Marketing
Složenac u tri čina
Siva Pantera
Moja se Siva Pantera zove Frau Ruth; spominjao sam već.
Kao takva, konsternirano mijenja liječnike, koji ju uvjeravaju da je sa sedamdeset i kojom godinicim normalno da ju bole zglobovi, da je to stvar godina. Na što se ona svaki put uspjeni kao more ne manje sinje i prosikće, kako joj dakle valja još dvadesetak godina sa bolovima živjeti, te da kakav je to doktor i ne da ona sa sobom tako. Te iziđe, teatralno lupkajući kandžama po podu ordinacije kao Horowitz po Steinwayu.
Dakle, Siva Pantera dobro čuje. Iako ne znam kako je i je li to povezano sa činjenicom da sve češće sebi šapuće u bradu.
Uglavnom, susjedi iznad nje je nagluh. Oboje su penzići. I tu se da naslutiti idealan spoj.
Međutim, kad je zgrada stara oko osamdeset godina, kad su podovi drveni i zidovi porozni; kad je nagluhi susjed hiperaktivan a Frau Ruth hiperpasivna – imamo konflikt. Buku.
Umjesto idealne veze sa pokojom rukicom i pokojom nogicom, susjed iznad nje budi kvart lupanjem roletni. Namjerno skakuće po podu, razgibava se. Urinira kao Bečki dječaci na razglas. Kad Siva Pantera Frau Ruth neutješna sjedne za klavir, susjed joj se ili subito ukaže na vratima i isturi svoje keramičko zubalo na nju, ili to rješava na daljinski, puštajući gore „Modern (S)Talking“.
Nakon što ga je par puta zatekla pred svojim vratima, poslala mu je opomenu po odvjetniku. Na što je od njegovog odvjetnika dobila opomenu da izvoli prestati uhoditi susjeda, inače…
Ucviljena, Frau Ruth, moja Siva Pantera, krenula je u dva pravca istovremeno. Sive Pantere to mogu (pssst!).
Po savjetu udruge za zaštitu stanara, obavijestila je stanovlasnike kako svojom voljom te sebi sama smanjuje stanarinu za dvadeset posto zbog narušenih uvjeta života. Te je nabavila mjerač buke, kako bi na sudu imala slučaj. Nekidan mi pokazuje. 06:14, podizanje roletne, 69 dB. 06:16, koraci; 71 dB. 06:26 uriniranje, 92 dB.
Istovremeno, Siva me Pantera moja navabila, da ju hitno dođem seliti. Bilokud, odmah. Jerbo da ovako više ne ide, ne i ne.
Dobar sin jedinac kakav jesam, zapletem ja do nje truda ne štedeć', spustim hlače na pol runjave riti kao svaki dobri majstor od selidbe, prostrem kartone po autu, pljunem u rukave i zasučem ruke. No, Frau Ruth ne bi. Jerbo da ili se bukomjer pokvario ili susjeda nema ili se, veli, napokon sažalio. Te da ona em neće od stambenog tražiti da ga privedu na prisilno čitanje kućnog reda (!) em da ne, ne bi se ona selila; otkud ideja uopće.
U iduća dva dana, ponovili smo puni krug; ostaje, seli u Zagreb; nipošto u Zagreb; bi u Austriju. Ne, u Austriji od snijega ne bi mogla na ulicu do proljeća.
A meni hlače na pol riti i dalje.
/Ova će se priča vremenom nastaviti. Obećavam./
Kako napisati nehumorističan životopis
U životu svakog adolescenta sa špangicama, krajem školovanja dolazi premišljanje o zaposlenju. Sve i ako je to neposredno pred četrdeseti rođendan.
Kad si kao takav nakon škole prvo bio u penziji, pa u penziji radio pa studirao pa studirao i radio pa izgubio penziju i samo radio pa opet samo studirao, stvar se malo komplicira, jer sve manje ljudi shvaća kontinuitet tvog razvoja. Ili, kako stoji u jednoj odbijenici jedne poluplemstvene organizacije, „trenutno nismo u mogućnosti ponuditi Vam nikakvo zaposlenje koje bi odgovaralo specifičnom putu Vašeg profesionalnog razvoja“.
Kad k tome eto na nekom papiru uskoro piše kako se otprilike razumiješ u getribe i šarafe i konzole i alate i mlazne avione, stvar ne postaje ničim bolja. Jerbo, u realnom životu, ti si o tome puno čitao. Kao da si gledao puno pornića, al nikad se poseksao. Još gore, suprotno dakle percepciji diplomice sredovječnog špangiconosca sa pubertetskim smješkom, tvoje je radno iskustvo zbilja suprotno tehnici. Sa kojekakvim dupeglavcima si kemijao općinske proračune, bistrio kapitalna ulaganja i strateški razvoj lokalne privrede, sudjelovao na tribinama, u debelom terencu obilazio gologuze izbjeglice i dao se prevoditi na naš jezik, jerbo si morao biti stranac.
I sad, dok Ti se po glavuši prosijedoj te podvojčenoj mota nesretna Frau Ruth sa bukomjerom, dok se prisjećaš anegdota tokom radio-emisija („Što vi iz međunarodne zajednice radite protiv crva koji jedu naše kuće, a znate da mi /ti-i-ti/ živimo u drvenim kućama?“) – kako sročiti si-vi, oliti životopis, kojim krećeš u & na struku svoju kasnosuđenu? A pritom ne slagati. Na jednoj do dvije stranice maksimalno. Kako pojasniti da si domaćica i gospon odvjetnica, da si imao plaću k'o pilot đambođeta, da nemaš staža ni za bolji grupnjak. Da ti mama ima artritis a da tata više nema niš'.
Kako?
Uopće, di se je u sebi – kud poletjeti (aerodromnoe pitanie)
Kad imaš dvije polovice porijekla – zamislimo to kao dvije prelijepe guzine curske, kad je dakle jedno geni kameni vlajski a drugo pijesak prusko-anhaltinski, te kad si se ispilio jednog sivog popodneva u Zagrebu – u metafori sa curskom guzom ovome mjestu ja neću pridavati… niš… - te kad nakon dvadeset i koje selidbe imaš njemačku putovnici izdanu u Zagrebu i bosansku osobnu za stranca, kad ti je materinji jezik Brechta i Lagerfelda i Kissingera a očinski se ispeglao u neku posavskoslavonsku podvarijantu sa rudimentarnim natruhama dobrovoljne kajkavštine agramerske, nije ti lako reći tko si, što si i kamo ideš.
Kako bi to rekla jedna moja onomadna prijateljica slišnog guznog stanja životnog, nju ne grije jedno ognjište, već više malih.
E ali onda se desi da si uvijek u istoj koži. Ljetnozimski model, klasičan, zicer za sve prilike.
Pa onda jedan taj ti šeta Elbom, na materinjem si glagolja sa koketnom sestričnicom, osjeća se k'o doma. I uživa baš, tih par dana u godini (spuštenim hlačama iz prvog čina unatoč).
No kad se onda isti taj jedan nakon tjedna dana punjenja baterija svoje sjeverne polovice istokožne vrati među napuštena rodina gnijezda ranojesenskih magli posavskih, treba mu par dana. Par dana da ispegla naglasak, isfiltrira riječi, konzervira dojmove i spusti koplja ekstaza kojekakvih.
I onda taj ti, ta koža prepuna, odjednom sjedi u restoranu, u kojem trešte đigere i svi bez ikakvog vidljivog povoda podvriskuju i dižu ruke kao Švabe u partizanskom filmu. I dobri komšija Neđad (sic!) – onaj, kuuunee, kuuuniići, eeeuriiii… - zabrinuto pita, „Brate moj, jes' dobro?“
A taj ti negdje zaglavljen duboko u sebi, kao na tavanu vlastitih dojmova, i samo bi malo nestao… Samo da zna, kamo…
P.M.S.
Rusi moji mili, znam da prijevod natpisa sa Titivog Iljušina nije točan. Ali dopuštam si pjesničku slobodu pravdanja cilja sredstvima. Nu, kanješno.
Post je objavljen 27.10.2008. u 09:58 sati.