Dva anđela, jedna butelja...
|
Negdje visoko iznad gužve sisvetske, u sjenovitom vrtu djedove kuće, razgovor između mog djeda G. i njegovog zeta, mog oca M., možda je tekao baš ovako nekako... ... G.: Ne, za druge ne znam. Ali sretan sam da nisam bio na prvoj liniji. Uvijek je dobro biti logističar, hahaha… A tek Saint Nazaire tada… Hmmm… Ne, meni je bilo dobro. A vama tamo, Jugoslavenima, vama sad Tito sve poklanja! Vi ste lijeni i ništa ne možete sami stvoriti! M. (povišenim glasom): Izvini, G., nisam ja kuću napravio Hitlerovim kreditom. Ti si. Ali nisu moju ženu '45. Rusi silovali, dok si se Ti tovio u francuskom zarobljeništvu! Mi smo bili kruha gladni; ocu mi Talijani kosti polomili; da nije bilo mlinice, ne bi nitko od nas djece živo ostao…! 'bo Te Hitler...! G. (cinično): … naravno… a što si to Ti stvorio svojim rukama, gdje je Tvoja kuća, sve Ti je država dala…?! Pogledaj se! Dok ja u mojim godinama režem ruže, na ljestvama berem jabuke, Ti dolje, sa rukama u džepovima, kao na odmoru…! Penzioner...! A možeš volu rep isčupati…! M.: Pa jesam na odmoru! Uostalom, budi sretan da Te Tvoja kćer još i posjećuje… Umjesto da smo u Splitu, mi tu vas posjećujemo u DDR-u, usred ljeta, 'enti Gospu…! E – zadnji put, ne zvao se ja M.! G.(sa ironičnim smješkom): Živio, zete! M.: …ma! ...Živio. … ... G.: Čudno. Da nam je tada netko rekao da ćemo i sad ovako razgovarati, da je vječnost zatočen trenutak… M.: Da... Da ćemo se opet vidjeti uopće, uopće, pa još za stalno, a-ha?! … Živio, punac. G.: Živio, zete. Nego, zašto će Te to moja kćer napustiti? M.: Otkud Ti to? …. Iako, bolje bi bilo… Ne ide nam nikako, već godinama… Ali, ona bi vodila i malog, a on je moj sin. E to ne može! G.: Vidjet ćeš. Otići će, i povest će malog i vratit će se u kuću, iz koje je tada i otišla Tebi; onu istu, koju sam ja tada sagradio. M.: Opet počinješ! Pa zar i ovdje moraš…! (ponovno povišenim glasom) Hoće, je, otići će. Ali ne još. Čeka da Ti umreš! Eto, da znaš! G.: (tiho, zamišljeno) … da. … Nikad joj nisam znao pokazati nježnost oca… Ne znam zašto. Vjerojatno je tada zato i otišla Tebi. Ali Ti, Tebe će slomiti ljubav za malim… (pogleda M.) M.: Kako to misliš? G.: Povest će ga sa sobom. I nedugo nakon što ja stignem ovamo, i Ti ćeš zamnom... Živio. … ... M.: Ma, otkud Tebi sve to? G.: Ne zaboravi, ranije sam došao ovamo… Trenutak kojeg živimo na Zemlji može biti poput prozora vagona, pejzaž promakne pred slijedećim i ne razmišljamo o njemu, uvije se mijenjaju slike u okviru, podrazumijevamo to. Ali, to sam ovdje shvatio, u jednom takvom trenutku, mi samo odemo; nepovratno. Nitko to ne primijeti, svima oko nas, slike se nastavljaju isto mijenjati, oni nas vide u istom kupeu i za njih smo tu. Ali mi smo zapravo već otišli, i gledamo iz druge perspektive… Eto, i Ti sam kažeš, znaš kad će se moja kćer vratiti … Vidiš, i Ti si otišao nepovratno i sad gledaš odozgora… Nisi niti primijetio… M.: …hm… Gluposti… Pa eto nas kod Tebe u vrtu, eno sad će nam žene iznijeti ručak, Ti si brao jabuke jutros…! Mali je s biciklom pred kućom…! Ma, gluposti; imamo mi još oho-ho godina…! G.: (opet se podsmijehne) Cijelu vječnost. Živio, M.! M. (sumnjičavo): … živio…! ...i da nema slike, sad bih se i ja pitao...    |
