Isprva sam kursorom otvarao spajalice na ekranu žurno, gladno, znatiželjno.
Sad sam osjećao otkucaje vlastitog srca u prsima i ugodan pritisak u preponama. Ponovno otvaram slike…
Crna haljinica na mokrim pločicama kupaonice. U nefokusiranoj pozadini nazirem – veliko je zrcalo zamagljeno – naga djevojačka leđa.
Druga slika. Kožni remenčići usko omotani oko ženskog lista, usko stopalo u polumraku; slika djeluje kao nastala iz pokreta, poput vlastitog pogleda mlade žene koja se oblači… Zamišljam svilenu toplinu puti i miris kožnih remenčića, blago utisnutih pod jagodicama prstiju…
Na trećoj slici, iza dugog pramena kose dvije poznate ruke namještaju rub materijala, u kontrastu nježnoj koži između samostojeće čarape i podlakticama pridržavanog ruba crne suknjice …
Nisam primijetio, kad si ušla.
Dok se na ekranu pojavljivala posljednja slika, spustio sam ruku na prepone i pogledao prema zatvorenim žaluzinama
na prozoru.
Na slici, aparat je očito stajao između mlade žene okrenute tami prostorije i velikog zrcala iza nje. Blic ju je osvjetljava odostraga, oštre konture, i zapravo vidim njezin odraz u zrcalu. Teška kosa pada preko jednog ramena, potpuno je gola, jagodice gotovo ispruženih prstiju dodiruju konturu bedara. Okrenuta prostoriji, mlada žena stoji u blagom raskoraku, samo u čizmama, kao da se usteže, zakoraknuti neznancu u mrak.
Kad sam te ugledao pokraj sebe, jedva primjetno si se nasmiješila i pokretom pokazala da Te ne smijem doticati. Sjela si na rub stola, napola okrenuta prema meni, gotovo prebrzo povukla rub haljine uz nogu – haljina je ista ona sa slike maločas – i Tvoj topli miris i lupanje mog srca počeli su se hvatati u zaljuljani kovitlac.
Ustajem i gledam Te u oči, osjećam Tvoj dah dok oslanjaš jednu nogu na stolicu tik do mene. Hvataš ruku kojom otkopčavam remen. „Ne! Sam si u ovome!“, kratko se, grleno nasmiješ i nagneš glavu u stranu, netremice me gledajući, kako to inače radiš dok me uz kavu poslije razgolićuješ usputnim opaskama, tako svjesna svoje nedodirljive istine...
Zatvaram oči… Sam sam u ovome…
Par trenutaka kasnije, osjećam toplinu olakšanja, gledam trag kapljica niz Tvoja poluraširena bedra, prema rubu čarape. Pokušavam umiriti disanje; scena poput pubertetskog sna; u nevjerici Te gledam dok Ti dlanovi klize uz golu kožu. Oči su Ti sad poluzatvorene, poznajem taj izraz lica, taj titravi smješak u kutu usana… Trenutak.
Vječnost.
Iznenada, kao što si i ušla, ustaješ i ravnaš haljinu.
Pomicanje vrata prati tek ritmični odjek štiklica na kamenu...
Post je objavljen 13.11.2008. u 20:47 sati.