Mili narode na nemilim vjetrometinama,
nekidan sam nakon dugo vremena popio kavu sa svojom omiljenom prijateljicom. Nađemo se mi tako ponekad, izmjenjujemo, kontempliramo. Sad se dugo nismo bili vidjeli; čini mi se da joj je tetovaža neke rogate beštije nekako kao malkoc mlohavuckavo skliznula još bliže trtici, nego što pamtim. Vara li oko, ne znam.
Brzo se smračilo.
Uglavnom, nakon male opće priče, dotakli smo se suštine. Nemajući bolju prijateljicu, ispirčala mi je o nedavnom seksu s nekim likom; pričala je uz nervozne napade smijeha i nesiguran pogled, nesvjesno miješajući pepeo cigarete i prosuti šećer po stoliću birca... Slušao sam, kimajući ritmično preko ruba pivske pjene u čaši, i taman kad sam odlutao do konstatacije, kako je sa tetovažama kao sa pivskom pjenom; ne sjećamo se od prošlog srka tako niskih tetovažostaja i pivostaja, ona je gotovo svadljivo konstatirala – „Ali to se svakako uopće ne broji. Ima malog; to je k'o da i nismo...!“
Nešto kasnije, rastali smo se u nedoumici o učincima seksa na brzaka, ako on ima malog (ili/i ona veliku). Koje su alternative, broji li se to u plusu ili u minusu; jelo ili glad, labavi dosjed ili čvrsti, i zašto se Velike nađu konsternirane na ponudu cijele ruke, umjesto pokojeg prsta!? Domahnula mi je preko parkinga, dobacivši uz namig „Gle', nećemo se vraćat' u prošlost!“
U trapericama iz „Konzuma“ još je imala divno oblikovano dupe; tim sam zamišljenije gledao za njom, pokušavajući dokučiti, što joj se dešava s tetovažom.
Nazvala me iste večeri; govorila je brzo, kao da se pokušava riješiti krhke, lakopokvarljive mase, za koju ju nisam niti pitao. Rekla je kako se dotad, do nebrojive ševe sa Malim, sa mužem nije jako dugo poseksala, ali da sad osjeća želju za njim, fizički.
Dotad, tema dana mi je bila erotizirajuća, ali vodenjačka mašta prizora njihovog seksa vratila me u stvarnost, koju sam samo donekle sklon dijeliti. Kako bih njezin ničim izazvani monolog u ime vlastitog spokoja preusmjerio adekvatno nesuvislom opaskom, usiljeno se smijući propitao sam njezin moral, proseksati vlastitog bračnog partnera.
Mili moji, svjestan sam svih aktualnih polemika, spolni odgoj, granice tematiziranja i pravni aspekti homoseksualnih veza, kružni tok Hrvatske, nada u naftno čudo, neiskrsavanje Sanaderovih videoića, sve to. Ali, i opet riječnikom geštaltovaca – kakvi ste vi s time? Sa seksom u braku?
Je li normalno, osobu, čije odrastanje i mijene pratiš i živiš dvadesetak godina, kojoj donosiš čajić u krevet, čije zaljubljenosti i depresije prolaziš s njom, pazeći da ne hoda golih leđa kad je vjetar; osobu, s čijim roditeljima sjediš za nedjeljnim ručkom, s kojom dijeliš žilet, novčanik i kojoj čistiš auto, kad ide nekamo – je li ju normalno još i seksati? Je li moralno i etično, u ime vlastite karnalne naslade – ili preventivno, radi njezinog zasićenja pred odlazak na višednevni seminar na moru – čekati da odgleda seriju, istelefonira sa mamom, otušira se, kako biste ju dok postavlja budilicu na gluho i ćoravo doba pred zoru još i spopali u naletu zadihanosti, trljanja, grickanja i zadihanosti, trljanja i grickanja? Nju; osobu, s kojom dijelite kurje oči, zagorene lonce, okupaciju televizora u 26 slika i šogorove kockarske dugove?
Na koncu, nju, s kojom liježete i uz koju se budite preko dva desetljeća; poput dva desetljeća kavijar – dijete ili janjetina – terapije; poput dva desetljeća Xanaxa ili ništa manje delanca?
Ima li smisla, takav odnos još dopunjavati i seksom, te jesmo li zanimljiv slučaj, i nakon tih dvadeset godina jutrom i večeri se stuštiti na taj isti kavijar, tu istu janjetinu, te iste Xanaxe ... Je li povremeno korištenje „Vegete“ nemoralno?
Kakvi ste vi s time?
Neoporezivo Vaš,
Jelo Ž.