Pregled posta

Bitching Betty

Nakon vrlo kratke noći, kojoj prethode previše votke od borovnice, previše pive, previše hrane, ugodno ćaskanje s prijateljima i još ugodnije sa njihovom (! punoljetnom, zlobnici nepovjerljivi !) kćeri, ispod tuša sam sa termosicom kave izbauljao na dvorište.
Magla, gusta, oporo vanilijasta pomalo; mrkli mrak. Par žutocrvenih listova na haubi auta. Namiještam termosicu na dohvat, skidam jaknu – hladnoćom protiv sna, krajičkom oka ulovim stanje ulja. Brisači sa rosom na vjetrobranu skidaju sinoćni genocid mušica.
Utipkavam novi cilj u navigaciju; sve skupa pomalo raduje Petra Pana u meni; ovako se piloti pripremaju za let; lampice, podaci, potvrde i podešavanja…
Udarac u vrata. Veliki stari bigl ostavlja sočni poljubac na staklu; ne, ne dam ti ući, ne, ostani vani… doći ću ja opet…

Mrak na autoputu; mjestimice magla, iz koje bljesnu crvena ili plavičastobijela svjetla. Pomalo poput leta poluoblačnim nebom.
Sipam drugu kavu – prvu sam još u polusnu popio sa prijateljicom, uz par stenogramskih intimnih ispovijesti u poluglasu, jerbo sinoć se nije stiglo niti moglo. Nadam se da u mraku i magli ispred mene svi voze makar sličnom brzinom… Brisači donekle pomažu, iako isprva jedva mogu povjerovati da preko nadvožnjaka nad autoputem upravo polako prelazi - Boeing 747. /Jebatepes, velki kaj celo Orašje! /
Polako kadar postaje statičan; svjetla oko mene, naznaka zore u retrovizoru, šarenilo navigacije. Miris tople kave i ugodan polu-jazz sa radija, niska crvenih svjetala na mliječnosivoj traci autoputa. Uljuljkavam se u poluhibernaciju duge predstojeće vožnje.
I onda.
Odjednom. Niotkud.
Za osamsto metara, skrenuti desno i držati se lijevo!
Imperativ, ženskim glasom.
Prije nego sam se stigao kvalitetno zbuniti, glas je nestao u svjetlucavoj tabakeri na vjetrobranu.
Bitching Betty - glas navigacijskog uređaja - prenula me iz svih magli i sumaglica.

Glas je zapravo maltene ugodan, i žao mi je što izum općenitije torokalice za usamljene dugopružne vozače još nije komercijaliziran. Bilo bi zgodno prikratiti vrijeme vježbanjem flerta sa sintetskom plavušom (?zašto glasu dajem stereotipnu boju kose?), ili joj, uz tek pokoje njezino pitanje, ispovijedati svoje maštom garnirane ljubavne podvige.
No, takvu funkciju elektronike u autu tek ćemo dočekati.

Po uputi i grafičkom prikazu, skrenuo sam bez pogovora desno, držao se lijevo, opet skrenuo. Opet ubrzao, opet otpio kavu.
I nasmiješio se.
Glas ženski. Imperativ. Kao doma.
Isprva, razvio sam teoriju kako mudra struka igra na foru da je većina vozača muška, pa da se igra na psihologiju; mamin glas je ženski, uvijek se mamu slušalo. Te dakle zato teta-koja-uvijek-zna-put ima, naravno, ženski glas. Jer kako bi bilo da mi se na nekoj brzovoznoj petljurini autoputnoj obrati, recimo, neki muški. Ono, brkata glasčina, narednička ali prisna... „A voziš prebrzo, moga' bi tot' skrenit, pa popriko, e, ali ne znan radu li još doli, pa možda ipak da se daš livo, ma preteci ga, ajme, pripišalo mi se, ajme jesmo zapili sinoć jebate, a jesi vidija onu malu hehehRRR..., e, sad bi moga desno na drugome, pa ako još radi Jere na benzinsku a'mo ga pitat, kako dalje…“
Ovako, Domina iz škatule fino veli. Toliko metara, desno. Kraj storije. Bez emocija i lovačkih storija. Čisti seks.

U zbilji, Bitching Betty je avijacijski žargonizam za glasovne poruke, kojima sustavi zrakplova pilota obavještavaju o promjeni stanja ili potrebnoj radnji. I u zbilji, sa teorijom o autoritetu majke i ženskom glasu nisam bio daleko. Stvar je tako postavljena u doba kad su piloti uglavnom bili muški. Oni bi navodno jasnije razaznavali ženske glasove na radio-vezi, u buci i šumovima tadašnje komunikacijske tehnike. Kasnije, znanstveno je dokazivano kako – citiram – ženski glas bolje odražava širi dijapazon urgencija. (!!!) I zbilja. Ženin glas kad ju boli. Kad nema love. Kad bi kupila i sedamnaeste cipele. Kad njezini dolaze u goste. Kad tvoji dolaze u goste. Kad si zar-opet morao mijenjati ulje na autu.
U međuvremenu, napretkom tehnike i promjenom strukture profesija po spolovima, i Bitching Betty dobila je svog jinjangowskog Barbie-Kena; Bitching Bobbyja. Pa piloti(ce) mogu sami birati uglavnom. Dapače, ako kupuješ Airbus, možeš čak birati, želiš li Cockney-English ili možda lagani francuski naglasak. Political Corectness i Gender Equality u funkciji psihološkog aspekta sigurnosti zračnog prometa.
Ali ipak…
Ipak je meni ostalo par kilometara smješkanja, dok je svitalo na istoku Njemačke.
Kao doma. Ženski glas. Kratko i jasno. Imperativ. Donesi. Kupi. Skreni.
Good dog…

Sa Betty sam se družio do Šentilja. U stvari, prenula me iz polumeditacije ponekad, i ne znam, jesam li njezin glas uz optički prikaz puta doživljavao više kao pomoć i razonodu, kao seksizam ili kao novi instrument lobotomije. Tek sad više neću pamtiti puteve; netko drugi misli za mene…
Uglavnom, poput svake dignificirane koke, nakon toliko vremena skupa, Betty je bez riječi rastanka ušutila i nestala na ulazu u sloveniju (sic!). Za nju, tu je bio očiti kraj svijeta.
Tu mi se učahurio respekt za Betty, jer je lukavo izbjegla prisustvovati mojim ponižavajućim napadima ludila tokom gotovo dvosatnog puzanja 35 na sat. Za 35 eura. slovenijom. Malom zemljom za velike tablete.
To ću ipak posebno ispostiti, jerbo frustracije ne valja potiskivati.
Dotad, Betty, plavokosa moja suputnice, živjela Ti meni …
(Prvozakonita me malo čudno pogledala kad sam uz smijeh maltene pomilovao navigaciju, stavljajući ju u kutiju.)

P.S.
Ne, Betty, neću nikome reći da si me, nenadano i mimo mog shvaćanja našeg odnosa dotad, zavela na neku bavarsku stranputicu oivičenu crvenim lišćem, sa divnim pogledom na rijeku… Divno mjesto, i tako neplanski… Nisam Te mogao odbiti... Šarmantna si, Betty… Neke stvari ostaju naša mala tajna…






Post je objavljen 16.10.2008. u 11:49 sati.