Auzmish kod Shelly

22.12.2008., ponedjeljak

Nedaće akademičnosti, urota međunarodnih prašina i skupo ljubljenje doma svoga

1. Mentor

Nedavno me mentor na faksu pita, tko je ono od mojih roditelja bio Nijemac. Majka je Nijemac. Mica. Nije. Nijemica. Njemica dakle.
Gleda me mentor, krupan, kvadrast, veli, vidi se; ali neka, kolega, neka, ne brinite, treba od mane napraviti prednost.
U meni raste osjećaj, kakav mora da imaju skupštinari tokom seminara OESS-a o dobroj upravi.

Moj završni rad dakle. Konac djela mog; projekt kroz dva stoljeća. Debelo punoljetan.
Ljudi moji, nije se lako oprostiti od statusa studenta. Nakon dvadeset godina. Ne znam, kako će mi to uopće u kompjutoru MUP-a na granici izmijeniti; upeklo se u ekran, „student“… Nnnda.

Moj rad. Po meni, osim strukovnog konteksta i zadane forme, ujedno i odraz osobe, pristupa, metodike. Konac djela. Inicijacija u Krug.
Po mom mentoru, rečenica duža od jednog retka je prekomplicirana. U podnaslovima moraju se potpuno ponoviti raspisani pojmovi iz naslova.
Pola sata dijaloga o korištenju "s" i "sa".
(Ja u pravu, on pobjeđuje.)
Znam, čovjek ima milosti prema mojoj sijedoj dobi i androgenoj fizionomiji sjevernjačkoj. I hvala mu; hvala mu i što me tješi zbog naskoka moj oca na moju mater prije gotovo četiri desetljeća.
Ali… Mogao sam napraviti špagat i ispoštovati mentorovu sugestiju da rad od četrdeset stranica skratim. Na šezdeset. Skratim. To sam mogao, i eto, učinio.
Ali sad mi se dira u pismenost; u artikulaciju. U mene. On mene dira!
Moja Prvozakonita veli, pa što te briga, glavno je da predaš i završiš.
Ja niš' ne velim.
Osim ali...

2. Prašina

Svog sam starog smatrao čudakom. Uz ostalo, imao je fobiju od klica i prašine. Unatoč tvrdnjama moje mile Sive Pantere, po kojoj sam isti ćaća, evidentno je da nisam. Ja se nje ne bojim; ja ju mrzim. Prašinu.
I trenutno radim na projektu zglobnog usisavača, onako malo kao oni traktorčići za vikend – seljake; stoličica, retrovizorčić, sjednješ i điraš se; usisavaš.

Naime što:
Prošli četvrtak domaćica u meni proglasila je štrajk. Pa je zato usisavala tek u petak.
U subotu smo Prvozakonita i ja onda odavde (Nut City, Orašje) otišli pripremiti zagrebački stančić za praznike.
Opet sam ja bio Mali o' criva, oliti usisavalica. Pohvatao sam sve paučine, pootpadale kitove sa prozora, kovanice, propelerčiće aviončića, kofrce prašine, lasi i dlaka upitne provinijencije, ma, sve.
Iduće jutro, puzeći podovima Lijepog Našeg stančića iz razloga koje ovim putem nisam voljan obznaniti, vidim – kao da i nisam. Usisavao.
I da bude gore, tristo kilometara, dvije debrecinke, dva kuhana vina i 24 sata kasnije, kadar se ponavlja. U Orašju. Gdje sam usisavao pred odlazak. A izgleda kao da nisam.

Projekt traktora moram intenzivirati, makar Božić slavio na pravoslavni.
Pa što je ovo sa prašinom ???
/Nemojte mi sad o neje'''ici. To me boli./

3. Houm svih houm

Markica za parking istekla mi je prije par tjedana, ali nisam niti išao doma, pa okej. A i inače frkćem na Bandićev harač, jer doma sam pet vikenda na godinu, a moram plaćati za 365 dana u godini (što ne jamči i mjesto za parkiranje).
Naravno, da bih platio harač, moram doći u Šubićevu najkasnije do subote 13 h. Inače markicu nemam gdje kupiti.
U suprotnom, fluorescentni čovječuljci mi uredno ostave kaznu pod brisač. Jerbo da ne mogu svaki sat produžavati parking (po osam kuna sat) tokom cijelog vikenda. Na moje pojašnjenje, da tu stanujem, da sam došao u subotnje popodne i da blagajna Harač Parkinga ne radi vikendom te da što mi je činiti, veli – uzmite dan godišnjeg pa kupite tokom tjedna, ili nemojte tu parkirati, ili se doselite. „Pa kaj opče živite vani ak vam ne paše, ne?!“ Citat.
Hrvatski kozmopolitizam na djelu. Meni tlak u nedozvoljenom.
/Fluorescentnog sam zaganjavao do kraja ulice. Iako sam ga ulovio tek kod „Virusa“, istovremeno sam, na drugom kraju Sortine, pod brisač dobio. Znate već što./
No… Nebitno...
Praznici; dom, mir i dobro.

Prvi ritual dolaska doma iz pečalbe je otvaranje kaslića. Naravno, po poštu se može i kasnije, ali ne, nejač u meni želi sve i odmah - sa pet torbi i sedam i pol vrećica okićen, još i poštu odmah vidjeti. Možda neko egzotično pisamce, kakav omot sa knjižicom ili cedeom, nešto za obradovati se…. Možda…
Mašala računa, kao za cijeli božićni šoping; plava koverta izvolijeva donijeti mi riječi „postupak“, „kamata“, „prisila“ i „ovrha“. Zamišljam kako Kamatoovršitelji iznose hladnjak sa puricom i francuskom salatom. Antikristi.
Presreće me teta-koja-čisti, vibrirajućim vriskoglasom spominje pse i majke i suze i grob i da mislim li ja platiti čišćenje stubišta. Ispadaju mi vrećica br. 4 i br.
7 ˝.
Prvozakonita cekeće kroz stubište da nema ključ i hajde gdje si više isusebože.

Susjed, stan do, odlučio je sa nama podijeliti tepih, kojeg izbacuje iz stana.
Predug je da stane pred njegov dio hodnika. Te smeta li pred našim vratima, i jesmo li ponijeli cigarete iz Bosne (jeftinije su). I sjedimo li za Badnjak kod njih ili kod nas.

Houm svit houm.

- 11:58 - Stisni pa pisni (18) - Papirni istisak - #

19.12.2008., petak

Reoplani

- 10:34 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

14.12.2008., nedjelja

Mungosice mi vratite...!

Moja Siva Pantera javlja mi nekidan
da se počinje pakirati. Uzalud je zaganjavala bučnog susjeda decibelmetrom, uzalud su uzeli odvjetnike, uzalud je ona Stambenom javila da im zbog umanjene kvalitete stanovanja neće više plaćati punu stanarinu. Uzalud, jerbo je recesija dokačila i Stambeno i Sive Pantere, pa je stanarina podignuta. Sivoj Panteri je seliti.
Pa je svojoj seki preventivno – seobeno vratila ogromnu, sumornu sliku jesenske šume brandenburške (možda bi se Wagneru dopala, sva sablasna i ogromna, kako slika tako i šuma) i počela pakirati knjige u kutije, ma kad, te ma kud pošla, osim u Zagreb ali to nikako ili možda u Austriju ali tek to ne.
I tu se ja sažalim.
Jer, imali smo nedavno dug razgovor, moja Frau Mutter i ja. Rijetko se vidimo, jednom godišnje, pa valja dozirati milovanja i udarce, procesuiranje prošlosti i lijepljenje krhotina.
Ostavila me dakle nedavno sa molbom, da joj prvom poštom pošaljem pisanu listu svih dobrih stvari, koje s njome povezujem.

Do danas nisam poslao – jednostavno, bizaran zahtjev; prepipkavo seciranje nečeg prošlog, hrpe kostiju i sjećanja,
a tok okrenuti ne možeš… Znam i da je Frau Ruth sama i da osjeća dah godina, ali - lista pozitivnosti… ?!?
I sjetim se.
Od onog ogromnog svijetlećeg radija u stančiću u Trnskom, od njezinih gramofonskih ploča, selidbe pianina sa petog kata, Trnsko, na treći, Siget…
Sjetim se, što svojoj Sivoj Panteri mogu reći, posebno pozitivno, posebno adventski nekako…
„Majko, sjećaš se, ona Tvoja lista…
E pa, moja ljubav prema glazbi. Moja putovanja klasikom, tangom, fadom, kontinentima i dušama… Mislim da to vučem od Tebe, kad bih slušao kako sviraš...“
„Ali sine… nadam se da znaš da Ti nemaš sluha za sviranje instrumenta…“
Na to se nasmijem; sjetim se scene,
u kojoj Frau Ruth ljutito udara o vrata kupaone i kasnije svom jedinom adolescentiću pojašnjava, kako moli da -ne pjevam. Nikad. Jer da nemam sluha. Isti otac, dodala je (i tada).
Spomenem joj to sad; mislim si, hajde, zastara, patina anegdotičnosti; dobra fora…
„Eto, znala sam, uvijek tako! Uvijek grubo! Znala sam… Eto! Isti tata!“
...

Sjedim nekidan sa svojim dekanomentorom – posebna vrsta, psst! – i prebiremo po mom usudu povijesne zbiljnosti, po Lenjinovom i mom „Što činiti“ i kako skretnice postaviti i u diplomskim i u realnoegzistirajućem životu na raspućima pov. zbilj. … Orašje-Županja-Brod - Zagreb-Njemačka-Prekobarno - Sam-Udvoje-Sad-ili-Nikad-Pošto-Dokad…
Kad će on – metar devedes'pet, džudaš, duša slavjanskaja pravoumna, tridesetak centimetara kravatice, glas k'o vuk iz podruma – „Kolega, kako ono… Vama… otac, Nijemac…?“
„Ne, majka. Majka Njemica. Pokojni stari Dalmatinac. Vlaj.“ (nasmiješim se, vjerojatno ispadne kao da me zub boli).
„Da, da. Ma, kolega, neka. Neka. Vidi se na Vama. … to za majku… Ali nije strašno… Treba od mane napraviti prednost, ne dajte se; bit će dobro!! – i dugo me, nasmiješeno pogleda.
Mozgom uhvatim ruku koja češe lasi prosijede mi na glavi, pseće nakrivljenoj u nedoumici.
...

I dakle, te Mungosice.
Klinci – klinci poput mene tada – uglavnom nisu nosili albanske traperice triput podfrknute, kako bi izdržale cijelu godinu rasta. Klinca.
I nisu nikad skužili, ostali klinci, zašto koncem godine moje albanske traperice imaju dvije bijele, isfucane crte od podfrkavanja proljetos i jesenas. Moj status autsajdera i rogate ovce nikad nije bio upitan.
Ali kakogod se otfrknule moje albanske traperice (moja Frau Pantera: „Gospođo P., ima u Varteksu, sedam milijuna dinara, zamislite, ja sam mome S. odmah dvoje kupila, i za dogodine!“), nikad nisu bile toliko duge, da prekriju Njih.
Moje „Mungosice“! One ortopedske nakarade, korleoneovski i tataljasto dvobojne, sa po dvije šnale.

Ne vjerujem da su tada postojale „Martensice“ ili da su „Starke“ bile u modi (pojma nemam, zapravo, pa bih sad opet usrljao u istu trapulu alfa-mužjaka u razvoju ka kvalitativnom skoku …)
I morao sam prihvatiti da škvadra nosi šuze iz Trsta i Graza, Konverzice ili Adidasice na tjelesnom, a ja neke samtaste univerzalne cipelenisice, koje kad pred profesorom Pališaškim (!) trčiš „800 metara“ odzvanjaju od nebodera u Aleji, s kojeg je jednog ničim-posebno-svanulog-dana sa sedamnaestogkata frljacnuo pravi & živi mali majmun, a što sa ovim postom veze nema…
/Kvragu i majmun u Aleji, o svojoj drami pričam!/
I dakle… Odzvanjale su. Moje penzionerske cipelenisice, kojima bih makar nakratko, na "osamsto metara" odbjegao iz sive stigmodnevice "Mungosica".

Iako nikad nisam bio klerorasist (do prve bolje pinke), mislio sam da će se moj tadašnji socijalni položaj u grupi popraviti nabavkom specijalke.
Specijalka je tada bila nešto poput Renoa 16, poput Lade SL (!). Turbobicikl.
Ali… Ne, suđeno mi bilo nije, iako rad bijah, sud priznati.
Ja sam ostao upamćen u strukovnim krugovima ne po specijalki, biciklu nakamatarenom od penzije vlastitog oca široke ruke i poderanih gaća. Nego po – Mungosicama, tim ortopedskim osiguravalima bezbolne kičme bez obzira na posljedice.

I sad, listajući budistička premišljanja Cohenova, babinu Bibliju, vlastita sjećanja (potonje, periodično lickajući erotsko zaobljenje jagodice kažiprsta u Hrvata), mislim si… ako je ciklike, ako ću je opet u sedmom razredu – za rođendan, pred „Slavijom“ - poljubiti u obraz frajericu i maglovito slutiti misterij odrastanja, u kojem se nekako oboje nastavljamo pojavljivati - ?bi li, slijedom svega navedenog, ovaj put poželio Mungosice…?

zujo

- 21:13 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

12.12.2008., petak

Leteća pozadina, fen ili treća zavala

Kako sam ja relativno opsjednut oblinama, prvo sam prepoznao jedan stari spoj, za nasmiješit srce strukovno i kosti obloljupca...

Onda mi je pala na pamet asocijacija. Božanska pozadina moje omiljene komšinice, R. ...

Morao sam to malo izbliza...

I tu mi se asocijacija glutealna magli. Jer, ono što sam sad vidio, nema veze sa susjedinom guzom, čak niti sa njezinom guzom u blizini njezinog krupnomrkog muža.

Raspitao sam se u Socijete Uloščić, jerbo se oni kuže u krilatost, ali ne, ne radi se o sušilici za veš. Niti o fenu za kosu ubogih medicinskih sestrica. O lanseru raketa bi se radilo, na Hitnoj pomoći. Tj, jebote! eek

/Što je starije, datum ili rupe, ne znam... šovinističko pitanje? aj dont tink sou.../

- 08:31 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

09.12.2008., utorak

Vlajski Weltanschauung, Knjiga faca i dvorana propitujućih zrcala

Mogu ja grintati na neke stvari, i onda pred njima ili iza njih stati u red, i sam ih podržavajući. Recimo, ritualna klanja. Od negdašnje logike miljama daleko, danas uglavnom blizu perverziji bespotrebnog nabacivanja mesinom (isprika prozvanima; nisam ja...)
Teško povezujem iskupljenje i produhovljenje ljudske duše sa drhtuljavim ovčicama, koje jednostavno odbijaju ići na klanje. Recimo.

Isto grintam na velike aute, pa ih volim. Dapače.
Fejsbuk mi je na granici degutantnog, a opet eno me i tamo, i sretan zbog nekih ljudi, koje sam tako ponovno pronašao. Liče li njihove sličice pomalo na izložbu pribodenih leptirića, sa koliko njih stvarno komuniciram a koliko ih se tek sjećam u nekom slično magičastom kontekstu neopozive prošlosti – nebitno.
Ali, kad niti iz tevea niti iz boce ili nosa nemaš što pametno izvući neke beskrajne večeri, kad nema nikoga za izmjenu sitnopipkanih & sitnotipkanih mesinđer-porukica… sjetiš se nekoga iz svojih ovozemaljskih prošlih života, ukucaš u taj tupavi Fejs i… i eto šale; pronađeš.

V. i ja dopisivali smo se par godina, moja australska sestrična slala bi duga, vitičasta pisma iz Sydneya, ja bih u DDR-u obožavao blagopreznojenu tetu-koja-nosi-poštu (nakaradno ulijepljenu carinskom trkom, uz žig "Ministerium fuer Staatssicherheit, geprueft") i naoružan engleskim riječnikom išao odmah odgovarati.
Upoznali smo se par godina kasnije, u nekom našem među-vremenu između puberteta i odraslosti, između odlazaka i stizanja kao dviju međustanica potrage za mirom u sebi – potrage koja je možda i vječna, posebno kad si i dijete lutalica.
V. je doselila u Split iz Australije, ja sam pobjegao iz Istočne Njemačke; nedugo kasnije, ona se opet vratila Down Under i izgubili smo kontakt, uz blagu pomoć zloguke rodine, kako to obično već biva.

I dakle… Na teveu ništa te večeri. Niti u butelji, moram dodati. Tuckotipk po tipkotuck, eto me i do lobotomijskih stranica, Tjub Osam, Fejsbuk… I ukucam – niti ne znam otkud, i otkud baš tada – ime V.
Uz kratku poruku bez uglova i oštrica i emocija i očekivanja.

Od prije par mjeseci, umjesto šarenih poštanskih markica iz bijelosvijeta, umjesto blagobazdeće poštarice i vitičastog, energičnog krasopisa, V. i ja plingamo i plongamo mailovima. Novodobno. Dvadesetak godina stariji.
Naravno, dotičemo se i rodbine; zajedničkih stričeva.
Kao rakova djeca, nakon Drugog Rata razbježali su se po svijetu iz Zagore; neki su postali tihi, a neki glasni Hrvati; neki su se sigurno sjećali gladi, neki možda umislili progone.
Kako god bilo, moja su se sjećanja na njih okoštala u neku amorfnu masu asocijacija, glasova, svjetala i pričica, koje bi uvijek malo varirale, ovisno tko bi anegdotu od davno prije upravo prepričavao. Ali moja je slika bila konstantna, nestrukturirana.
I onda jutros čitam mail moje australske sestrične V. sa razmišljanjem o našim stričevima…:

Evo da ti pokusavam, sa mojim prebijenim hrvatskim rijecima, opisati kako i sta ja mislim o nasima. Ja jedva mogu zamislit kakve traume su nasi prezivili za vrime drugog svjetskog rata - a nije im bilo nista bolje ni nakon 1945. Ante je jos bio dite kad je otisao u partizane - mislim da mu je bilo oko 13 godina. Moj je stari imao jedva 7 godina kad je gledao kako su talijani pretukli Abrama i odvukli ga kao zarobljenik u Parmu. Mozes zamislit kakve poslijedice to ima na dite. No, hocu rec, mi nismo u stanju shvatiti sta su ovi ljudi sve prebrodili - i to u rane mladosti. Veronika i Abram jednostavno nisu bili u stanju stititi svoju djecu od strasnih uzasa. Bilo im je uvik jadno - a rat je produbio njihov ocaj. Moje je misljenje da traume djetinstva ostaju sa nama kroz cili zivot. Zato nije ni cudno da su se vecina nasih predali alkoholizmu. Nisam uvjerena da jad i bijeda stvara vecu unutarnju snagu u covika - naprotiv, jad i bol vecinom siri tugu kroz zivot. Bez pomoci i podrske, lako je propasti. A nasi jadni /…/ nisu imali nikakve podrske. Dobro su prezivili sa obzirom kako im je bilo. Ne vjerujem da su ikad bili okruzeni sa ljubavlju i razumljevanjem. Takve rijeci, kamoli osjecaji, nisu imali nikakvog znacaja usred ratnog, Zagorskog 'Weltanschauung'.

I dakle…
PTSP, zapravo - tema posta.
Nikad ranije nisam baš tako razmišljao o tome, kako su naši djedovi – u mom slučaju otac i stričevi; kao dijete sam jako kasnio zubo

– isto bili u nekom ratu, balkanski ranijem. Ne ulazim sad u stranologiju, u ove i one i zašto kada koji, dokad, za i protiv koga ili čega. Ali, bili su, masa je bila.
I da nije toga, da se ograničimo na mirnodopske osobne traume, seksualno, fizičko ili psihičko nasilje, gubitke bliskih osoba, preživljene udese – opet pogađam isti pojam; opet se pojavi – PTSP. Ne uvijek, i nisam ekspert. Naglašavam da nisam. Ali ispada kako se pojam (ili manfestacije) pojavljuje bitno češće, nego smo svjesni. PTSP nije krenuo sa našim ratom, posljednjim.
Tada je tek pojam poremećaja koji seže daleko u povijest postao poznatiji na našim prostorima. Nije naš, nemamo monopol na izricanje definicije.

Neću duljiti, ali vrte mi se po glavi odjednom misli drukčije nasvijetljene (uz sav dužni i neupitni respekt oboljenju i svima, koji su ga pošteno i tragično stekli u ratu). O mom ocu, nikad certificiranom ratnom PTSP-jevcu onog prethodnog rata, i o mom odrastanju uz njega. O stričevima. O njemačkom djedu - ajme, je li i on imao PTSP? Pa pradjed. Jedan i drugi i treći i četvrti (??koliko se pradjedova uopće ima??čet’ri, bi’će…)
Pa mi onda vele na Wikipediji da tu postoji i genetski potencijal, utjecaj nasljeđa.
Neću sad o pitiespiju i oružju, pitiespiju i autu kao oružju, o moralu i zaslugama; ne želim i nemam pravo polemizirati. Ja nemam certifikat.
Ali sjećam se da moji djedovi nikad nisu pričali o nekim stvarima; niti moj otac. I da su umrli poodavno prije popularizacije termina, koji će našu stvarnost izokrenuti i bolno i trajno… Zašto to, i je li prije i što točno bilo drukčije, i pokoje zašto još – prešućujem u sebi, dok se jutros brijem pred zrcalom …

- 14:36 - Stisni pa pisni (13) - Papirni istisak - #

03.12.2008., srijeda

Fado em mim, a Mariza uživo

Fado em mim

Prvi put, nisam niti znao da slušam fado.
Prijatelj, pedijatar, polako je vozio kombi zapuštenim, kraterima i tragovima gusjenica izbrazdanim cesticama posutim krhotinama, čahurama i komadima crijepa i žbuke.
Bilo je to u kolovozu '95.
Miris paleži, stoka po šumarcima. Prišavši kontrolnoj točci, policajcima skoro ispadaju oči iz glave, da otkud mi, da tko nas je pustio, da područje se još čisti. U čudu nas gledaju. U čudu bace sumnjičav pogled na kazetofon kraj volana.
To je bio moj prvi film mentalnih slika uz fado, uz „Madredeus“.
Oba sjećanja su neizbrisivo ostala.

Naravno, kazeta „Madredeusa“ sam se poslije naslušao; odgledao Wendersov „Lisbon Story“. Odgledao i „Madredeus“ u „Lisinskom“ i ježio se na svaki – kako sam htio vjerovati – direktni pogled anđeoske Terese Salgueiro.
Ona je pjevala meni te večeri.
Kasnije ću „Madredes“ početi shvaćati kao ugodan, omekšan uvod u svijet fado glazbe, sjetan, slušljiv, koketno filmičan.
Tragovima tanga i fada - uz svesrdno ukazivanje prijatelja fraknošpanjolca na osnov i mjerilo Amalie Rodriguez - ulazio sam sve dublje u čarobnu šumu, iz koje do danas nisam niti pokušao izići.
U međuvremenu, novodobniji CD-i i Internet nisu uspjeli, demistificirati mi tu šumu, kako god trivijalni i svemogući klikovi bili. Nisam htio doklikati čaroliju; rijetke su to stvari...

Lani u ovo doba otprilike, Misia u HNK. Statična, ozbiljna, distancirana. Tek iskricama otvorena i topla, pomalo poput boksača, koji te u ringu zbunjuje nepomičnošću. Ali Misia…
U svom serioznom, beskompromisnom savršenstvu, Misia je te večeri pjevala meni.
Kasnije ću ju doživljavati kao Grande Dame fada bliskog klasičnom, a njezino neslaganje sa „nekim mlađim pjevačicama, koje skakuću po pozornici i mašu rukama“ izazvat će smješak simpatije nad mješavinom sujete i inzistiranja na perfekcionizmu te iste, ozbiljne, izvorne osnove. Povezujem ju sa odijelom i teatrom, ili - ništa manje - sa trenucima najskrovitijeg bijega od samog sebe i u samog sebe ponekad…

Prije par tjedana, vraćajući se iz Njemačke, kroz suncem obasjane Alpe slušao sam Marizu.
Album „Terra“ ponio me natrag do Petrinje, do doktora Christiana. Do „Madredeusa“, do lijepe faze u bivšoj firmi, sa kolegama od svukuda, sa Joaquinom Sabinom i Cesariom Evorom uvijek blizu. Putovao sam Alpama, Cabo Verdeom, Španjolskom, Argentinom, licima, glasovima. Sobom.

Fado em mim.
Ali ne fado, sjeta bez korijena, čak niti ne ona profinjena pessoanska „tuga, ne moći osjećati“. Ma niti fado kao fatum, kao sudbina, kao moja vlastita vlajobosansko germanozagrebačka nafaka. Tek, fado kao svo sunce nad svim morima i u svim krošnjama, kraj kojih sam nosio svoje misli, sjećanja i osjećaje.
Takav fado, pomalo antilski, pomalo world music, ne statičan, uzvišen i kristalno nedodirljiv poput Misijinog, već razigran i ljuljkav, nasmiješen i suzan očekujem dakle, dok ovo pišem, u ponedjeljak.
Sutra popodne idemo na koncert Prvozakonita i ja; nadam se da će beogradski bratić na vrijeme kidnuti s posla da makar stenogramsku pivu odradimo prije Marizinog koncerta.
A Mariza će, naravno, pjevati – meni.

Mariza uživo. „Terra“ i još ponešto.

Predivnu večericu u "Staroj kolibi" na Dunavu (pas je lani umro…), prigodno kupljeni foto-stativ i bespomoćnost malog digitalca na snajperskoj udaljenosti od pozornice preskačem, kao i digresiju o bratiću sa očima mog oca.

Mariza.
Ne znam, kad sam posljednji put danima pazio da se prije koncerta ne prehladim, ne pokvarim želudac, da mi putovnica nije istekla, da ne uganem nogu, da imam dovoljno nafte u rezervoaru. Eto, s tim sam osjećajem trijumfa volje zbilja i sjeo na balkon ogromnog, posve punog Sava – Centra (treći njezin potpuno rasprodani koncert u Beogradu u posljednjih par godina).
Mariza.
Pjesme sa novog albuma u primjetno drukčijim, ne manje intenzivnim, savršenim izvedbama; pokoja van albumskog repertoara. Mariza statična, Mariza koja se ljuljka poput koketne šiparice. /Bi li Misia kolutala očima?? naughty

/ Cabo Verde, Antili, flamenko, jazz, Afrika. World Music na osnovama fada, materijalom fada, strukturom fada, ali globalan, poput zrcala, koje te u svakom kutu hvata. Za razliku od onog kristalnog, Grande Dame.
Mariza, more, promjene ritma, tišina, gromkost, šaputava sjeta i energetičnost svih vulkana najljepše, profinjene ženstvenosti. Nešto preko dva sata – čini mi se, iako na sat pogledao nisam…
Izlaz, odlazak na piće na jednu od mnogobrojnih savskih splavi, gdje i u ponoć tražiš mjesto; prazan autoput natrag – najradije bih sve bio odšutio, zatvorenih očiju puštajući mozgu (?) da vrti fragmente zvuka i slike. I svo vrijeme, i tokom prekratke noći, i sad - jedan osjećaj. Zar je gotovo?
A Mariza je, naravno, pjevala samo meni…

P.S.

Otvorim tako na dan koncerta ujutro sestričnin profil na Fejsu (ku'iš); curu nisam vidio dvadesetak godina; zapravo se niti ne poznamo kao odrasli.
I opet … fado. Fatum. …
Jer davno prije moje gore napisane sličnozvučeće rečenice, …:

I am nothing
I shall always be nothing
I cannot wish to be anything.
Aside from that, I have within me all the dreams of the world.
/Fernando Pessoa, Tabacaria (1928)/

/na žalost, ipak sa sto metara mali digitalac nije rješenje za snimanje pozornice, znam... ali - morao sam. Malo. wink

- 09:44 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

01.12.2008., ponedjeljak

Zvijezda tjera mjeseca...

... iliti, kad se Venera sakrije iza Mjeseca, i kojekakve zvjezdoznalačke komplikacije nad pitoresknim Orašjem tunajt...
yes

P.S.
Tak je to. Vi dalekovidni, ja bez stativa.
zubo

- 19:55 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

Jelo Žužinek i Foucaultovo klatno spolova

Mili moji metroseksualci i sve one, bez kojih ni njih bilo ne bi,

U današnjem snatrenju o uzrocima i posljedicama, o kokošima i jajima i začudnom izostanku štokholmskog sindroma oprečnih spolova u emancipaciji i zasad vrlo traljavoj kontraemancipaciji; pitajući se, zašto postoje vodootporni foroaparati ali ne i kavootporne tastature, odlučio sam se malo pozabaviti klatnom.
Ne mislim pritom na ujfuj klatno muškosti, niti striktno na znanstvenu visilicu. Naum mi je, problogoglagoljiti koju o klatnu - psihe u ženskinja. I gdje smo mi u tome.

No – a i to se poklapa sa idejom klatna – kako bih počeo, moram klatnuti unatrag prvo…

Starim naime.
Sav zainteresiran pratim Milićeve reportaže sa putovanja Rusijim. Kad sam ja tamo putovao, korektno je bilo reći Sovjetski Savez. Reći Rusija bilo je već protudržavno, ma koliko logičkih dilema nametalo pubertirajućem učeniku općeobrazovne politehničke škole, kako se pak to zvalo. I dok je Milić očaran Sankt Petersburgom, ja se polumutno prisjećam slijetanja na lenjingradsko Sheremetjewo, sjećam se prehladne snježne noći, prehladne poluprikolice aerodromskig busa, pregolemog Lenjina i prečudno našminkanih žena ( i paranoje, hoćemo li u Sibir ili na afganistanski front...) Dalje se sad neću sjećati, odosmo sa teme.
No zato ovdje spominjem žene (maločas, čudno našminkane), da ne odemo posve.

Uglavnom, davno sam bio u jednom od najljepših gradova svijeta, Lenjin… pardon, Petrogradu.
I tada, davno, među ostalim su nas odveli u katedralu Svetog Isaka Dalmatinca, patrona Petra Velikog.
U naše promrzle istočnonjemačke politehničke uši slio se ruskofoni njemački tekst voditeljice – teško mi ga je prigodno pisati po Karadžiću, pa odustajem od pokušaja. Uglavnom, pojasnila nam je, ovdje možno smotritj, zzi kjoonnen ze'n hjir dokaz da se Zemlja vrti. I zbilja… Sa stropa visi 91 metar dugo klatno. Zaljuljano, posve neprimjetno se svakim pokretom približava drvenoj kocki na samom obodu putanje, i odjednom - štropot! – kvadar pada pod udarcem; Zemlja je katedralu sa kvadrom dorotirala do klatna, koje tu rotaciju ne slijedi, jer je točkasto zavješeno i ne haje za vrtež svemira. Autistično se klati amo-tamo, kao nezadovoljno trenutnim, uvijek ka suprotnom…
Dakle, klatno, rotacija, čudesa Zemlje. Žene utoliko.

A uvod prethodnog odlomka - kako starim - očit je i po tome što se dakle Lenjingrad sad zove Petrograd, moja općeobrazovna politehnička škola sad je obična gimnazija, a famozno klatno uklonjeno je iz katedrale pravoslavnog sveca, koji unatoč imenu ipak nije bio Dalmatinac. Tempus fuckit, rekoh nekad već. Sa blijedećim ruskim akcentom.
…Milić će meni o Rusiji i seljskohozjajstvennoj kooperativi…

Klatno. Klatno ženske psihe, ništa manje impozantno i impozantna.
Ako vam je dosta predigre, ja bih sad ka poanti. Vrijeme je banana, if ju nou vot aj min.

Čudim se naime, mili moji metroseksualci, i divim univerzalnoj simbolici. Naše mile sugrađanje očito uglavnom točno slijede princip klatna, kako god stvari rotirale, one amo – tamo, nikad mira, uvijek ka suprotnom. I još kockice ruše uglavnom, a sve kao ne bi one. Sunca naša mala.

Evo recimo, Model A.
Piše doktorat, komunicira sa mrtvom bakom, oblači peseka u štrikane odvratnosti. Jungferica, stara cura, ali svako malo vidiš kako njuška po temama seksa, preljuba, tuđih postelja i navigacije do te iz njih. Te se periodično otrese, zamahne glogovim kolcem, hukne na češnjak i… krene iznova. Bi, a ne bi. Amo, tamo. Klat, klat.
Model B.
Prelijepa, višejezična, školovana, puna joj Licoknjiga prijatelja. Nakon super fakulteta, iz super obitelji otišla na super posao, mukotrpno i kroz sto sita i rešeta postala diplomatkuša, putuje bijelosvijetom i dijeli sudbine. Onda jednog vjetrovitog bosporskog jutra skuži da joj se to ne dopada, psihički prođe sve faze kiseljenja zelja. I sad očajnički & samo traži potencijalnog supruga. Dosta joj je slobode, plaće, zaposlenja, statusa, samo se želi vjenčati; „ne moram niti biti zaljubljena“, veli, „samo želim nekome biti supruga“. Amo, tamo. Klat, klat.
Model C, D i E...
Mlade majke, poslovne žene, zgodne, britke, racionalne - supruge. Slike golih guza šalju ljubavnicima, ispraćaju ih na službene puteve i onda proglase kako su „sad opet solo“. Sa mužem.
Imaju sve, i uzimaju još; slobode dosta nikad. /Opaska J.Ž.: Dapače. Jednom se živi, a svoj križ svatko sam nosi na posljednje putovanje. Tko voli a desi mu se, … Nije za osudu. Za petlju jest./
Ali opet dakle, amo, tamo. Klat, klat.
Imaš jedno, želiš drugo. Uvijek ono drugo. A kad to dobiješ, opet, ma gle sad ono tamo… Klat, klat…

I tu mi se sklapa slijed… Ima nešto uzvišeno, gotovo sakralno u toj potrazi, u vječnom klaćenju, nemiru. Univerzalna poveznica Nas i Njih, Spiritus movens, ili kako već piše na boci punčeve šljivovice.
Uz natruhu sumnje, promatram se u zrcalu. Uveo sam u radnju ovog pošćenja onaj kvadar koji dokazuje stvarotijek. Ali ga onda više ne spomenuh...
Mili moji metroseksualci, jesmo li mi dakle taj kauzalni kvadar, koji klatno klatnom … klati…?

Ohladila mi se kava u tastaturi, uz naklon, Jelo dalje juri…
zubo