznatu familiju babine sestre u Andrijevcima…

Redom dakle…

Tvrđava u Slavonskom Brodu – spomenik nulte kategorije; građena uz Savu, na tadašnjim granicama sa Turskim Carstvom 1715. – 1780. Veličinom, pandan Dioklecijanovoj palači u Splitu; druga po veličini utvrda u Hrvatskoj. Izvana, zapravo nespektakularno nevidljiv kompleks oronulih zidina iza sustava nasipa.
Na putu na posao, dvije sam godine svako jutro prolazio pokraj zidina i nasipa sa virećim dizalicama. Nikad stao. Mo'š mislit'!

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Iz Broda, vraćam se do Županje i skrećem na sjever, ka Vukovaru. Na pola puta do Vinkovaca, zaobilaznica. Nakon dvadesetak minuta izlazim natrag na glavnu cestu.
Deminiranje. Opet zaobilaznica. Zaobilazno ili ne, oronule kuće, između neožbukanih, obnovljenih ili novosagrađenih, svako malo – „Prodaje se“.
Vukovar.
J. je divna mlada žena, u kavani hotela pričamo gotovo istovremeno. Prije nego se kava ohladila, već žurimo svatko na svoju stranu. Zatečen sam osjećajem – kao da se dugo poznajemo…
Odlučujem prošetati.

U Vukovaru nisam bio pet, šest godina. Podrazumijevao sam neke stvari u međuvremenu.
Priznajem – maltene su me iritirali komentari o zapostavljenosti grada, o stagnaciji, o napetostima. Politikantstvo i folklor, mislio sam.
Do maločas.
Mislio sam dakle napisati neobavezan post o poluizletu. Htio sam krenuti tim tonom; slavonsko-bećarskim, gazdinjskim, poteškim ali aromatičnim, stamenim.

Mislio sam tako pisati. Do prije sat, dva.
Sad ne nalazim riječi, ali ne, neću patetizirati, neću nanizati hrpu slika ruševina. Slika neuspjeha. Slika bruke, tako začudno daleko od Horvatinčićevog Blumenplaca, od Kerumovog „Marjana“, od hrvatskog Šladminga i ukinute Božićnice.
Ostat ću na par slikanih simbola.
A inače - Hrvatska je na pragu Europske Unije.
Vukovar je – u Hrvatskoj; zemljici sa brojem stanovnika većeg, maltene bezimenog indijskog grada…
Nadam se - bojim se zapravo - da naši Gornjograđani premirno spavaju... Da. Bijesan sam.

Image and video hosting by TinyPic
/“Hrvatskom herojskom gradu Vukovaru, usidrenom na Dunavu, simbolu hrabrosti, otpora i opstojnosti poklanjaju ovaj znamen sidra branitelji i puk trogiranskog kraja. Studeni 2007. Sjetim se i Smojinog Trogiranina u „Malome Mistu“, i Broda u boci…/

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Vučedol amo, Vučedol tamo, kolijevka kulture, golubica, iskon Europe.
Kad sam već tu – iako zalutao zapravo – skrećem kod putokaza. Ne znam, što očekujem. Muzej. Iskopine. Kulisu.
Nešto, što bi svjedočilo arheološkom nalazištu kulture na našem prostoru, koja datira osam tisuća godina unatrag.
U nevjerici zaustavljam gospođu na biciklu, pitam, jesam li krivo skrenuo. Ne, veli, to vam je to. Dođu ribiči; bude kampera preko ljeta...
Ovo je dakle famozni Vučedol, all inclusive:

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Ovčara...
Image and video hosting by TinyPic

U povratku, kasnim kroz Vinkovce; sunce je zašlo, ništa od par slika sa Bosuta…
Drugi put...
Ionako…


- 19:48 - Stisni pa pisni (24) - Papirni istisak - #

19.11.2008., srijeda

Svjetla i sjene

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
- 18:14 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

15.11.2008., subota

Zupcodrž, drškopil i zašto od odmah nastavljam uvlačiti jaja

Sanjao sam izuzetno čudan san.
Nije poanta, što je u moj majušni san i u ništa veću novozagrebačku kadu uz mene stala i cijela cjelcata krupnoguza komšinica R.
Nije poanta niti što, poučen iskustvom lje-e-ta, ovaj put nisam iskočio iz kade opremljene rubensovskim ženskim tijelom.
Da, zbunila me naša prisnost. Ne hajući za susjede iza tankih zidova i njihov stol za objedovanje u ravnini moje kade, baroknoguza R. i ja grohotom smo se smijali i ispuštali vjetrove. Čudo je pak otpočelo time, što bi se staklasti obluci živih stijenki tromo valjali po dnu kade, umjesto da zakonom fizike i dobrim običajem krenu ka površini…
Tolika me imbecilnost sna probudila nervoznog.
Dan je počinjao naopako.

Naopako je, slijedeći upitno pravilo, na tastaturi završila i kriška kruha sa džemom, taman dok sam sa okusom brusnice pokušavao progutati iritaciju sna garniranu bespomoćnim bijesom nad najnovijim statistikama o postotku očeva, koji u brakorazvodnoj parnici dobiju djecu. Iako je muških i ženskih fifti fifti otprilike, iako su povodi razvodima uglavnom isto često fifti fifti, iako su spolovi zakonima izjednačeni u pravima i obvezama, em muški drže sedamnaestak posto dodjela djece – trideset i tri posto manje od fifti - em se džem od brusnice neumoljivo cijedio među plastične tipke kompjutora.
Nakon prethodnih antigravitacijskih gluposti u kadi, nakon razvratno ominoznog hihota propošne komšinice rajskobarokne pozadine; uz poražavajuću kvotu djece, koju sud dodjeljuje očevima, džem u tastaturi je presudio početak dana. Moje buđenje nije pomoglo. Stvari su i dalje išle naopako, poput slatkog po tipkovnici.

Zaključao sam vrata haustora i izišao na ulicu. Brkata prodavačica novina izvratila mi je novčanicu za kovanicu, kojim sam platio sutrašnje novine. Kao za vraga, kišobran se otvarao samo prema gore, poput imbecilne naprave za skupljanje kišnice i ptičjeg izmeta, dok sam na autobusnoj stanici izbrojao i treći autobus samo za crnce. Sejf Bas, brza linija.
Napokon, došao je i moj. Autobus. Svi smo pohrlili na jedino ugrađeno sjedište. Tek kad sam pročitao cijelu stranicu sutrašnjih nekrologa, primijetio sam da je vozač izišao iz busa i otišao.
Provukao sam se kroz krovni otvor i zaskočio gore, na pločnik.

Zgrada banke djelovala je poput goleme mišolovke. Smješak mačaka iza stakla nije me zbunio; ja ga čak nisam niti prepoznao kao neodgovarajući dio kadra. Ušetao sam u mišolovku i proprtljao mantru o tome, koliko bi mi taj kredit značio.
Sir je mirisao, mačka se smješkala. Opruga zloguko krckaše.
I onda, pitanje. Mijaukavo. Nizdlačno. Šapolizno.
„A kredit je, naravno, za žensku osobu…?“
„Ne…“ ...zaustih nadovezati rafal o zakidanju muških na sudu, o nebulozi prdeža težih od vode, o rijetkim busevima za bijelce i o preniskom krovnom otvoru busa, čiji je vozač jednostavno odšetao nakon što mi je prethodno na tastaturu pao kruh sa džemom.
„Ne. Za mene bi bio. Ako može. Taj kredit. Ja Vas... MOLIM...!“
„Ali Vi ste… muško.“ Bez uzlaznoupitnog izgovora, minornim pomakom dugodlakog, njegovanog brka konstatirala je krmeljavooka Mačka iz Kreditne Mišolovke.
Nepobitno sam faken muško. Nepobitno kao kriv tajming misteriozno spuštene kite, te kakve onda distinkcija uopće ima veze - no prešutih i to.
„Znate, mi Vam jako potičemo kreditiranje poduzetništva. Imamo respektabilan plasman sredstava, evo baš smo potpisali dokapitalizaciju za dvadesetžljmrlj milijuna eura. Ali, Vi ste muško. Žao mi je.“

Pokušao sam o ustavnoj ravnopravnosti spolova, o šovinizmu etiketiranja drukčijeg, o BaBama i DeDama, čiji sam, nije da je bitno, direktor nadzornog odbora, uz k tome nezanemarive kontakte sa referentnim medijima sutrašnjice. Mačka je ostala neumoljiva. Kao sita.
„Da, shvaćam, Vi u suštini jeste ljudsko biće. I naravno su naša prava ista i naravno nema segregacije“, prela je Mišolovkomačka, ispod pulta sto se posto kandžom igrajući sa izuvenom salonkom, „ali, meni je jako žao, ne možete dobiti kredit. Jer niste žensko.“

Ja jesam pogledao na semafor. Ja jesam vidio crveno na donjem svjetlu. Ali ja nisam očekivao bus za bijelce. Na prvoj traci - zdesna.
Na uviđaj je prvi stigao inkasator teve pretplate. U daljini, začuo je sirenu Službe za Uklanjanje Džema iz Tastatura (SUDT).
Taman sam odlučio postati žensko.
Bus je bio brži.

Tumačenje

Ovo je post o izvrnutostima. O mudima pod bubrege.
Falabogu nema buseva za rasu ovu i onu. Buduće novine nekidan su izišle u Njujorku, kajjeje.
Prdeci u kadi idu prema gore, a komšinica R. vrlo vjerojatno nikad neće završiti u nekoj od mojih kada, bludoglednim navadama trenutka usprkos.
Činjenica je pak da uz ravnopravnost spolova i jednakost pred zakonom djecu sudovi dodijeljuju majkama jer su žene, a ne očevima, jerbo da su muški.
Ne manje, o tome u Muškoj kući nemate s kime. Jer Muških kuća nema; presmiješno bi bilo.
No, ako uz sve to & tako u jednoj vrlo renomiranoj mikrokreditnoj organizaciji u regiji nam lijepoj te našoj tražite kredit, može. Osim ako ste – muško. Tada ne može.
Jer smo jednaki, neetiketirani i univerzalno ravnopravni.
Pa eto.
Odoh čačkati brusnice iz tastature, pa u kadu.
Sutra je novi dan.








- 22:06 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

13.11.2008., četvrtak

Četiri spajalice, koraci na hodniku i buđenje

Isprva sam kursorom otvarao spajalice na ekranu žurno, gladno, znatiželjno.
Sad sam osjećao otkucaje vlastitog srca u prsima i ugodan pritisak u preponama. Ponovno otvaram slike…
Crna haljinica na mokrim pločicama kupaonice. U nefokusiranoj pozadini nazirem – veliko je zrcalo zamagljeno – naga djevojačka leđa.
Druga slika. Kožni remenčići usko omotani oko ženskog lista, usko stopalo u polumraku; slika djeluje kao nastala iz pokreta, poput vlastitog pogleda mlade žene koja se oblači… Zamišljam svilenu toplinu puti i miris kožnih remenčića, blago utisnutih pod jagodicama prstiju…
Na trećoj slici, iza dugog pramena kose dvije poznate ruke namještaju rub materijala, u kontrastu nježnoj koži između samostojeće čarape i podlakticama pridržavanog ruba crne suknjice …


Nisam primijetio, kad si ušla.
Dok se na ekranu pojavljivala posljednja slika, spustio sam ruku na prepone i pogledao prema zatvorenim žaluzinama
na prozoru.

Na slici, aparat je očito stajao između mlade žene okrenute tami prostorije i velikog zrcala iza nje. Blic ju je osvjetljava odostraga, oštre konture, i zapravo vidim njezin odraz u zrcalu. Teška kosa pada preko jednog ramena, potpuno je gola, jagodice gotovo ispruženih prstiju dodiruju konturu bedara. Okrenuta prostoriji, mlada žena stoji u blagom raskoraku, samo u čizmama, kao da se usteže, zakoraknuti neznancu u mrak.

Kad sam te ugledao pokraj sebe, jedva primjetno si se nasmiješila i pokretom pokazala da Te ne smijem doticati. Sjela si na rub stola, napola okrenuta prema meni, gotovo prebrzo povukla rub haljine uz nogu – haljina je ista ona sa slike maločas – i Tvoj topli miris i lupanje mog srca počeli su se hvatati u zaljuljani kovitlac.

Ustajem i gledam Te u oči, osjećam Tvoj dah dok oslanjaš jednu nogu na stolicu tik do mene. Hvataš ruku kojom otkopčavam remen. „Ne! Sam si u ovome!“, kratko se, grleno nasmiješ i nagneš glavu u stranu, netremice me gledajući, kako to inače radiš dok me uz kavu poslije razgolićuješ usputnim opaskama, tako svjesna svoje nedodirljive istine...
Zatvaram oči… Sam sam u ovome…
Par trenutaka kasnije, osjećam toplinu olakšanja, gledam trag kapljica niz Tvoja poluraširena bedra, prema rubu čarape. Pokušavam umiriti disanje; scena poput pubertetskog sna; u nevjerici Te gledam dok Ti dlanovi klize uz golu kožu. Oči su Ti sad poluzatvorene, poznajem taj izraz lica, taj titravi smješak u kutu usana… Trenutak.
Vječnost.

Iznenada, kao što si i ušla, ustaješ i ravnaš haljinu.
Pomicanje vrata prati tek ritmični odjek štiklica na kamenu...
- 20:47 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

11.11.2008., utorak

Tražeći temu...

Image and video hosting by TinyPic

... ponekad se u glavi zbilja desi auzmiš u trenutku...
Pojavi se niotkud, dok se saginješ šumskom stazom, ime urugvajskog pisca i pjesnika, Maria Benedettija.
Pa se sjetiš prijateljice, koja Ti je čitala njegovu poeziju i ostavila film, kojeg bi joj ti trebao vratiti jednom. U filmu, Benedettijeva poezija.

Ne spasi se

ne ostani nepokretna
na rubu pločnika
ne zamrzni užitak
niti ljubi mlako
ne spasi se
sad niti ikad
ne spasi se
ne napuni se mirom
ne ostavi svijetu
tek spokojan kutak
ne spusti vjeđe
osudama teške
ne ostani bez usana
ne spavaj bez sna
ne zamisli se bez krvi
i brzopleto si ne sudi
No ako ipak
unatoč svemu
drukčije ne mogneš
i zamrzneš užitak
i mlako ljubiš
i mirom se napuniš
i ako ipak svijetu
kutak spokojan ostaviš
i spustiš vjeđe
osudama teške
ako bez usana se osušiš
bez sna spavaš
bez krvi se zamisliš
brzopleto si sudiš
i nepokretna
ostaneš
na rubu pločnika
i spasiš se -
onda
ne ostani samnom...

...glasi Benedettijeva pjesma u "Tamnoj strani srca"...

U istom filmu, pojavljuje se i sam, kao gost kafića, i recitira ...

Srce oklopljeno

jer noć prolazi
a ja "ljubav" kažem
jer si došla
ponijeti svoju sliku
bolju od svih svojih slika
jer si od glave do duše lijepa
jer si od duše do mene dobra
jer se slatko iza ponosa kriješ
mala i draga
srce oklopljeno
jer si moja
jer moja nisi
moram Te voljena voljeti
moram Te voljeti i ako me
ta rana boli duplo
i ako Te tražim
i ne pronalazim
i ako noć prolazi
a ja Te imam
i nemam





... zbilja mi je vrijeme vratiti tu kazetu više, pomislih usred majevičke šume ...
:-)

Image and video hosting by TinyPic



- 16:17 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

10.11.2008., ponedjeljak

Kupujem mlažnjak. Retro. Crveni. Će-će.

Ja sam povodljiva osoba, poluvlaj, dijete jedinac, polunijemac.
Kao a) povodljivoj osobi, imponirao mi je potez bivšeg poslovnog partnera, također b) Vlaja, koji je nedavno kupio Cessnu Citation, poslovni mlažnjačić koji „pari kvarat mo'e jahte, jebate“. Unatoč stvarnoj skučenosti kabine, ideja nadlijetanja gužve, naplatnih kućica i Slovenije kao takve, vrag si je zemi - ideja me dakle definitivno osvojila.
Tu se vraćam na dijete jedinca, c). Jer sam skučenost prostora odlučio radikalizirati.
Neću dijeliti svoje prometalo sa stoperkama, punicom, kurbanom, mamom – ni sa kim. Ja i moja mašina sami, nebu pod oblacima. Tako.
A spomen njemačke mi plovice, d), stilski je element iz kojeg se mogu dotaknuti zemljaka Von Richthofena, koji je drsko svoje avione bojio u žarkocrvenu.
Dakle, odlučio sam kupiti mali mlazni jednosjed, crveni.
/Dodatnu paralelu na „Diplomca“ sa Hoffmanom nemam gdje razraditi u kratkom postu, iako, išlo bi. Čak imam i potencijalnu Miss Robinson. Šteta, ali eto, ništa od tog posta sad./

I tako. Dok sam putem do susjednodržavnog salona pokušavao vizualizirati objekt svoje žudnje, jedino mi je padao na pamet crtić iz sedamdesetih, u kojem se prosječni građanin bakće sa svemircima u malim, smiješnim kupolastim letjeličicama čudnih proporcija.
Put je prošao brzo, salon je insajderski, prepun letjelica za svačiji ukus, džep i jal susjeda. Poslovnoprična piva na pravoj temperaturi (dir NF!).
I onda sam ga ugledao. Moj prvi avion. Mali, crveni jednosjed. Ima biti moj!

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

A sad ozbiljno…
Nemam garažu, pa zasad ne kupujem mlažnjak.
"Ikarus 451 MM."
Prvi mlazni avion bivše nam Jugoslavije; projekt Dragoljuba Bešlina. Prvi put je poletio 1952., do 1959. godine služio je u eksperimentalne svrhe.
Iako polunašoj polusprdnji mogu ponuditi spomen prvog njemačkog mlažnjaka iz 1939. (Heinkel He 178), mogu se u kontri prisjetiti i blago ironične rečenice kustosa muzeja aviona kraj beogradskog aerodroma – „Vidi nas, bre, nekad smo avione proizvodili… a vidi nas sad…“

Preteča "Ikarusa 451 MM" („Mlazni Motori“) bio je "451". Slijedom projekta iz 1947. i ranije ideje Dragoljuba Bešlina iz 1940., „451“ predstavlja specifičan koncept, gdje pilot zrakoplovom upravlja ležeći potrbuške. Nakon strmog obrušavanja i odbacivanja bombe nad ciljem, nagli uspon aviona poremetio bi pilotu cirkulaciju do granice nesvijesti – u ono doba sofisticirana pilotska odijela nisu postojala… Ideja ležećeg pilota pokazala se uspješnom u ovom smislu – Britanci s njom eksperimentiraju nešto kasnije, 1954., sa svojim "Gloster Meteor F-8 Prone Pilot" “, međutim projekt napuštaju obzirom na ergonomske limite pri upravljanju i radi nemogućnosti katapultiranja pilota iz ležećeg položaja.
Jugoslavenski "Ikarus 451" poletio je tri godine prije britanskog modela, 1951. Unatoč pozitivnim projektnim karakteristikama po zahtjevu, eksperimentalni je zrakoplov konačno prizemljen nakon samo godinu dana zbog problema upravljivosti - duže vrijeme unatrag zabačena glava ležećeg pilota onemogućavala je suvislu upotrebu.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
/instrumentna ploča "451" – u ovom slučaju zapravo prsten sa instrumentima, kroz kojeg je pilot gledao naprijed, brade oslonjene na specijalno postolje/

Na koncu, radi konteksta – iz klipnog „451“ nastao je dakle moj zubo „451MM“, da bi prva faza razvoja vojnih mlažnjaka u tadašnjoj Jugoslaviji 1958. dovela do razvoja i testiranja „Ikarusa T 451 MM“, dvomotornog mlažnjaka konvencionalnog lay-outa, konceptom sličnog njemačkom Messerschmittu 262 iz 1940.
Ovaj projekt ubrzo je također okončan, ali su spoznaje iz njegovog testiranja bitno utjecale na konstrukciju bitno poznatijeg, među bogatim entuzijastima i danas popularnog, Galeba G2…

Image and video hosting by TinyPic
/"Ik T-451 MM"/

Završavam početnom neozbiljnošću…
Malo mi je smiješno bilo gledati ova tri rođaka serije „451“… Tih je kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća Frau Ruth, moja Siva Pantera, sa koferom stigla na zagrebački Glavni kolodvor i po prvi put srela visprenog Mirka, kojem dakle dugujem svoju vlajštinu iz uvoda. Krug zatvoren...

Obzirom da mrzim skaj i plastiku a da jako pazim na tlak i jal susjeda, zamolio sam ekipu iz salona za male preinake moje crvene jurilice - jednosjedalice.
Koža albino-bivola, kombinacija titana, platine i grafita na instrumentnoj ploči i priključak za i-pod su naručeni; crnogorske veze svašta omogućavaju. Plaćanje nije problem, a o primopredaji ću vas izvijestiti spektakularnim preletom u niskom letu, iznad Dolca, tuzlanskog Trga Soli i splitske Rive …


- 07:33 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

07.11.2008., petak

A ne'š ti reoplana...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

/Redom: Il 2, Ju 52, F 86 Sabre, F 84 Thunderjet; motor Gnome & Rhone (četiri ventila po cilindru, aluminijski blok, 1917.!), Il 14, Il 14, Ju 52, Ju 52, Galeb i refleks Orao, Orao. Snimljeno u "Muzeju vazduhoplovstva Beograd"./
- 08:30 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

04.11.2008., utorak

Dva anđela, jedna butelja...

Negdje visoko iznad gužve sisvetske, u sjenovitom vrtu djedove kuće, razgovor između mog djeda G. i njegovog zeta, mog oca M., možda je tekao baš ovako nekako...

...
G.: Ne, za druge ne znam. Ali sretan sam da nisam bio na prvoj liniji. Uvijek je dobro biti logističar, hahaha… A tek Saint Nazaire tada… Hmmm… Ne, meni je bilo dobro. A vama tamo, Jugoslavenima, vama sad Tito sve poklanja! Vi ste lijeni i ništa ne možete sami stvoriti!
M. (povišenim glasom): Izvini, G., nisam ja kuću napravio Hitlerovim kreditom. Ti si. Ali nisu moju ženu '45. Rusi silovali, dok si se Ti tovio u francuskom zarobljeništvu! Mi smo bili kruha gladni; ocu mi Talijani kosti polomili; da nije bilo mlinice, ne bi nitko od nas djece živo ostao…! 'bo Te Hitler...!
G. (cinično): … naravno… a što si to Ti stvorio svojim rukama, gdje je Tvoja kuća, sve Ti je država dala…?! Pogledaj se! Dok ja u mojim godinama režem ruže, na ljestvama berem jabuke, Ti dolje, sa rukama u džepovima, kao na odmoru…! Penzioner...! A možeš volu rep isčupati…!
M.: Pa jesam na odmoru! Uostalom, budi sretan da Te Tvoja kćer još i posjećuje… Umjesto da smo u Splitu, mi tu vas posjećujemo u DDR-u, usred ljeta, 'enti Gospu…! E – zadnji put, ne zvao se ja M.!
G.(sa ironičnim smješkom): Živio, zete!
M.: …ma! ...Živio.

...
G.: Čudno. Da nam je tada netko rekao da ćemo i sad ovako razgovarati, da je vječnost zatočen trenutak…
M.: Da... Da ćemo se opet vidjeti uopće, uopće, pa još za stalno, a-ha?! … Živio, punac.
G.: Živio, zete. Nego, zašto će Te to moja kćer napustiti?
M.: Otkud Ti to? …. Iako, bolje bi bilo… Ne ide nam nikako, već godinama… Ali, ona bi vodila i malog, a on je moj sin. E to ne može!
G.: Vidjet ćeš. Otići će, i povest će malog i vratit će se u kuću, iz koje je tada i otišla Tebi; onu istu, koju sam ja tada sagradio.
M.: Opet počinješ! Pa zar i ovdje moraš…! (ponovno povišenim glasom) Hoće, je, otići će. Ali ne još. Čeka da Ti umreš! Eto, da znaš!
G.: (tiho, zamišljeno) … da. … Nikad joj nisam znao pokazati nježnost oca… Ne znam zašto. Vjerojatno je tada zato i otišla Tebi. Ali Ti, Tebe će slomiti ljubav za malim… (pogleda M.)
M.: Kako to misliš?
G.: Povest će ga sa sobom. I nedugo nakon što ja stignem ovamo, i Ti ćeš zamnom... Živio.

...
M.: Ma, otkud Tebi sve to?
G.: Ne zaboravi, ranije sam došao ovamo… Trenutak kojeg živimo na Zemlji može biti poput prozora vagona, pejzaž promakne pred slijedećim i ne razmišljamo o njemu, uvije se mijenjaju slike u okviru, podrazumijevamo to. Ali, to sam ovdje shvatio, u jednom takvom trenutku, mi samo odemo; nepovratno. Nitko to ne primijeti, svima oko nas, slike se nastavljaju isto mijenjati, oni nas vide u istom kupeu i za njih smo tu. Ali mi smo zapravo već otišli, i gledamo iz druge perspektive… Eto, i Ti sam kažeš, znaš kad će se moja kćer vratiti … Vidiš, i Ti si otišao nepovratno i sad gledaš odozgora… Nisi niti primijetio…
M.: …hm… Gluposti… Pa eto nas kod Tebe u vrtu, eno sad će nam žene iznijeti ručak, Ti si brao jabuke jutros…! Mali je s biciklom pred kućom…! Ma, gluposti; imamo mi još oho-ho godina…!
G.: (opet se podsmijehne) Cijelu vječnost. Živio, M.!
M. (sumnjičavo): … živio…!

...i da nema slike, sad bih se i ja pitao...
eek wink

Image and video hosting by TinyPic
- 12:10 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

03.11.2008., ponedjeljak

Fino piše.

Ramonesi ne podržavaju McCaina

Iako su članovi kultnog newyorškog punk benda većinom pod zemljom, demantirali su da podržavaju republikanskog kandidata.


Pa nek netko veli da je pank umro.

(Izvor: Dnevnik.Hr )
- 13:05 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

02.11.2008., nedjelja

Jesen u okolici Orašja an der Sau

Glava prva

Zlatko, moj podstanar, veli da je iz Matića kod Boka kod Orašja kod Županje.
Za Županju sam čuo.
Veli, plaši se svoje kolegice na faksu; ona je Bosanka. Meni nije jasno što ga plaši na štkrljastom, grlatom stvorčiću krupnih koljena i smiješnih brčića.
Godina je 1992.

Glava druga

Što li je sa Zlatkom dalje bilo…?
Evo desetu godinu živim u Orašju. Preko rijeke u odnosu na Županju. Jesu li Matići kraj Boka kraj Orašja ili je Bok kraj Matića kraj Orašja, Matićani i Bočani se ne slažu.
Moja Prvozakonita je kulturno uhranjena, a fiumenski kozmetičar uzeo joj je brdo love i brkove.
Godina je 2008.

Glava treća, dakle…

… u kojoj ne glumim Milićeve bjelosvjetske pohode, ne pridružujem se konvoju narančastih kamiona po Amerikama niti googlam skrovite destinacije.
Odlazim biciklom pogledati jesen po okolnim selima… Matićima… Boku… Tolisi…

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

... a lucidnim spojem prometa i stanovanja, zrcaljenja sudbine neočekivanim preprekama, hundertwasserovskom logikom prepreka u prostoru kao stimulacije umu i tijelu, ovogodišnji pobjednici našeg malomjesnog natječaja u urbanizmu i cestogradnji su.... .... ..... :
Image and video hosting by TinyPic
zubo thumbup smijeh lud












- 11:31 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

< studeni, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic