Slavonijom na kavu u Vukovar....
|
U ovom sam postu htio lakoćom postojanja spomenuti odlazak do Slavonskog Broda radi dogovora diplomskog rada i par slika tvrđave. Pa bih se dotakao čuđenja, kako ne znam gotovo ništa o životu mog oca u Slavoniji, u godinama kolonijalizacije - o tome nemam više koga pitati... Onda bih vjerojatno pokušao diskretno reći pokoju o jednoj mladoj autorici, lijepoj, snažnoj, lucidnoj ženi iskričavih očiju, s kojom sam popio davno dogovorenu kavu u Vukovaru. Rado bih bio krenuo tim lepršavim tonom, spomenuo zlaćanu jesen, oranice, Šovagoviće, nepoznatu familiju babine sestre u Andrijevcima… Redom dakle… Tvrđava u Slavonskom Brodu – spomenik nulte kategorije; građena uz Savu, na tadašnjim granicama sa Turskim Carstvom 1715. – 1780. Veličinom, pandan Dioklecijanovoj palači u Splitu; druga po veličini utvrda u Hrvatskoj. Izvana, zapravo nespektakularno nevidljiv kompleks oronulih zidina iza sustava nasipa. Na putu na posao, dvije sam godine svako jutro prolazio pokraj zidina i nasipa sa virećim dizalicama. Nikad stao. Mo'š mislit'!    Iz Broda, vraćam se do Županje i skrećem na sjever, ka Vukovaru. Na pola puta do Vinkovaca, zaobilaznica. Nakon dvadesetak minuta izlazim natrag na glavnu cestu. Deminiranje. Opet zaobilaznica. Zaobilazno ili ne, oronule kuće, između neožbukanih, obnovljenih ili novosagrađenih, svako malo – „Prodaje se“. Vukovar. J. je divna mlada žena, u kavani hotela pričamo gotovo istovremeno. Prije nego se kava ohladila, već žurimo svatko na svoju stranu. Zatečen sam osjećajem – kao da se dugo poznajemo… Odlučujem prošetati. U Vukovaru nisam bio pet, šest godina. Podrazumijevao sam neke stvari u međuvremenu. Priznajem – maltene su me iritirali komentari o zapostavljenosti grada, o stagnaciji, o napetostima. Politikantstvo i folklor, mislio sam. Do maločas. Mislio sam dakle napisati neobavezan post o poluizletu. Htio sam krenuti tim tonom; slavonsko-bećarskim, gazdinjskim, poteškim ali aromatičnim, stamenim. Mislio sam tako pisati. Do prije sat, dva. Sad ne nalazim riječi, ali ne, neću patetizirati, neću nanizati hrpu slika ruševina. Slika neuspjeha. Slika bruke, tako začudno daleko od Horvatinčićevog Blumenplaca, od Kerumovog „Marjana“, od hrvatskog Šladminga i ukinute Božićnice. Ostat ću na par slikanih simbola. A inače - Hrvatska je na pragu Europske Unije. Vukovar je – u Hrvatskoj; zemljici sa brojem stanovnika većeg, maltene bezimenog indijskog grada… Nadam se - bojim se zapravo - da naši Gornjograđani premirno spavaju... Da. Bijesan sam.  /“Hrvatskom herojskom gradu Vukovaru, usidrenom na Dunavu, simbolu hrabrosti, otpora i opstojnosti poklanjaju ovaj znamen sidra branitelji i puk trogiranskog kraja. Studeni 2007. Sjetim se i Smojinog Trogiranina u „Malome Mistu“, i Broda u boci…/     Vučedol amo, Vučedol tamo, kolijevka kulture, golubica, iskon Europe. Kad sam već tu – iako zalutao zapravo – skrećem kod putokaza. Ne znam, što očekujem. Muzej. Iskopine. Kulisu. Nešto, što bi svjedočilo arheološkom nalazištu kulture na našem prostoru, koja datira osam tisuća godina unatrag. U nevjerici zaustavljam gospođu na biciklu, pitam, jesam li krivo skrenuo. Ne, veli, to vam je to. Dođu ribiči; bude kampera preko ljeta... Ovo je dakle famozni Vučedol, all inclusive:   Ovčara...  U povratku, kasnim kroz Vinkovce; sunce je zašlo, ništa od par slika sa Bosuta… Drugi put... Ionako… … |
