Sanjao sam izuzetno čudan san.
Nije poanta, što je u moj majušni san i u ništa veću novozagrebačku kadu uz mene stala i cijela cjelcata krupnoguza komšinica R.
Nije poanta niti što, poučen iskustvom lje-e-ta, ovaj put nisam iskočio iz kade opremljene rubensovskim ženskim tijelom.
Da, zbunila me naša prisnost. Ne hajući za susjede iza tankih zidova i njihov stol za objedovanje u ravnini moje kade, baroknoguza R. i ja grohotom smo se smijali i ispuštali vjetrove. Čudo je pak otpočelo time, što bi se staklasti obluci živih stijenki tromo valjali po dnu kade, umjesto da zakonom fizike i dobrim običajem krenu ka površini…
Tolika me imbecilnost sna probudila nervoznog.
Dan je počinjao naopako.
Naopako je, slijedeći upitno pravilo, na tastaturi završila i kriška kruha sa džemom, taman dok sam sa okusom brusnice pokušavao progutati iritaciju sna garniranu bespomoćnim bijesom nad najnovijim statistikama o postotku očeva, koji u brakorazvodnoj parnici dobiju djecu. Iako je muških i ženskih fifti fifti otprilike, iako su povodi razvodima uglavnom isto često fifti fifti, iako su spolovi zakonima izjednačeni u pravima i obvezama, em muški drže sedamnaestak posto dodjela djece – trideset i tri posto manje od fifti - em se džem od brusnice neumoljivo cijedio među plastične tipke kompjutora.
Nakon prethodnih antigravitacijskih gluposti u kadi, nakon razvratno ominoznog hihota propošne komšinice rajskobarokne pozadine; uz poražavajuću kvotu djece, koju sud dodjeljuje očevima, džem u tastaturi je presudio početak dana. Moje buđenje nije pomoglo. Stvari su i dalje išle naopako, poput slatkog po tipkovnici.
Zaključao sam vrata haustora i izišao na ulicu. Brkata prodavačica novina izvratila mi je novčanicu za kovanicu, kojim sam platio sutrašnje novine. Kao za vraga, kišobran se otvarao samo prema gore, poput imbecilne naprave za skupljanje kišnice i ptičjeg izmeta, dok sam na autobusnoj stanici izbrojao i treći autobus samo za crnce. Sejf Bas, brza linija.
Napokon, došao je i moj. Autobus. Svi smo pohrlili na jedino ugrađeno sjedište. Tek kad sam pročitao cijelu stranicu sutrašnjih nekrologa, primijetio sam da je vozač izišao iz busa i otišao.
Provukao sam se kroz krovni otvor i zaskočio gore, na pločnik.
Zgrada banke djelovala je poput goleme mišolovke. Smješak mačaka iza stakla nije me zbunio; ja ga čak nisam niti prepoznao kao neodgovarajući dio kadra. Ušetao sam u mišolovku i proprtljao mantru o tome, koliko bi mi taj kredit značio.
Sir je mirisao, mačka se smješkala. Opruga zloguko krckaše.
I onda, pitanje. Mijaukavo. Nizdlačno. Šapolizno.
„A kredit je, naravno, za žensku osobu…?“
„Ne…“ ...zaustih nadovezati rafal o zakidanju muških na sudu, o nebulozi prdeža težih od vode, o rijetkim busevima za bijelce i o preniskom krovnom otvoru busa, čiji je vozač jednostavno odšetao nakon što mi je prethodno na tastaturu pao kruh sa džemom.
„Ne. Za mene bi bio. Ako može. Taj kredit. Ja Vas... MOLIM...!“
„Ali Vi ste… muško.“ Bez uzlaznoupitnog izgovora, minornim pomakom dugodlakog, njegovanog brka konstatirala je krmeljavooka Mačka iz Kreditne Mišolovke.
Nepobitno sam faken muško. Nepobitno kao kriv tajming misteriozno spuštene kite, te kakve onda distinkcija uopće ima veze - no prešutih i to.
„Znate, mi Vam jako potičemo kreditiranje poduzetništva. Imamo respektabilan plasman sredstava, evo baš smo potpisali dokapitalizaciju za dvadesetžljmrlj milijuna eura. Ali, Vi ste muško. Žao mi je.“
Pokušao sam o ustavnoj ravnopravnosti spolova, o šovinizmu etiketiranja drukčijeg, o BaBama i DeDama, čiji sam, nije da je bitno, direktor nadzornog odbora, uz k tome nezanemarive kontakte sa referentnim medijima sutrašnjice. Mačka je ostala neumoljiva. Kao sita.
„Da, shvaćam, Vi u suštini jeste ljudsko biće. I naravno su naša prava ista i naravno nema segregacije“, prela je Mišolovkomačka, ispod pulta sto se posto kandžom igrajući sa izuvenom salonkom, „ali, meni je jako žao, ne možete dobiti kredit. Jer niste žensko.“
Ja jesam pogledao na semafor. Ja jesam vidio crveno na donjem svjetlu. Ali ja nisam očekivao bus za bijelce. Na prvoj traci - zdesna.
Na uviđaj je prvi stigao inkasator teve pretplate. U daljini, začuo je sirenu Službe za Uklanjanje Džema iz Tastatura (SUDT).
Taman sam odlučio postati žensko.
Bus je bio brži.
Tumačenje
Ovo je post o izvrnutostima. O mudima pod bubrege.
Falabogu nema buseva za rasu ovu i onu. Buduće novine nekidan su izišle u Njujorku, kajjeje.
Prdeci u kadi idu prema gore, a komšinica R. vrlo vjerojatno nikad neće završiti u nekoj od mojih kada, bludoglednim navadama trenutka usprkos.
Činjenica je pak da uz ravnopravnost spolova i jednakost pred zakonom djecu sudovi dodijeljuju majkama jer su žene, a ne očevima, jerbo da su muški.
Ne manje, o tome u Muškoj kući nemate s kime. Jer Muških kuća nema; presmiješno bi bilo.
No, ako uz sve to & tako u jednoj vrlo renomiranoj mikrokreditnoj organizaciji u regiji nam lijepoj te našoj tražite kredit, može. Osim ako ste – muško. Tada ne može.
Jer smo jednaki, neetiketirani i univerzalno ravnopravni.
Pa eto.
Odoh čačkati brusnice iz tastature, pa u kadu.
Sutra je novi dan.
Post je objavljen 15.11.2008. u 22:06 sati.