Dragi moji,
zamalo.
Misli su ganjale jedna drugu; analize, argumenti i protuargumenti. I taman, taman kad se krenula formirati senzacionalna spoznaja o razlogu, iz kojeg naše mile bezrepe sugrađanke mogu biti supruge, majke, rodilje, ljubavnice, piloti i tenkistice, ali čekaju nas muške da im u zidu izbušimo rupu, naspemo tečnost za čišćenje vjetrobrana ili promijenimo metlicu brisača na autu... Taman u tom trenu, bljedoguza srna iskočila mi je pred auto. I izgubio sam misao. Te misterium, radi li se o seksizmu i, da prostite, našem (!!) nasjedanju na spolni stereotip – ostaje.
Utoliko, ovaj put ću se fokusirati na probleme u logistici i transportu.
Braćo po brijačima punim ženskih nožnih dlaka, ne nalijećite poput mene.
Jer, kad vam vaša družica, ničim izazvana, napravi šnenokle, bez brojanja i monologa vlastoručno naspe i drugu čašu vina u istom danu; kad preskoči inzistiranje da joj uljem izmasirate ramena i leđa i mazno prošapće nešto poput „... daj niže...“, stvar je toliko jednostavna, koliko i oprečna prividu. Valja, naime, mijenjati kuhinju. Ona jest očuvana, relativno otporna na modu i pomodnosti, praktična (kuhinja, dakle). Ali, kako će vam priopćiti vaša prigodno nauljena suživotna suputnica, na tren vas ljeskave pozadine podsjetivši na neki skroz drugi cenzurirani trenutak - kuhinju treba u stvari mijenjati, jer bi se ova baš fino uklopila u vikendici.
Naravno, to tako neće biti rečeno; čut ćete dosta pridjeva, koji samo njoj djeluju logično ili barem svrsishodno, ali i tu gutate kvaku, jer da ona ne zna procijeniti, ne bi niti bila sa vama kao partnerom svog odabira. Ona, dakle, zna što radi, i vi ste na to ponosni.
Ispirući ruke od ulja nade, već doznajete izgled nove kuhinje, lokaciju i ime salona namještaja, rok isporuke, dojmove o mladom, elokventnom prodavaču divno oblikovanog ali ne nabildanog tijela i, naravno, cijenu, lukavo u istom kakofoničnom tonu izgovorenu kao pretposljednju informaciju, gotovo neprimjetno, taman koordiniranu sa vašim početkom mehaničkog, odsutnog i pomalo rezigniranog kimanja glavom, praćenog spuštanjem ramena.
Pazite, mili moji; kako biste sad i tu izbjegli trapulu napada kako niste slušali, kako ju ne volite, kako nikad ne obraćate pažnju i kako ju zapravo mrzite – nemojte niti trepnuti. Ali i to mora djelovati spontano i miroljubivo, jer vrag, znamo, leži u detaljima. Dakle, nepotrebna nova kuhinja, doznajete, košta otprilike kao Alfa Romeo Giulia, koju ste kao višegodišnji projekt restauracije htjeli kapariti, uz masu skrupula i premišljanja o svrsi i trenutku.
Alfa, prekriženo žutom, dakle.
Doznajete, nova kuhinja je u boji vanilije, hohglanc. (Divno ide uz vaše ispucale kapilare u očima.)
Braćo premila, diktatura demokracije leži u činjenici privida izbora. Utoliko, svakako vam preporučujem da presoljenu juhu spasite ubacivanjem par svježih bjelanjaka, koje ćete čim koaguliraju (pritom vezujući sol) cijetkom odstraniti.
Ali još više vam preporučujem da se ne izlažete remećenju nedjeljnog rasporeda i gubitku radovanja prijenosu Formule 1 u uzaludnosti oponiranja i, ne daj blože, protuargumentima u korist zadržavanja postojeće kuhinje, koliko i bespotrebnosti zamjenske kuhinje u vikendici. Ne činite to! Jer, odlučite li se na ovaj korak očuvanja vlastitog digniteta, naravno ćete čuti kako vam je škemba porasla a piša se smanjila (koliko se ona sjeća), kako uvijek hodate u istoj majici od prije petnaest godina i kako ona zarađuje više od vas ali vama, eto, nije stalo ni do čega, te da ćete tako bez brige i pameti živjeti sto godina.
E, zato, ako vam se brokulice raskuhaju, potopite ih u ledenu vodu, osušite i zapecite u pećnici pet minuta, 150°, sa sirom i vrhnjem. Uglavnom podvala uspije.
Ali tim više zato, prihvatite njezinu praktičnu ideju o ekonomičnom vladanju resursima i skupoj novoj kuhinji kao najboljem rješenju apsolutnog problema kuhanja tri kave u vikendici, godišnje. I držite do te svoje odluke; ne budite mekušci lelujavog stava; ne dopustite, da sami sebi podmetnete nogu. Recite DA; recite to afirmativno – ne i agresivno, a pogotovo ne ironično, ili tonom, koji dopušta mogućnost da zapravo prihvaćate liniju manjeg otpora; žene to čitaju kao uvredu, i reagiraju odlučno i odmah. Svakako, stara Alfa je rupa bez dna, preseksi stražnjici unatoč. Suvišna kuhinja je puno mudriji korak u zajedništvu.
Kao iskusan muž, suprug i čovjek, te posebno kao ženin najbolji prijatelj, vi znate da se mrlje sa ženskog donjeg rublja ne smiju pretjerano tretirati varikinom („Ti mrziš moje stvari! Ti MENE mrziš!“).
Ali tim ste svjesniji da je vaša družica još iz dana Adama i zmije odavno predvidjela, kako ovu dosadašnju kuhinju od pet, šest kubika prevesti u osobnom autu preko granice – vikendica, naime, nije u istoj državi, minornosti razlika unatoč (to je opet kao ono sa ženom i ljubavnicom; tek da nije isto, a isto postane)... Naravno, kuhinju ćete voziti u dijelovima (ne ironizirajte ceketavo; svakako ju ne biste vozili u komadu!), u četiri do sedam odvojenih tura.
I ne, ne razmišljajte o cijeni goriva i cestarini; na koncu, ljubav prema puničinoj kćeri time se ne mjeri, duše sitne!
A obzirom da ste svakako od teretane odustali, taman će vam dobro doći, tih par puta za redom, vikendom, nakon par dana terena i nedovršenog izvještaja koji kasni, pet - šest puta silaziti sa po jednim kredencom, ladicom ili sudoperom iz stana do auta; svaki put pozdraviti neku ljubopitljivu susjedu, pa na radost gostiju triju kafića na parkingu mozgati, kako sad svu tu drvenariju smjestiti u auto; uglavljivat ćete, vaditi, gurati, soptati. Vaditi. Mjeriti. Gledati. Ćete. Jer, ne želeći oponirati vašoj supruzi, koja kao pravnica ima savršen osjećaj za trodimenzionalne mjere, za rotacije i precesije kredenca u prtljažniku a pogotovo za osiguranje tereta u transportu – vi ste se zakopulirali. Trebali ste ipak, kako ste prethodno i naumili, izvaditi stražnja sjedišta. Ali, eto, niste; jasno vam je rečeno da „to može i ovako; daj budi pozitivan za promjenu!“ Pa sad, tu i zato imate seks sa samim sobom, na parkingu, pred pedesetak ljudi, ne računajući visibabe po balkonima.
Nepuni sat kasnije, nakon što ste se zaustavili radi susjede iz prizemlja, koja vam nije predočila nikakvu iskaznicu ali vas je svojski propitala, otkud, kamo, tko i pošto, krećete, praćeni njezinim sumnjičavim pogledom i uoblačeni njezinim kiselokariotičnim dahom.
A jer je život lijep ("La vita e bella") i vi ipak činite dobru stvar, Bog vam u tom trenu pošalje omiljenu pjesmu Bowiea na radiju. Naravno, jer osim Boga ima i žene, ona intuitivno ugasi radio, kako bi maltene geštaltovski reiterirala vašu negativnost u svemu, jer ste se prethodno, uz svu silu ograda i u punom povjerenju povjeravanja ljubavi svog života usudili konstatirati da radna ploha struže po armaturi auta a dio brzina ne možete promijeniti, jer se sudoper pomaknuo. Sve je u glavi, čujete u tom trenu, i onda u uglavnom mraku odvezete tih tristo kilometara.
Na sreću – misliti pozitivno! – od slaganja posljednje aviomakete imate još ostatke bojica; sredit ćete te ogrebotine... ako se boje nisu davno osušile... („Dobro, čemu držiš tu to smeće godinama?“)
Na granici, naravno, nemate ništa za prijaviti, tih sedam do trinaest puta, a carinik nativne brdskoplaninske fizionomije alfa – mužjaka svaki put pokaže raštrkanozubi kes vašoj supruzi. Su-pruzi. Koja justo tada intuitivno prekine višesatno esemesanje.
Su-pruga. Zrake paralelne, nikad da se dodirnu.
A jer treba sa svakom situacijom rasti, vi ćete po okončanom prekograničnom transportu i po treći put odgoditi edukaciju, na koju vas šef uporno šalje, kako biste sa puncem, s kojim zapravo ne govorite, postavili prošvercanu suvišnu kuhinju. On će se svojski potruditi, nikad ne razumjeti vaše instrukcije (su-pruga će kasnije konstatirati, kako ju očito niste slušali, dok vam je ponavljala, kako želi da se elementi postave); neće se on libiti, groteskno prevelikim svrdlima - uz smješak - bušiti i još i razvrtati rupe u zidu – jer vi, eto, niste ponijeli bušilicu – pa će vam – uz pogled čovjeka na crva - pojasniti da tiple i šarafi, koje ste donijeli, nikako ne odgovaraju. Upoznat ćete i sve obližnje trgovce sifonima, ući u posvećene tajne brtvljenja nekompatibilnih dijelova odvoda i shvatiti, da su milijarde sifona na Zemlji unikati, bez ikakve mogućnosti kombiniranja u čovjeku poznatim dimenzijama. U toj spoznaji, punac će vam zdušno pomagati, svaki put vam praveći društvo, kad se opet zaputite u dućan po fleksi – crijevo, teflon – traku ili redukciju sa pola cola na tri osmine. Naravno, niste nečovjek, pa ćete ga za njegov penzionerski trud počastiti ćevapima sa duplim lukom, koji će vam frcati u vidno polje, dok će on punih usta još jednom pojašnjavati, kako je odmah vidio da su tiple premale za rupe, ali nije htio ništa reći. I da, glet – masu treba kupiti.
("Zete, ne vidim dobro... Stariji sam čovjek... Jel' to ono stavlja kaznu za parkiranje...?")
Mila moja braćo, sigurno se pitate, zašto ne spominjem mitsku situaciju sa pizzom i sudarom. Onu, kad ste vi svo svoje životno iskustvo i organizacijske sposobnosti sa natruhama Crew Resource Managementa u najboljoj namjeri i posve afirmativno posvetili pravodobnom planiranju, kako je po dolasku na utovar najjednostavnije naručiti pizzu, odgledati Formulu, natovariti kuhinju i krenuti. Ali ne, vaša ljubljena ženica bi radije jela kinesko, a svakako bi se prije malkoc vozikala po gradu, pa otišla frendici na kavu; sve to u tih sat i pol Formule, gledajući koju da vi pripremite sve za nošenje. Pa vas nazove pet krugova prije kraja utrke, kako je imala sudar i čeka policiju, pa biste li mogli časkom pješke doći. Na vaše pitanje, zašto je udaren i stražnji kraj auta, ako je u auto ispred udarila prednjim krajem, ona, naravno, pojma nema. I sama se čudi. "Nisam, matere mi!"
E, tu situaciju ne spominjem, jer ... što reći. Svakako, tko bi vam vjerovao da niste niti „a“ rekli i bratski ju uzeli u naručje. Svakome se to može desiti, čujete svoje riječi utjehe u neponovljivoj nevjerici. Uostalom - vama je po hranu krenula! Dakle, zato to niti ne spominjem.
Nikad kuhinju ne montirali krivo,
Vaš
Žužinek Jelo
Oznake: Scene jednog braka
|
