Auzmish kod Shelly

30.10.2008., četvrtak

Jelo Žužinek: Pokoja o luku i vodi. Toploj.

Mili moji metroseksualci, nakon što sam jutros par puta za vježbu rastavio i sastavio svoja dva pištolja i odradio kondicijski trening sa elementima slobodne borbe, te nakon što sam provjerio imam li uz sebe brojeve kirurga, odvjetnika i fratra, sa guštom sam otpio poveći gutljaj tople šljivovice.
I ovog južinastog jutra, bio sam spreman suočiti se sa vječnim izazovima velegrada, u kojem nakon seksa svi sve znaju o sigurnosti i u kojem ne biste dali ruku u vatru, jeste li na propovijedi ili u kupleraju; kao da istih par faca samo mijenja tijela i monture i dolazi sa nepovezanim spikama o unijama i kriminalu i zločinu i kazni…
Unatoč južini, koja mi je zbog dizajnerskog lanenog sakoića otežavala prikrivanje samobrambenog Ere na leđima, smjelo sam se i nonšalantno uputio među potencijalne doušnike, plaćene i volontirajuće ubojice. Ali ne, nisam krenuo tražiti metak. Na plac sam krenuo. No nikad ne znaš, koji pušlek salate Tvoje ime nosi.

Dok mi je vruć vjetar šibao staloženo, pronicljivo lice a vrh Erine cijevi ritmično češkao trticu, dok sam skenirao siva lica sivih penzića sivim krajem sivog mjeseca (?ili mi Hrvati svi rano posivimo?), svakojake su mi se motale po glavi. I misli isto.

Čitao sam tako nekidan, veli, muški su intuitivniji na ženinu prevaru. Jer da muški imaju taj post-animalni drajv nadzora i osiguravanja svoje ženke. Što je tim nezgodnije, pomislih, jer istovremeno pak naše žen(k)e imaju drajv, uvijek percipirati najrasplodnijeg mužjaka.
Pa sam eto tako skužio perpetuum mobile prvog reda, taman dok sam već pomalo rasčešane trtice prolazio kraj gimnazije između Sopota i Utrina.

Naime - naravno!
Ženke biraju mužjake konstantno, dakle zapravo upućuju bogomoljno odabrane, jedno- ili višekratne muže u tajnu inicijacije, biti biran sa strane. A kako sa strane diskretno odabrani mužjak time dakle spoznaje cijeli sijaset situacija, on insajderski uči shemu. Inteligencija je to.
Pa muž onda dođe doma, zaštitnički nastrojen i tajmirano otuširan - ali ne sumnjivo svježe - nakon svog nekrivog i nedužnog bočnoskokića. Te prvo u prolazu kontrolno njušne svoju ženku. Pa se zapita, nije li ga do nekidan ljubila sa manje žara. I otkud odjednom docira o temperaturi vina i kuha skroz nova jela. Čak i peemes odradi bez da mužjak kulturno čeka u birtiji iza ugla. Mora postojati onaj neki drugi, koji kao za vraga doprinosi kućnoj idili, pazi to!

Perpetuum mobile. Ono, uvališ se. Kreneš bit faca, ne bi odbio neku tamo curku ili teticu, pa kad dođeš doma, ne znaš, gleda li ti jedno oko na špigl moguće tragove na tvojoj košulji, ili oba oka promatraju nekako novozavodljiv, gotovo sumnjivo zadovoljno lelujav korak Tvoje rođene suprugice ili cure. Ne znaš, imaš li više rupa od gledanja i upitnika u svojoj tikvi ili u pogledu na milu majku djece svoje.
A ona, kao janje. Nasmiješena, prede, radi, štedi. Čak obznanjuje da bi moglo nekaj bit' večeras.
Ma vara li te ona, je'''ate?!?, vidividi, pazi promjena, ma, otkud sad sve to, misliš si uz ulaznohodničke varijacije mantre o šefu imbecilu, dok prtljaš po žnirancu i još jednom u glavi štrihiraš da si motel keširao, a ne platio karticom. Zbog izvoda je to.

Kao za vraga, pod tušem te još oplete kako su muški baš pi'''de, eto. Te ako je tako, a žene iz rebra isfabricirane, je li ta falinka u startu ispravljena od Tvorca, ili je preuzeta i izmutirala do savršenstva, te pobija li to onda li pak dokazuje parametar ženke-oplođačotrađilice, koja eto skoro po difoltu skrnavi svetost muškog (ne)htijenja.
Pitanja i pitanja.
Ne bi te takvog spasila ni Ruth Westheimer, stara snajperistica, mislim si. I žalim tog svog misaonog lika.

Prilazeći kumici sa bezimenim pušlekima salate (ime nema, cijenu ima… hmmm… ko kupleraj, opet pomislim), nasmiješio sam se. Baba - ista maločas spomenuta seksologinja. Mala, kreštava. Ubojita. Malo liči na esenbe kinderjaje.
Zaustio sam Westheimericu iz Vukovine komplimentirati na lucidnom komentaru kako ljudi koji ne masturbiraju imaju duža, tužnija lica; proletjelo mi je kroz glavu i kako je znanost utvrdila povezanost ženskog hoda sa njezinom sposobnošću uživanja i orgazma; sjetio sam se jedne svoje Miss Moneypenny i njezinog frustrirano-vjetrenjačastog hoda. (Ah, M... !)Obzirom da jako brzo i mislim, kumica nije skužila kunstpauzu između mog zausta i prvog zvuka.
Pola kile luka, molim Vas. I dv'e glavice Vas prosim, al nemojte da je puna vode; bu me doma žena, hehehe…

Ostao sam dakle dužan o luku reći nešto više. Jer ljubav, vele, kroz želudac ide (kod nekih se tu i taloži, evidentno).
Ne o luku pri elektrolučnom zavarivanju, ne o Grassovom ljuštenju samog sebe. Ne niti o izvijenom kičmenom luku koji je sa jedne strane završavao bujnom smeđecrvenom grivom a sa druge rajskom guzom.
O tom lukovlju ne.
O luku u jelu je riječ.
Naravno, luk ne ide uz divna bijela vina obronaka uz Rajnu (Rhein). Ne ide, onako, mi k'o sebi, narezan na dasci i posoljen.
Ali… Torta od luka, e to već da. Kad već imam još jednu butelju zlata rajnskog…

Ovako:
125 grama brašna, 60 grama margarina, sol, dvije jušne žlice vode i žlicu bijelog octa umiješati u srednje čvrsto tijesto i staviti u hladnjak pola sata.
U međuvremenu, na ploške izrezan luk zastakliti na žlici maslaca, dodati sol, grubo tucani kiml i papar i na trake narezanu kuhanu šunku ili špek; nekakvih osamdeset grama. Promiješati da se prožme i staviti sa strane. Pećnicu uključiti na 200 stupnjeva (prije povaditi tavice, ostatak pice i dr.)
Tijesto razvaljati na oko dva centimetra debljine /pobrašnite prije radni stol i valjak (oklagiju, bre!), metroseksualci moji mili…/ Staviti razvaljano tijesto u rondelu (od oko 30 cm promjera) i zavući rubove malo gore. Probockati vilicom, da smjesa koju sad stavljate pusti više arome u tijesto kasnije. Na to istresti mješavinu 100 ml vrhnja za kuhanje, dva jaja, soli i papra još malo.
Cijelu priču uvaliti u pećnicu na onih 200 stupnjeva, oko 35 minuta.
Iz hladnjaka izvaditi ono rajnsko, ili neko suho.
Prisjetiti se nekih gorespomenutih lukova i nasmiješen uzdahnuti. Zbog otkrivene tople vode Perpetuuma Mobile, vidjeti gore.

Nek vam je sve u plusu,

Jelo Žužinek, uz pusu.

- 11:58 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

27.10.2008., ponedjeljak

Složenac u tri čina

Siva Pantera

Moja se Siva Pantera zove Frau Ruth; spominjao sam već.
Kao takva, konsternirano mijenja liječnike, koji ju uvjeravaju da je sa sedamdeset i kojom godinicim normalno da ju bole zglobovi, da je to stvar godina. Na što se ona svaki put uspjeni kao more ne manje sinje i prosikće, kako joj dakle valja još dvadesetak godina sa bolovima živjeti, te da kakav je to doktor i ne da ona sa sobom tako. Te iziđe, teatralno lupkajući kandžama po podu ordinacije kao Horowitz po Steinwayu.

Dakle, Siva Pantera dobro čuje. Iako ne znam kako je i je li to povezano sa činjenicom da sve češće sebi šapuće u bradu.
Uglavnom, susjedi iznad nje je nagluh. Oboje su penzići. I tu se da naslutiti idealan spoj.
Međutim, kad je zgrada stara oko osamdeset godina, kad su podovi drveni i zidovi porozni; kad je nagluhi susjed hiperaktivan a Frau Ruth hiperpasivna – imamo konflikt. Buku.
Umjesto idealne veze sa pokojom rukicom i pokojom nogicom, susjed iznad nje budi kvart lupanjem roletni. Namjerno skakuće po podu, razgibava se. Urinira kao Bečki dječaci na razglas. Kad Siva Pantera Frau Ruth neutješna sjedne za klavir, susjed joj se ili subito ukaže na vratima i isturi svoje keramičko zubalo na nju, ili to rješava na daljinski, puštajući gore „Modern (S)Talking“.
Nakon što ga je par puta zatekla pred svojim vratima, poslala mu je opomenu po odvjetniku. Na što je od njegovog odvjetnika dobila opomenu da izvoli prestati uhoditi susjeda, inače…

Ucviljena, Frau Ruth, moja Siva Pantera, krenula je u dva pravca istovremeno. Sive Pantere to mogu (pssst!).
Po savjetu udruge za zaštitu stanara, obavijestila je stanovlasnike kako svojom voljom te sebi sama smanjuje stanarinu za dvadeset posto zbog narušenih uvjeta života. Te je nabavila mjerač buke, kako bi na sudu imala slučaj. Nekidan mi pokazuje. 06:14, podizanje roletne, 69 dB. 06:16, koraci; 71 dB. 06:26 uriniranje, 92 dB.

Istovremeno, Siva me Pantera moja navabila, da ju hitno dođem seliti. Bilokud, odmah. Jerbo da ovako više ne ide, ne i ne.
Dobar sin jedinac kakav jesam, zapletem ja do nje truda ne štedeć', spustim hlače na pol runjave riti kao svaki dobri majstor od selidbe, prostrem kartone po autu, pljunem u rukave i zasučem ruke. No, Frau Ruth ne bi. Jerbo da ili se bukomjer pokvario ili susjeda nema ili se, veli, napokon sažalio. Te da ona em neće od stambenog tražiti da ga privedu na prisilno čitanje kućnog reda (!) em da ne, ne bi se ona selila; otkud ideja uopće.
U iduća dva dana, ponovili smo puni krug; ostaje, seli u Zagreb; nipošto u Zagreb; bi u Austriju. Ne, u Austriji od snijega ne bi mogla na ulicu do proljeća.
A meni hlače na pol riti i dalje.
/Ova će se priča vremenom nastaviti. Obećavam./

Kako napisati nehumorističan životopis

U životu svakog adolescenta sa špangicama, krajem školovanja dolazi premišljanje o zaposlenju. Sve i ako je to neposredno pred četrdeseti rođendan.
Kad si kao takav nakon škole prvo bio u penziji, pa u penziji radio pa studirao pa studirao i radio pa izgubio penziju i samo radio pa opet samo studirao, stvar se malo komplicira, jer sve manje ljudi shvaća kontinuitet tvog razvoja. Ili, kako stoji u jednoj odbijenici jedne poluplemstvene organizacije, „trenutno nismo u mogućnosti ponuditi Vam nikakvo zaposlenje koje bi odgovaralo specifičnom putu Vašeg profesionalnog razvoja“.

Kad k tome eto na nekom papiru uskoro piše kako se otprilike razumiješ u getribe i šarafe i konzole i alate i mlazne avione, stvar ne postaje ničim bolja. Jerbo, u realnom životu, ti si o tome puno čitao. Kao da si gledao puno pornića, al nikad se poseksao. Još gore, suprotno dakle percepciji diplomice sredovječnog špangiconosca sa pubertetskim smješkom, tvoje je radno iskustvo zbilja suprotno tehnici. Sa kojekakvim dupeglavcima si kemijao općinske proračune, bistrio kapitalna ulaganja i strateški razvoj lokalne privrede, sudjelovao na tribinama, u debelom terencu obilazio gologuze izbjeglice i dao se prevoditi na naš jezik, jerbo si morao biti stranac.

I sad, dok Ti se po glavuši prosijedoj te podvojčenoj mota nesretna Frau Ruth sa bukomjerom, dok se prisjećaš anegdota tokom radio-emisija („Što vi iz međunarodne zajednice radite protiv crva koji jedu naše kuće, a znate da mi /ti-i-ti/ živimo u drvenim kućama?“) – kako sročiti si-vi, oliti životopis, kojim krećeš u & na struku svoju kasnosuđenu? A pritom ne slagati. Na jednoj do dvije stranice maksimalno. Kako pojasniti da si domaćica i gospon odvjetnica, da si imao plaću k'o pilot đambođeta, da nemaš staža ni za bolji grupnjak. Da ti mama ima artritis a da tata više nema niš'.
Kako?

Uopće, di se je u sebi – kud poletjeti (aerodromnoe pitanie)

Kad imaš dvije polovice porijekla – zamislimo to kao dvije prelijepe guzine curske, kad je dakle jedno geni kameni vlajski a drugo pijesak prusko-anhaltinski, te kad si se ispilio jednog sivog popodneva u Zagrebu – u metafori sa curskom guzom ovome mjestu ja neću pridavati… niš… - te kad nakon dvadeset i koje selidbe imaš njemačku putovnici izdanu u Zagrebu i bosansku osobnu za stranca, kad ti je materinji jezik Brechta i Lagerfelda i Kissingera a očinski se ispeglao u neku posavskoslavonsku podvarijantu sa rudimentarnim natruhama dobrovoljne kajkavštine agramerske, nije ti lako reći tko si, što si i kamo ideš.
Kako bi to rekla jedna moja onomadna prijateljica slišnog guznog stanja životnog, nju ne grije jedno ognjište, već više malih.
E ali onda se desi da si uvijek u istoj koži. Ljetnozimski model, klasičan, zicer za sve prilike.
Pa onda jedan taj ti šeta Elbom, na materinjem si glagolja sa koketnom sestričnicom, osjeća se k'o doma. I uživa baš, tih par dana u godini (spuštenim hlačama iz prvog čina unatoč).
No kad se onda isti taj jedan nakon tjedna dana punjenja baterija svoje sjeverne polovice istokožne vrati među napuštena rodina gnijezda ranojesenskih magli posavskih, treba mu par dana. Par dana da ispegla naglasak, isfiltrira riječi, konzervira dojmove i spusti koplja ekstaza kojekakvih.
I onda taj ti, ta koža prepuna, odjednom sjedi u restoranu, u kojem trešte đigere i svi bez ikakvog vidljivog povoda podvriskuju i dižu ruke kao Švabe u partizanskom filmu. I dobri komšija Neđad (sic!) – onaj, kuuunee, kuuuniići, eeeuriiii… - zabrinuto pita, „Brate moj, jes' dobro?“
A taj ti negdje zaglavljen duboko u sebi, kao na tavanu vlastitih dojmova, i samo bi malo nestao… Samo da zna, kamo…

P.M.S.
Rusi moji mili, znam da prijevod natpisa sa Titivog Iljušina nije točan. Ali dopuštam si pjesničku slobodu pravdanja cilja sredstvima. Nu, kanješno.

- 09:58 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

23.10.2008., četvrtak

Zlobenija, dječje neshvaćanje i pokoja o maloj zemlji za velike tablete

Točno mogu zamisliti kako sjedam uz krevetac svoga djeteta. I kako nešto pričamo. Nešto o Kekecu i Bedancu i brdima i Balkanu i ljubavi i zlobi.
I onda, kako to već anđeli znaju, moje se dijete napola uspravi, i posve nonšalantno zapita, što je to zloba.
I onda, kako to već bude, ja se spletem.
Pa krenem pokušavati.

Zloba … Zloba živi u Zlobeniji.
Zapravo u Zlobeniji žive Zlobenci, ispravim se, uviđajući značaj korektne informacije od strane autoriteta prema školarcu.
E, ti Zlobenci u toj Zlobeniji. Oni žive u toj maloj zemlji - Zlobenija je jako mala i zapravo bi ju bilokoja prosječna otočna azijska država sa imalo digniteta jednostavno premostila - nastavljam, ali, jer je Zlobenija mala, Zlobenci pokušavaju biti veliki. Da im u maloj Zlobeniji bude toplije valjda. Pa jer im je onda gužva jer su tako veliki, onda Zlobenci moraju po Zlobeniji uvijek voziti jako polako. Recimo, ako bi normalnom Zemljaninu trebalo sat vremena za proći Zlobeniju, Zlobenci u Zlobeniji – ako smiju juriti 50 na sat – ipak jure 35. P aih cijele kolone, kojima se zapravo ipak žuri, griju s leđa. A ujedno Zlobenija, slijedom teorije relativnosti, djeluje veća dok sporo voziš. Kao da ideš na vece stopu pred stopu. Pain is good, ne velim, ali si mislim. Prepast ću malog…

Dijete me gleda, malo začuđeno, ali prati.

E, vidiš, nastavljam autoritativno.
Ali Zlobencima se to sve ne sviđa, a ne smiju priznati. Pa zato kad napuste Zlobeniju odmah zaboravljaju pravila po kojima doma voze i krenu punim plućima i teškom nogom po gasu jurit bijelim svijetom. Čak ih se po hrvatskim autocestama i MUP-ovi presretači očito boje, ili je po srijedi dil oko granice i nekog tamo zaljeva, pa se Hrvati štekaju Zlobencima i puštaju ih. (Tu prekidam monolog o polit-dilovima; dijete me na očigled progresivno gubi.)

Naravno, postoje i Zlobenci koji i van svoje Zlobenije voze 35 na sat. Po autoputu. Obično lijevom trakom. Onih trećih je najmanje – oni jure devedeset. Pa se zavuku pod šleper, pa ti izlete točno na pljuvomet, bez žmigavca. To su obično oni garavi, neobrijani južnjački Zlobenci na putu doma u Kragujevac ili Ćaniće Gornje za vikend, u potrazi za tatom, valjda.

Vidim, malom baš i nije jasno; moram koristiti ideje, koje su mu bliže. Brodići, sličke, te fore.

Vidiš, velim, Zlobenci jako vole svoju Zlobeniju. Pa zato svaki strani auto mora kupiti naljepnicu Zlobenije u omjeru 1:1.
O omjerima ćeš učiti na tehničkom, umirim ga usput.
E ali ta naljepnica košta pet puta više nego ijedna druga. Kao da jedan slatkać košta k'o pet. Eto koliko Zlobenci vole Zlobeniju. Pa su valjda od te svoje ljubavi zlobni prema svima, koji nisu Zlobenci i ne žive u Zlobeniji.
I onda Ti se desi da naljepnicu možeš kupiti samo na benzinskoj. Koja ne radi. Radi druga, par kilometara dalje, ali je s druge strane pune crte. To je, sine, zloba Zlobenaca. Pa fino – u slučajnoj pratnji njihovog policijskog auta - voziš kilometrima dalje do isprekidane crte, pa se vraćaš po naljepnicu-vinjeticu. Pa Zlobencima daš puno para za malo naljepnice. Pa je opet puna crta, i ti onda, umjesto svojim putem, ideš natrag kilometrima, opet do isprekidane crte. Odma' kod Macelja. Di vidiš, da sad radi i ona prva benzinska. Skoro sat kasnije, napravio si puni krug oko dvije benzinske a dva oko Zlobenije i ulaziš napokon u novi kadar, u kojem te još čeka 800 kilometara puta.

E, a Zlobenci su dakle zlobni, jer ti kad kupiš tu njihovu naljepnicu koja vrijedi pola godine, odluče je poništiti s Novom godinom. Kad opet možeš kupiti novu. To je, sine, nastavljam, čak duplo zlobno, jer svi znamo (tražeći pogled po sobi…) kako je zlo svijeta počelo neumjerenom akumulacijom kapitala na štetu drugih, i…
…i još te lažu; puknu natpis koji baca sjenu na veći dio Zlobenije, kako imajte strpljenja, mi za vas gradimo autocestu. Koje, osim ona tri metra na sjeveru, nigdje. Ma ni bagera. E to je zloba, sine, oderu te i još lažu, a sve jer su prokleti.

Klincu mome okice širom otvorene, ali glavica koso-upitna.

Evo… evo recimo, kako su Zlobenci zlobni, sine, nastavljam polurezignirano zalaufan:
Oni u Zlobeniji nemaju mjesta za jedra. A vole jedriti, i vole sport. Poznati zlobenski maraton, pet puta Šentilj – Macelj, recimo. Ili onaj alternativni, oko Turgutovog šlepera na carini, dvjestodevetnaest krugova.
I dakle, jedra. Zlobenci kad dođu na lijepi naš plavi Jadran, onda donesu jedra i daske. Malo kao dida, kad na vikendici ima stare daske i limove i svašta.
I onda svaki Zlobenac na našoj plaži odloži po tri daske, po pet jedara, dva bicikla i tri plavušice sa podosta potencijala.
O potencijalima, sine, učit ćeš na fizici, u školi, dodajem.
E a kad miroljubivi domaćini na toj plaži hoće do mora, ne mogu proći, osim preko tih dasaka i jedara. Na što Zlobenci, narod bez prostora, odjednom svi dođu i naprave krug oko tebe. I jedva živu glavu izvučeš, jer si svoj na svome i kao takav htio do mora doći. Preko zlobenskog jedrovlja, razvučenog k'o Fatimina… pi…iita.

Zapravo Zlobenci rade na tome, da svojim jedrima otpušu Hrvatsku kao takvu, radi prostora. Ali jer trenutno hrvatski špijunski satelit, dika i ponos „Đure Đakovića“, leži na remontu u Kraljevici, hrvatska vlast ne kuži, da nas Zlobenci pripremaju za lansiranje… Naši specijalci nemaju dosad neku protumjeru, osim par puta zamrzavane i odmrzavane svježe jadranske ribe iz Afrike, po cijenama srazmjernim zlobenskoj vinjeti, ali sa dalekotečnijim posljedicama. I neka. Ko tebe vinjetom, ti njega ribom u gu'icu i vodicom iz iste.

Eto, sine, olakšano sluteći da sam zatvorio parabolu, to je zloba.
Pogledam, malac uredno knjava.
Osjetim se uzaludno, ali me srećica preplavi pri pogledu.
Na prstima se iskradem iz sobe i uzmem mobitel. Pogledam na sat…
Nadam se da Mojca ne spava…
00 38…
…

/prikaz modernog zlobenskog autoputa uz 35 eura vinjete, nakon osamsto prijeđenih kilometara; još pedesetak do doma./

/austrijski pristup; 7,50 eura/

P.S.
Svaka sličnost sa stvarnim geopolitičkim okruženjem Lijepe Naše ili/i sa mentalnim devijacijama naših komšija je slučajna. O rizicima i nus-pojavama pitajte svog liječnika ili ljekarnika.

- 13:47 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

19.10.2008., nedjelja

Smakovi svjetova, Luther i muška prijateljstva - nekad i sad

Nekad, stare dobre Maje.
Mi razmišljamo o relativnoj ili apsolutnoj superiornosti naše (ciklične?) civilizacije; slutimo i nagađamo neka njihova dostignuća u astronomiji, matematici. Recimo onaj njihov način pisanja brojki. Pa možeš naknadno ubaciti brojku u već napisani niz, naknadno umetnuti stranicu među prethodno označene (današnjom logikom)... Ili - majstori ustanovili da Sunce naše malo prolazi ravninom Mliječne staze svakih 26 000 godina. Pazi to. Te utvrdili da je to kataklizmički event, da će nas strefiti 21. 12..2012. godine i da nema smisla dalje računati vrijeme, jerbo da je to kraj.
Ljudi su sagledavali.

Sad, nekidan, Nobela za ekonomiju dobio je Paul Krugman, profać na Princetonu i kolumnist New York Timesa. Čitam, oduvijek je slovio kao enfant terrible u teorijama globalne ekonomije. Osamdesetih, krenuo je od opservacije očite nelogičnosti – u razvijenom Japanu razvijeni Nijemci prodaju Mercedese,a razvijeni Japanci u razvijenoj Njemačkoj prodaju – Toyote. Pa kako te zašto. Uglavnom, analizirajući globalizaciju koja je uzimala maha i gotovo zakonitom predvidivošću slijedila mehanizam do globalne financijske krize, dobri je Krugman bio oprezniji od starih Maja, nije prorekao kraj svijeta kakvog poznajemo, ali je počeo podizati glas protiv rizika konkurencije bez pravila i – razuma. Čovjek sagledava.
(Ovdje, tragom onomadne megaafere „Indeks“ za razumijevanje molim kolegice i kolege sa Ekonomije. Probao sam laički prepričati.)

Prije par dana šetam sa svojim gimnazijskim prijateljem po Wittenbergu, dakle.
Od nekad sivog, turobnog industrijsko-proleterskog gradića sa desetmetarskim Marxovima, parolama, otpadajućim sivim fasadama, pod istim onim niskim, pribaltičkim nebom, u istoj onoj arji što se osjeti na vlažni pijesak i šumu, Wittenberg je postao ušminkano odredištance protestanata iz cijelog svijeta. Busevima dolaze stari Amerikanci – ha, i spojili su se 1945. sa Rusima nedaleko, u Torgau-u – stari Japanci, starmladi Nizozemci … Iako je mjesto isto, i iako me za njega veđu uglavnom specifična, obilježavajuća iskustva, kao da i nije; kao da mi se Wittenberg izmaknuo. Prežbukan, prepun spomen-ploča, ponovno otvorenih kanalića koji u centru prate glavne ulice i koji su u moje vrijeme bili pod slojem kaldrme ili raspucalog asfalta… - isto mjesto, a drukčije. I daje mi taj odmak disati drukčije; drukčije se nadovezujem na to okruženje, na sebe samog i svoja sjećanja od ranije, iz vremena Željezne zavjese.

/šjor Martin Luther; reformacijske teze 1517./

Uglavnom, za razliku od Lutherovog Wittenberga, moj je Andreas ostao baš isti. I dalje vozi Bubu, nosi Starke, crnu kožnu jaknu i liči na odmetnutog brata Ramonea. Isti, isti. Osim što živi u svetoj zemlji piva, Belgiji i što je nekakav dugotitular matematički, sa dr i habil i ne znam ti ja. I nikad nisam shvatio njegovu ljubav za matematiku; inače šutljiv, taj bi znao ekstatično pojašnjavati integrale, diferencijale… Valjda smo i zbog toga sjedili skupa; ja njemu Ruski, on meni matematiku, pa skupa na pivu poslije… Simbioza na djelu.

Ima veze, Maje, Krugman i Andreas. Jer…
Dok sam se ja trudio nahvatati polusuvisle motive za slikanje, dok sam uviđao nesavršenost svog znanja i opreme mi, klečeći na pločniku i slikajući natpise uz kojekakve znamenitosti i spomenike UNESCO-a, Andreas je prvo zadao vremenski okvir. U podne smo na pivi. Pa je polugrintavo, poput pubertetlije, šetuckao za mnom. A ja, kao lovac na leptire. Uglavnom, on hoće slikati samo jedno. Spomen-ploču augustincu Michaelu Stifelu.
Ja, nikad čuo. Ali psiha dugog braka; uzimanje – davanje, on mene čeka dok okidam Lutherovu ženu i koješta, pa hajde, 'ajmo i tu ploču… Ma tko bio drug Stifel.

/Katharina von Bora, Lutherova Prvozakonita dead

I onda moj šutljivi jaran pojasni…

Michael Stifel rođen je 1487., Lutherov suvremenik dakle. Obzirom na tadašnje brzo širenje protestantizma u vrijeme katoličke crkve, koja je inzistirala na misi na latinskom za neuki puk i pridržavala otkup grijeha u novcu, svećenik Stifel se, poput mnogih, priklanja Lutheru. Međutim, matematičar po vokaciji, Stifel se bavi i u ono doba vrlo popularnom numerologijom, „računanjem riječi“. Polazeći od rimskih, grčkih i hebrejskih brojki i njihove znakovne povezivosti sa slovima (posebno izraženo i u Kabali, a propo Madonne), matematičar produbljuje ideju magičnog, enkripcijskog značaja riječi. Tako, povezujući i premećući slova imena pape Lea X (Lava X), koji je Lutheru 1520. zaprijetio ekskomunikacijom zbog objavljenih teza, Stifel u papinom imenu „spoznaje“ broj nečastivog – 666.
Međutim, ide i dalje i studira biblijske tekstove i učestalost brojki u njima. 1532. – dvanaest godina nakon dolaska Španjolaca na Yucatan i sloma mojih Maja sa njihovim predviđanjem smaka - izdaje „Računsku knjižicu o kraju kršćanstva“ („Ein rechenbuchlin vom EndChrist“), u kojoj matematički izvodi datum i vrijeme kraja svijeta – 19.10.1533. u točno 8 sati ujutro. Dakle na današnji dan, prije 475 godina.

Kao sugestivan propovjednik i retorik, vrlo školovan, naravno izazove paniku među župljanima i okolnim stanovništvom; ljudi krenu rasprodavati imovinu, orgijati i bančiti. Nakon što je fatalna ura došla i prošla, shvatili su da su jedino uništili svoje živote.
Razularena masa krenula je u potjeru za zlogukim svećenikom-matematičarom; kako bi ga spasio od linča, Luther ga sklanja u pritvor i kasnije mu pomaže pronaći drugo namještenje. Slijedno sukoba katolika i protestanata, Stifel mijenja župe i katedre; 1541. profesor je na univerzitetu u Wittenbergu ina koncu u Jeni 1557. preuzima katedru za aritmetiku i geometriju, koju vodi do smrti 1567. Uz ostalo, njemu dugujemo i otkriće logaritma.

/dvorište kuće, u kojoj je u Wittenbergu Luther živio. tadašnji sustav vodovoda./

/unutrašnje dvorište iza Schlosskirche, crkve, na čija je vrata po predaji Luther zakucao svoje teze o reformaciji katoličanstva/

O majanskom proročanstvu kraja vremena čitao sam nedavno. Spomen-ploča matematičaru Stifelu ostala bi mi tek prenaglašavanje kvazipovijesnih banalija, da nisam od Andreasa čuo priču o srednjevjekovnom numerologu koji je svojim proročanstvom uništio par egzistencija, ali i zavještao nam logaritme (koje i danas zapravo ne razumijem).
A nobelovac Krugman – kontekst novog doba, globalizacija i druga vrsta kraha i kraja, apela na svijest o moći kapitala i relativnosti sudbina utoliko…
Teorije se prožimaju; brojke kao odrazi i simboli, vremenu na tumačenje…
U podne, Andreas i ja zasjeli smo dakle uz krigle tamnosmeđeg, gustopjenastog. I šutili malo.
Sagledavali.

- 09:06 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

16.10.2008., četvrtak

Bitching Betty

Nakon vrlo kratke noći, kojoj prethode previše votke od borovnice, previše pive, previše hrane, ugodno ćaskanje s prijateljima i još ugodnije sa njihovom (! punoljetnom, zlobnici nepovjerljivi !) kćeri, ispod tuša sam sa termosicom kave izbauljao na dvorište.
Magla, gusta, oporo vanilijasta pomalo; mrkli mrak. Par žutocrvenih listova na haubi auta. Namiještam termosicu na dohvat, skidam jaknu – hladnoćom protiv sna, krajičkom oka ulovim stanje ulja. Brisači sa rosom na vjetrobranu skidaju sinoćni genocid mušica.
Utipkavam novi cilj u navigaciju; sve skupa pomalo raduje Petra Pana u meni; ovako se piloti pripremaju za let; lampice, podaci, potvrde i podešavanja…
Udarac u vrata. Veliki stari bigl ostavlja sočni poljubac na staklu; ne, ne dam ti ući, ne, ostani vani… doći ću ja opet…

Mrak na autoputu; mjestimice magla, iz koje bljesnu crvena ili plavičastobijela svjetla. Pomalo poput leta poluoblačnim nebom.
Sipam drugu kavu – prvu sam još u polusnu popio sa prijateljicom, uz par stenogramskih intimnih ispovijesti u poluglasu, jerbo sinoć se nije stiglo niti moglo. Nadam se da u mraku i magli ispred mene svi voze makar sličnom brzinom… Brisači donekle pomažu, iako isprva jedva mogu povjerovati da preko nadvožnjaka nad autoputem upravo polako prelazi - Boeing 747. /Jebatepes, velki kaj celo Orašje! smijeh

/
Polako kadar postaje statičan; svjetla oko mene, naznaka zore u retrovizoru, šarenilo navigacije. Miris tople kave i ugodan polu-jazz sa radija, niska crvenih svjetala na mliječnosivoj traci autoputa. Uljuljkavam se u poluhibernaciju duge predstojeće vožnje.
I onda.
Odjednom. Niotkud.
Za osamsto metara, skrenuti desno i držati se lijevo!
Imperativ, ženskim glasom.
Prije nego sam se stigao kvalitetno zbuniti, glas je nestao u svjetlucavoj tabakeri na vjetrobranu.
Bitching Betty - glas navigacijskog uređaja - prenula me iz svih magli i sumaglica.

Glas je zapravo maltene ugodan, i žao mi je što izum općenitije torokalice za usamljene dugopružne vozače još nije komercijaliziran. Bilo bi zgodno prikratiti vrijeme vježbanjem flerta sa sintetskom plavušom (?zašto glasu dajem stereotipnu boju kose?), ili joj, uz tek pokoje njezino pitanje, ispovijedati svoje maštom garnirane ljubavne podvige.
No, takvu funkciju elektronike u autu tek ćemo dočekati.

Po uputi i grafičkom prikazu, skrenuo sam bez pogovora desno, držao se lijevo, opet skrenuo. Opet ubrzao, opet otpio kavu.
I nasmiješio se.
Glas ženski. Imperativ. Kao doma.
Isprva, razvio sam teoriju kako mudra struka igra na foru da je većina vozača muška, pa da se igra na psihologiju; mamin glas je ženski, uvijek se mamu slušalo. Te dakle zato teta-koja-uvijek-zna-put ima, naravno, ženski glas. Jer kako bi bilo da mi se na nekoj brzovoznoj petljurini autoputnoj obrati, recimo, neki muški. Ono, brkata glasčina, narednička ali prisna... „A voziš prebrzo, moga' bi tot' skrenit, pa popriko, e, ali ne znan radu li još doli, pa možda ipak da se daš livo, ma preteci ga, ajme, pripišalo mi se, ajme jesmo zapili sinoć jebate, a jesi vidija onu malu hehehRRR..., e, sad bi moga desno na drugome, pa ako još radi Jere na benzinsku a'mo ga pitat, kako dalje…“
Ovako, Domina iz škatule fino veli. Toliko metara, desno. Kraj storije. Bez emocija i lovačkih storija. Čisti seks.

U zbilji, Bitching Betty je avijacijski žargonizam za glasovne poruke, kojima sustavi zrakplova pilota obavještavaju o promjeni stanja ili potrebnoj radnji. I u zbilji, sa teorijom o autoritetu majke i ženskom glasu nisam bio daleko. Stvar je tako postavljena u doba kad su piloti uglavnom bili muški. Oni bi navodno jasnije razaznavali ženske glasove na radio-vezi, u buci i šumovima tadašnje komunikacijske tehnike. Kasnije, znanstveno je dokazivano kako – citiram – ženski glas bolje odražava širi dijapazon urgencija. (!!!) I zbilja. Ženin glas kad ju boli. Kad nema love. Kad bi kupila i sedamnaeste cipele. Kad njezini dolaze u goste. Kad tvoji dolaze u goste. Kad si zar-opet morao mijenjati ulje na autu.
U međuvremenu, napretkom tehnike i promjenom strukture profesija po spolovima, i Bitching Betty dobila je svog jinjangowskog Barbie-Kena; Bitching Bobbyja. Pa piloti(ce) mogu sami birati uglavnom. Dapače, ako kupuješ Airbus, možeš čak birati, želiš li Cockney-English ili možda lagani francuski naglasak. Political Corectness i Gender Equality u funkciji psihološkog aspekta sigurnosti zračnog prometa.
Ali ipak…
Ipak je meni ostalo par kilometara smješkanja, dok je svitalo na istoku Njemačke.
Kao doma. Ženski glas. Kratko i jasno. Imperativ. Donesi. Kupi. Skreni.
Good dog…

Sa Betty sam se družio do Šentilja. U stvari, prenula me iz polumeditacije ponekad, i ne znam, jesam li njezin glas uz optički prikaz puta doživljavao više kao pomoć i razonodu, kao seksizam ili kao novi instrument lobotomije. Tek sad više neću pamtiti puteve; netko drugi misli za mene…
Uglavnom, poput svake dignificirane koke, nakon toliko vremena skupa, Betty je bez riječi rastanka ušutila i nestala na ulazu u sloveniju (sic!). Za nju, tu je bio očiti kraj svijeta.
Tu mi se učahurio respekt za Betty, jer je lukavo izbjegla prisustvovati mojim ponižavajućim napadima ludila tokom gotovo dvosatnog puzanja 35 na sat. Za 35 eura. slovenijom. Malom zemljom za velike tablete.
To ću ipak posebno ispostiti, jerbo frustracije ne valja potiskivati.
Dotad, Betty, plavokosa moja suputnice, živjela Ti meni …
(Prvozakonita me malo čudno pogledala kad sam uz smijeh maltene pomilovao navigaciju, stavljajući ju u kutiju.)

P.S.
Ne, Betty, neću nikome reći da si me, nenadano i mimo mog shvaćanja našeg odnosa dotad, zavela na neku bavarsku stranputicu oivičenu crvenim lišćem, sa divnim pogledom na rijeku… Divno mjesto, i tako neplanski… Nisam Te mogao odbiti... Šarmantna si, Betty… Neke stvari ostaju naša mala tajna…
rofl

- 11:49 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

13.10.2008., ponedjeljak

Lutherstadt Wittenberg

DA mi je nekad ranije, dok sam u pet ujutro biciklom probijao snijeg na putu u školu kraj famozne Schlosskirche u Wittenbergu, netko rekao da ću ju nekad slikati sa nostalgičnim smiješkom - ne bih vjerovao.
Da su mi rekli, kako ipak neću pronaći jednog policajca, kojeg sam se tada zarekao ubiti, ne bih vjerovao.
Da sam, trčeći kroz grad na kolodvor da stignem vlak, kojim ću sa tadašnjom curom otići do Berlina prije dvadeset i nešto godina, slutio da ću s njom nekidan nazdravljati i dogovarati zajedničko obiteljsko ljetovanje u Italiji učetvero, nasmijao bih se.
No eto...

Lutherove teze. Mojih pet godina puberteta. Elba moja.
Ja. Danas. Ovdje.

- 23:54 - Stisni pa pisni (14) - Papirni istisak - #

12.10.2008., nedjelja

Dvadeset treptaja mature

Čudno se suočiti sa slikom vremena. Uvijek, možda.
Dok gledamo poteze kistom, kontinuitet, čini nam se da vrijeme ne djeluje, da je fluidno. Infinitezimalno u djelovanju, bi se reklo.
Ponekad nas uskomešaju mali Dorian Gray i mali Petar Pan, pa se nasmijemo dječački ili poput šiparice. Ali ponekad nam se u glavi vrti brojka. Tlaka, recimo. Prijeđenih kilometara. Veza. Selidbi (i tu, preko dvadeset je puno - vjerujte na riječ...) Ili, recimo, dvadeset godina mature.

Kad sam 1988. odlučio, ne vratiti se u DDR nakon mature i smrti oca par tjedana kasnije, ujedinjenje Njemačke bila je samo tema tokom nedjeljnih kavokolačnih pričica sa familijom; zapadna je roba bila u „Intershopu“ ili u božićnim paketima koje bi u ritualnoj znatiželji otvarali, unatoč njihovoj carinskoj oskrnavljenosti.
Autoputevima DDR-a, Hitlerovom ostavštinom uobličenom betonskim pločama, vozili su uglavnom „Trabanti“, a među njima – bez dopuštenja da se zaustave – „Zapadnjaci“ su putovali u Zapadni Berlin, ozidanu (?izzidanu?) eksklavu one Zapadnje Njemačke, iz koje su dakle stizali božićni paketi i koja je pripadala stvarnoj Europskoj Zajednici, onoj nastaloj slijedom Unije čelika i ugljena, Uniji dvanaestorice jakih.
Prije nego je umro, moj se pokojni stari plašio i da ću iz DDR-a morati za sovjetsku vojsku u Afganistan.
Uvijek je bio dalekovidan; eto danas Nijemci muku muče sa svojim obvezama unutar NATO-a i sa kontingentom za Kabul.
Jedino Rusa više nema na istoku Njemačke.
Nema više ni Hitlerovog pločastog autoputa /tudum, tudum, tudum u nedogled tudum…/; tri, četiri trake glatkog asfalta; tek ponekad „slonovska utrka“ nadobudnih kamiondžija blokira brzu lijevu traku, ali kilometri lete uglavnom, dok se misli vrte u Njemačkoj tada i sad; dok premišljam nestali DDR i ovu zemlju, čiji sam državljanin, iako ju danas zapravo poznajem tek nedovoljno, sa svim predrasudama i tipičnom, prekomjernom ljubavi „polunacionalne“ pripadnosti.
Dvadeset godina mature dakle – povod puta …

Da sam Uta, možda se ne bih pojavio. Ipak, pojavit će se i njezin Nils. I njezin Daniel. I njezin Jan. I ja. No, Uta se pojavila. I bilo ju je lijepo vidjeti, iako je sjevernjačkom rutinom majke troje djece odmah uvela reda – „Voljela sam samo Jana, sve drugo bile su gluposti!“
Da sam Beate, možda se ne bih pojavio. Jer će doći i Andreas, s kojim je Beate bila godinama u vezi i kasnije vrlo ružno i teatralno prekinula. No, Beate se pojavila. I Andreasu je bilo drago.
Uglavnom… Svi smo živi. Većina nas se pojavila. Nakon polemike, koji profesori jesu ili nisu bili suradnici STASI-ja, zbog manjka konsenzusa pozvali smo samo razrednike; oni nisu mogli doći – godišnjica se poklopila sa praznikom Dana ujedinjenja.
Curke su sve postale mame, primijetili smo mi muški. Uglavnom su se proljepšale. Daniel i ja utvrdili smo da je čak i Uta malo ostarila. I da jest bila komad, ali dijelom zato, jer su ostale cure tada bile… puno manje… komadi. A Uta pametna, pa iskoristila.
Nas muške bilo je teško slikati, što zbog prirasta mase i proporcija, što zbog odbljeska ćelica.
Unatoč nervoznom iščekivanju check-liste pitanja tipa „titula-bračno stanje-jahta-golf-ljubavnica“, u četiri ujutro gazda restorana izbacio nas je ugodno alkoholizirane, nasmijane, pune priča i zafrkancija; konobarica je izvlačila stolnjake ispod laktova tadašnjih parova, kojima par sati sad nije bilo dovoljno…

Prije spavanja, Andreas je zdvajao, bi li imalo smisla da ode do Beate u hotel.
Ujutro, Daniel mi je predložio da posjetimo Utinu mamu. „Možda je i ona tamo, pa možemo s njom još malo popričati“, veli, a mene uhvatio smijeh nad scenom… Baltički marinac i balkanska naplavina sudbine kod zajedničke nam nesuđene punice …
Dileme smo utopili u krigli kasnojutarnjeg „Luther“ piva u centru Wittenberga. Te smo se rastali; Daniel u Rostock; Andreas natrag u Belgiju. Dan kasnije, Daniel se javio telefonom; ne može sebi doći, niti ženi reći. O Utinom long-lastig-efektu. Andreas šalje sms; sranje, trebao sam otići u hotel do nje, veli…
Ja sam ostao još par dana u Wittenbergu…

Gledam slike, koje si sad šaljemo.
Dvadeset godina…
Jesmo li zbilja stariji? Odrasliji?
Iz zrcala, kao da mi namiguje Petar Pan…
Kao tukac, odmigujem; nikad se ne zna, tko je iza zrcala…

"... pijesak Elbe i dalmatinski kamen..." ...

- 23:15 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

01.10.2008., srijeda

Redakcionalno priopIČenje

Mili moji,

kuda koji.
Jer dok vi ovo čitnete, dok neki budu slikavali trtice po Rijeci, neke izdavale račune za struju, treći marljivo kovali brodove a netko bogme pisao erotske postove, meni valja opet bit kamiondžija u duši. Kao Čkalja i Vujisić ol inkluziv.
Imao sam fazu, htio sam po autu povješat slike bližnjih i stavit miljeiće puničine. I pisao sam peticije da u aute više ugrade kafe-automat serijski. Živio u autu. Zato sam dakle kamiondžija duševni.

Frau Mutter zove, pantera moja siva. I dvOdesetljetnica mature u Luterštatu te Vitenbergu. I eto, odoh dakle & zato.
No, prije nego nakon pet sat vožnje uđem u majku Njemačku i ugledam ono go'''no od putokaza "Berlin 600 km" - pa što činih pola dana, jadna mi majka... njemačka... - i prije nego sloBencima (sic!) za onih parsto metara (koje ću odurat i punog mjehura, iz inata) poklonim tri'ce'ipe' eura, majku im toliko puta frustriranu ostavim... - dakle, prije toga, valja mi se pripremit.
Jer kad si mator a imaš ortodontski aparatić i gumice na njemu, nemreš jabuke glodat. U pecivo zagrist. Sve je na žlicu, sve izrezat nožićem treba (ili ubosni ćakijom). Da se s tom špangicom zapinje o čipkasto žensko rublje, nema veze sa ovim postom, iako je ne manje istina.
Pripremit mi se dakle valja.

Te dakle eto tako, iz Orašja u Tuzlu. Iz Tuzle u pitoresknu, neotkrivenu, mitsku Miričinu (između Gnojnice i Gračanice). Te poslije derneka sa Punicom i Puničićima prema Doboju, za Brod jedan pa drugi, pa do Zagreba.
Šort brejk do ranozorja, taman dok jedna D. sa radijskom šihtom zasvrši.
E onda dakle, Muter Dojčland ruft. Wrummm, wroaaam...

Dogbute ovo čitali ili ne, ja ću dakle šofirati negdje ka sjeveru Austrije, ususret onom putokazu, kod kojeg mi se dođe rasplakat svaki put...
Sea como fuera, čitamo se za dva tjedna... ins'Allah... cerek