Marketing
Zlobenija, dječje neshvaćanje i pokoja o maloj zemlji za velike tablete
Točno mogu zamisliti kako sjedam uz krevetac svoga djeteta. I kako nešto pričamo. Nešto o Kekecu i Bedancu i brdima i Balkanu i ljubavi i zlobi.
I onda, kako to već anđeli znaju, moje se dijete napola uspravi, i posve nonšalantno zapita, što je to zloba.
I onda, kako to već bude, ja se spletem.
Pa krenem pokušavati.
Zloba … Zloba živi u Zlobeniji.
Zapravo u Zlobeniji žive Zlobenci, ispravim se, uviđajući značaj korektne informacije od strane autoriteta prema školarcu.
E, ti Zlobenci u toj Zlobeniji. Oni žive u toj maloj zemlji - Zlobenija je jako mala i zapravo bi ju bilokoja prosječna otočna azijska država sa imalo digniteta jednostavno premostila - nastavljam, ali, jer je Zlobenija mala, Zlobenci pokušavaju biti veliki. Da im u maloj Zlobeniji bude toplije valjda. Pa jer im je onda gužva jer su tako veliki, onda Zlobenci moraju po Zlobeniji uvijek voziti jako polako. Recimo, ako bi normalnom Zemljaninu trebalo sat vremena za proći Zlobeniju, Zlobenci u Zlobeniji – ako smiju juriti 50 na sat – ipak jure 35. P aih cijele kolone, kojima se zapravo ipak žuri, griju s leđa. A ujedno Zlobenija, slijedom teorije relativnosti, djeluje veća dok sporo voziš. Kao da ideš na vece stopu pred stopu. Pain is good, ne velim, ali si mislim. Prepast ću malog…
Dijete me gleda, malo začuđeno, ali prati.
E, vidiš, nastavljam autoritativno.
Ali Zlobencima se to sve ne sviđa, a ne smiju priznati. Pa zato kad napuste Zlobeniju odmah zaboravljaju pravila po kojima doma voze i krenu punim plućima i teškom nogom po gasu jurit bijelim svijetom. Čak ih se po hrvatskim autocestama i MUP-ovi presretači očito boje, ili je po srijedi dil oko granice i nekog tamo zaljeva, pa se Hrvati štekaju Zlobencima i puštaju ih. (Tu prekidam monolog o polit-dilovima; dijete me na očigled progresivno gubi.)
Naravno, postoje i Zlobenci koji i van svoje Zlobenije voze 35 na sat. Po autoputu. Obično lijevom trakom. Onih trećih je najmanje – oni jure devedeset. Pa se zavuku pod šleper, pa ti izlete točno na pljuvomet, bez žmigavca. To su obično oni garavi, neobrijani južnjački Zlobenci na putu doma u Kragujevac ili Ćaniće Gornje za vikend, u potrazi za tatom, valjda.
Vidim, malom baš i nije jasno; moram koristiti ideje, koje su mu bliže. Brodići, sličke, te fore.
Vidiš, velim, Zlobenci jako vole svoju Zlobeniju. Pa zato svaki strani auto mora kupiti naljepnicu Zlobenije u omjeru 1:1.
O omjerima ćeš učiti na tehničkom, umirim ga usput.
E ali ta naljepnica košta pet puta više nego ijedna druga. Kao da jedan slatkać košta k'o pet. Eto koliko Zlobenci vole Zlobeniju. Pa su valjda od te svoje ljubavi zlobni prema svima, koji nisu Zlobenci i ne žive u Zlobeniji.
I onda Ti se desi da naljepnicu možeš kupiti samo na benzinskoj. Koja ne radi. Radi druga, par kilometara dalje, ali je s druge strane pune crte. To je, sine, zloba Zlobenaca. Pa fino – u slučajnoj pratnji njihovog policijskog auta - voziš kilometrima dalje do isprekidane crte, pa se vraćaš po naljepnicu-vinjeticu. Pa Zlobencima daš puno para za malo naljepnice. Pa je opet puna crta, i ti onda, umjesto svojim putem, ideš natrag kilometrima, opet do isprekidane crte. Odma' kod Macelja. Di vidiš, da sad radi i ona prva benzinska. Skoro sat kasnije, napravio si puni krug oko dvije benzinske a dva oko Zlobenije i ulaziš napokon u novi kadar, u kojem te još čeka 800 kilometara puta.
E, a Zlobenci su dakle zlobni, jer ti kad kupiš tu njihovu naljepnicu koja vrijedi pola godine, odluče je poništiti s Novom godinom. Kad opet možeš kupiti novu. To je, sine, nastavljam, čak duplo zlobno, jer svi znamo (tražeći pogled po sobi…) kako je zlo svijeta počelo neumjerenom akumulacijom kapitala na štetu drugih, i…
…i još te lažu; puknu natpis koji baca sjenu na veći dio Zlobenije, kako imajte strpljenja, mi za vas gradimo autocestu. Koje, osim ona tri metra na sjeveru, nigdje. Ma ni bagera. E to je zloba, sine, oderu te i još lažu, a sve jer su prokleti.
Klincu mome okice širom otvorene, ali glavica koso-upitna.
Evo… evo recimo, kako su Zlobenci zlobni, sine, nastavljam polurezignirano zalaufan:
Oni u Zlobeniji nemaju mjesta za jedra. A vole jedriti, i vole sport. Poznati zlobenski maraton, pet puta Šentilj – Macelj, recimo. Ili onaj alternativni, oko Turgutovog šlepera na carini, dvjestodevetnaest krugova.
I dakle, jedra. Zlobenci kad dođu na lijepi naš plavi Jadran, onda donesu jedra i daske. Malo kao dida, kad na vikendici ima stare daske i limove i svašta.
I onda svaki Zlobenac na našoj plaži odloži po tri daske, po pet jedara, dva bicikla i tri plavušice sa podosta potencijala.
O potencijalima, sine, učit ćeš na fizici, u školi, dodajem.
E a kad miroljubivi domaćini na toj plaži hoće do mora, ne mogu proći, osim preko tih dasaka i jedara. Na što Zlobenci, narod bez prostora, odjednom svi dođu i naprave krug oko tebe. I jedva živu glavu izvučeš, jer si svoj na svome i kao takav htio do mora doći. Preko zlobenskog jedrovlja, razvučenog k'o Fatimina… pi…iita.
Zapravo Zlobenci rade na tome, da svojim jedrima otpušu Hrvatsku kao takvu, radi prostora. Ali jer trenutno hrvatski špijunski satelit, dika i ponos „Đure Đakovića“, leži na remontu u Kraljevici, hrvatska vlast ne kuži, da nas Zlobenci pripremaju za lansiranje… Naši specijalci nemaju dosad neku protumjeru, osim par puta zamrzavane i odmrzavane svježe jadranske ribe iz Afrike, po cijenama srazmjernim zlobenskoj vinjeti, ali sa dalekotečnijim posljedicama. I neka. Ko tebe vinjetom, ti njega ribom u gu'icu i vodicom iz iste.
Eto, sine, olakšano sluteći da sam zatvorio parabolu, to je zloba.
Pogledam, malac uredno knjava.
Osjetim se uzaludno, ali me srećica preplavi pri pogledu.
Na prstima se iskradem iz sobe i uzmem mobitel. Pogledam na sat…
Nadam se da Mojca ne spava…
00 38…
…
/prikaz modernog zlobenskog autoputa uz 35 eura vinjete, nakon osamsto prijeđenih kilometara; još pedesetak do doma./
/austrijski pristup; 7,50 eura/
P.S.
Svaka sličnost sa stvarnim geopolitičkim okruženjem Lijepe Naše ili/i sa mentalnim devijacijama naših komšija je slučajna. O rizicima i nus-pojavama pitajte svog liječnika ili ljekarnika.
Post je objavljen 23.10.2008. u 13:47 sati.