Mungosice mi vratite...!
|
Moja Siva Pantera javlja mi nekidan da se počinje pakirati. Uzalud je zaganjavala bučnog susjeda decibelmetrom, uzalud su uzeli odvjetnike, uzalud je ona Stambenom javila da im zbog umanjene kvalitete stanovanja neće više plaćati punu stanarinu. Uzalud, jerbo je recesija dokačila i Stambeno i Sive Pantere, pa je stanarina podignuta. Sivoj Panteri je seliti. Pa je svojoj seki preventivno – seobeno vratila ogromnu, sumornu sliku jesenske šume brandenburške (možda bi se Wagneru dopala, sva sablasna i ogromna, kako slika tako i šuma) i počela pakirati knjige u kutije, ma kad, te ma kud pošla, osim u Zagreb ali to nikako ili možda u Austriju ali tek to ne. I tu se ja sažalim. Jer, imali smo nedavno dug razgovor, moja Frau Mutter i ja. Rijetko se vidimo, jednom godišnje, pa valja dozirati milovanja i udarce, procesuiranje prošlosti i lijepljenje krhotina. Ostavila me dakle nedavno sa molbom, da joj prvom poštom pošaljem pisanu listu svih dobrih stvari, koje s njome povezujem. Do danas nisam poslao – jednostavno, bizaran zahtjev; prepipkavo seciranje nečeg prošlog, hrpe kostiju i sjećanja, a tok okrenuti ne možeš… Znam i da je Frau Ruth sama i da osjeća dah godina, ali - lista pozitivnosti… ?!? I sjetim se. Od onog ogromnog svijetlećeg radija u stančiću u Trnskom, od njezinih gramofonskih ploča, selidbe pianina sa petog kata, Trnsko, na treći, Siget… Sjetim se, što svojoj Sivoj Panteri mogu reći, posebno pozitivno, posebno adventski nekako… „Majko, sjećaš se, ona Tvoja lista… E pa, moja ljubav prema glazbi. Moja putovanja klasikom, tangom, fadom, kontinentima i dušama… Mislim da to vučem od Tebe, kad bih slušao kako sviraš...“ „Ali sine… nadam se da znaš da Ti nemaš sluha za sviranje instrumenta…“ Na to se nasmijem; sjetim se scene, u kojoj Frau Ruth ljutito udara o vrata kupaone i kasnije svom jedinom adolescentiću pojašnjava, kako moli da -ne pjevam. Nikad. Jer da nemam sluha. Isti otac, dodala je (i tada). Spomenem joj to sad; mislim si, hajde, zastara, patina anegdotičnosti; dobra fora… „Eto, znala sam, uvijek tako! Uvijek grubo! Znala sam… Eto! Isti tata!“ ... Sjedim nekidan sa svojim dekanomentorom – posebna vrsta, psst! – i prebiremo po mom usudu povijesne zbiljnosti, po Lenjinovom i mom „Što činiti“ i kako skretnice postaviti i u diplomskim i u realnoegzistirajućem životu na raspućima pov. zbilj. … Orašje-Županja-Brod - Zagreb-Njemačka-Prekobarno - Sam-Udvoje-Sad-ili-Nikad-Pošto-Dokad… Kad će on – metar devedes'pet, džudaš, duša slavjanskaja pravoumna, tridesetak centimetara kravatice, glas k'o vuk iz podruma – „Kolega, kako ono… Vama… otac, Nijemac…?“ „Ne, majka. Majka Njemica. Pokojni stari Dalmatinac. Vlaj.“ (nasmiješim se, vjerojatno ispadne kao da me zub boli). „Da, da. Ma, kolega, neka. Neka. Vidi se na Vama. … to za majku… Ali nije strašno… Treba od mane napraviti prednost, ne dajte se; bit će dobro!! – i dugo me, nasmiješeno pogleda. Mozgom uhvatim ruku koja češe lasi prosijede mi na glavi, pseće nakrivljenoj u nedoumici. ... I dakle, te Mungosice. Klinci – klinci poput mene tada – uglavnom nisu nosili albanske traperice triput podfrknute, kako bi izdržale cijelu godinu rasta. Klinca. I nisu nikad skužili, ostali klinci, zašto koncem godine moje albanske traperice imaju dvije bijele, isfucane crte od podfrkavanja proljetos i jesenas. Moj status autsajdera i rogate ovce nikad nije bio upitan. Ali kakogod se otfrknule moje albanske traperice (moja Frau Pantera: „Gospođo P., ima u Varteksu, sedam milijuna dinara, zamislite, ja sam mome S. odmah dvoje kupila, i za dogodine!“), nikad nisu bile toliko duge, da prekriju Njih. Moje „Mungosice“! One ortopedske nakarade, korleoneovski i tataljasto dvobojne, sa po dvije šnale. Ne vjerujem da su tada postojale „Martensice“ ili da su „Starke“ bile u modi (pojma nemam, zapravo, pa bih sad opet usrljao u istu trapulu alfa-mužjaka u razvoju ka kvalitativnom skoku …) I morao sam prihvatiti da škvadra nosi šuze iz Trsta i Graza, Konverzice ili Adidasice na tjelesnom, a ja neke samtaste univerzalne cipelenisice, koje kad pred profesorom Pališaškim (!) trčiš „800 metara“ odzvanjaju od nebodera u Aleji, s kojeg je jednog ničim-posebno-svanulog-dana sa sedamnaestogkata frljacnuo pravi & živi mali majmun, a što sa ovim postom veze nema… /Kvragu i majmun u Aleji, o svojoj drami pričam!/ I dakle… Odzvanjale su. Moje penzionerske cipelenisice, kojima bih makar nakratko, na "osamsto metara" odbjegao iz sive stigmodnevice "Mungosica". Iako nikad nisam bio klerorasist (do prve bolje pinke), mislio sam da će se moj tadašnji socijalni položaj u grupi popraviti nabavkom specijalke. Specijalka je tada bila nešto poput Renoa 16, poput Lade SL (!). Turbobicikl. Ali… Ne, suđeno mi bilo nije, iako rad bijah, sud priznati. Ja sam ostao upamćen u strukovnim krugovima ne po specijalki, biciklu nakamatarenom od penzije vlastitog oca široke ruke i poderanih gaća. Nego po – Mungosicama, tim ortopedskim osiguravalima bezbolne kičme bez obzira na posljedice. I sad, listajući budistička premišljanja Cohenova, babinu Bibliju, vlastita sjećanja (potonje, periodično lickajući erotsko zaobljenje jagodice kažiprsta u Hrvata), mislim si… ako je ciklike, ako ću je opet u sedmom razredu – za rođendan, pred „Slavijom“ - poljubiti u obraz frajericu i maglovito slutiti misterij odrastanja, u kojem se nekako oboje nastavljamo pojavljivati - ?bi li, slijedom svega navedenog, ovaj put poželio Mungosice…?  |
