14.12.2008., nedjelja

Mungosice mi vratite...!

Moja Siva Pantera javlja mi nekidan
da se počinje pakirati. Uzalud je zaganjavala bučnog susjeda decibelmetrom, uzalud su uzeli odvjetnike, uzalud je ona Stambenom javila da im zbog umanjene kvalitete stanovanja neće više plaćati punu stanarinu. Uzalud, jerbo je recesija dokačila i Stambeno i Sive Pantere, pa je stanarina podignuta. Sivoj Panteri je seliti.
Pa je svojoj seki preventivno – seobeno vratila ogromnu, sumornu sliku jesenske šume brandenburške (možda bi se Wagneru dopala, sva sablasna i ogromna, kako slika tako i šuma) i počela pakirati knjige u kutije, ma kad, te ma kud pošla, osim u Zagreb ali to nikako ili možda u Austriju ali tek to ne.
I tu se ja sažalim.
Jer, imali smo nedavno dug razgovor, moja Frau Mutter i ja. Rijetko se vidimo, jednom godišnje, pa valja dozirati milovanja i udarce, procesuiranje prošlosti i lijepljenje krhotina.
Ostavila me dakle nedavno sa molbom, da joj prvom poštom pošaljem pisanu listu svih dobrih stvari, koje s njome povezujem.

Do danas nisam poslao – jednostavno, bizaran zahtjev; prepipkavo seciranje nečeg prošlog, hrpe kostiju i sjećanja,
a tok okrenuti ne možeš… Znam i da je Frau Ruth sama i da osjeća dah godina, ali - lista pozitivnosti… ?!?
I sjetim se.
Od onog ogromnog svijetlećeg radija u stančiću u Trnskom, od njezinih gramofonskih ploča, selidbe pianina sa petog kata, Trnsko, na treći, Siget…
Sjetim se, što svojoj Sivoj Panteri mogu reći, posebno pozitivno, posebno adventski nekako…
„Majko, sjećaš se, ona Tvoja lista…
E pa, moja ljubav prema glazbi. Moja putovanja klasikom, tangom, fadom, kontinentima i dušama… Mislim da to vučem od Tebe, kad bih slušao kako sviraš...“
„Ali sine… nadam se da znaš da Ti nemaš sluha za sviranje instrumenta…“
Na to se nasmijem; sjetim se scene,
u kojoj Frau Ruth ljutito udara o vrata kupaone i kasnije svom jedinom adolescentiću pojašnjava, kako moli da -ne pjevam. Nikad. Jer da nemam sluha. Isti otac, dodala je (i tada).
Spomenem joj to sad; mislim si, hajde, zastara, patina anegdotičnosti; dobra fora…
„Eto, znala sam, uvijek tako! Uvijek grubo! Znala sam… Eto! Isti tata!“
...

Sjedim nekidan sa svojim dekanomentorom – posebna vrsta, psst! – i prebiremo po mom usudu povijesne zbiljnosti, po Lenjinovom i mom „Što činiti“ i kako skretnice postaviti i u diplomskim i u realnoegzistirajućem životu na raspućima pov. zbilj. … Orašje-Županja-Brod - Zagreb-Njemačka-Prekobarno - Sam-Udvoje-Sad-ili-Nikad-Pošto-Dokad…
Kad će on – metar devedes'pet, džudaš, duša slavjanskaja pravoumna, tridesetak centimetara kravatice, glas k'o vuk iz podruma – „Kolega, kako ono… Vama… otac, Nijemac…?“
„Ne, majka. Majka Njemica. Pokojni stari Dalmatinac. Vlaj.“ (nasmiješim se, vjerojatno ispadne kao da me zub boli).
„Da, da. Ma, kolega, neka. Neka. Vidi se na Vama. … to za majku… Ali nije strašno… Treba od mane napraviti prednost, ne dajte se; bit će dobro!! – i dugo me, nasmiješeno pogleda.
Mozgom uhvatim ruku koja češe lasi prosijede mi na glavi, pseće nakrivljenoj u nedoumici.
...

I dakle, te Mungosice.
Klinci – klinci poput mene tada – uglavnom nisu nosili albanske traperice triput podfrknute, kako bi izdržale cijelu godinu rasta. Klinca.
I nisu nikad skužili, ostali klinci, zašto koncem godine moje albanske traperice imaju dvije bijele, isfucane crte od podfrkavanja proljetos i jesenas. Moj status autsajdera i rogate ovce nikad nije bio upitan.
Ali kakogod se otfrknule moje albanske traperice (moja Frau Pantera: „Gospođo P., ima u Varteksu, sedam milijuna dinara, zamislite, ja sam mome S. odmah dvoje kupila, i za dogodine!“), nikad nisu bile toliko duge, da prekriju Njih.
Moje „Mungosice“! One ortopedske nakarade, korleoneovski i tataljasto dvobojne, sa po dvije šnale.

Ne vjerujem da su tada postojale „Martensice“ ili da su „Starke“ bile u modi (pojma nemam, zapravo, pa bih sad opet usrljao u istu trapulu alfa-mužjaka u razvoju ka kvalitativnom skoku …)
I morao sam prihvatiti da škvadra nosi šuze iz Trsta i Graza, Konverzice ili Adidasice na tjelesnom, a ja neke samtaste univerzalne cipelenisice, koje kad pred profesorom Pališaškim (!) trčiš „800 metara“ odzvanjaju od nebodera u Aleji, s kojeg je jednog ničim-posebno-svanulog-dana sa sedamnaestogkata frljacnuo pravi & živi mali majmun, a što sa ovim postom veze nema…
/Kvragu i majmun u Aleji, o svojoj drami pričam!/
I dakle… Odzvanjale su. Moje penzionerske cipelenisice, kojima bih makar nakratko, na "osamsto metara" odbjegao iz sive stigmodnevice "Mungosica".

Iako nikad nisam bio klerorasist (do prve bolje pinke), mislio sam da će se moj tadašnji socijalni položaj u grupi popraviti nabavkom specijalke.
Specijalka je tada bila nešto poput Renoa 16, poput Lade SL (!). Turbobicikl.
Ali… Ne, suđeno mi bilo nije, iako rad bijah, sud priznati.
Ja sam ostao upamćen u strukovnim krugovima ne po specijalki, biciklu nakamatarenom od penzije vlastitog oca široke ruke i poderanih gaća. Nego po – Mungosicama, tim ortopedskim osiguravalima bezbolne kičme bez obzira na posljedice.

I sad, listajući budistička premišljanja Cohenova, babinu Bibliju, vlastita sjećanja (potonje, periodično lickajući erotsko zaobljenje jagodice kažiprsta u Hrvata), mislim si… ako je ciklike, ako ću je opet u sedmom razredu – za rođendan, pred „Slavijom“ - poljubiti u obraz frajericu i maglovito slutiti misterij odrastanja, u kojem se nekako oboje nastavljamo pojavljivati - ?bi li, slijedom svega navedenog, ovaj put poželio Mungosice…?

zujo

- 21:13 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic