Smakovi svjetova, Luther i muška prijateljstva - nekad i sad
|
Nekad, stare dobre Maje. Mi razmišljamo o relativnoj ili apsolutnoj superiornosti naše (ciklične?) civilizacije; slutimo i nagađamo neka njihova dostignuća u astronomiji, matematici. Recimo onaj njihov način pisanja brojki. Pa možeš naknadno ubaciti brojku u već napisani niz, naknadno umetnuti stranicu među prethodno označene (današnjom logikom)... Ili - majstori ustanovili da Sunce naše malo prolazi ravninom Mliječne staze svakih 26 000 godina. Pazi to. Te utvrdili da je to kataklizmički event, da će nas strefiti 21. 12..2012. godine i da nema smisla dalje računati vrijeme, jerbo da je to kraj. Ljudi su sagledavali. Sad, nekidan, Nobela za ekonomiju dobio je Paul Krugman, profać na Princetonu i kolumnist New York Timesa. Čitam, oduvijek je slovio kao enfant terrible u teorijama globalne ekonomije. Osamdesetih, krenuo je od opservacije očite nelogičnosti – u razvijenom Japanu razvijeni Nijemci prodaju Mercedese,a razvijeni Japanci u razvijenoj Njemačkoj prodaju – Toyote. Pa kako te zašto. Uglavnom, analizirajući globalizaciju koja je uzimala maha i gotovo zakonitom predvidivošću slijedila mehanizam do globalne financijske krize, dobri je Krugman bio oprezniji od starih Maja, nije prorekao kraj svijeta kakvog poznajemo, ali je počeo podizati glas protiv rizika konkurencije bez pravila i – razuma. Čovjek sagledava. (Ovdje, tragom onomadne megaafere „Indeks“ za razumijevanje molim kolegice i kolege sa Ekonomije. Probao sam laički prepričati.) Prije par dana šetam sa svojim gimnazijskim prijateljem po Wittenbergu, dakle. Od nekad sivog, turobnog industrijsko-proleterskog gradića sa desetmetarskim Marxovima, parolama, otpadajućim sivim fasadama, pod istim onim niskim, pribaltičkim nebom, u istoj onoj arji što se osjeti na vlažni pijesak i šumu, Wittenberg je postao ušminkano odredištance protestanata iz cijelog svijeta. Busevima dolaze stari Amerikanci – ha, i spojili su se 1945. sa Rusima nedaleko, u Torgau-u – stari Japanci, starmladi Nizozemci … Iako je mjesto isto, i iako me za njega veđu uglavnom specifična, obilježavajuća iskustva, kao da i nije; kao da mi se Wittenberg izmaknuo. Prežbukan, prepun spomen-ploča, ponovno otvorenih kanalića koji u centru prate glavne ulice i koji su u moje vrijeme bili pod slojem kaldrme ili raspucalog asfalta… - isto mjesto, a drukčije. I daje mi taj odmak disati drukčije; drukčije se nadovezujem na to okruženje, na sebe samog i svoja sjećanja od ranije, iz vremena Željezne zavjese.  /šjor Martin Luther; reformacijske teze 1517./ Uglavnom, za razliku od Lutherovog Wittenberga, moj je Andreas ostao baš isti. I dalje vozi Bubu, nosi Starke, crnu kožnu jaknu i liči na odmetnutog brata Ramonea. Isti, isti. Osim što živi u svetoj zemlji piva, Belgiji i što je nekakav dugotitular matematički, sa dr i habil i ne znam ti ja. I nikad nisam shvatio njegovu ljubav za matematiku; inače šutljiv, taj bi znao ekstatično pojašnjavati integrale, diferencijale… Valjda smo i zbog toga sjedili skupa; ja njemu Ruski, on meni matematiku, pa skupa na pivu poslije… Simbioza na djelu. Ima veze, Maje, Krugman i Andreas. Jer… Dok sam se ja trudio nahvatati polusuvisle motive za slikanje, dok sam uviđao nesavršenost svog znanja i opreme mi, klečeći na pločniku i slikajući natpise uz kojekakve znamenitosti i spomenike UNESCO-a, Andreas je prvo zadao vremenski okvir. U podne smo na pivi. Pa je polugrintavo, poput pubertetlije, šetuckao za mnom. A ja, kao lovac na leptire. Uglavnom, on hoće slikati samo jedno. Spomen-ploču augustincu Michaelu Stifelu. Ja, nikad čuo. Ali psiha dugog braka; uzimanje – davanje, on mene čeka dok okidam Lutherovu ženu i koješta, pa hajde, 'ajmo i tu ploču… Ma tko bio drug Stifel.    /Katharina von Bora, Lutherova Prvozakonita  / I onda moj šutljivi jaran pojasni… Michael Stifel rođen je 1487., Lutherov suvremenik dakle. Obzirom na tadašnje brzo širenje protestantizma u vrijeme katoličke crkve, koja je inzistirala na misi na latinskom za neuki puk i pridržavala otkup grijeha u novcu, svećenik Stifel se, poput mnogih, priklanja Lutheru. Međutim, matematičar po vokaciji, Stifel se bavi i u ono doba vrlo popularnom numerologijom, „računanjem riječi“. Polazeći od rimskih, grčkih i hebrejskih brojki i njihove znakovne povezivosti sa slovima (posebno izraženo i u Kabali, a propo Madonne), matematičar produbljuje ideju magičnog, enkripcijskog značaja riječi. Tako, povezujući i premećući slova imena pape Lea X (Lava X), koji je Lutheru 1520. zaprijetio ekskomunikacijom zbog objavljenih teza, Stifel u papinom imenu „spoznaje“ broj nečastivog – 666. Međutim, ide i dalje i studira biblijske tekstove i učestalost brojki u njima. 1532. – dvanaest godina nakon dolaska Španjolaca na Yucatan i sloma mojih Maja sa njihovim predviđanjem smaka - izdaje „Računsku knjižicu o kraju kršćanstva“ („Ein rechenbuchlin vom EndChrist“), u kojoj matematički izvodi datum i vrijeme kraja svijeta – 19.10.1533. u točno 8 sati ujutro. Dakle na današnji dan, prije 475 godina. Kao sugestivan propovjednik i retorik, vrlo školovan, naravno izazove paniku među župljanima i okolnim stanovništvom; ljudi krenu rasprodavati imovinu, orgijati i bančiti. Nakon što je fatalna ura došla i prošla, shvatili su da su jedino uništili svoje živote. Razularena masa krenula je u potjeru za zlogukim svećenikom-matematičarom; kako bi ga spasio od linča, Luther ga sklanja u pritvor i kasnije mu pomaže pronaći drugo namještenje. Slijedno sukoba katolika i protestanata, Stifel mijenja župe i katedre; 1541. profesor je na univerzitetu u Wittenbergu ina koncu u Jeni 1557. preuzima katedru za aritmetiku i geometriju, koju vodi do smrti 1567. Uz ostalo, njemu dugujemo i otkriće logaritma.  /dvorište kuće, u kojoj je u Wittenbergu Luther živio. tadašnji sustav vodovoda./   /unutrašnje dvorište iza Schlosskirche, crkve, na čija je vrata po predaji Luther zakucao svoje teze o reformaciji katoličanstva/ O majanskom proročanstvu kraja vremena čitao sam nedavno. Spomen-ploča matematičaru Stifelu ostala bi mi tek prenaglašavanje kvazipovijesnih banalija, da nisam od Andreasa čuo priču o srednjevjekovnom numerologu koji je svojim proročanstvom uništio par egzistencija, ali i zavještao nam logaritme (koje i danas zapravo ne razumijem). A nobelovac Krugman – kontekst novog doba, globalizacija i druga vrsta kraha i kraja, apela na svijest o moći kapitala i relativnosti sudbina utoliko… Teorije se prožimaju; brojke kao odrazi i simboli, vremenu na tumačenje… U podne, Andreas i ja zasjeli smo dakle uz krigle tamnosmeđeg, gustopjenastog. I šutili malo. Sagledavali. |
