Vlajski Weltanschauung, Knjiga faca i dvorana propitujućih zrcala
|
Mogu ja grintati na neke stvari, i onda pred njima ili iza njih stati u red, i sam ih podržavajući. Recimo, ritualna klanja. Od negdašnje logike miljama daleko, danas uglavnom blizu perverziji bespotrebnog nabacivanja mesinom (isprika prozvanima; nisam ja...) Teško povezujem iskupljenje i produhovljenje ljudske duše sa drhtuljavim ovčicama, koje jednostavno odbijaju ići na klanje. Recimo. Isto grintam na velike aute, pa ih volim. Dapače. Fejsbuk mi je na granici degutantnog, a opet eno me i tamo, i sretan zbog nekih ljudi, koje sam tako ponovno pronašao. Liče li njihove sličice pomalo na izložbu pribodenih leptirića, sa koliko njih stvarno komuniciram a koliko ih se tek sjećam u nekom slično magičastom kontekstu neopozive prošlosti – nebitno. Ali, kad niti iz tevea niti iz boce ili nosa nemaš što pametno izvući neke beskrajne večeri, kad nema nikoga za izmjenu sitnopipkanih & sitnotipkanih mesinđer-porukica… sjetiš se nekoga iz svojih ovozemaljskih prošlih života, ukucaš u taj tupavi Fejs i… i eto šale; pronađeš. V. i ja dopisivali smo se par godina, moja australska sestrična slala bi duga, vitičasta pisma iz Sydneya, ja bih u DDR-u obožavao blagopreznojenu tetu-koja-nosi-poštu (nakaradno ulijepljenu carinskom trkom, uz žig "Ministerium fuer Staatssicherheit, geprueft") i naoružan engleskim riječnikom išao odmah odgovarati. Upoznali smo se par godina kasnije, u nekom našem među-vremenu između puberteta i odraslosti, između odlazaka i stizanja kao dviju međustanica potrage za mirom u sebi – potrage koja je možda i vječna, posebno kad si i dijete lutalica. V. je doselila u Split iz Australije, ja sam pobjegao iz Istočne Njemačke; nedugo kasnije, ona se opet vratila Down Under i izgubili smo kontakt, uz blagu pomoć zloguke rodine, kako to obično već biva. I dakle… Na teveu ništa te večeri. Niti u butelji, moram dodati. Tuckotipk po tipkotuck, eto me i do lobotomijskih stranica, Tjub Osam, Fejsbuk… I ukucam – niti ne znam otkud, i otkud baš tada – ime V. Uz kratku poruku bez uglova i oštrica i emocija i očekivanja. Od prije par mjeseci, umjesto šarenih poštanskih markica iz bijelosvijeta, umjesto blagobazdeće poštarice i vitičastog, energičnog krasopisa, V. i ja plingamo i plongamo mailovima. Novodobno. Dvadesetak godina stariji. Naravno, dotičemo se i rodbine; zajedničkih stričeva. Kao rakova djeca, nakon Drugog Rata razbježali su se po svijetu iz Zagore; neki su postali tihi, a neki glasni Hrvati; neki su se sigurno sjećali gladi, neki možda umislili progone. Kako god bilo, moja su se sjećanja na njih okoštala u neku amorfnu masu asocijacija, glasova, svjetala i pričica, koje bi uvijek malo varirale, ovisno tko bi anegdotu od davno prije upravo prepričavao. Ali moja je slika bila konstantna, nestrukturirana. I onda jutros čitam mail moje australske sestrične V. sa razmišljanjem o našim stričevima…: Evo da ti pokusavam, sa mojim prebijenim hrvatskim rijecima, opisati kako i sta ja mislim o nasima. Ja jedva mogu zamislit kakve traume su nasi prezivili za vrime drugog svjetskog rata - a nije im bilo nista bolje ni nakon 1945. Ante je jos bio dite kad je otisao u partizane - mislim da mu je bilo oko 13 godina. Moj je stari imao jedva 7 godina kad je gledao kako su talijani pretukli Abrama i odvukli ga kao zarobljenik u Parmu. Mozes zamislit kakve poslijedice to ima na dite. No, hocu rec, mi nismo u stanju shvatiti sta su ovi ljudi sve prebrodili - i to u rane mladosti. Veronika i Abram jednostavno nisu bili u stanju stititi svoju djecu od strasnih uzasa. Bilo im je uvik jadno - a rat je produbio njihov ocaj. Moje je misljenje da traume djetinstva ostaju sa nama kroz cili zivot. Zato nije ni cudno da su se vecina nasih predali alkoholizmu. Nisam uvjerena da jad i bijeda stvara vecu unutarnju snagu u covika - naprotiv, jad i bol vecinom siri tugu kroz zivot. Bez pomoci i podrske, lako je propasti. A nasi jadni /…/ nisu imali nikakve podrske. Dobro su prezivili sa obzirom kako im je bilo. Ne vjerujem da su ikad bili okruzeni sa ljubavlju i razumljevanjem. Takve rijeci, kamoli osjecaji, nisu imali nikakvog znacaja usred ratnog, Zagorskog 'Weltanschauung'. I dakle… PTSP, zapravo - tema posta. Nikad ranije nisam baš tako razmišljao o tome, kako su naši djedovi – u mom slučaju otac i stričevi; kao dijete sam jako kasnio  – isto bili u nekom ratu, balkanski ranijem. Ne ulazim sad u stranologiju, u ove i one i zašto kada koji, dokad, za i protiv koga ili čega. Ali, bili su, masa je bila. I da nije toga, da se ograničimo na mirnodopske osobne traume, seksualno, fizičko ili psihičko nasilje, gubitke bliskih osoba, preživljene udese – opet pogađam isti pojam; opet se pojavi – PTSP. Ne uvijek, i nisam ekspert. Naglašavam da nisam. Ali ispada kako se pojam (ili manfestacije) pojavljuje bitno češće, nego smo svjesni. PTSP nije krenuo sa našim ratom, posljednjim. Tada je tek pojam poremećaja koji seže daleko u povijest postao poznatiji na našim prostorima. Nije naš, nemamo monopol na izricanje definicije. Neću duljiti, ali vrte mi se po glavi odjednom misli drukčije nasvijetljene (uz sav dužni i neupitni respekt oboljenju i svima, koji su ga pošteno i tragično stekli u ratu). O mom ocu, nikad certificiranom ratnom PTSP-jevcu onog prethodnog rata, i o mom odrastanju uz njega. O stričevima. O njemačkom djedu - ajme, je li i on imao PTSP? Pa pradjed. Jedan i drugi i treći i četvrti (??koliko se pradjedova uopće ima??čet’ri, bi’će…) Pa mi onda vele na Wikipediji da tu postoji i genetski potencijal, utjecaj nasljeđa. Neću sad o pitiespiju i oružju, pitiespiju i autu kao oružju, o moralu i zaslugama; ne želim i nemam pravo polemizirati. Ja nemam certifikat. Ali sjećam se da moji djedovi nikad nisu pričali o nekim stvarima; niti moj otac. I da su umrli poodavno prije popularizacije termina, koji će našu stvarnost izokrenuti i bolno i trajno… Zašto to, i je li prije i što točno bilo drukčije, i pokoje zašto još – prešućujem u sebi, dok se jutros brijem pred zrcalom … |
