Fado em mim, a Mariza uživo

Fado em mim

Prvi put, nisam niti znao da slušam fado.
Prijatelj, pedijatar, polako je vozio kombi zapuštenim, kraterima i tragovima gusjenica izbrazdanim cesticama posutim krhotinama, čahurama i komadima crijepa i žbuke.
Bilo je to u kolovozu '95.
Miris paleži, stoka po šumarcima. Prišavši kontrolnoj točci, policajcima skoro ispadaju oči iz glave, da otkud mi, da tko nas je pustio, da područje se još čisti. U čudu nas gledaju. U čudu bace sumnjičav pogled na kazetofon kraj volana.
To je bio moj prvi film mentalnih slika uz fado, uz „Madredeus“.
Oba sjećanja su neizbrisivo ostala.

Naravno, kazeta „Madredeusa“ sam se poslije naslušao; odgledao Wendersov „Lisbon Story“. Odgledao i „Madredeus“ u „Lisinskom“ i ježio se na svaki – kako sam htio vjerovati – direktni pogled anđeoske Terese Salgueiro.
Ona je pjevala meni te večeri.
Kasnije ću „Madredes“ početi shvaćati kao ugodan, omekšan uvod u svijet fado glazbe, sjetan, slušljiv, koketno filmičan.
Tragovima tanga i fada - uz svesrdno ukazivanje prijatelja fraknošpanjolca na osnov i mjerilo Amalie Rodriguez - ulazio sam sve dublje u čarobnu šumu, iz koje do danas nisam niti pokušao izići.
U međuvremenu, novodobniji CD-i i Internet nisu uspjeli, demistificirati mi tu šumu, kako god trivijalni i svemogući klikovi bili. Nisam htio doklikati čaroliju; rijetke su to stvari...

Lani u ovo doba otprilike, Misia u HNK. Statična, ozbiljna, distancirana. Tek iskricama otvorena i topla, pomalo poput boksača, koji te u ringu zbunjuje nepomičnošću. Ali Misia…
U svom serioznom, beskompromisnom savršenstvu, Misia je te večeri pjevala meni.
Kasnije ću ju doživljavati kao Grande Dame fada bliskog klasičnom, a njezino neslaganje sa „nekim mlađim pjevačicama, koje skakuću po pozornici i mašu rukama“ izazvat će smješak simpatije nad mješavinom sujete i inzistiranja na perfekcionizmu te iste, ozbiljne, izvorne osnove. Povezujem ju sa odijelom i teatrom, ili - ništa manje - sa trenucima najskrovitijeg bijega od samog sebe i u samog sebe ponekad…

Prije par tjedana, vraćajući se iz Njemačke, kroz suncem obasjane Alpe slušao sam Marizu.
Album „Terra“ ponio me natrag do Petrinje, do doktora Christiana. Do „Madredeusa“, do lijepe faze u bivšoj firmi, sa kolegama od svukuda, sa Joaquinom Sabinom i Cesariom Evorom uvijek blizu. Putovao sam Alpama, Cabo Verdeom, Španjolskom, Argentinom, licima, glasovima. Sobom.

Fado em mim.
Ali ne fado, sjeta bez korijena, čak niti ne ona profinjena pessoanska „tuga, ne moći osjećati“. Ma niti fado kao fatum, kao sudbina, kao moja vlastita vlajobosansko germanozagrebačka nafaka. Tek, fado kao svo sunce nad svim morima i u svim krošnjama, kraj kojih sam nosio svoje misli, sjećanja i osjećaje.
Takav fado, pomalo antilski, pomalo world music, ne statičan, uzvišen i kristalno nedodirljiv poput Misijinog, već razigran i ljuljkav, nasmiješen i suzan očekujem dakle, dok ovo pišem, u ponedjeljak.
Sutra popodne idemo na koncert Prvozakonita i ja; nadam se da će beogradski bratić na vrijeme kidnuti s posla da makar stenogramsku pivu odradimo prije Marizinog koncerta.
A Mariza će, naravno, pjevati – meni.

Mariza uživo. „Terra“ i još ponešto.

Predivnu večericu u "Staroj kolibi" na Dunavu (pas je lani umro…), prigodno kupljeni foto-stativ i bespomoćnost malog digitalca na snajperskoj udaljenosti od pozornice preskačem, kao i digresiju o bratiću sa očima mog oca.

Mariza.
Ne znam, kad sam posljednji put danima pazio da se prije koncerta ne prehladim, ne pokvarim želudac, da mi putovnica nije istekla, da ne uganem nogu, da imam dovoljno nafte u rezervoaru. Eto, s tim sam osjećajem trijumfa volje zbilja i sjeo na balkon ogromnog, posve punog Sava – Centra (treći njezin potpuno rasprodani koncert u Beogradu u posljednjih par godina).
Mariza.
Pjesme sa novog albuma u primjetno drukčijim, ne manje intenzivnim, savršenim izvedbama; pokoja van albumskog repertoara. Mariza statična, Mariza koja se ljuljka poput koketne šiparice. /Bi li Misia kolutala očima?? naughty

/ Cabo Verde, Antili, flamenko, jazz, Afrika. World Music na osnovama fada, materijalom fada, strukturom fada, ali globalan, poput zrcala, koje te u svakom kutu hvata. Za razliku od onog kristalnog, Grande Dame.
Mariza, more, promjene ritma, tišina, gromkost, šaputava sjeta i energetičnost svih vulkana najljepše, profinjene ženstvenosti. Nešto preko dva sata – čini mi se, iako na sat pogledao nisam…
Izlaz, odlazak na piće na jednu od mnogobrojnih savskih splavi, gdje i u ponoć tražiš mjesto; prazan autoput natrag – najradije bih sve bio odšutio, zatvorenih očiju puštajući mozgu (?) da vrti fragmente zvuka i slike. I svo vrijeme, i tokom prekratke noći, i sad - jedan osjećaj. Zar je gotovo?
A Mariza je, naravno, pjevala samo meni…

P.S.

Otvorim tako na dan koncerta ujutro sestričnin profil na Fejsu (ku'iš); curu nisam vidio dvadesetak godina; zapravo se niti ne poznamo kao odrasli.
I opet … fado. Fatum. …
Jer davno prije moje gore napisane sličnozvučeće rečenice, …:

I am nothing
I shall always be nothing
I cannot wish to be anything.
Aside from that, I have within me all the dreams of the world.
/Fernando Pessoa, Tabacaria (1928)/