Atak na portapak
Kad Te je proklelo, prije nježne dobi od četrdeset godina seliti dvadesetak puta, naučiš cijeniti veličinu. Prtljažnika. Tu recimo definitivno moram spomenuti našeg tadašnjeg Passata. Kraju vicevi o semberijskom kupusu prodavanom odma' iz karavana. Kraju što smo auto kupili sa vraćenim tahom i prošli preko dvjesto sretnih tisuća kilometara od onda, pa ga za istu pinku kasnije prodali. Kraju što je turbo zviždukao Internacionalu na svakom boljem raskršću i što je zupčanik zupčastog remena na sreću izdržao put do Grčke i izvolio uljuđeno puknuti na komade tek u Beogradu. /Majstor: „Bato, glavu ću da Ti sredim, ali - oćeš novu radilicu sa papirima, paprena, dupla cena, ili bez papira, al ko nova, pola jeftinija, samo ništa da me posle ne pitaš?“ / Kraju i crkavanje alternatora ujutro 1.1. u nekom austrijskom dorfu, u povratku iz Vrankfurta; čekanje na zamjenski dio - dva dana. Ali taj je auto imao prtljažnik, narode mili… Jedne godine smo Prvozakonita i ja u Cavtatu parkirali drito na plaži, pomaknuli prednje sjedište naprijed, otvorili stražnja vrata i udobno ispruženi odspavali, metar – dva od mora. Nema tog apartmana, takve verande! A svoji na našem. Ujutro je ona čak otišla naprijed, do bifea na sjedištu, i skuhala kavu. Ma, auto – garsonjera. Plava ptica moja; još me u nevjerici ganja lik koji ju je kupio, da zašto sam ju uopće prodao… Dakle, meni je prljažnik neka vrsta svetinje. Prostor, u kojem su moje stvari između dvije selidbe. Ili i ja. Kako kad, s kim i zašto. Portapak ima biti za hladnjak, ili za dva bicikla. Najmanje. I tu dolazim do druge niti ovog razmatranja. Lajk fadr, lajk dotr, naime. Fino mi je ćaća govorio, babu i djeda upoznati od cure, prije nego ju oženiš. Ja na prečac; rat bio; mala je dala, pa eto. Valjda mi ćaća zna tamo gore, čemu mu šterike palim. Kad je dakle na Passatu crkao alternator, punac me bez imalo predigre i vazelina pitao, kako ja to kao školovani tehničar idem na put bez – rezervnog. Alternatora. U prtljažniku. Uglavnom, da izbjegnem slične scene, brzam. Mjesec dana prije zimske sezone, stavljam zimske gume, mažem brtve, provjeravam antifriz. Kako mu ne bih dao povoda. No, punac je to… Da imam li lance. Gaseći usisavač kojim čistim prtljažnik, pojašnjavam – nikad ih nisam trebao. Ali da, imam lance. I znam ih i staviti. Na terenac sam ih za vježbu stavljao. Na kamion sam ih čak stavljao (i gledao na retrovizor kako odlijeću u mrak snježnokovitlavi…) Kako bih izbjegao scenu poput alternatorske; kako bih okončao priču o lancima, pokazujem puncu kutiju sa lancima. Da ne. To su moderni lanci, i par minuta jednoličnog zvuka uz periodično ponavljanje riječi „lanci“ i „je'''i“ te "samo za pedere". Vraća se iz garaže, punac moj. Sa vrećicom zveckavosti. „TO su lanci!“ I zbilja. U vrećici, debeli lanac. Kao za šarplaninca. Ili vola. Ili za oboje. Natopljen uljem. Da ne hrđa, veli punac. Te ih ubacuje u moj prtljažnik. Rođeni. Masne. Kapave. Na metar. Dva dana kasnije, prostirka u prtljažniku bila je nakon pranja opet suha. Usisana. Lanci u podrumu, u vlastitom ulju. Punac darežljiv a sretan, pomalo kao vuk sit a ovce na broju. Tjedan kasnije, prolazim izlaznu granicu iz Bosne. Kolona. Žurim. Ulazim na Županju. Kolona. Ja i dalje žurim. Policajac, da kud ću. Ja da ću u Štokholm. On da aha. Carinik, da imam li što prijaviti. Ja da ne, prazan; ma što prazan, uglancan i usisan. Velim. Misleći. On da može li malo. Ja da naravno, to mu je posao. Ručna. Odvezivanje. Diskushernija. Otvaram Svetište od Portapaka. Unutra…………………… Živica. Sa korjenom. Uglavnom posvuda. Da kako prazan. Da zar ne znam što vozim. Da čiji je onda auto. Da ajmo stati sa strane. Da prijava. Da ne, ne mogu niti baciti živicu tu. Da moram natrag otkud sam došao. Ja da hoću li moći, on da sumnja da će me Bosanci pustiti. Sa živicom u prtljažniku. Ja da žurim, da gužva, on da ne. Puna crta, gužva, kapilara u oku puca, okrećem pred Županjom; opet carinik da izvozim li što iz Hrvatske, ja da ne, može, hvala, žurim. Na ulazu u Bosnu gužva. Da otkud, da preko mosta, da dobro. Carina da imam li što za prijaviti, da ne, žena me ljuti; on da hahaha, da dobro, haj'! Sat i dvadeset minuta kasnije, parkiram otkud sam krenuo. U žurbi odlazeći. Suprugica izlijeće iz svoje butige, da zašto sam se vratio te da zašto njezinu zaboravljenu sadnicu nisam jednostavno bacio s mosta i da stvarno nema smisla čemu živčanim i da ako se već žurim čemu onda sad tu teatralno poput djeteta bacam grumenje zemlje i suhe listiće iz prtljažnika; "Vidi, bolan, sve's uprlj'o!" A ja - ja samo žurim. Krenuti. I da kako se nisam sjetio da je ona prije tjedan dana ubacila sadnicu u prtljažnik; da eto koliko je meni stalo. Dva sata kasnije, petsto metara od kuće, Županja, carinik me opet gleda. „I, jel sad ima što za prijavit'?“ Lajk fadr, lajk dotr. Lanci u ulju, osušena živica. Rezervni alternator. U prtljažniku. Nešto biti mora. Nekidan, preko vrha ražnjića, punac mi se smijulji. Čujem zete, voziš neke grmove preko granice; zapelo nešto, jelde…, nasjekir'o se, jelde… ? Ne valja Ti to. Pogub'ćeš živce, a čemu, bolan, bolan, zete…?? … |