utorak, 31.12.2013.
U postelji me čeka voljeni kojeg su nekoć davno, još početkom Domovinskog rata zarobili i koji je gotovo čitav Domovinski rat proveo u logoru, a zatim, kad je završio još i dulje od toga zatočen tamo…
Ljudi pate radi budućnosti za koju je jedino izvjesno da ih u njoj očekuje smrt pa odbacuju sadašnjost i bježe u prošlost. Traže… Što traže?
Imaju samo jedan cilj: živjeti, – a to je uzaludnije od prekapanja kontejnera sa smećem.
U njima ne postoji ni to što jest ni to što nije.
Gdje smo ako na stazi kojom idemo postanemo žrtve ljudskog otpada?
Ne postajemo li tako otpadnici čovječanstva?
Svakako da među prolaznicima koje srećem na ulicama grada u večernjim šetnjama postoje beskućnici koji pronalaze pljesnivu koricu kruha svog svagdašnjeg na smetlištu. Bude misao da je jedini izlaz iz krize ove tužne države ako uvede porez na siromaštvo, bolest, servilnost, slomljena srca i sav nadjev jada i bijede.
Moraju nešto poduzeti, nešto doseći, zadovoljiti potrebu, a ne uživati u sirotinji iako ju je Bog utisnuo u njihove dlanove 'smisao života' kao milostinju koji je ustvari delirij u patnji i bolu.
Ništa ne boli kao njihove oči.
Lakome su i prazne iako u sadrže samu golemu prazninu.
Znaju da postoji hip, samo jedan trenutak tu i sad što se proteže kroz čitavo postojanje.
Zato ja ne želim, ne tražim i ne prosjačim više.
Zato se samo smucam u večerima. U tami i mraku.
Crnom mraku što predočava dno svijeta ljudi u koji uronim svaku večer nijemo propitkujući sama sebe: kako li ću spoznati jesam li ili nisam?
Može li se uopće biti ili ne biti?
Uhvaćena sam u maglovitu spoznaju, izgubljena u sjećanjima i oslobođena života.
Kako uopće mogu nalikovati na sebi slične?
I zašto utjehu i zaborav tražim među njima?
"Ali, kako otkriti jednostavnost te tajne i ne biti očaran i opijen njenom boli i patnjom?" pitam se, jer napamet mi padnu neke davne noći i dani, a zatim okrenem i vratim u podrumski stan gdje u postelji me čeka voljeni kojeg su nekoć davno, još početkom Domovinskog rata zarobili i koji je gotovo čitav Domovinski rat proveo u logoru, a zatim, kad je završio još i dulje od toga zatočen tamo…
Štuca mi se. Netko me spominje. Zavirujem u komentare na svom blog-u. Bloger-ica 'Nisa' kaže:
„Čitam...i kad šutim čitam te
Tvoji tekstovi iziskuju promišljanje, želju da ostaviš nešto lijepo i ohrabrujuće ispod, neku životnu floskulu kojima često nisam sklona i u koje ponajmanje vjerujem. Moj multiplosklerozni mozak ponekad nije u stanju ostaviti artikulirani zvuk, ponekad tek samo duboko uzdahnem i zatvorim te, a i dalje mislim na tebe.“
Draga moja bloger-ico 'Niso', ONI koji pamte srcem i dušom nikad NE zaboravljaju! Možeš se grijati čajem, kavom, kuhanim vinom, alkoholom ... ipak najbolje grije osjećaj da trebaš nekom, da postoji netko u tvojoj blizini tko misli na tebe, ali isto tako ne treba mi nitko čiju naklonost ću imati dovijeka uzimajući mu slobodu odluke po svojoj slobodnoj volji da me svakoga danu iznova sam poželi. Ali neizmjerno je lijepo i pronaći poruka za dobro jutro, znak da neko misli na tebe čim oči otvoriš kao ja jutros te tvoje opojne riječi. Ponekad se uhvatiš za nečiju riječ da ne bi pao.
Zatim bloger-ica 'golden age' kaže:
„Nije me sram reći kako čitam svaki tvoj post više puta i svaki put je razlog tome neka druga iskustvena poveznica, semantička rezolucija ili nešto treće, četvrto... ... ali jedino što je pri tome konstantno, bez obzira koliko ja polako iščitavao, zanese me "svjetlosna brzina" tvoje logičke misaone ekvilibristike.. “.
Draga moja bloger-ico 'golden age', da možemo da se udaljimo od sebe shvatili bi da nismo ni bolji ni lošiji ni važniji ni nevažniji od drugih i da ako ne pamtiš ni najmanja ludost na koju te navela ljubav – nikad nisi ljubio, da je svaki dan lijep i bogat ako probaš nešto novo, saznaš nešto i iskusiš nešto prvi put, – a ja, kao svaka žena, isprobavam 'muke-up', stavljam šminku, maskaru navlačim drugačiju krinku i sanjarim jer snovi su uvijek ljepši od stvarnosti. Mislim, isto tako da je vrlo teško voljeti izuzetno lijepu ženu. To je kao da blago koje svi žele, a i ona je stalno u iskušenju. Ne može odoljeti čavrljanju kao uz šalicu crne kave u kavani, kao što upravo ja činim sa bloger-ima i bloger-icama u 'komentarima'. Ah što se tu može kad pametan skriva svoje vrline u srcu, glupa plavuša ih klepeće i prevrće jezikom…
Pa bloger-ica 'nečmenjanka' kaže:
„Svaki tvoj post ima svoju pouku ... životnu ... Svako ti dobro želim u Novoj , tebi i onima koji te vole .... “
Draga moja bloger-ico 'nečmenjanka' treba bit zadovoljan životom ako on pruži priliku da volite, radite, da se igrate, gledate zvijezde…. A što dođe iza trotočke? Od Nove godine NE očekujem išta promijeniti. Očekujem od sebe da ću se ja promijeniti nabolje. Eh, da mogu kucnuti crvenim cipelicama pa da stvoriti za neki tren u nekoj drugoj bajci pa makar i onoj kada Pepeljuga sam bila, novi linoleum u hodniku podrumskog stana koji je Kujica uneredila oribala…
Te bloger-ica 'Olakšani Pristup' prethodno citirajući rečenicu iz mog posta 'sve povijesti: lijeve ili desne, idealističke ili materijalističke, pristrane ili objektivne opisuju žudnju pojedinca za ozračjem svog okruženja,' kaže:
„Sjećam se da je netko nekad spomenuo kako književno djelo može postati književnim djelom tek 50 godina (ako se ne varam) nakon objave. u većini slučajeva tada je autor već mrtav. Mrtve su i njegove aktualne emocije prema društvu, državi ili svijetu u kojem je živio. također je mrtvo i njegovo okruženje. Ostaju li primijećeni oni koji su pisali o svojoj sadašnjosti ili oni koji su sanjarili o budućnosti? definiramo li mi (kao društvo) vrijednost književnih djela iz prošlosti ili je njihova vrijednost definirana neovisno o vremenu? Razmišljam na glas, muče me takve stvari dok počnem razmišljati o književnosti. inače, stvarno se lijepo izražavaš, užitak je čitati taj odabir riječi “
Draga moja bloger-ico 'Olakšani Pristup', ne treba gubiti vrijeme pokušavajući nešto dokazati. Ništa ne treba dokazati. Na kraju SVE dođe na svoje. Izbor se ne može učiniti zauvijek. Na svakoj novoj raskrsnici treba birati nov smjer, a što se razumijevanja tiče: teško se sporazume osobe koje različito misle, a lako ako samo razmisle da su svi ljudi 99,9% slični, ali nema dva 100% ista čovjeka.
Ima samo jedna jedina stvar što me sad životno zanima, a to je zabilježiti sve što se u knjigama izostavlja. Nitko se, koliko primjećujem, ne koristi onom lepetanje krila leptira negdje na nekoj livadi doline Anda što pokreče strujanje u zraku i postane oluja, silovitost koja daje smjer i navodi naš život. Samo nasilnici i ubojice, čini se, crpe od života to što žrtvuju životu. Ovo vrijeme zahtjeva bešćutnost, ali postižemo samo promašene promijene. Prevrati se zatiru u začetku ili opet prebrzo uspiju. Silina odmah jenja. Ljudi se vrate svojim ukorijenjenim zamislima i zabludama. Ne propovijeda se ništa što ima rok trajanja dulji od dvadeset i četiri sata. Živi se milijardu života samo u jednom jedinom životu.
Dolazi Nova godina. Oduševljenje Novom godinom i novogodišnjim okupljanjem je nemjerljiva radost! Smijemo se, veselimo pravimo kolače, pečemo odojka, trošimo novac, jedemo kolače i puno fine hrane te na kraju i nešto dobijemo: koji kilogram
Malo motivacije da budeš bolji nikad nije naodmet.
Pitali smo se po čemu će pamtiti 2013. godinu?
Mislim da je to sve u stvari bio samo malo ružan malo divan san. Moj spisak odluka ZA 2014.-u: 1. Radi Ono sto ti prija. Kraj spiska.
Napravite ŽIVOT po mjeri. Svima NE možete ugoditi ali sebi uvijek možete. Da mogu odabrati odabrano društvo, družila bih se s djecom. Samo sa djecom. SVA druženja bi trebalo biti takva: divno spontano jednostavno nasmijana…
Neki se snovi nikad ne zaborave, pogotovo ne dječji…
Sat mi je stao Pokvario se. Kazaljka na kazaljci .kao da je Nova godina. Netko misli na mene. Dugo, jako dugo, sve dok ne popravim sat.
A onda budilica: zvono na ulaznim vratima podrumskog stana prekinulo je ovu misa što je ionako ne bih nikada bila u stanju završiti. Poštarica mi je donijela novogodišnju čestitku u obliku 'socijalne pomoći' – slamka za lagano odumiranje, nježna eutanazija ' bez vlastitog razloga socijalno ugrožene vrste'.
PS
Ah da, i sretna Nova 2014. godina svima!!!
- 11:02 -
ponedjeljak, 30.12.2013.
Zato se okrenem i vratim u postelju voljenom, stradalniku iz Domovinskog rata koji želi da umre i već sedamnaest godina, otkako je vraćen iz logora, uglavnom samo leži i čeka smrt, umire ali nije umro pa da u miru božjem počiva u grobu svom
Svjesna sam surovog svijeta.
U njemu prepoznajem mnoštvo sebi sličnih.
Oni se samo žale i žale, a kad se više nemaju komu ili zbog čega jadati, utučeno zure.
Oči su im bez sjaja. I bez odraza. Prazne. Odsutnog pogleda.
U njima se ne ogleda duša.
Često u crnim otvorima iščitavam svoju nedorečenu sudbinu, ali ako od mene okrenu glavu, odmorim se od vlastite patnje.
Smrtnici iz ove naše sadašnjosti ne znaju da se dobro i zlo istovremeno događaju.
Isti tren. I uzalud. Uzaludne su sve žrtve.
Doduše, te novonastale su zbog bankrota, propadanja poduzeća, dužničkog ropstva, prometnih udesa, prirodnih nepogoda i još nebrojenih uzroka proizašlih iz politika vlade koja za izlazak iz krize moje Domovini je nagovara građane da postanu siromašni riječima: „Prihvatite manje plaće!“ i to je sve što oni čine, a ipak imaju istu posljedicu, isto stanje kakvo je mene zadesilo u ratnom vihoru što je odavno protutnjao. Dakle: i dalje ljudi ostaju bez posla, bez imovine, bez djece, a tijela im stradavaju izobličena do neprepoznatljivosti.
Događaju se drugačiji, novi užasi, nova umiranja i novi očaji. Ni najmanje naznake da se može izbjeći nesretna sudbina. Prema tome sudbina nije kobna nego zlokobna.
I svi moramo biti svjesni da će nas kad-tad skrhati i učinit će nam se da smo umrli prije smrti.
To nitko ne može izbjeći.
Dakle, ja sada samo slijedim neizbježno što je bilo prije mene, a biti će i poslije.
Svake sam večeri u uzaludnoj potrazi za utjehom.
Uranjam u rijeku prolaznika, među sebi slične, ali ne nalazim ni oazu ni postaju gdje bih mogla mirno predahnuti.
Zato se okrenem i vratim u postelju voljenom, stradalniku iz Domovinskog rata koji želi da umre i već sedamnaest godina, otkako je vraćen iz logora, uglavnom samo leži i čeka smrt, umire ali nije umro pa da u miru božjem počiva u grobu svom.
bloger-ice 'Loch' koja kaže:
„Negdje, valjda još u srednjoj školi, kad smo "radili" Krležu bila je ona opće poznata polemika o egzistenciji i esenciji i o osjećaju nakon pročitanog. Ti si kao lijepa šaka u trbuh, uznemirujuća slika, i nadasve esencija prije egzistencije. Nisam sigurna da sam ti mogla dati veći kompliment, pa da tu sjedim još deset dana i smišljam kako…?“
Kakvo je to povezana glupa plavuša – 'n-a-g-u-z-n-a mina' s cilindrašem u polucilindru koji 'Na rubu pameti' srče „evergreen“ – uvijek svježe zelenu juhu od zelenog graška i prebire žlicom zelena zrna kao svinja bisere po napoju? Svinjarije se po njegovim riječima uvijek neočekivano struse kad ih najmanje očekuješ.
„Jalov je pokušaj razumijevanja suštine povijesti. Veličati ili psovati smisao njenog učenja protokom vremena pokaže se kao jalova učiteljica. Gore-dolje, naprijed-natrag, lijevo-desno – povijest i nije drugo nego bilježenje gluposti. Nerazborita i razborita silovitost u ime čednosti i razuma borbe ne samo za opstanak ljudskog tijela nego i duha kao da, zapravo, samoća nije jedino ovozemaljsko mjesto posvemašna ili potpunog stanja duha u kakvom će se naći u životu nakon života na onome svijetu. Kao da smrt nije jedino prirodno mjesto duhu kome je u životu tijelo odijelo?
Govoriti o jednoj jedinstvenoj »povijesti kao takvoj« potpuno je općenito. Neprimjereno je poput ispraznog blebetanja o nekom potpunom, sveobuhvatnom promišljanju. Jer razina povijesti i razina promišljanja imaju čitav niz zaključivanja: mudra, maštovita, isprazna, suluda, šaljiva, bezobrazna, lažna… Protokom vremena, jedina mudrost u vrtloženju povijesnih zbivanja može se nazrijeti ako nam povijest svih tih različitih povijesnih pristupa pokažu kako je sadašnjost još uvijek na početku, a čovjek živi jednako kao pećinski čovjek u primitivno doba.
Sve povijesti: lijeve ili desne, idealističke ili materijalističke, pristrane ili objektivne opisuju žudnju pojedinca za ozračjem svog okruženja.
O povijesti se puno priča, pišu knjige. Povijest se još od slijepog pjesnika Homera kreće po bojištima, ravnodušno opisujući posmrtne maske podjednako heroja i kukavica. Povijest je telefonski imenik za sve glumce koji su bili pod reflektorima povijesne pozornice u raznoraznim komedijama raznoraznih prostora i doba. Ali obzirom da je povijest tek sjena ljudskih slabosti, ona je već po 'zakonu podmitljivosti' sklona lagati u korist pobjednika. Radi koristoljubive prirode ljudi ona nikada ne brani tragičnu sudbinu jako često nepravedno pogođenih stradalnika.
Glazbeni koncert za zvučnu kulisu povijesti odista je neizmjeran. Na njenoj pozornici imaju svoju ulogu zbilja sve ljudske mane, sve predrasude, sve zablude, sve laži, sva krvoločnost. Tu prave halabuku karnevalskih sijela zvončara zaslijepljena opijenost pohlepnih, obijesnih, suludih gomila koje se valjaju kroz vjekove tragom svojih bogova, svojih vjera, svojih zakona, svojih moda i svojih ukusa. Kao krdo bijesnih veprova zazivaju na linč i lomaču vještica, mučenica i svetaca. Od ljudožderske kulture do danas pohlepa se odvija u sjeni zlatnog sjaja – ZLATO, taj metal divne boje izvor je prenemaganju i kreveljenju krezube stare vještice dok se udvara »bogoštovanom i mudroznanstvenom« vladaru pod čijim se nogama skutrilo sijaset dvorskih luda na čijem se dvoru igra vrzino kolo psihopata, poganih demona zlobe i pakosti. Snaći se u krvavom metežu povijesti, točno ocijeniti duh i smisao bezbroj kobnih i glupih doba, objasniti glavne crte dramatične situacije krcate uzbudljivim događajima – to je zadaća povijesti. Ali što pjesnik ovom povijesnom pjesmom želi reći?“ – tako je govorio Miroslav Krleža. Da taj pokojni enciklopedist progovori o cirkusu svakodnevnog života danas počeo bi nabrajati od američkog cirkusa sa Bufalo Bilom, kaubojima i Indijancima pa spomenuo ruski cirkus pa njemački s nakazama tipa žena s bradom i brkovima pa talijanski s artistima na trapezu i plesačicom na žici pa engleski s krotiteljima, francuski s klaunovima, židovski s hipnotizerima i iluzionistima tipa Davida Copperfield-a pa kineskim, japanskim i na kraju završio sa hrvatskim cirkusom: hRvAtSkIm SABOROM!
Dok uobličavam zamisao ovog velikana što je ispjevao „Balade Petrice Kerempuha“ snagom primjera za sva vremena kojim nikako nije mogao prežaliti što za književni hrvatski jezik nije odabir bio kajkavski izričaj – napola rastvorenih usnica, dok mi slina grgolji u obrazima, ja već skačem pred rudo. Čim se sjeti stihova »Khevenhillera«, – ova glupa plavuša u čijoj guzi prasne n-a-g-u-z-n-a mina zbog silovitog razmišljanja, a koja sam ja – posegne za komadom kruha koji obavezno padne na pod na stranu namazanu maslom, a u engleskoj verziji iz ormara ispadne kostur sa putrom na glavi jer ga tamo glupa plavuša krila ljubavnika koji se nikako živ nije uspio iskrasti kad već njezin muž zauvijek leži u krevetu. Slušam odjek dobrog duha Hamleta i tako zastanem na pet minuta i progutam u istom zalogaju engleskog velikana. To je moj probavni trakt kroz koji se protiskuje moja zbrka pretapajući se u sanjarenje. Svaka riječ je klin, čavao, ali nema i nikada nikad neće biti dovoljno klinova da se izbije trn u mom srcu.
Dok sam se zanosila sanjarenjem netko je ostavio poruku na mom jučerašnjem postu.
Bloger 'Manga' mi daje podršku:
„Nema predaje: stupaj ili umri... “
Rečenice koje kliještama izvlačim iz sebe oblikuju povijest moje patnje. Nalik su klinovima što su me pribili na križu moje Golgote. Isto je kao i u onim nekim prošlim noćima kada sam zamalo umrla od samoće. Sjedim u kuhinji podrumskog stana hladnog kao da sam u grobnici. Promatram monitor na računalu prepisujući zapis iz bilježnice. Iznenada počinju zvoniti zvona u mojoj glavi – sablasna nezemaljska glazba. Kao da sam prenesena na fresku hrama umjetničkog stvaranja u koji tek tu i tamo doluta netko i zagleda u sliku dok zvone zvona na tornju: neka dugim lijenim zvukom, a druga prasnu pijano, plačno…
A sada je odjednom opet nastupila tišina. Opet je tiho, osim one posljednje utješne riječi komentara koja jedva remeti tišinu novog dana – samo jedva čujan odjek uzdaha, uzdaha što gasne poput vatre.
Sklopila sam sama sa sobom prešutni dogovor da više neću promijeniti niti jedan jedini redak onog što napišem. Ne zanima me usavršavanje ni mojih misli ni mojih postupaka. Pored savršenih stihova Miroslava Krleže postavit ću savršene stihove William-a Shakespeare-a u 'box blog-a' kao što pisci u romanu prije vlastitog sadržaja stavljaju citate velikana koji su ih nadahnuli. (Ima li išta savršenije od ulomaka iz »Khevenhillera« i »Biti ili ne biti«?) Ovdje će, dakle, na jednom mjestu biti dva savršenstva. Ali ne i govor pjesnika Vlade Gotovca održanog pred zapovjedništvom u osvit Domovinskog rata koji nadilazi oba ta savršenstva. Izrečene riječi može se primijeniti za sva vremena i uputiti svima što se domognu vlasti pa tako i političarima kao iz prošle, sadašnje, (a makar ne bih htjela biti zloguka proročica ipak se čini da i buduće) svakodnevice u stvarnosti na sceni:
„Vi nemate Domovine. Samo vlastiti džep u koji bi htjeli strpati čitavu lijepu našu domovinu.“
- 13:35 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 29.12.2013.
Nikad ne bih upala u duboku provaliju očaja da nisam udana za čovjeka u kog sam zaljubljena, on zaljubljen u mene, a ja u zatočeništvu rodila plod naše ljubavi: – dijete otrgnuto mi s njedara
Mrtva sam makar još nisam umrla.
Više nisam među živima iako niti me je smrt pokosila niti strpala u torbu moju dušu i odnijela je s ovog svijeta – grubog i bespoštednog mjesta.
Večeras pokušavam dokučiti nepostojeći odgovor na pitanje: zašto imam dojam da bez obzira što činim – sve je besmisleno?
Besmisleno je ako se krećeš u određenom smjeru bez cilja i pridaješ važnost onom čega nema.
Besmisleno je ako je jedino smrt neizbježna.
Besmisleno je ako, unatoč toga što radite ili ste uradili, ne živite nego ste već u smrti.
I večeras su me, dakle, obuzele teške sumnje dok tumaram kroz gužvu gradskih ulica.
U rijeci prolaznika se utapam sa svojom boli. Uronjena u tugaljiv solilokvij nalik stihovima jadikovke mada… mada se želim zaraziti virusom života i dobiti neizlječivu bolest.
Život na kraju neizbježno ima smrt kao tragičnu posljedicu, zar ne?
Ali naravno, opet, opet i opet sve je bezuspješno. Ja ne mogu oživjeti. Čak ni jedan jedini sićušni tren ne osjećati se živom. Sve je beznadno, a štoviše ni ljubav nije presudna.
"Kako čovjek postaje imun na život pa ništa ne osjeća ma štogod uradio ili ne?" pitam se.
Ali, zar je to važno? Nikad ne bih upala u duboku provaliju očaja da nisam udana za čovjeka u kog sam zaljubljena, on zaljubljen u mene, a ja u zatočeništvu rodila plod naše ljubavi, dijete otrgnuto mi s njedara... pa sad, puno godina poslije, žudim za smrću, a protiv mog htjenja neprestano se diže i bori ljubav.
Ah da mi je… o kako zaboraviti voljenog svog?
Takvi smo, kakvi smo i… i ne bih se nikad voljenom koji čeka da se vratim kao duh utopljenice-samoubojice koja izranja iz rijeke prolaznika u sramežljivim večerima i dolazi mu u postelji iz koje se nikad ne diže i najviše od svega boji da kad ponovno ustanem iz kreveta, izađem iz sobe – da nikad u životu više neću osjetiti to što sam osjećala prema njemu
Pregledavala sam svoj rukopis, stranice bilježnice naškrabane ispravcima. Stranice što ih zamišljam da ću jednog dana objaviti u knjizi. To me malo zastrašuje. Zavirujem u komentare ispod postova 'barem' znam ne samo jedan zanimljiviji način da zaboravim na činjenice iz stvarnog života koji živim i može poslužiti za dobiti upalu mišića od šetanja po blogu!
Pronalazim riječi bloger-ice 'golden age':
„Uživam ovo čitati, dok slijedim starca Saturna... “
pa bloger-ice 'Andrea-Bosak':
„Uživam u svakoj tvojoj ispisanoj riječi.“
Kad nabrajaš izgovore, zaustavi se na drugom. Sve veće od tog broja je pretjerano. Recimo neizostavna bloger-ica 'brigita3'. (Ima žena koje bi od života pravile tursku sapunicu. Bjež'te od njih, ali ja neću odustati: sjetite se posljednjih riječi Isusa Krista:
„Bože oprosti im, oni ne znaju što rade!“ pa da odgovorim na njen komentar koji glasi:)
„Puna si neizrečenih misli, a osvrćeš se na komentare onih koji ti svrate i pročitaju tvoj post jer si ti prethodno bila kod njih. Ja rado čitam. Tvoje izražajne postove ali ovaj me razočarao jer si se upustila u nešto što nema kraja (ni dobrog ni lošeg). Molim te piši... piši... i ne osvrći se sine! “
I ne osvrćem se, ne osvrćem se na činjenice svoje osobne povijesti što su uvjetovale stvarnost mog svakodnevnog života, ali da bi spoznali moju patnju moram ih podastrijeti i pred vas pa makar rečenice sažetog opisa vlastite prošlosti čupala iz svoje utrobe užarenim kliještama.
A zatim uranjam u sanjarenja. Sanjarenja su mnogolika i krinke za maskenbal. Prolazim u karnevalskoj povorci različite uloge – pjesnikinja, glupa plavuša, patnica, bloger-ica čiji je životni san postati spisateljica, mudra sova koja promišlja o stvarnosti i nikada ne odustaje od svojih svakodnevnih sanjarenja. Možeš čitav dan spavati, ako ti je sreća budna. Zato sam i čvrsto odlučila svoj razbibrigu pretvoriti u zanimanje. Ali tebe je to razočaralo. Bezuspješno je kriti istinu. To je kao kad se dijete skriva žmireći. Jer u toj igri skrivača toliko si slična 'kameleonu čednomorcu' – bez ikakve sumnje je da si i sebe prepoznala u mome opisu, samo ti nisi 'kameleonu čednomorcu' već antipod. Ne moriš, ne zatireš čednost nego prikrivaš u srcu antonim: razvrat, porok, blud. Više ti se dopada kad se iskrivim u omiljenu pozu glupe plavuše, kad sam naguzna mina koja bi sa tobom razgovarala u komentarima:
Apis Mortelo: „Što si dobila za Novu godinu?“
bloger-ica 'brigita3': „Kilograme. A ti?“
Apis Mortelo: „Mislim da sam emotivno vezana za svoj višak kilograma.“
Ali ne mogu ti ugoditi. Tko bi mogao ugoditi svima. I tvojim prvobitnom stavu: 'nema kruha bez motike' i moj preobražaj u serijskog ulizicu koji pretražuje blog-sferu i pronalazi 'muzičku želju' bloger-ice 'brigita3' u napisu: "ŠTO JE TROSTRUKI ORGAZAM?"
Ne trebam čitati. Već znam odgovor da je to nešto što nikad neću doživjeti. A ti, draga moja bloger-ice 'brigita3' ako misliš da tvoj život težak, zamisli da si drvo koje raste više od dvadeset godina da bi na kraju postalo knjiga Apis Mortelo u koji se pretače blog »apistia«.
To je kao kada ženska s ulice dovede kakvo štene-beskućnika u krevet da s njom spava. Povremeno taj odbačeni pas lutalica zacvili u krevetu i zagrebe te šapom. Tad ga pomiluješ i prigrliš. Ne možeš ga izbaciti iz postelje ili mu zavrnuti vratom. I ja sam u tih više od dvadeset godina 'prognaničkog' života jednom usvojila kujicu. I zvala sam je jednostavno Kujica. Jednom sam i u podrumskom stanu što je dodijeljen meni i mom suprugu mijenjala linoleum u hodniku. Kujici se nije svidio taj novi. Čim sam ga postavila odmah ga je posrala. Ali jako je puno vremena prošlo od tada i Kujica već odavno laje i maše repom na nekom drugom svijetu. Svako od nas ima onaj jedan takav trenutak kad shvati da će mu neko zauvijek ostati u srcu, ali ne u životu. Odlazi tako i draga bloger-ica 'brigita3' iz mojih misli, odlazi i ne mogu to preboljeti mada znam: vratit će se s komentarom najkasnije nakon tri posta. O gdje su sada i što rade svi oni bivši koji "neću nikad više nikog voljeti kao TEBE"? Da li jedu govna i dalje? Ta su me pitanja načas odvukla u zanosna sanjarenja zbog kojih sam se radosno nasmijala makar puno osmjeha postoji da sakrije tugu, a ne da radost otkriva.
Moje oči to govore zamuckujući. Trepću.
Izvana čuju se svatovi. Dvaput sam okrenula ključ u bravi i zaključala se u kuhinji i navukla tešku zavjesu na prozor za svaki slučaj.
Živimo u državi gdje se stanovnici najbolje osjećaju tamo gdje nema građana i malograđana.
Premotavam filma u glavi i ponavljam se: „Nikada ne odustaje od svojih svakodnevnih sanjarenja. Možeš čitav dan spavati, ako ti je sreća budna.“
Uživam u užitku bloger-ica 'golden age' i 'Andrea-Bosak' Taj užitak, međutim, proizveo je neočekivan učinak. Te večeri nisam izjurila iz kuće, kao obično, nego sam do dugo u noć prepravljala post što se bloger-ici 'brigita3' nije dopao. Ne zato jer sam serijska ulizica pa joj se ulagujem. Iskreno ni meni se nije dopalo ni ozračje ni miris koji je prevladao. To je kao da u autobus uđe skockan momak i sve cure u autobusu padnu u nesvijest. Ne, nije to zato jer je frajer zgodan već se oko njega širi neki gadan smrad. E, taj mi je smrad ogadio raspoloženje i pokvario užitak pa sam čitavu noć nabacivala šminku. Nisam mogla dopustiti da zauvijek na blog-u takav zapis. Riječ "zauvijek" ja uvijek asocira na umjetno cvijeće: ne može uvenuti, ali ni ne miriše i stavlja se u vaze na grobovima. No skratit ću. Preporučam: ponovno pročitajte prethodni post.
Spisateljica mami čitatelje jednako bestidno kao bilo koja politikantica u kozmetici glupe plavuše ili obmanjivačica. Voli opipavati veliko bilo, propisivati lijekove uz nuspojave 'viagre light', zauzimati počasno mjesto na 'crvenom tepihu', biti uvažena 'zvijezda', primiti ovacije pa ako i sa zakašnjenjem od tisuću godina. Ona ne želi novi svjetski poredak koji bi se čarobnim štapićem odmah stvorio jer zna da joj taj svijet ne bi nikada odgovarao. Ona želi nemoguć svijet u kom bi ona bila neokrunjena kraljica Barbika, lutka na koncu kojom upravljaju strastvene silovitosti izvan njene moći. Glupa plavuša svjesna da mudre vladarice vladaju sobom pa je zato zadovoljava vladavina iz prikrajka – utjecati samo na one koji primijete ako je nema poput bloger-ice 'uzorita' kad veli.
„Zanimljiv blog, odlično pišeš i drago mi je što imam priliku čitati te nadalje. Zahvaljujem što si ostavila trag kod mene, obožavam ta virtualna otkrivanja plemenitih duša i usput - sretan ti Božić!“
Dakle ta neka zamišljena spisateljica u izmaštaju svijeta koja sam ja u svom sanjarenju plaši i sama pomisao na dodir grubih i nemilosrdnih činjenica stvarnosti. (Nastavit ću govoriti u trećem licu.) Spisateljica, doduše, dublje shvaća stvarnost nego drugi, ali se ne trudi nametati vlastiti svjetonazor silovitošću vlastitog primjera. Njoj je dovoljno pripovijedati. Vući se tragom zlokobnih stradanja. Zloguka je proročica uvijek nečasna, uvijek kamenovana. Nje se uvijek klone, ma koliko nesposobni da to čine, oni koji preuzimaju odgovornost za zadaće od presudne važnosti za opstojnost uljudbe i svijeta. Doista velika spisateljica ne stvara zbog slave, ona žudi za svijetom u kojem može živjeti životom sanjara.
Da postoji samo jedan melem za ranu moje zbilje, onog što sam proživjela bilo bi mi lakše. Ali postoji više njih i zato su se moji snovi razbježali nebom poput oblaka, a ja sam nošena vjetrom slijedila užitak dvije već spomenute bloger-ice. Zašto ne? Sanjarenje o tome da budem spisateljica, baca me, od samog početka, u beznadnu kaljužu zbrke. Ja želim očarati, a ne podvrgavati; želim bolji, bogatiji život, ali ne na račun drugih; želim osloboditi maštu svih jer bez slobode različitih i oprečnih snova, sanjarenje postaje porok.
Ja ne poštujem pisanje radi sebe, kao što ni moji solilokviji nisu isključivo razgovori samo mene sa sobom. Nitko, nikakva postavka i nikakva zamisao ne vrijede ni popišanog zrna graha sama po sebi. Vrijedi samo ono što uvide, što i drugi ljudi mogu zajednički spoznati. Zbog toga u mom solilokviju su uključeni razgovori s komentarima bloger-a.
Ljudi uvijek žude za izuzetnim. Ja ne marim za izuzetne. Izuzetni brinu o izuzetnom. Mene su privlačniji nestašni nikogovići, osobe koje se kriju u sjeni, ljudi toliko obični i prosječni da ih čak ni ne primjećujete. Netko izuzetan ne nadahnjuje drugog izuzetnog. Izuzetni su zaljubljeni sami u sebi. Za njih je ljubav onanija. Svi izuzetni su paraziti, trakavice poput elitnih političara, da tako kažem. Oni se napajaju sišući nam krv – poput uši. Najvažnije za izuzetne je da postanu bezvrijedni, da prestanu biti uzor koji pili granu na kojoj sjedi, uništava ovaj planet, da žive u skladu sa okruženjem, a ne da osmišljavaju apokalipse, uništavanje i istrebljenje. Jedina korist osim zaboravljanja na činjenice što su obilježile moju osobnu patnju bila je da uklonim razlike od patnje što je zabodena poput trna u srcu bližnjega. Nipošto nisam žudila postati slavna kao nešto izuzetno, velebno i izvan života. Ja sam bila za zaljubljenost koja će se napričati gluposti, dok će ljubav samo šutjeti.
Ono što objavljujem na ovom blog-u je stvaranje, a ne rađanje. Ne bilježim svakodnevna promišljanja da bi ih odbacila jer su izašla iz mode – neki naum, neka zamisao ili zaključak ne gubi vrijednost kao što se ni uspomena ili spoznaja ili svjetonazor ne bace kao grančica u bujicu. Riječi, rečenice, zamisli, – ma koliko istančane i vješto osmišljene. Ludi stihovi, šaljiva sanjarenja, maštovite obmane – tek su slikovite predodžbe jadikovka i žalopojki radi tuge koju ne mogu podnijeti, a slika vam se, mic po mic sve više i jasnije stvara čim pročitate naslov. Da su ljudi istinski razborita bića i da živimo u istinski obzirnom svijetu ne bi bilo pametno zabilježiti takva čudesna zbivanja. Zapravo bilo bi nestvarno, plod bolesne mašte.
Upravo sam primijetila da mi je bloger-ica 'magle dolaze' ostavila komentar.
„Hm... popapao mi je komentar ovaj u blogu. A bio je baš lijep.“
Hm… magla se spustila, a ja lutam kao guska u magli toliko gustoj da se, ovaj, ne vidi ČVRST pred nosom niti jedan jedini ukrućeni muški organ.
'Ovaj' je riječ koja bloger-ici 'magle dolaze' obilježava pojavu 'kameleona čednomorca', a meni je poštapalica radi goleme ljubavi prema neželjenim pojavama o kojima sam maloprije govorila. ,Ovaj' je moja poštapalica što znači: ako voliš nekog i pustiš ga, ako ti se stalno vraća, nitko drugi ga ne želi pa, sjetivši se da sam dok sam prekjučer šetala opazila na stablu u drvoredu okačenu cedulju: "Pobjegao mi je jutros mačak, manjeg rasta, IMA 6 mjeseci" na koju sam dopisala neku vrst utjehe: "Vratit će se. Znaš već kakvi su pubertetlije." isto tako pokušavam bloger-icu 'magle dolaze' tješiti. Pa zato jer živimo u zemlji gdje se ljudi najbolje osjećaju tamo gdje nema ljudi odgovorim joj:
„Ako ti "mačkovi" popapaju jezik sjeti se da je Isus Krist kada su ga razapinjali kao posljednju želju izrekao:
"Oprosti im Bože. Oni ne znaju što rade!"
Za mene to znači isto što i "neka prvi baci kamen onaj tko..."
I onda se suzdržim da ne bacim gromaču niti ga odbacim u kontejner jer zbog čega bi ništa krivo smeće trpjelo? Jednostavno začepim nosić i ne šutnem otpadak... bilo bi lijepo kada bi na ovome svijetu svi mi različiti imali jednaka prava da živimo vlastite živote. Zato pokušavam poštivati tu posljednju volju božjeg sina i unatoč svemu. I zato te molim da se usprkos toga ne suzdržavaš reći nadasve lijepo, ali možeš slobodno i ružno mišljenje. Ja nikome ne zamjeram pa zato nemam što ni oprostiti zato jer je svatko od nas onakav kakav jest po vlastitoj odluci i izboru slobodne volje štono mu je Bog podario.
Lijep pozdrav.“
Premotavanje filma u glavi i ponavljam se: Uvijek onaj koga uopće ne želim pojavi se kad mi nije ni na kraj pameti. Da je to samo jedna osoba i da se radi samo u obliku sanjarenja u nekoj začudno uzbudljivom opisu melodramatskih scena bilo bi lakše. Ali postoje iste takve verzije i u stvarnom životu koje čak ni ne spominjem.
Kakva utjehu mogu naći u vjeri? To se ne može shvatiti – to se samo prihvati ili odbaci. Ako prihvatimo, okrijepimo se; – ako odbacimo, izgubimo nešto od samog sebe. To nije ništa od onog što se čini da jest: uvijek je to nešto više o čemu neće nikada biti izrečena posljednja riječ. To je sukus žudnje za onim što poričemo svakodnevno, čitav život.
Kada bi jednakim žarom prihvatila iskreno sebe čitav svijet umjetničkog stvaralaštva izumro bi od neishranjenosti.
Žena ako je mirna, tiha i ne traži pažnju, vjerojatno jede kolače!
Ima, dakle jedan svijet u meni posve različit od bilo kojeg koji poznajem. Ne umišljam da je isključivo moja svojina, – samo kut gledanja, – a kako dva različita tijela ne mogu istodobno biti na istom mjestu, zato je jedinstven. Ako govorim jezikom svog jedinstvenog gledanja, nitko me ne razumije. Može se izgraditi najveličanstvenije zdanje, a da ipak ostane nevidljivo. Kakva korist od nevidljivog hrama s oltarom od mramora gdje okružen zlatnim relikvijama svećenik priča o štetnosti potrošačkog društva?
Nosi me struja – čistog užitka. Takvi me osjećaji obuzmu čim se javi spoznaja da netko prati to što pišem. Svaki božji čovjek kreće se bez nogu barem nekoliko sati na dan dok su mu oči zatvorene i leži u postelji. Umjetnost sanjarenja u budnom stanju jednog će dana postati svojstveno svakog čovjeka. Puno prije toga nestat će knjiga, jer kada budni ljudi sanjara njihova moć međusobnog razumijevanja i razgovaranja (jednog s drugim i s duhom koji pokreće sve ljude) bit će tako silovita da će pisanje izgledati kao hrapavo i promuklo kriještanja neuračunljivog.
Ako pomislite da ste izgubili osmjeh, niste. Ispod nosa vam je
- 22:28 -
subota, 28.12.2013.
Vračam se u konačište i legnem u postelju pored voljenog svog koji je nakon Domovinskog rata vraćen iz logora i ne može zaspati jer je ova stvarnost napokon bolja od snova što znači da je žena pored njega gola i spremna da se vole
Ali, ja sam htjela život, a pobornik nepostojanja bacio je kletvu na me: zatočeništvo u kom sam rodila dijete otrgnuto mi s njedara. A ja ipak još uvijek bivstvujem i sad.
Protječe još jedna večer sadašnjosti. Iz meni nepoznatog razloga, opet nisam u stanju dokučiti smisao. Ja sam najočajnije biće na svijetu. Prije dvadeset godina, prije deset godina, još prošle godine, mislila sam da sam mrtva. Više to ne mislim. Sad jesam!
Sve što je bilo život otpalo je od mene.
Samo očaj, samo bol, samo patnja i pitanje:
„Zar je Svevišnji zatvorio sve putove koji vode k Njemu?“
Ali, malo-pomalo svatko navikne na smrt.
Ali, malo-pomalo se rađa prkos prema Tvorcu života kao boli i smrti kojom nas može podjarmiti i staviti u svoju službu.
Ali, malo-pomalo iz inata postajem nadahnuta žena koja, hraneći se grijehom, biva Njemu slična, a zahvaljujući patnjama i poniženju čak i veća od Njega pa vitla mačem i polazi u križarski pohod protiv pogrešno ustrojenog svijeta.
Naoružana spoznajom, razaram okrutnu zbilju što vreba. Pretvaram se u kuju i zapišam drvo uličnog drvoreda kud prolazim kao pogrebna povorka u večerašnjem mimohodu. Zamisao mi je blaženstvo što rasta kao plod u krošnjama zemaljskih drvoreda, ovozemaljskog raja gdje su prolaznici na ulicama grada u kom sad boravim, pošteđeni svih muka.
Izazov opstanka u ljudskom svijetu tako je zahtjevan da, u usporedbi s njim, Božja je kazna dječja igra. Svevišnjem će ostati vječnost u kojoj nikog nema; a ljudi dalje griješe i zagrizaju plod što trune na zapišanom stablu i taj okus, okus je života što ga osjećaju.
Okus što ga ja više ne mogu osjetiti, Bogu hvala, kažem u sebi.
Uzalud spominjući Boga prkosim mu i… i inateći mu se tako, vračam se u konačište i legnem u postelju pored voljenog svog koji je nakon Domovinskog rata vraćen iz logora i ne može zaspati jer je ova stvarnost napokon bolja od snova što znači da je žena pored njega gola i spremna da se vole.
I to je svakodnevica. Moja. U ovom našem suvremenom svijetu. Više od dvadeset godina poslije. Evo, a prošla je već i više od godine dana nakon smaka svijeta 2012. O da, e i to je život dragi moj bloger-u 'NF'.
Najljepši se osmjeh pojavi nakon obrisanih suza.
Jer ni najtvrdokorniji nevjernici ne odriču Isusu Kristu ljudsku uzoritost jučer je u komentaru mog posta bloger 'NF' se nasmijao rekavši:
„i na kraju usred razmišljanja nasmije me debilan komentar jednog prethodnika, e to je život.“
Ubija me ta sućut. Odlazim udarati glavom o zid.
Jer je Isus Krist rekao na kamenovanju grješnice: „Neka prvi baci kamen tko nije sagriješio“ bloger 'sewen' reče:
„Htjedoh nešto crkveno reći u stilu nisam dostojan i tako, ali me presječe nešto kod komentara (a svoje brišem zbog postova, ma.... druga priča...) i onda ću citirati prijatelja - i na kraju usred razmišljanja nasmije me debilan komentar jednog prethodnika, e to je život - kraj citata; kraj komentara!“
Nije pogrešno ako uporno ponavljaš. Strast je onda to.
Jer svatko živo stvorenje drhti za svoj život, strah ga je, boji se, želi živjeti – pa tako usred gomile bezgrješno kamenovana radije bi da je u mnoštvu više 'nazbilj' ljudi, a manje 'nahvao' ljudi koji je gađaju 'pogrešnim kamenom' vjerujući da im tako nalažu običaji kao, recimo, muškarci u boksericama koji sigurno nešto kriju i muškarci u tajicama u zabludi da imaju nešto za pokazati. – ja te, draga moja bloger-ice 'Nisa' zbog tvojih riječi: „Stvarno moram prestat čitat komentare. Zgrčila se i moja sjena od parajućeg nijemog vriska,“ ipak molim te (stvarno sam serijska ulizica) da se ne pridružiš šutljivim ,nazbilj' sljedbenicima bloger-a '…dražeN-a'.
I makar je nečije razumijevanje vrednije od svog bogatstva ovog svijeta ja neću niti isključiti niti obrisati neugodne riječi 'nahvao' komentara jer tko sam ja da stvaram ugodu jednoumna okruženja raja za 'nazbilj', a pakla za 'nahvao' ljude?
Naš um je naš vrt, a naše zamisli sjemenje: može rasti cvijeće, a bogami može niknuti i korov. Srećo, ja nisam normalna inače bi poludjela. Odbijam plijeviti kukolj od žita. Ja znam da svako živo stvorenje voli živjeti i na to ima isto pravo.
I makar nas istraživači mozga uvjeravali da ne snosimo odgovornost za sramotne, mračne strane suprotne čovječnosti. I makar je stomak je pametniji od njih: ako u stomak utrpaš štogod pokvareno on povrati, znanstvenici zadovoljno obznanjuju da sve to uopće nije krivnja pojedinaca i drže da ih valja preodgojiti u potkovati znanjem. Često pomislim na sebe u iščekivanju neke pametnije zamisli. Recimo ovakve: i makar se od govana kolač ne pravi kao ni od sjebana čovjeka dobronamjernog dobričinu, dokazano je eto da nismo odgovorni za svoj mozak. Krasna zamisao: nismo krivi za svoje postupke nego naš mozak. Ja danas nisam lijepo napravila kolač. A što vi, dragi moji bloger-i, molim vas lijepo, niste napravili?
Što možemo ako neurotransmiteri prednjeg mozga luduju praveći zbrku u savjesti?
Ljudi često miješaju iskrenost sa bezobrazlukom i pristojnost sa zavođenjem, a užasno je ako teritorija postane važnija od ljudi koji objašnjava. Recimo zamisao neurologa, gospodina Gerhard-a Roth-a od prije tristo godina kad je mozak proglašen strojem za stvaranje naših misli prema vlastitim zakonitostima. (Kojeg li prokletstva za lijepu i glupu plavušu poput mene u čijoj bi glavi mozgožder crkao od gladi. I meni se često tako dogodi. Uvijek pronađem to ono kad mi više ne treba.)
Naravno da je to šala. Naravno da su neki ljudi divna glazba, a neki samo 'bijeli šum'.
Naravno da se bez dva klavira ne može svirati „Sonata per due Piano K 448“ Wolfgang-a Amadeus-a Mozart-a, kao što se ni bez pomicanja tipke ne može proizvesti ton. Naravno da nije notnih zapisa izvanrednih skladatelja i nadarenih pijanista bilo bi nemoguće izvesti koncert za dva glasovira. Dakako da se iza svake naše zamisli krije proces u mozgu i svakako da je najbolja krinka istina. U nju nitko ne vjeruje.
Ipak, prije no određena spoznaja postane kristalno jasna među stanicama mozga odvija se mjerljivo strujanje neurotransmitera. Međutim ako netko pobrka klavir sa skladateljem ili pijanistima zapao bi u sličnu zabludu kao gost u restoranu blogera '…dražeN-a' koji pomisli da je jelovnik prava hrana pa zagrize karton ili poput mene, glupe plavuše, pokuša žlicom zagrabiti iz tanjura slike na monitoru dok pregledava njegov blog. Danas se nitko ne usudi otvoreno proturječiti bjelodanoj besmislici kategoričke pogreške niti razotkrivati kamo nas vode sljeparije takvih nepromišljenosti. Ali zbog čega su takve teorije privlačne? Zato što nas oslobađaju odgovornosti! Neugodne odgovornosti svakodnevnog činjenja ludosti 'nazbilj' i 'nahvao' ljudi. 'Nahvao' su maštovitiji. Kažu:
„Žao nam je, ali nismo mi krivi tako nam naših neurotransmitera! Nismo mi odgovorni za sve one ratove, za masovnu glad, za izrabljivanje čovjeka i prirode. Nismo krivi za sve oblike iskazivanja prezira prema čovjeku. Neurotransmiteri su ti koji nas dovode u napast.“
Time sebe mičemo iz jednostavne matematičke jednadžbe: Ja + čitav svijet = ljubav. Nas nema – nismo krivi ni za što. Tako smo se odjednom pod okriljem »znanosti« zatekli s onu stranu dobra i zla. Tamo se možemo ugodno osjećati, uživati pod 'staklenim zvonom' i radosno pratiti predstavu 'kruha i igara' našeg doba. Nečiste sile režiraju najzamamnije predstave opsjene. Maskiraju se i prikazuju kao čiste, kreposne i slatkorječive.
I makar postoje 'nazbilj' ljudi koji se ne mogu othrvati želji da kamenuju 'nahvao' ljude i da ih zatrpaju gromadama. Ulaze usred gomila čak ako je to bespravno i nezakonito. Od 'istinoljubivosti' kipte mržnjom…
Uljudbom odjekne trublja. Zov na linč nevjernika, križarski pohod 'pravednika'. To je kao kada se gleda 'nazbilj' ljude u razbijenom iskrivljenom ogledalu. Vidi se pozornica, a zbor 'pravednika' na njoj maše barjacima i kunu se na zatvorenu, nikad pročitanu knjigu božjih zapovijedi. Njihova je nepristranost tolika da ne osjećaju čak ni smrad izmeta pod svjetlima reflektora. Gledatelji odobravaju ili zvižde prosvjedujući, ali ni to ne čuju. „Istina je,“ misle oni, „spoznavanje pravednog svijeta jedino na način kako mi to zaključujemo, a ispravno,“ prosuđuju, „postupiti jedino kao što mi to činimo.“
Stojeći tako u zboru, svatko od njih ponaosob je sam i bespomoćan pred gomilom 'nazbilj' i 'nahvao' ljudi. Odjednom otkriva da ustvari nema istomišljenika koji mu plješću odobravajući. Nijednom od tih samoživih sebičnjaka iz zbora 'pravednika' koji žive sami za sebe, pretjerano usmjereni na sebe samog i bez potrebe za druženjem. Samoživost? Ne, to nije opća dobrobit. To je samo obična predstava u kojoj su građani financijeri, tajkuni producent, mediji režiseri, a političari samo spikeri. Radnja je komedija što poriče da je tragedija koja se događa u raju: nema bolnica, nema škola, nema posla, novac ne postoji – ah Bože, pa to je o lijepa naša domovina u kojoj su siromašni uvrnuti, a imućni otkačeni. Ja pak, kada nisam u pravu iskrivim se u omiljenu pozu jer voljeti sebe je ispravno makar ne na javnom mjestu. (Ipak treba udovoljiti sebi za slučaj ako drugi neće) Obzirom da bi mi propao dan bar bez jedne banane dnevno ja… ali neću dalje. Zbog pojedinaca izokrenutost je na lošem glasu.
Osobito jedan. Neću ga imenovati. Uzalud se hvali. Da znam procijeniti dvadeset i pet centimetara znala bi se parkirati bočno.
„Dajte nam zabave i samo zabave,“ urla razulareno mnoštvo u međuvremenu dok 'pravednik' skamenjeno stoji. Zamisli su mu se sledile, a glasnice mucaju šaputanje što bi trebalo potaknuti zanos kojim bi uspješno pridobili publiku i iskoristili gomilu za vlastiti cilj – kamenovanje… Jedan jedini kamičak iz publike i znanost u ustrojstvu svijeta, a nadasve ljudskog po zamisli samoživih 'pravednika' je smrskan.
Zbog velikog broja kretena, moja sposobnost komunikacije sa ljudima 'nazbilj' je izgubljena.
Srce mi radi kao satić. U stvari čuje se samo: tak, tak, tak. Nema TIK. Kao polusatić. Ma kakav polusatić. Kao paklena mašina!!!
Što vise šutim i trpim to je veći kamen kojim ću ih pogoditi!
Ali publika je razočarana. Očekivali su tragediju punu krvavih rana, otvorenih prijeloma, smrskane glave i zdrobljene kosti.
Nekim ljudima da daš krila da odlete kao ptice u oblake od mašte, oni bi izabrali usud noja: zabili glavu u zemlju, a ti se jedi!
Zašto uvijek vjerujemo da je negdje drugdje gdje nas nema savršeno, a tamo gdje smo da ništa ne vrijedi? To je pogrešna predodžba! Vidiš smeće u tuđem dvorištu, ali ne i deponij u svom.
Pojavili su se kratko vrijeme nakon što se Zemlja nakrivila u svojoj putanji oko Sunca – kad su izumrli dinosaurusi. Fosile njihovih predaka nalazimo u pećinama. Stijene urešuju čipkom svojih molitvi od pećinskih pa sve do naših dana na zidovima stana. Izjedali su jedan drugome crijeva, a prašuma ih je progutala, zemlja progutala njihove kosti, a gumena duša reinkarnirala se u naše doba. Neki običaji odonda još se naslućuju. Tu i tamo se snalazi za svoj račun preko tuđe grbače. Korištenje vlastite razboritosti im je zakržljalo, a ako se okupe u plemensko vijeće ili zbor 'Pravednika,' doduše zastupaju posve normalno ludilo, ali se preobrate u pravdoljubivog ratnika. Takav čak na prvi pogled izgleda da je regrutiran od suludo normalnog luđaka: bezlično blijede pojave koje se uopće ne možemo sjetiti, makar ju svako jutro susrećemo na istoj postaji kad idu na posao.
Te nenormalne protuhe ne žele iskočiti u prvi plan, ali ipak, ako se ponekad okupe i uspnu na pozornicu u zboru 'pravednika' koji imaju životno geslo: „Nema kruha bez motike!“ dosadni su kao muhe. Inače su izmiljeli iz ličinke jedva prosječnih đaka, pomalo štrebera, ali ne toliko da bi ugrozili natprosječno nadarene učenike. Tijekom puberteta učiteljima su lijepili žvakaću na stolac, makar to nikome nisu rekli da ih ne bi cinkao.
Publika žvače i žvače zamisli 'pravednika' i pravi se da ne shvaća što oni žele reći, a 'žvaka od izgovorenih riječi' je gumena, ali guma je neprobavljiva. Gumena duša je osnovica 'pravednika'. Preko gume se posipa šećer, majčina dušica, Gospine trave i menta da spriječi zadah iz usta – i tek se tada može smatrati žvakaćom. Samoj gumenoj duši, dok se bavi sama sobom nema prigovora. Tijelo je suvišno. Ono je samo odijelo za dušu.
Ali neću o tijelu i duši. Pričat ću opet malčice o sebi. Da je mene netko pitao što ću biti kad odrastem odgovorila bi mu: „Neispavana.“ Nikada neću dosanjati vlastiti san!
Sad sam se probudila, uradila par vježbi (sagnula se da dignem čarape i navukla ih). Ne znam koja mi je lijeva, a koja desna noga pa neću ustati.
Ja sam glupa plavuša koja trenutno misli na NIŠTA!
U međuvremenu sam porasla, ali ne i odrasla.
Toliko sam se skupila na hladnoći da sam, evo, postala jako mršava. Zato sam deinstalira program "Zvocanje" i instalira "Zavođenje", a 'pravednik'? … e, u svezi s njim nema čak ni slovo da me ugrije, a o riječima da ne govorim.
On (kojega ću kasnije nazvati 'kameleon čednomorac') još uvijek stalno kaska tragom tuđeg razmišljanja, dosadno žive u braku i izvan njega, odjeću bira kakva pristaje uglednoj osobi koja drži do sebe, ali se poslije nitko ne može sjetiti što. Na nadgrobnoj im ploči piše: „Živio tiho i neupadljivo, a umro jer je takav običaj!“
Predstavi je kraj.
Svi imaju nekome da se vrate samo ja nemam kamo otići. Imala sam tako jednog prijatelja koji se sa mnom takmičio tko može više i dulje pričati. Pokoj mu duši.
Zaželjela sam komentar bloger-a '…..dražeN-a' i ostavila mu komentar u njegovom postu:
„Ma eto opet mene. Znaš na što me podsjetilo ono dražeN? Na: nekome prazniK, a nekome prazni (pa prije K novčani, odnosno:) novčaniK!!!“ makar sam se zaželjela okružiti svima vama 'nazbilj' bloger-ima koji ste njegovi sljedbenici pa se ne javljate samo jednom jedinom iskrenom riječi da znam da ste tu i da 'nahvao' neće prevladati.
Bloger 'kalorijski restoran minus40kg ... dražeN' se nije dao uhvatiti za ješku. Odgovorio mi je na svom blogu: „apistia: Ostajem ti ja kod svoga. Srdačan pozdrav i svako dobro!“
On i njegovi 'nazbilj' sljedbenici to drže svojim pravom, čak svojim ljudskim pravom. Nisu li oni ti koji svojom šutnjom 'nahvao' ljude održavaju na životu? Nisu li oni ti koji svojim porezima plaćaju tiraniju demokratskog ustrojstva, koji svojom posvemašnjom poslušnošću jamče jednakost i ravnopravnost 'nazbilj' i 'nahvao' promišljanja? Zbog te se šutnje 'nahvao' ljudi obrušavaju na strance, invalide, posrnule… Doduše, gađaju ih samo riječima poput njihovih političkih uzora, ali te su riječi često poput puščanih zrna. Ne čine to nepromišljeno. Tek ako naslute da je njihova žrtva ostavljena na vjetrometini, pustopoljini gdje se može kamenovati… ali zar nisam bloger-ici 'Nisi' sve rekla?
Ponizno spuštene glave pred 'nahvao' blogerima kojima nikako ne želim uskratiti gostoprimstvo jer u tom bi slučaju bila jednakoumna poput njih i ne bi za to što se odvija u utrobi blogova, u komentarima. „e, to je život!“
Jer život je 'čupav i dlakav' kao što veli jedna uzrečica i ja ga se ne želim odreći kao takvog ni sakriti pod stakleno zvono makar se pod njem krio raj nebeski sa isključivo 'nazbilj' dušama…
Ali ni ne odričem nikome pravo da tako učini!
PS
Tek u ovom slučaju za one koji su prije bloger-ice 'Nise' odlučili ne zavirivati u komentare pa, da bi posve razumjeli o čemu govorim, prenijeti ću još samo komentar bloger-a (kojeg u sebi zovem 'kameleon čednomorac' jer ubija sve čedno u meni obzirom da stalno mijenja 'nick' valjda kako bi stekli dojam da ima puno istomišljenika?), a inače ga smatram toliko malovažnim da bezimeno citiram riječi iz komentara mog prethodnog posta:
„Jedno je otići, a drugo biti gonjen. Oni koji su otišli, a lagali su da se ih gonilo (moja opaska: srednji rod kao da je riječ o stoci) su neljudi. Oni su koji su i Oluju i Bljesak zvali zločinačkom. (moja opaska: pretpostavljam da misli na politikante koji ni rat koji spominjem ne zovu. Domovinski rat.) Meni ovdje nije jasno od čije si ti imala strah, od hrvatske strane sigurno to nisi mogla imati. (moja opaska: ne plaše me ni 'nahvao' ni 'nazbilj' ljudi što je jedina podjela koju priznajem za ljudski rod) Objasni to bez filozofiranja. (moja opaska: Ah kakav đentlmen – glupa plavuša koja promišlja?!)“
Stvarno o čemu razmišljam? Da li o tome da za razgovarati sa pojedinim 'nahvao' ljudima da se moram se spustiti na nivo neandertalca? Da s tupanima treba oštro? A treba to znati, zar ne? Da li takvo što zna glupa plavuša? Problem je u tome što se znanje ne treba učiti na greškama nego na grješnicama. I kamo nas to vodi? Dovodi nas do spoznaji da je netko je rođen da stvara probleme, netko da ih rješava, a netko je rođen problematičan ili kao problem sam po sebi. Ali problem na stranu: ja imam tepih ispod koga svaki problem stane. Mene pometanje pod tepih niti vrijeđa niti ljuti. I znam da pas ne zna mijaukati, da mačka ne zna kukurikati, a pijevac ne zna lajati. Pa, ah da: „e, to je život!“ u kome 'svaki problem ili loš primjer može poslužiti za zaboravim puno groznije i zlokobnije događanje' u vlastitom životu, a zbog čega sam, sve u svemu, zahvalna onom 'nahvao' bloger-u. Skrenuo mi je misli daleko od rečenice korištene za naslov.
„E, to je život!“ – čujem te, dobro te čujem blogeru 'NF' kako to ponavljaš smiješeći se, a znam i da bez grijeha nema osmjeha!
- 14:03 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
petak, 27.12.2013.
Taj moj užas zbog djeteta otrgnutog mi s njedara u začetku, samim povojima Domovinskog rata dok još nitko ni slutio nije kako će se razviti kroz vrijeme što me je surovo učinilo surovom prema sebi samoj
Često prosim na toj stazi, – stazi vremena, stazi prolaznosti, stazi zaborava, – na taj način tjeram iz misli snoviđenje o rađanju.
Više ni sama ne znam kakvu milost očekivati?!
Nadala sam se smrti, a nastavila patiti u našem nemilosrdnom svijetu.
A čemu sam se drugom mogla nadati poslije svega?
Možda je to pitanje odgovor na komentaru štono mi ga je postavila bloger-ica 'annaboni' kad kaže:
„Razmnožila si riječi u poetsku zbilju ranjene duše. Zašto mislim da si ranjena ako nisi, zašto mislim da ti je slika tužna , a možda nisi? Zašto si se, na kraju kraja, depersonalizirala dajuć' nagovještaj žene-sjene?“
Taj moj užas zbog djeteta otrgnutog mi s njedara u začetku, samim povojima Domovinskog rata dok još nitko ni slutio nije kako će se razviti kroz vrijeme što me je surovo učinilo surovom prema sebi samoj – pa dok koračam sred obeznađenog mnoštva ulicama grada u kom sam se zatekla daleko od rodne grude ni sama ne znam iz kog razloga, – postajem svjesna da je loša kob odavno upisana u ljudsko biće.
Dugujemo je nekom zaboravljenom pretku.
Ne može se poraziti ni ustrajnim ni trpeljivim prihvaćanjem sudbine.
U stvarnosti takva je moja zbilja. I postalo mi je nemoguće izmaći joj.
A što ukoliko svemirci paralelnog, nematerijalnog svemira gdje nema materijalnih oblika ali bića u njemu su anđeli i demoni, i što ako ta dobrohotna i zla duhovna bića 'svemirci koji jedu osjećaje' stvorenja iz materijalnog svijeta, na Zemlji uzgajaju ljude istovjetno čovjeku koji uzgaja voćke u voćnjacima, žito na poljima, kupus na njivama, lozu u vinogradima, ovce na pašnjacima, stoku, svinje, perad...? Njima su ljudi tek stvorovi isto kao što je čovjeku govedo ili kukuruz plod prirode i plijen hranidbenog lanca. Koji je to drevni mudrac izjavio: „Kako dolje na zemlji tako i gore na nebu“? Pa što ako je planet Zemlja štala za mužnju krava ili puka razbibriga? Uostalom zar i plemenit i zao čovjek za ukras ne sadi cvijeće u vazama s humusom iz 'uzgajališta' kalifornijskih kišnih glista, a sa psima i sokolovima 'surađuje' u lovu pa u cirkuskim predstavama 'obučava' životinje za vlastitu zabavu, potrebu i razbibrigu te 'odrubljuje' jelke u šumama zbog kićenja božićnog drvca?
Čim to pomislim, zastanem pa bez ikakve zamisli promatram put kojom se čovječanstvo uputilo i slijedim ga. Uranjam u neprozirnu sjenu večeri i pričinja se, kanda nestaje u mraku besmislenosti i… i malo-pomalo navikla sam na okrutnost vremena i mjesta gdje živim mada se i nadalje osjećam strankinjom.
Ah da, draga moja bloger-ico 'annaboni', ja sam sjena bez mesa i krvi, ne-zamjetana.
Ah da, draga moja bloger-ico 'annaboni', kao da meni je živjeti tako jednostavno, lako kao kada zaklope se oči…
Dok mi prilaze drugi neki prolaznici, zbog tih takvih mojih riječi da osjete samo postojanje sebe, svoje ozračje, svoj odraz u toj sjeni mene ili… ili ipak plod vlastite uobrazilje – da vide bilo što – ili: da vide sve drugo osim mene.
Jer…
Jer ja ipak samo tek sam neprimjetna, samo tek: ah da, ja tek sam: sjena. I ne treba odgovarati na pitanja moga duha, već na lošu sliku, sliku što se sama stvara, sliku žene, neprimjetne koja je tu ne-zamjetna mada nepoznata postoji i živi.
Ah da, draga moja bloger-ico 'annaboni', ja sam ta: žena u sjeni. Ja sam izbjeglica od strahota rata. Posljedica Domovinskog rata. Više od dvadeset godina krijem se u gužvi, u gomili, među mnoštvom. Moj je duh odlutao daleko od moga tijela vlastitom stazom.
Ali avaj, na toj stazi ima mnoštvo i drugih prosjaka koji su bili još veća sirotinja od mene.
Bez ičega su pa pohlepno pružaju prazne dlanove, a ja, iz svog srca bez nade, samilosno ispuštam u njih kap otrova.
Odjekne nijemi vrisak mog i samo mog bola.
Puštam ga čim uvečer izađem na ulicu.
Kad ugledam prolaznike kako kaskaju prema meni da me progutaju pohotnim pogledom, glupu plavušu, ispruživši svoje šapice, znojnih očiju, čini mi se da se susrećem sa… ne, to se o tome ne može govoriti.
„Koja je razlika između pametne plavuše i 'letećeg tanjura' kojim svemirski pastiri dolaze u obilazak svojeg gospodarstva? 'Leteći tanjur' je viđen!!“
Postoji samo jedna utjeha… sasvim blaga. Po njihovom pogledu znam da sam ipak živa i postojim. Sada kad sam izliječena, kao pozdrav životu bolno kriknem i isti čas započnem razgovarati sama sa sobom. Poput glupe plavuše u teretani pred kojom nabildani skine majicu i napinje mišice pokazujući koliko je divno razvio mišiće
„O, kako divno mišićavo tijelo,“ kaže glupa plavuša.
„To je 100 kila dinamita,“ hvali se nabildani pa skine gaćice, a glupa plavuša ni pet ni šest već bjež' vrišteći. Nabildani potrći za njom i čim je dostigne upita radi čega je pobjegla.
„Uplašila sam se od toliko dinamita, a tako kratak fitilj!!“
To je uzdah olakšanja, ta glupa plavuša, zar ne draga moja bloger-ico 'annaboni'?
Hip izdisaja pa udisaja života u vrisku, u kriku pa kratkom solilokviju misli što ih ne želim i ne mogu izreći u dugom-dugom međuvremenu ostatka dana i noći dok mlitavo prihvaćam ono svakodnevno. Kažem mlitavo, mada sam danomice odsutna duhom.
- 11:45 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
četvrtak, 26.12.2013.
To moje snoviđenje: kao da promatram ženu, neku drugu ženu koja nisam ja, a ona se prisjeća zatočeništva u logoru gdje je nekoć rodila dijete otrgnuto joj s njedara
Pružam ruke željne božjih milodara.
Ništa. Ništa. I opet ništa.
Dižem pogled. Gledam u visinu. Nema bumbara. Ni leptira. Ni pčela.
Zaboga, na nebu nema ni procvalih livada ni vreve života. Jedino oblaci.
To su neopipljive krošnje nebeskih stabala nagurane u beživotnu prašumu, a bestjelesne grane njihovog čudesno mekog zagrljaja usahle su, jalove i bez plodova.
Između njih tu i tamo izviri pjegavo božje lice osuto zvijezdama.
O ne, neće me ponovno zaslijepiti. Već se je dovoljno blještave prašine sleglo iza padajućih zvijezda dok umiru smrtnici. I ja sam ispod istog tog svoda različitim putovima lutam od hrama do hrama uzalud ištući milodare od Boga.
Obuzima me tuga, bijeda, poniženje, jad i ogorčenost. U ustima nijeme riječi molitve ugašenih nada postaju uvrede, a u očima, – već odavno presahnulim i bez suza, – zgasnuo je pravedni žar vapaja za darovima s neba. Sita sam nebesa.
Radije ću se prepustiti prosjačenju milosti svjetovne ljepote – u preostalim večerima koje moja izmučena duša još uvijek provodi na svijetu – pa se umiješati u gužvu rijeke prolaznika što protječe ulicama grada gdje sam se zatekla u nekom trenutku svoje smrti i, prije nego moj zlosretni život napokon zauvijek skonča, pomislim pa pođem u sramežljivo predvečerje nekom sasvim svojom stazom vlastitog bivstvovanja što traje već više od dvadeset godina: to moje snoviđenje kao da promatram ženu, neku drugu ženu koja nisam ja, a ona se prisjeća zatočeništva u logoru gdje je nekoć rodila dijete otrgnuto joj s njedara…
Slučaj vam u prvi čas predočava – „dragi moji blogeri“, „mili moji blogeri srca punog ljubavi“, „blogeri plemenite duše“ – karikaturu saborskog zastupnika. Izbuljene oči. Biblijsko ime. Glas 'uvijek zelen' kao graškova juha. U džepu sakoa uvijek nosi maramu za brisanje naočala. S koje god strane ga osmotrili uvijek isti krajolik: kipuća žuč gnjeva, isijavanje pravednika, borac prihvaćanja različitih mišljenja, krvnik krvožedan krvi gramzljivih pohlepnika. Kiseli se već toliko dugo da je sladunjav. Zrela GMO kruška lišena vitamina. Šarene plastične vrećice kojim je vjetar okitio drvored kao Božićna drvca.
Ženke dvonožnih bića, u prošlom su mileniju, dvaput oplođene kozmopolit-socijalističkim svjetonazorom, a onda opet sad u trećem mileniju. Nosile su ga kroz veliko ujedinjavanje proletera svih zemalja u žutim, crnim i bijelim utrobama. Davno prije današnjih dana sa svog je saborskog mjesta, taj saborski zastupnik biblijskog imena, zavapio:
„Jer saborskim su zastupnicima ukinuli besplatnu tiskovinu pa kako ću sada saznavati o nepravdama kad od bijedne saborske plaće nemam za kupnju novina?“
Opet će me bloger-ica 'Brigita3', bloger 'spasonosno' i anonimni čitalac 'Riki' zbog moje žalopojke od pregolemih patnji optužiti da poput spomenutog saborskog zastupnika 'biblijskog imena' tražim 'kruha bez motike'. Samo moja je dvojba nedoumica stradalnika Domovinskog rata. Moj pogled na vlastitu nevolju projicira se na traženje neizmjerljive sućuti ljudskog srca. Moj vapaj, usklađen s majušnom sjenkom glupe plavuše opija. Glupa plavuša koja uđe u apoteku i pita:
„Imate li test za trudnoću?“
„Imamo.“
„A jesu li pitanja teška?“
Osluškujem grmljavinu gdje drugi čuju samo cviljenje. Glupa plavuša izjuri van iz stana čim zagrmi jer misli da je bljeskalica fotoaparata Boga koji snima slavne osobe. Pozornica je pretijesna. Glupoj plavuši treba nešto veće pa tu pozornicu diže u zrak 'paklenim strojem'. Publika je drogirana. Glupa plavuša je drži na uzdi i bezuspješno pokušava prihvatiti svjetonazor blogera 'spasonosno'. Glupa plavuša koja ne želi bojati kosu u crno radi stjecanja vještačku inteligencije.To je moj nepatvoreni duh glupe plavuše koju sanjarenje preobražava u glumicu za dokumentarni film u kom bloger-i i anonimni čitatelji ostavljaju dojmove u komentarima svakodnevnog posta mene: glupe plavuše. Oni su mnogoliki i nepogrješivi. Svi imaju svoju ulogu: klaun, žongler, mađioničar, svećenik, bludnik, šarlatan…
U jednom od nastavaka glupa plavuša čak posjeti zavičaj blogera 'spasonosno' ulazi u seosko dvorište krcato peradi pa gorke suze lije zbog sirotog bolesnog pijevca koji nije u stanju hodati na vlastitim nogama te ga čitav dan kokoši nose na leđima da i on kljucne poneko zrno. To je kao da se glupa plavuša pokuša približiti Bogu jer 'spasonosno' je dušobrižnik koji propovijeda riječ božju – nikad nije ni bio ništa drugo. Zato iskorištava odaziv mnoštva u komentarima mog blog-a, odazivom koji nadmašuje u 'petnaest dana prije Božića' dugogodišnja posječenost njegovom blogu. Ali glupa se plavuša ne ljuti zbog zloupotrebe blogera 'spasonosno'. Ne može se ljutiti na psa ako ne mijauče, pijetla ako ne laje, mačku kad ne kukuriječe. Nitko, pa ni glupa plavuša ne može iz svoje kože niti pobjeći od vlastitog prosuđivanja kao kad joj bloger ' kalorijski restoran minus40kg ... dražeN' kaže: „Znaš li da tko se hrani po mom restoranu izgubi 4 kilograma po obroku!“ pita ga: „Hoćeš li da ih potražimo?“ i koga bloger 'Dnevnik toka misli' citira riječima: „Pišeš ozbiljno, a kao što kaže dražeN "pisati ozbiljne komentare nepoznatim ljudima je greška u startu", zato te samo čitam.“
O mom životu stvarat ćete mišljenja što ćete ih morati odbaciti da bi stvorili druga mišljenja koja ćete opet promijeniti iz razloga što sam ga navela: užarenim kliještama trebam izvlačiti iz sebe to bolno prisjećanje pa ne mogu jednostavno i jezgrovito poput sadržaja božićne čestitke što sam je opisala kao što bloger 'Ribiz' u svom komentaru navodi.
„Odličan crtić, a bome i posve doslovan opis.“
Možda će tek za tjedan ili dva, otkriti 'posve doslovan opis' na takav način jezgrovit od te jedne po jedne rečenice nabodena pribadačom kao iscjedak umjesto naslova (što ću ih neko vrijeme stavljati tako), a za koji blogerica 'Lilianke' u jednom od svojih komentara veli.
„Moram ti reći da su već i tvoji naslovi sami za sebe zanimljivi i ponekad dovoljni kao takvi... kod tebe se miješa muka i uživanje, ne volim komentirati, ali svraćam... “
Kad ih puno kasnije povežete svojom grubošću nazrijet ćete vrelo moje patnje koje žubori vriskom do nebesa, a zatim zavlada šutnja poput smrti.
- 16:33 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
utorak, 24.12.2013.
Dragi prezaposleni roditelji koji, ako već rađate djecu da "sebi ispunite najveću želju", onda svom djetetu osigurajte najpotrebnije: SEBE (barem tijekom Božića)!
Čestitam Božić i sretna Novu 2014. godinu
od srca, čestitkom, ovdje kliknete link što kao da, za laku noć nakon koje treba svanuti zora ostvarenih snova i najljepših želja, priča priču koja može poslužiti vama dragi prezaposleni roditelji koji, ako već rađate djecu da "sebi ispunite najveću želju", onda svom djetetu osigurajte najpotrebnije: SEBE (barem tijekom Božića)! :
Nebom među zvijezdama krivudaju saonice Djeda Božićnjaka, a u tlo je zaboden badrljak ivera pokošene grane grma. Tu polaže tikvu pa je okrene prstima tako da izgleda kao u 'noći vještica' ljudska glava na panju krvnika – Veliki Kosac – Smrt uzima svoju kosu i zamahne pa, gle čudo, ne kao žetelac već udara kosom kao štapom za golf. Tikva odlijeće ka nebu u stilu golf-loptice i pogađa ne u rupu svemirskog bezdana već paket na rubu poklonima krcatih saonica Djeda Božićnjaka. Dar pada s neba, pada kao kad se ptica posere u letu pa ako čovjeka pogodi govno, tako barem veli ljudsko vjerovanje, posranomu će se dogoditi: sreća, nešto lijepo, neočekivano. Ispunit će mu se želja! I tako se zbiva: dok dar s neba pada i pada Veliki Kosac iliti Smrt likuje. Pleše ples: „Jest' pogodak! Jesam te skinuo, jesam te, jesam te, jes' majstore je-je-je-je, jejejeje , hipi-hura velemajstore.“ Ali odmah zatim, čim se dar s neba strmoglavio, sručio na glavu Smrti je i kao što se veli 'gdje on tresne tamo ne niče trava', tamo gdje se darak s neba stropoštao tamo je teški kovački nakovanj od zlata na kome su iskovane sretne potkove sobova iz zaprege saonica Djeda Božićnjaka spljoštio Velikog Kosca iliti Smrt u palačinku od koje ostade iscijeđena tek kap ništavila i ništa više.
Veselite se ljudi i još jednom: čestit vam Božić i sretna Nova 2014. godina!! A nadasve blogerima koji se javljaju u komentaru u blog-u »apistia«:
Andrea-Bosak njezin svijet je samo to što stane u njezino veliko srce i ona mi je prva zaželjela dobrodošlicu, a zatim ću nastaviti abecednim redoslijedom:
Anima Sinistra
annaboni
astrosailor
bellarte
Be Witched
blogdogg
bocacciozg
borivoj
borut
brigita3
brod u boci
crossroadsoflife
Čuvarica pinkleca
Damir'S
deadly
Domaći vicevi
Don Branko
donin svijet
Dnevnik toka misli
durica
20 do asa
ed hunter
Edo
Ema
E.P.
Euro
fra gavun
Hola Hoop girl
Indijanka vegetarijanka
kalorijski restoran minus40kg ... dražeN ;)
križar
kulerica
Lilianke
Lion Queen
Lou Salome
magle dolaze
malo ti malo ja
maslinapjesma loza
More ljubavi
Na_Kauču
nečmenjanka
NEMA RAJA NA ZEMLJI
nevaljalemisli
neverin
NF
Nisa
obadzo
osvrtanja88
pametni zub
pero u šaci
propheta nemo
Scirocco
sjedokosi
sewen
spasonosno
Valcer
wall
Zvonka
Zaista.tu
te zatim i svima ostalima koji prate moje svakodnevne ispovijedi, a anonimno se jave pod pseudonimom ili kako se sad kaže nick-om: 'Ćiro Blažević', 'Maks' i 'Riki?'
ili ne jave mada čitaju…
( nadam se da nikoga nisam preskočila, a ukoliko jesam, neka mi oprosti – nisam to učinila namjerno, jer među vama se osjećam kao da sam dobila novu obitelj u kojoj ponekad zaiskri, ali prevlada ljubav i razumijevanje. )
PS
S ovim završava 'prvi dio' ovog mog »Rata i mira«, romana kakav moj život stvara. Taj 'prvi dio' nazvat ću „PETNAEST DANA PRIJE BOŽIĆA“ jer, ako je točan broj objavljenih postova »apistie«, počevši od srijede 11. 12. 2013. u 19. 51. sati, petnaest je broj mog svakodnevnog pojavljivanja. O nazivu za 'drugi dio' još ću razmisliti. Imam na raspolaganju čitav Božić do 'Štefanja'. Možda: „POSLIJE BITI ILI NE BITI“?!
Apis Mortelo
- 16:07 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
Najteže je biti čovjek. Većina je to shvatila, pa se i ne trudi
Što li znači naglo prekinuto snoviđenje rađanja?
Je li to san iz kog se upravo budim ili zamre sjećanje na javu?
Niti san niti java, nego slika kakvu mašta stvara o tome što se stvarno zbilo. Volim pričati o ovom svom ludilu. Slutnja gubi privid. Ogoljela do kostiju postaje stvarnost. Zaboravljanje boli koju ne mogu zaboraviti. Riječi koje zapisujem o njoj, poput bajke smiruju čamotinju, kao iz priča o životu nakon života kad duša pacijenta pod narkozom napusti tijelo u operacijskoj dvorani te negdje sa visine stropa promatra i sluša kirurge dok operiraju te čim ga povrate iz nesvjesnog stanja, opiše napuštanje pa vraćanje u vlastito tijelo. Kao pitanje: Ima li života poslije života?
Život u meni otkucava kratkim trenucima.
Čovjek je san, zar ne, a trijezan razum ništavilo?
Zar ne osjećate hladni oštricu ništavila u srcu, taj trn istine što razapinje naše meso?
Zar ne osjećate sa svakim korakom kako bol raste i ipak… ipak je istina samo san, zar ne?
Uvijek iznova praznim krhku posudu svojih čuvstva nijemo naričući dan za danom stihove žalopojke, a usud je neprestano puni svježom tugom. Na dodira nijemih jadikovka moje maleno srce širi se u zaboravu, muca nečujni i nejasni izraz. Olakšanje nalazim uranjajući u mnoštvo. Prepuštam se gotovo općenitom, pomalo neprikladnom promišljanju. Odudara od mog smušenog i grozničavog stanja.
Klica i dašak života koju slutim u sebi. Pogled u prazno mjesto, tamo gdje je još nedavno postojao razlog, sasvim obični smisao, za život. Čudno kako još uvijek u srcu osjećam ljubav kao bogalj odrezani ud. To je isti dio tijela, isti plod iščupan iz moje utrobe, isto dijete koje nagoviješta demon boli naglo prekinutog snoviđenja.
Samo moje iskustvo nije bilo baš isto takvo. Samo naglo prekinuto snoviđenje kao da je zatišje pred buru – javio se poslije. Samo tako, odjednom, puno-puno kasnije izronila je ta slika u mojoj glavi, a da nisam znala je li to san ili sjećanje koje mi se stvarno događalo kroz život. Samo ništa nije samo. I kako nitko ne žudi za samoćom ni ja to ne želim. I onda odjednom ta ogromna količina seksa dok mi prilazi, dok zakopčavam sako, dok pogledava sat na ruci, dok mi se smiješi odsutnog pogleda. Zaustavim ga. Pitam ga koliko je sati. Kažem da nemam sata, a onda iz mene provali naprosto ovako:
„Ah, dobri moj gospodine imate li trenutak vremena?“.
Klimne potvrdno glavom, a ja nastavim:
„Možda biste, dragi moj gospodine, bili tako ljubazni pa me uvedete u neku kavanu. Ja nemam novaca da nekamo sjednem. Oprostit ćete mi, dragi moj gospodine, ali imali ste tako ljubazno lice. Odmah sam znala da imate dobro srce moj dobri čovječe.“
Na to mi se on nasmiješi, čudnim napola sluđenim smiješkom koji kao da kaže: „Ne moraš se truditi da me dovodiš do ludila, već sam dovoljno blizu da mogu sam pješice,“ a ja nastavim:
„Možda biste mi nešto mogli savjetovati ljubazni gospodine. Potpuno sam sama na ovom svijetu… Bože moj, kako je strašno nemati novaca…“
Ovo „dragi gospodine“ i „ljubazni gospodine“ i „moj dobri čovječe“ i tako dalje dovelo ga je na rub histerije. Glupa plavuša opet u očima pravog muškarca, ta ima pizdu. U očima ovog gospodina vidi se da zna da sam ja glupa plavuša koja kad se skine dogola onda je u radnom odjelu jer mu je jedna glupa plavuša poslala u koverti nekoliko dlaka odozdo, glupa plavuša poput mene – divlja ždrjebica koja njuši užitak u vjetru. Na svakom se brežuljku zna kurvati, – a ponekad ispod stola u boljem restoranu gdje stolnjaci dosežu skoro do poda ili u zahodu kafića. Legla bi na zidić pored gradske fontane, podigla suknju i draži se kažiprstom. Koristi banane, krastavce, patlidžane i boce od cocacole i malog piva. U čitavoj maloj lijepoj našoj domovini nije za nju bilo dovoljno velikog muškog spolovila. Ni jednog jedinog. Domoljubi bi ulazili u nju i tamo se skvrčili. A glupa plavuša željela nije željela da muškarci mažu onu stvar mažu kremama kakve im nude trgovački lanci da produži onu stvar jer prema cijeni, izgleda da bih imao onu stvar na dug prije nego dugu onu stvar među nogama. A glupa plavuša želi onu stvar koja se može odista rastegnuti, vatromet koji unutra praska u tisućama boja, stalaktit ili stalagmit u svojoj pećini koji se ne topi poput ledenjaka. Ona bi vam odsjekla onu stvar i zadržala zauvijek u sebi, ako bi joj dopustili. Jedna glupa plavuša od milijardi na ovom planetu! Nepatvorena u genetskoj modifikaciji suvremenog svijeta i nema takve DNK analize i sinteze koja bi je uspjela klonirati. A bila je i pomalo lažljiva ta glupa plavuša koja sam ja, a koja nikada nije nosila sat na nozi da ide ukorak s vremenom niti se posipala čilijem jer se pravi ljutitom. Bilo mi ga je i pomalo žao, ali morala sam mu se nasmijati kanda su mi kockice leda upale u vrelu vodu i nisam mogla da ih pronaći. Nasmijala sam se i trepnula očicama., a zatim se i on nasmijao, sablasnim, kreštavim smijehom. Promuklim. I potpuno neočekivano nastavio kikotati, uhvatio me pod ruku i pošli smo u najbližu kavanu. Još je kikotao kad smo ulazili.
„Moj dragi gospodine.“ počela sam opet, „vi možda mislite da vam ne govorim istinu, ali ja sam dobra djevojka. Potječem iz dobre obitelji, samo,“ i ovdje sam se nasmiješila onim istančanim smiješkom lelujajući usnama i uzdižući obrvu pozorno ga gledajući u oči. „samo sam toliko nesretna što nemam s kim da sjedim malo u kavani, ugodnog društva, da sjedim s nekim na nekom mjestašcu gdje bi vodili uljuđeni razgovor.“
Nato se nasmiješi. Nije mu drugo preostalo – izraz koji sam koristila, šašavi izgovor, luckaste plavuše, suludi smiješak i upitno podignuta moja obrva dok ga pozorno gledam u oči…
„Slušaj,“ progovori odjednom. „Što zapravo želiš?“
„Rekla sam, ljubazni gospodine“ odgovorila sam, „tražim ugodno društvo dobri moj čovječe.“
„Pa si prema tome mene našla?“
„Da,“ odgovorila sam smiješeći se i opet trepnula očima pretvarajući se da sam sramežljiva.
„Ti valjda znaš neko zgodno mjesto gdje bi me mogla odvesti,“ rekao je mada se u njegovim kretnjama nije moglo primijetiti da namjerava poći sa mnom. Više kao da mi olakša da brže pređem na stvar, da uštedi vrijeme za ionako predugačku predigru, da ubrzamo pa da mu otkrijem svoju namjeru.
„Ah dragi moj ljubazni gospodine,“ rekla sam s prijekorom u glasu kao da je uradio neopisivu pogrešku: „Vjerujem da to niste mislili ozbiljno. Nisam ja takva cura. Vi mora da se samo šalite, jasno mi je to. Vi ste tako ljubazni, dobri moj čovječe. Imate ljubazno lice. Ne bih se usudila priči nekom grubijanu ovako kao vama ma koliko god bio otmjen na prvi pogled. Odmah svašta pomisli…“
Nastavila sam neko vrijeme u tom stilu. Dresirala sam muškarca, (do novca žensko uvijek može doći bez onog što se podrazumijeva 'nema kruha bez motike', a da pritom ne obavlja 'najstariji zanat na svijetu')! ali ne ni zato što sam glupa plavuša koja volim samo pet životinja: kuna u džepu, lisica oko vrata, gepard u garaži, tigar u krevetu i majmun koji sve to plaća. I nisam držala tenisice u kavezu jer na njima piše 'puma' niti skakala s mosta u rijeku jer su mi govorili da sam dobra riba niti držim vodu u tajicama da mi ne ugine ribica. Ja samo kanda sam glupa plavuša koja ide ulicom u majici na kojoj piše „I AM STUPID“ pa zaustavlja gospodu po ulici i pitala ih:
„Oprostite, što znači I AM STUPID?“
„JA SAM GLUP!“ odgovore oni, a ja očajavam i patim:
„O bože zar je svatko koga pitam tako glup?!“
U međuvremenu je poslužitelj primio narudžbu i donio nam piće. Ja u takvim prigodama redovno pijem deci crvenog vina. Vino spada u sirovu hranu jer u njemu nema ničeg termički obrađivanog. On je u jednom trenutku izvadio novac i stavio ga na stol. Htio me se na brzinu riješiti, ali ja mu nisam dopuštala da me ostavi samu. Bojala sam se, nisam htjela biti sama, a opet… Nije bio načistu ako sam vrlo lukava ili posvema naivna – što je svakako teško raspoznati. Rekao mi je neka ja platim, a ostatak zadržim, na što sam ga zgrabila za ruku i prinijela je usnama. Bio je van sebe od zaprepaštenja, Znam da je osjetio da izvuče novčanik i da mi sve što ima u njemu, toliko je bio dirnut mojom luckastom gestom, ali ipak nije izgubio glavu. Ipak novčanica je bila dovoljno krupna da ono što preostane od nje bude znatno više nego ispadne da zarade službenice u jednom danu, ako bi njihovu mjesečnu plaću podijelili sa trideset. Dok je odlazio mahnula sam mu rukom kroz izlog. U njegovom nesigurnom hodu vidjelo se da se zbog onog „dragi ljubazni gospodine… vi ste tako dobar čovjek i tako dalje“ osjeća kao svetac, a i u meni je iznutra kovitlalo jer što je to dobro djelo ako to nije u čovjeku potaknuti dobrotu?
Najteže je biti čovjek. Većina je to shvatila, pa se i ne trudi. I dok trošim tako zarađene novce na poneku čašu s deci crvenog vina promatram okićen i blještav grad kroz izlog u jeku razgovora četiri kauč revolucionara (sjedokose gospode koji će predvečer na kauču sa svojim boljim polovicama napeto gledati 217. epizodu sapunice), ali sada, ovdje, za kavanskim stolom već peti puta pokreću državni udar jer zaboga, zemlja se stvarno zagadila! Gdje god se okreneš, sve gad do gada! A to još potkrjepljuje i crna kronika. Na repertoaru je iskustvo domaćice koja je zbog dosade ubila muža i pojela ga.
Istovremeno poštar je uzeo dnevni odmor pri raznošenju čestitki pa udvara konobarici.
Kroz izlog promatram užurbane prolaznike koji bezglavo jure ulicom jer su samo načas skočili s posla da obave na brzinu nešto u gesti od službenika gradskih dušobrižnika koji su strašno zaposleni, puno rade – neprestano taj javni interes: Što li će biti s brižnom kulturom zaštite okoliša kada se skine i ogoli do kraja šume zbog jelki koja su stanište za ptice gdje svijaju gnijezda, njihov dom, a trpeza vjevericama dok beru češere…?
Jadikovka je poput pjesme u prozi što je izričem u svojim mislima odlazeći i dolazeći u postelju pored svog voljenog koji nikad neće s drugim muškarcima razmjenjivati jednu pomalo šaljivu rečenicu kakvom običavaju reći drugi muževi u muškom društvu 'savjetovati' ženiku:
„Tebi je dosadilo da sam pereš suđe pa se ženiš, a ja se iz istog razloga rastajem. “
Odjednom me obuzima čežnja za njim pa žurim kući. Danas iznimno mogu pa koristim javni gradski prijevoz. U autobusu jedan gospodin, koji je neko vrijeme sjedio pored mene, ustaje i ponudi pravoj staroj koki, (stara koka dobra juha!) slobodnu stolicu da sjede pored mene. Prave ženske, prave stare koke ne vjeruju drugim ženskima ako im kažu da lijepo izgledaju, više vjeruju prezrivom pogledu ispod obrva i odmjeravanju od đona i pete štikle do trepavica. Jedna od onih dobrih duša poput bloger-ice 'brigita3' koja u komentaru mog jučerašnjeg posta kaže:
„Ono što sam još jednoj blogerki, koja me veoma podsjeća na tebe, napisala u komentaru, ponavljam i tebi: Manje sanjari a više delaj. U današnje vrijeme kada nestaju ljudi nije dobro biti samo sanjar. To ostavi za svoje slobodno vrijeme. Pozdrav i sretni ti blagdani. “
Ali ova 'stara koka dobra juha' u gradskom autobusu onom dragom gospodinu koji joj ustupa stolicu da sjedne pored mene odmahujući glavom odgovara kroz ljubazan osmijeh
"Neću pored nje. Ona bi me još će mogla zapitati "Hoćemo li negdje poslije izaći?"
Ali ne želim dalje raspravljati o ovim balastom duha epohe o lezbijkama i homoseksualcima. Od nje mi još samo paradentoza nagriza desne i pametni zub, pardon blogera 'pametnog zuba' koji me u mom jučerašnjem postu tješi:
„pisanje je, mislim, potreba, nije potrebno u nešto vjerovati da bi čovjek pisao. lijepo je objaviti knjigu, držati je u rukama i listati ali koja je konkretna svrha toga kad je i blog vid objavljivanja?“
Ali knjiga je knjiga dragi moj blogeru 'pametni zubu'.
Uostalom „krasna moja bloger-ice, pravi anđele“, „dragi moji ljubazni bloger-u“, „divni moji bloger-i plemenite duše“ bi li itko od vas kupio moju knjigu pa da je nekim čudom objavim kod onih što se na Internetu reklamiraju da besplatno izdaju, (recimo: UniBook)?
Apistia!
Ne vjerujem, sumnjam da bi.
Ne, naravno da ne bi jer kao prvo sve mogu tu pročitati besplatno, a drugo: moja pjesnička patnja jer nema ni jedne jedine mudrosti ni truna od neke rečenice koja bi potakla nekog da moje izričaje kupi i drži među knjigama akademskih punoglavaca koji mudro zbore probranim pametnim izrekama kao da su im kroz čmar pa na usta nabili dršku metle i izvjesili ih kao dekoraciju „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića.
PS
Obzirom da je danas badnjak nešto kasnije stavit ću i svoj sutrašnji 'post' – božićnu čestitku!
- 10:24 -
ponedjeljak, 23.12.2013.
Déjŕ vu: Na Zemlji je sve više stanovnika, a sve manje ljudi
Nedjelja. Tumaram ulicama. Koračam rijekom ljudi.
Na svom putu nikog nisam susretala – tek sluge i sluškinje zle kobi.
Sedmi se dan umnaža jednolični dan ljudskog bivstvovanja na ovom svijetu.
Jučer, danas, sutra. Sluganske kategorije opetovanja. Gotovo bez ijedne razlike.
Plijesan vremena na pročeljima zgrada pored kojih prolazim. Pepelom ih je posula povijest.
Djeluje umirujuće u poredbi s dražesnim očajem razorenih ulica grada što mi pruža utočište. Kao pustinja prahu pijeska.
Nebo pokriveno purpurnim oblacima koji se prelijevaju u boju tamnog indiga kao pozadini krošnji drvoreda čije crne grane gestikuliraju kao mjesečari. Mračna, sablasna stabla kojima su debla poput pepela od cigara. Veličanstvena tišina, spušteni kapci, zakračunati dućani, tu i tamo ugašena žarulja ulične rasvjete. Stroga, gotovo odbojna pročelja, zamrljana samo sjenama naškrabanih grafita koje povezuju sjenke koje bacaju grane ogoljele od lišća.
Dok prolazim tim ulicama što dalje od središta okićenom za predstojeće blagdane podsjećam se na ono što pišem na blog-u – tu pišem najluđe štivo koje sam ikada sročila. Svatko tko misli da je poražen, bez nade je i bez ikakvih sredstava može ohrabriti moj primjer. Nosim u torbici običnu olovku, šiljilo, gumicu i bilježnicu. – to mi je sve oružje. Zapisujem sve što mi se dogodi i što mi padne napamet imalo to smisla ili ne. Nakon što to kasnije prepišem za novi post na blogu legla bi na postelju pored svog voljenog i, širom otvorenih očiju buljila u mrak kao da pokušavam odgonetnuti svoju budućnost. Neprestano ponavljam u sebi: ako je neka žena očajna i iskrena kao ja, voli svim srcem muža s kojim živi u podrumskom stanu, ako je spremna za odricanje i ne dvoji da li biti ili ne biti punog stomaka i praznog srca ili praznog stomaka i punog srca? ako izlije svoju krv na papir, ako prožima bilješke svojih razmišljanja svojom potrebom i čežnjom – onda joj nitko ne može odoljeti. Najgora žena, najbezvrednija žena, najbedastija žena mora pobijediti ako istinski osjeća. Nitko se ne može oduprijeti daru iskrene ljubavi.
Kažem da je moj duh zaokupljen takvim mislima, ali to nije istina. Još prije, nakon što sam sročila nekoliko blog-ova, u duhu sam se poigrala zamišlju da pišem roman o vlastitom životu. U jednom trenutku prije kao da sam zavapila: „Poslušajte moje riječi koje izgovaram poput nijemog solilokvija samoj sebi. Nagovješćuje učestalost zagrljaja nesvjesnog i sve odmah biva jasno: ljubav jača u žaru otrcanosti i oštroumlja.“ Zbog toga sam bloger-u 'E.P.' uputila pitanje u pogledu mogućnosti da objavim sadržaj blog-a »apistia« i zbog toga mi je on odgovorio u jednom od komentara:
„Naravno da imaš talenta za pisanje, to je očigledno, a u ovom našem podneblju hvala Bogu nadahnuća ima koliko ti srce želi. Problem je samo što to nije dovoljno jer ako osobno ne poznaješ nekog književnog moćnika (velikog dečka ili curu) i ako ga nečim krupnim nisi zadužila nema šanse da ti se bilo što bilo gdje objavi osim ako sama to ne financiraš. Danas ti je moderan ovaj pristup: javiš se nekom poznatom nakladniku i on te pita koliko love imaš. Ako raspolažeš s dvadesetak i pet ili trideset tisuća on će ti ponuditi da štampa knjigu i to kao da ju je on financirao. Ti njemu lovu, on tebi ime nakladničke kuće. Mnogi tako rade i to nije tajna. Zarađuju, a da onom stvari nisu makli. Štampaju ti onda u 300-500 primjeraka knjigu, tebi daju tvoj postotak i nakon dugogodišnjeg ležanja u nekom mračnom podrumu knjigu na rasprodaji za dvadesetak kuna prodaju na nekom sajmu knjiga, ostatak otpišu. Eto, možda sam te razočarao, ali trebaš imati više sreće i poznanstava nego talenta. Na žalost.“
Za trenutak ne mogu misliti ni na što – osim da sam razumno biće, kojeg je probolo čudo okruženja što zamagljuje zaboravljeni svijet. Nakon godina hodočašća jednog naglo prekinutog snoviđenja, dok prolazim ulicama, sva tuga i očaj što ih dugujem kolebljivosti ljubavne sreće da mi usliša molitve, čine mi se kao suptilni njihaja zasluga. I to mi daju za pravo da prolazim uz bok s umirućim gradom. Izmaglica što obavija grad sjenama moje poezije – jer nekoć sam bila pjesnikinja – postaje više izričaj što ga u sebi svakodnevno vodim. Bilo je toliko uglednika da bi povoditi se za njima značilo nedostatak stila pa se zato pouzdajem u umor svoje Domovine i uzdižem se iznad dosadnih sanjarenja o zavičaju kakvog nosim u srcu. Bit će, razmišljala sam, da je pisanje nešto što nema veze s odlukom. Rečenice trebaju, kao duboka morska struja, same od sebe izbiti na površinu. Riječi izričemo da se oslobodimo otrova koji se nagomilao u nama ako nam život ide u pogrešnom smjeru. Pokušavamo ponovno steći djetinju nevinost, ali jedino što uspijeva (pisanje) jest da ucijepi svijetu virus razočarenja. Nitko ne bi ni riječ napisao kada bi imao hrabrosti to u što vjeruje. Nadahnuće ga na samom izvoru skreće s puta. Ako odista želi stvoriti svijet istine, ljepote i ljubavi zbog čega stavlja milijune riječi između sebe i stvarnosti? Zašto odgađa prijeći na djelo – ako odista, poput drugih ljudi ne želi slavu i uspjeh.
Vraćam se u nepregledni mravinjak smrtnika – uz vječno opetovanje sedmog dana božjeg odmaranja, u ponavljanje jučer, danas i sutra – tražim mostove prema izlazu, ka neposrednoj uzaludnosti jeftina žara. Sluge božje su spremne da me prihvate, a ja se s njima hvatam u kolo i… i onda, pokoravajući se ispraznoj sudbini, zaboravljam gađenje kao i samu sebe.
Negdje u kutu pamćenja pronalazim zgodan déjŕ vu za bloger-a 'N.F.-a':
Na Zemlji je sve više stanovnika, a sve manje ljudi.
U što mogu vjerovati? U ljude? Više ih nema. U uzoritost?
Delirij gluposti lako se ponavlja.
Postoje osobe koji se brinu samo za vlastite užitke, a nalaze ih u tome da ih oduzmu drugome.
Postoje i oni koji smatraju da je ljudsko biće „za sve spremno“, da se svašta sposoban činiti – taj ili prezire ljude ili prosuđuje po sebi – to u svom posljednjem komentaru kaže bloger 'kalorijski restoran minus40kg ... dražeN' govoreći:
„Ovakvi tekstovi mi izazivaju nelagodu, pa se nekako učini da bi bolje bilo biti nevidljiv, o čemu ću valjda još i razmisliti, ali eto, čovjek voli reći ono za što vjeruje da misli i osjeća. Površnost ne mora nužno biti mana, iako živom i živahnom objektu željnom pažnje to može itekako zasmetati. Ne bi se iznenadio da istinski problem nastaje kada nas već dugo nitko niti ne primjećuje, a mi smo u fazi da se možemo uvjeriti da nam je to svejedno)
P.S. Komentari osobama koje ne poznajemo, gotovo u pravilu su promašaj, ali tako piše u pravilima igre, pa se nitko ne bi trebao osobito ljutiti. Srdačan pozdrav i svako dobro.“
Da Dražene ti prosuđuješ da sam promiskuitetna (lat. – pomiješanost, zbrkanost u glavi; žena koja spolno opći izvan trajne veze i bez obzira na osobu); vrtirepka koja je u mladosti imala tragičan porod, a koja se i nadalje smuca jer ima impotentnog supruga (lat. – spolna nemoć muškarca, nesposobnost oplođivanja) pa sam kao u otrcanoj, stoput prepričanoj šali o glupoj plavuši koja posjeti liječnika pa mu veli:
„Pomozite doktore 1300% patim od impotencije.“
„Kakve impotencije, kakvih 1300% ženska glavo? Prvo impotencija je bolest muškaraca, a zatim ništa ne može biti više od 100%, a osim toga objasnio kako se može doskočiti…“
„Ma dragi moj doktore, moj muž je muško koje boluje, a ja patim 1300% posto jer se poskliznuo pa nezgodno pao da je polomio svih deset prstiju na obje ruke, spljoštio nos, pregrizao jezik, a ona stvar znate u kakvom mu je stanju?!“
I zatim još da sam u vlastitoj stvarnosti naslutila da sam ponovno ostala trudna i uplašila se jer više nije u cvijetu mladosti, brbljavica koja radije dangubi i sanjari o lagodnom življenju umjesto da zasuče rukave te još k tomu svemu i nije baš najbolje materijalno potkovana.
O, kada bi samo dijagnoza moje patnje bila tako jednostavna. Ali nije, nije ni približno. To što je u stvari moja životna kob toliko je strašno da o tome ne mogu govoriti i jedva bi se užarenim kliještama moglo iščupati iz mene jedna jedina rečenica na dan kao tek jedna jedina puzzla štono bloger 'Lion Queen' spominje u jednom od komentara:
„Život je taj koji piše naše romane...O kako je život ponekad maštovit....puzzle koje slaže, nikad ne znaš kako će posložiti.....često tu bude velikih iznenađenja. No uvijek svaka puzzla ima samo jedno pravo mjesto.“
Samo od te 'maštovitosti života' svi će zanijemite i više nitko od vas neće imati ni snage ni volje ni želje da mi bilo što utješno kaže koliko će bit zgrožen. Ali eto, prvu rečenicu što će predstavljati pravu istinu o patnji koju nosim u sebi, nju još nisam izrekla. Možda je lažno, ali navest ću kao razlog, da nikome ne želim zagaditi obiteljska okupljanja što predstoje. Možda nakon Božića smognem snage i progovorim, započnem iznositi iz dana u dan rečenicu po rečenicu činjenica koja su pređa moje životne kobi i govore o patnji, o istinskom bremenu, o križ što ga ja nosim na svojim plećima dok se sprema Golgota. A možda kad otpočnem naricati vlastitu žalopojku ni ja neću biti u stanju više toliko naklapati?
- 13:57 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
nedjelja, 22.12.2013.
Ja sam glupa plavuša upravo izašla iz picerije, slasno grickam iz omota za van kupljenog proizvoda, a na licu prolaznika čitko piše žudnja da probao bi moju pizzu
… i stvori Svevišnji čovjeka, na sliku božju pa ga rascjepi na dvije pole kao muško i žensko, razdvoji dušu njegovu i reče polovinama: „Plodite se i množite i napućite Zemlju…“
Tumaram svijetom, njegovim djelom koračam nošena rijekom prolaznika u tijelu plavuše, kušam zamisao na ovom i ovakvom svijetu što nam je, ljudima, darovao Svevišnji. Znam dokle su išli narodi i kamo ih je odvelo iskušenje duha. Neki su patili jer su smislili formule, drugi jer su iznjedrili heroje ili pak preobrazili dosadu u vjeru. Svi su trošili bogatstva zbog straha od sablasne praznine. A kad više nisu vjerovali i kad njihov život više nije bio plamičak što baca svjetlost na plodne obmane, prepustili su se užicima sjena smrti, čežnji za uništavanjima svog iscrpljenog duha.
To čemu me je podučila povijest ljudskog roda – silna me znatiželja gonila u meandre promišljanja – tek je ustajala močvara gdje se ogledaju strvine misli.
Tko god okusi poeziju vlastitog sanjarenja, okrutno se uruši u sebe.
Kao preobražaj sna u noćne more.
Na kraju je misaoni napor usamljeniji nego prije, a iz sjene na nj se nevino smiješi privid…
Beskonačnost u stanju nalik je umiranju. Suočena sam s trenutkom stvarnosti. Ne plaši me umor i ne podučavam tajnama ugniježđenim u žamor pitanja naših neznanja.
Svijet je poput kukavičjeg jaja u gnijezdu neke druge ptice iz prizora svijeta oslikanom božjim kistom. Osluškuj ga šuteći i sve ćeš čuti.
Negdje u tebi sakrila se istina, odgovor na sva pitanja koja postavljaš. Sve je u tebi.
U tvojoj nutrini dovoljno je mjesta za kontinente zamisli od snova i jave.
Naša nam podsvijest šapuće da ničeg nije bilo prije nas, nije pored nas niti će nakon nas biti. Osamljenost bića, jednog bića, mog bića – to je osamljenost kakvu osjećaju sva bića.
Bit je potpuno ništavilo. Ništa. Sve što je čovjek spoznao duguje žestini neznanja. Tek kad sve što nauči nestane, – nag i s golotinjom bespuća svijeta u kom živi – počinje razumijevati.
Tamo sam i ja pronašla samu sebe.
U tim večernjim šetnjama, lutanjima gradskim ulicama, dok sama sa svojim mislima u rijeci prolaznika izgovaram solilokvij toliko blizak stihovima u prozi kakve žalopojke pa ih zatim bilježim kad se vratim u svoj bivak u postovima svojim jer kao što bloger-ica 'Zvonka' reče u komentaru mog posta: „Blog ti je bolji od psihijatra. Ja sam to isprobala i izliječila sam se!“ samo ja sam psihijatarski kauč na kome dobivam histerični napadaj zamijenila usudom božje volje kad mi je dao tijelo glupe plavuše. O glupa plavušo koja izazivaš požudu o kojoj bi se uglađeno dvosmisleno trebala reći da ja sam glupa plavuša upravo izašla iz picerije, slasno grickam iz omota za van kupljenog proizvoda, a na licu prolaznika čitko piše žudnja da probao bi moju pizzu. Ali ovdje nije mjesto za uljuđene romantične zamisli dok u njegovom kolcu među nogama izrasta pedalj duga kost, a sva pristojnost i mudrost njegova svede se na žudnju da razmrda svaki kutak moje pizde, napuni me sjemenom. Odbacit ću nestvarnu nježnost muškaraca i glasno izreći prostačka pitanja što im se stvarno motaju glavom dok se nesigurno osvrću kad pored njih prolazim u slow motionu, tako da povjeruje kako sam ja djevojka iz njihovih snova.
I još dugo zatim, u njihovim sanjarenjima, lebde oblaci neizrečenih grubih izravnih pitanja:
„Gdje li je ona tvoja glupa pička, gdje krupna teška bedra, gdje meki nabubreni bokovi…?“
Ta igra odvlači moju požnju. To je ista ona grubost što ju je bloger 'sewen' u komentaru mog prošlog posta izrazio riječima:
„Mene ti ovakvo "bunilo" satare jedno po ure dnevno. Maximalno uru. Onda se polijen vrilon vodom po prstima i onda mislin kako ću prste namazat onom kremom za opekline - i samo to mi je najbitnije bitno! E! Jer, ko će....di će....ma svragu svit....“
Samo ja ne postupam poput 'sewen-a' da si nanosim tjelesnu ozljedu da od jače boli zaboravim slabiju.
Muška grubost, ona je taj melem koji mi odvlači misli! Ta Njihova samouvjerenost da netko drugi možda zna naložiti vatru, ali jedino On zna kako se raspaljuje glupa plavuša, da će od Njihove muškosti glupu plavušu abdomen boljeti, a maternicu će joj On izvrnuti naopako. Kao da samo On gorućim strijelama gađa, mene glupu plavušu čiji su jajnici žeravica. Samo On i nitko drugi, samo za nj sam stvorena ja glupa plavuša. Da osjećam nešto za nj. Da osjećam ostatke njegovog nabreklog kolca na koji me nabija kao vješticu na lomači, da je samo On malo više razmaknuo obale pukotine među mojim bedrima, izglačao zgužvane latice ruže moje ženstvenosti. Da ću nakon Njega moći primati bikove, pastuhe, ovnove, zmajeve, šarplanince s balkanskih gudura, a u rektum nabiti žabe krastače, šišmiše i guštere. Da ću prdjeti u arpeggiato (tal. – glazba u razlomljenom nizu akorda, tona kao na harfi), a ako mi se glupoj plavuši prohtije mogu napeti arpikord (tal. – glazbeni instrument po zvuku sličan harfi, spinet) preko svog pupka.
Samo On, taj oholi muškarac koji uranja u mnoštvu rijeke prolaznosti u svojim bludnim mislima obljubi tako surovo glupu plavušu služi mi: – koristim ga da mi odvuče iz misli okrutnu stvarnost i opako snoviđenje, na moje prazne ruke koje su prigrlile prazninu pa mi se sad već čini da su mi ga otrgli sa njedara. Na neostvarivu želju, na pomisao: „Kad bih ga barem jednom stvarno dotaknula…“ jer kada bih ga odista mogla samo jednom nježno dodirnuti to bi bilo kao kad nađeš odbačeno mače, psa lutalicu… sve dok ga ne podigneš sa zemlje gdje se skutrio pored tvojih nogu, ti nemaš ništa s njim, a čim ga uzmeš u ruke, čim ga prihvatiš i privineš uza se postane tvoj...
Ona strašna bol za koju je bloger-ica 'Valcer' u komentarima posta na mom blog-u rekla:
„Strašno. Sad mi sve postaje jasnije. To je bol koju je teško nadvladati, preboljeti, preživjeti..“
Onu patnju zbog koje je bloger-ica 'križar' u istim komentarima uzdahnula:
„Samo za ovo sam smogla snage: ŽAO MI JE.“
Isto krvarenje moje duše koje je bloger-ica 'nevaljalemisli' vidala govoreći:
„Zaplakala sam. Tvoja je bol nemjerljiva… ali tvoje čedo je dio tebe… bili ste jedno oduvijek, bili ste jedno 9 mjeseci...i sad ste jedno, a uskoro ćete opet biti skupa... osjećaj ga kao radost...zrači kao sunce ljubav za njega... Ti si jaka… jača od cijelog svemira... svaki put kad sklopiš oči ne misli na tugu, bol i razdvojenost, samo ga ljubi u mislima... njegov odlazak gledaj kao boravak u igraonici, tamo gdje mu je super, gdje uživa i čeka kad ćeš doći po njega... ono želi da si sretna i ti...“
- 14:06 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
subota, 21.12.2013.
Ali nije lako uzdići se, a još manje lebdjeti putem ka zvjezdanom nebu iznad svijeta
Najžešći zagovornici ravnopravnosti ušutkavaju drugačije različito mišljenje, pravednici nanose nepravde, borci za mir zazivaju sveti rat, a sve u blagoslovu svilenastog promišljanja razborite uljuđenosti magličastog sumraka u mračnom zahodu gdje se preobraća prikrivena nakana dodjele Nobelove nagrade za mir pri imenovanju nekoć davno početkom trećeg milenija tada tek ustoličenom šefu 'policijske postaje', ili slikovitije rečeno države 'Svjetski policajac', kad je stupio na dužnost prikupljanja dokaza od 'perzijskog mačića' da po svaku cijenu prizna da je tigar pa ako se pritom treba poslužiti batinanjem i još ga groznije uvjeravati…
Jučer mi je dragi moj dušobrižnik 'spasonosno' zamjerio jer nisam 'kuharica koja PUNO mudro zbori, a ne pazi da joj ručak ne zagori' – jedem sirovu hranu. Blogera 'Edu' trese groznica od drugačijeg razmišljanja. Nije isključiv kao 'spasonosno'. 'Edo' je zagriženi borac za ravnopravnost različitih svjetonazora pa mi je zato opet zabranio komentiranje njegovih uradaka. 'Edo' na svom najnovijem uratku ismijava isključiv ili netrpeljiv svjetonazor nepomirljivih socijalizama: kozmopolitsocijalizma i nacionalsocijalizma. Nacrtao je dvije propovjedaonice u istome hramu socijalizma za dva isključiva svećenika: za punašnog ministra financija koji je bio na vlasti, a kojega je naslijedio punašniji ministar financija koji je sada na vlasti, – pojave kakve objašnjava kineska poslovica: „Punašnije osbve su punašne jer se pune sebe odnosno oni su proždrljivci koji podsvjesno žele 'napuniti sebe', čitav svijet progutati i strpati u svoju trbušinu.“ A baš, u komentaru ispod navedenog uratka, – obzirom da, zbog punašnosti debelih ministra financija bivšeg i sadašnjeg oni nisu stali na sliku – htjela sam mu reći da je mogao naslikati mene: brbljavu olinjalu plavušu uvijek gladnu svačije pažnje koja izgleda mladoliko i neuhranjeno jer jede sirovu hranu koja u tom socijalističkom hramu vegetarijanaca moli:
„Ajde što su nam upropastili državu, raspalili nacionalizam, osiromašili nas, ali zašto Jo Šimunić, ZAŠTO?“
Ali ne, nisam ja ni kivna ni ljuta na dva oprečno isključiva i nepomirljiva spomenuta, inače meni dragih blogera. A kako bih i mogla? Zar se može srditi na pjetlića zato jer ne laje, psa jer ne mijauče ili mačku kad ne kukurikne. Ne može, naravno da ne jer niti pjetlić zna lajati niti pas mijaukati, a još manje mačka kukurikati. Doduše jedna šala spominje mačku koja je lovila miša, miš utekao u rupu, mačka ispred mišje rupe zalajala, miš pomislio da je pogriješio, da je za njim trčao pas koji ne jede miševe nego se želi igrati pa je izvirio iz rupe i popapala ga maca misleći pritom: „Dobro ti dođe nekad, ako znaš strane jezike.“
I prolazi tako dan za danom kao karavana za kojom psi laju dok prolazi podzemljem mojih svakodnevnih postova, u komentarima tračerskog sjela kakve obožavam. Beskrajno uživam kad se nepomirljivi neprijatelji nadmeću riječima. Očituje se svijet u malom: delirij, vatra pucketa u ognjištu, žeton ruleta, krvavo crveni sag i meka bedra, a onda je trenutak da se upitam: „Koliko je sati“i primijetim da preostaje još malo vremena za déjŕ vu (franc."već viđeno") pa bloger-u 'NF' tek kratko ponavljam da ja glupa plavuša ni nisam u stanju biti izvorna, domišljata, izmišljati toplu vodu i nije mi do toga stalo ako već postoji: déjŕ vu. Uostalom, zar te otrcane i sto puta prepričane dosjetke govore laži o stvarnosti kakvu neću nikad poželjeti ni najgorem dušmaninu pa makar mu ime blistalo u crvenim reklamama obasjavajući svjetlima od sto tisuća svijeća. Više me zanima moja patnja, ništavilo u koje sam uronila. Opisat ću ga: zurim u nj tumarajući stranputicama iznad svijeta.
I listajući partituru zamisli svoje duše od nekoć dok sam bila pjesnikinja eto, bilježim svakodnevicu. Moj se svijet sklupčao u njoj. Osluškujem ga. Šutke.
I sve čujem. Sve svoje jadne, iskrzane, male misli u kojima ne postoji ni istina ni grijeh ni stvarnost ni izmaštaj. Slušam žubor riječi koji čuči negdje duboko u meni i zapisujem ga iako nema potrebe da sve to kažem. Ništa se neće i ne može promijeniti zbog mojih riječi. Sve u meni samo su razvaline duše koja je nekoć pripadala pjesnikinji, a sad je usamljena.
Odjednom se u mojim očima zapalio svemir. Iz njegovih se plamsaja dižu jutarnje zvijezde.
Oganj moje duše pripojio se nebu i nekim čudom žuri u hladnoću svemira.
Kako to da još uspijevam toliko sebe unositi u prostor koji je krletka mojoj sadašnjosti i toliko nalik prošlosti na nekom drugom mjestu?
Vrijeme i prostor protegnuli su se na čitavo moje postojanje i proširili su se na sve, a znamenje sveg zaodjenulo me svojom težinom. Više se nemam za što uhvatiti u svijetu beskraja. Sama sam bila – sama ću i ostati. Zauvijek.
Je li to blagoslov ili prokletstvo?
Nije važno. Mojim osjetilima gmiže neshvaćenost, a mojim krvotokom ne kruži vedrina života niti teku slatke rijeke postojanja. Moja se ljubav crnim slovima upisala na pločice sudbine: ni uz kakvog smrtnika ne mogu zaboraviti beskraj.
„Uživaj u neprijateljstvu i nesreći pjesnikinjo tugovanki,“ kažem sama sebi. „Opjevaj tugu i budi nesmiljena u jadanjima zbog vlastite svakodnevice. Nijedan ti ključ neće otvoriti vrata raja. Nedaća je anđeo koji bdije nad vječnim plamenom tvojih nedaća. Iskopaj sebi grob u prvotnom ognju vlastite ljubavi i živa se u nju zakopaj. Držeći se za ruke i hodajući usporedo sa sudbinom nećeš utonuti ni u kakav privid pod kapom nebeskom. Ljubav te može samo još dublje zagnjuriti u živo blato. Ljubav je najveća strahota zlokobnosti…“
I zatim vrludam ulicama nošena rijekom prolaznika i u mislima lutam bespućem ništavila.
Da je barem samoća mogla postati luka za plovidbu mojih misli!
Ali nije lako uzdići se, a još manje lebdjeti putem ka zvjezdanom nebu iznad svijeta.
- 15:50 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
petak, 20.12.2013.
Kuhano povrće mi je postalo k'o žvakaća sa ukusom karijesa.
Hrana je nešto u čemu neizmjerno uživam. Kada se vratim iz svojih večernjih lutanja ulicama i otvorim hladnjak, a u njemu propuh. Katkad me zbog tog obuzme očaj. U više sam navrata gledala snimke o stvarnom preživljavanju u bespućima i vidjela kako se hrane ubranim plodovima, korjenčićima i s pregršt skakavaca ili drugog kukca, a kad je bolje sreće, kao ljudski prst, dvije-tri nevelike ribice. Ne, nisam počela loviti muhe, paučiće i stonoge po kući ni kopati korijenje u parku, ali sam se zapitala: kako to konzerva ribica zasiti, a ista količina takvih ribica prženih zazove glad? Čini se da je razlog sirova hrana. (proizvođači sardina u konzervi termički ne obrađuju ribu nego je prijesnu slože u limenku). A kad sam, se počela neskuhanim hraniti odjednom me zasitilo četvrtina onog što bih skuhala u loncu i sve je postalo ukusnije. Kuhano povrće mi je postalo k'o žvakaća sa ukusom karijesa. Uz to, termički neobrađena hrana dođe jeftinije: štednjak ne guta struju i ne treba ribati zagorjeli lonac, a i osjećam se bodrije makar i dalje u poštanskom sandučiću skupljam račune radi kojeg imam dojam da iz priključka gradskog vodovoda u mom stanu, čim otvorim slavinu, teče šampanjac, te da mi je stan čitave godine rasvijetljen kao gradski trg i glavna ulica u pred božićno i novogodišnje blještavilo, da smeće komunalno odvozi u ROLLS-ROYCE-u, interfon mi je povezan na mobilnu telefoniju preko satelita, a ulicu ispred kuće čisti gradonačelnik osobno. Ali neću se više izmotavati. Ni okolišati govoreći kako sam pomoću Interneta još štošta saznala i izvještila se u pripremanju obroka i sokova. Ni razglabati o tom da sad kuham ručak dvaput godišnje i to ako je dobre volje. Čim se probudim sretna i nasmijana, prva pomisao koja mi padne napamet je "Ovo neće biti dobro..." Nemam sreće: zaljubljen sam u vlastitog muža i uvlačim se u njegovu postelju. Potpuno sam izopačena.
Dođe mi da se rasprsnem.
Teško je govoriti iskreno o smrti i ništavnosti, no jednako mi je teško i šutjeti. Imam tu neku ludu želju da u kasnim satima, dok je magla, prolazim ulicama i da imam dojam kao da sam u oblacima. I tako, dok u sumrak hodam ulicama. šapućem nijemi solilokvij u sebi.
Razgovaram sama sa sobom.
U tami promišljam kao da sam pjesnikinja-general čije su vojske riječi što, uz zveket oružja, važu sitnež mog života! Sanjare. Kao da proturječje stvarnosti nije manje čudan od mojih stihova koji su izgubili žubor rime i pretvorili pjesmu u lijenu rijeku što se vuče kroz močvaru ravnice. A želja za nestajanjem – jer stvari nestaju – silovita je.
Sjećam se kako je bilo nekoć kad se u brzacima, još od izvora, trovala moja glad za životom.
Blistavost tog proteklog vremena gasi mi dah, a sumrak prirode obavija dušu mnoštvom sjena.
U svemu vidim prolaznost i uzalud očekujem da ću se promijeniti vremenom.
Uminuo je žubor riječi u mojim pjesmama, potreba da obožavanjem udahnem vječnost.
Jedino vrijedno truda činilo mi se nastojati da se golemom ljubavlju uzdignem iznad prirodne smrti jer, koliko se sjećam, nikada nisam ništa voljela, a da istodobno nisam pokušala zaboraviti. Uza sav mar i žar u duši nisam se mogla sačuvati od zakona uništenja.
Željela sam da sve zauvijek traje.
Ali sve je prolazno. Svijet mi izmiče. Nestaje. Topi se u vrućici moje groznice.
Zatomljene suze nisu se okamenile u nevidljivost zbog ovozemaljskih jada. Umiru u meni.
Bila sam razočarana neučinkovitošću vlastitih zanosa.
Zašto se „vrata raja“ ne ukazuju na nebu kad se raziđu oblaci?
Znači li to da premalo vječnosti živi u meni?
Treba li biti velikodušan prema svijetu?
Treba li se trošiti, rasipajući život zbog ovog svijeta?
Takav kakvim se doima naš je svijet privid. Nepostojeći. Diše zahvaljujući razmetljivosti mašte. Ni cvjetovi na proljetnim livadama ne bi bili to što jesu da nema naših osmjeha.
Škrtost darova našeg sanjarenja svodi prirodu na puku zamisao.
Prigušimo li osjetila stabla će prestati pupati. Duša njeguje privide.
Svijet je preobražaj naše samoće u sliku tog što nas okružuje. Moj voljeni i ja. – naš brak nema ustaljeno obilježje, očekivanja koja idu uobičajenim tijekom. Zato ja zavidim stvarnosti u kojoj mladi ljubavnici govore o budućnosti, a stari bračni par o prošlosti.
- 10:00 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
četvrtak, 19.12.2013.
Lako je biti general nakon bitke makar…
Sviđa mi se bloger-ica 'Ema', ali ona ne shvaća dobro da li sam opet zatrudnjela. Pa ni ja ne shvaćam draga 'Emo' kako mi se to dogodilo ili moglo dogoditi poslije svega, ali dogodilo se. Ti 'Emo' vjeruješ u blagoslovljene duše, radi njih patiš i, kao što vidim na tvom blog-u, dozivaš darežljive plemenite osobe.
Imaš veliko srce 'Emo', ali ono je bespomoćno i ne može mi pomoći 'poslije biti ili ne biti' što mi se dogodio nekoć pa makar se moj krik čuje do neba i makar vriskom zaglušila sve samilosne uši. Jedini odušak nalazim kada se izjadam, u riječima komentara koji ne moraju nužno biti dobronamjerni. Samo spoznaja da netko čujete moj vapaj.
Utješno je jer me ne shvaća. Nije doživio mahnitu i okrutnu kob. Ima drugačiju patnju.
Ne mislim da je snoviđenje potaknuto slutnjom kakvom samo žena može osjetiti kad se u njoj budi novi život jedina patnja ni teža od bilo kojeg bremena što život natovari na pleća, ali eto 'Emo' ta mi se vizija opet javlja kao svakodnevna budnica.
Kao stih. Kao rima. Kao refren
S druge strane karikaturista bloger 'Edo' isto tako pati na svoj osebujan način. Opija izvornošću. On nema zakrčenih krvnih žila ni zastoj srca, bubrega ili jetara. Prosipa šaljive prizore. Upravo je nacrtao plavušu na pozornici proglašenja glazbene uspješnice.
„Za najdomoljubniju pjesmu godine Porina dobiva Joe Šimunić!“ kaže plavuša u mikrofon.
(Joe Šimunić je nogometaš koji je nezgrapno izrazio domoljublje nakon odigrane utakmice.)
Oduševljeno dajem komentar.
Slijedi odgovor 'Ede':
„Ako ćeš komentirat meritum poruke uradaka s mojeg blog-a, dobro, no analizu mene kao osobe izostavi u svojim komentarima. Postoje blogeri kojima tvoja "dalajlamska pamet" nije simpatična – ja sam, recimo, jedan od tih. Zato, lijepo molim da se na blog-u gdje objavljujem suzdržiš od spamerskog patroniziranja i prosipanja mudrosti. Ostavi to za svoju djecu.“
U čudu sam, pokušavam odgovoriti, ali mi je mladi buntovnik zabranio pristup pa odgovaram na svom blog-u:
„Dragi Edo,
(obzirom da mi nisi dozvolio unos komentara na svoj blog odgovaram ti ja na svom):
Izvini ukoliko si se uvrijedio, ali pritom, dok sam komentirala nisam mislila na crtača karikature ili o onome tko je karikaturu postavio nego isključivo na sadržaj što mi je poslužilo kao povod razmišljanju o tom što slika govori: osobe koja govori pred mnoštvom, a što mnoštvo sluša ili želi čuti kako govornik umišlja samome sebi (da ga mnoštvo podržava) – ustvari pomislila sam na ironiju koju prikazuje šaljivost, jedan dublji sloj prikazanog koji odaje umjetničku notu svega izrečenog i neizrečenog te sam, u stvari, smatrala da ćeš shvatiti da je to POHVALA, a ne osuđivanje...
još jednom izvini što sam nepotpunim obrazloženjem, nedovršenošću, ostavila dojam da govorim o tvojoj osobnosti i obećavam da ću se odsad ,ako mi se štogod dopadne, zadržati isključivo na jednostavnoj pohvali: bravo, dobro je ili slično...“
i još nakon nekog vremena nadodam:
„PS.
Dragi Edo,
Stvarno ni najnovijim iščitavanjem općenite tvrdnje ostavljene na tvom blog-u:
"Oni koji se rugaju pojedincu, žale ga, preziru ili izopćuju – učenici od gomile ili udvorice mnoštvu – vjeruju u nadmoć svjetonazora što je jednako okrutan kao i onaj protiv kojeg se bore."
ne mogu zaključiti u kojoj si riječi prepoznao psihoanalizu iliti profiliranje tebe?“
Nakon nekog vremena javi se bloger 'Edo'.
„Shvatio sam to jednostavno onako kako piše: dakle, ja sam nacrtao karikaturu koja upućuje na Šimunića (pojedinac) što je ruganje njemu, a po tvojem - to što se rugam njemu je okrutno što pak znači da nisam ništa bolji od njega. Eto, tako sam ja to shvatio. Ja sam se zaista narugao nogometašu ukazujući na štetu koju je napravio svima oko sebe, pa i samome sebi.
Zbog svojih stripova i karikatura dobivam svakojake poruke, puno njih ima, i previše, koji se u njima nalaze, a koji se na njih ljute. Pa eto – da si se jednostavnije izrazila, bez biblijskog izražaja koji se može svakojako protumačiti, možda bih to ispravno shvatio. Znaš, nisam ni ja baš tako pametan kako se želim na blog-u predstaviti. Osim toga, umoran sam od svih tih tisuća pisanih mudrosti i pametnih izreka kojima svi sve oko sebe bombardiraju, a nitko ih se zapravo u realnom životu ne pridržava :)“
Znači li to da smo opet u redu? Izgladili smo nesporazum? Valjda jesmo! Odmah mi je bolje pa mu odgovorim:
„Dragi Edo:
Evo ti jednog dobrog motiva za slijedeću karikaturu: hoćeš li me, molim te, mene ofucanu plavušu oslikati kako izričem biblijsku mudrost, hoćeš li, hoćeš li, hoćeš li, dragi Edo? Ja se neću ljutiti nego ću ti poslati virtualni cmok!“
… i tako prolaze trenutci dok opet neki drugi nagovještaj ili slutnja ne ponovi naglo prekinuti prikaz rađanja, a ja ne znam razlog zbog čega se javlja.
Ne znam smisao toga. Puno je vremena prošlo. Riječi nisu vremeplov pa da me odnesu u prošlost. Ne mogu promijeniti sadašnjost, vratiti, vratiti lica, osmjeh, zacijeliti rane. Ipak… ipak moram reći, moram pokušati ispričati što mi već više od dvadesetak godina leži na srcu: grizodušje i velika bol. Tajnu moram poput utrobe rasporiti nožem i zagrabiti u nju premda… premda to ama baš ništa ne mijenja.
Kad bi me tkogod upitao zašto se odjednom iznenada javila potreba da progovorim o ponavljanju snoviđenja rođenja, odgovorila bih da sam naprosto shvatila da moram i točka.
Znam da to dugo nosim u sebi kao što su jutro i sumrak početak i kraj dana. Ustrajno, uvijek, svaki dan moje jednolične, nepokretne svakodnevice – jer sadašnjost služi da sakupim i povežem krhotine prošlosti… želim o njoj progovoriti i razumjeti je.
I kao što je bloger-ica 'magle dolaze' u komentaru jučerašnjeg post-a proročanski rekla:
„Negdje moraš reći... a ovo mjesto je barem jednako dobro kao i svako drugo.“
Izronit će mnogi obrisi iz sjene. Nešto je posebno u prvom planu: to je sjenka moje duše. Nekoć sam bila pjesnikinja i prosipala ljubavne pjesme kao mehanički sat što snažno otkucava i nikad se ne kvari. Iz mene je kuljao jak izvor žuborenja riječi i zatim presahnuo – da tako o sebi kažem. Pjesnički.
Više od dvadeset godina nisam zapisala ni riječi i sad ne znam odakle početi. Nije lako.
Pjesnik je kao general. Ratuje riječima. Ali ja ne mogu ispaliti rafal riječi i sve ispričati sažeto u nekoliko rečenica kao što se prepriča film ili knjiga za lektiru. Da sam general, svoju bi vojsku vodila u smrt bez obmana, bez zavičaja, bez uzora i ne vabeći ih ni slavom ni nagradom na ovom ili onom svijetu, ali riječi…
S riječima bih osvajala to što je u životu ili smrti neprocjenjivo
Lako je biti general nakon bitke makar… makar je bilo i velikih vojskovođa koji nisu oklijevali i kročili putovima okolo naokolo.
Možemo umrijeti jedino ako znamo da se ni životom ni smrću ništa ne dobiva i ne gubi. Baš kao i život, smrt je tlapnja. Časno se može boriti jedino u ime ništavila: čim nešto postoji i najmanja žrtva postane nenadoknadiva šteta jer te se moje riječi što govore o mojoj sudbini mogu skupiti u tek poneku rečenicu post-ova što ih svakodnevno objavljenog na ovom blog-u.
Ta rečenica, jedna po jedna, na kapaljku će vam otkriti sve što mi se dogodilo i što nitko ni ne sluti..A i kako bi znao to?
- 08:50 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
srijeda, 18.12.2013.
Kad moreplovac uplovi u bračnu luku tek tad shvati da se nasukao
Moja dob? Tu se ne može govoriti ni o sreći ni o nesreći već, prije svega, mogla bih reći da je moje prokletstvo jer mada ostavljam dojam da nemam više od dvadeset i sedam godina ipak mi već polako otkucava biološki sat te se odista nisam nadala da bi mi se moglo ponovno dogoditi da naslutim novo biće u sebi, a zatim se ponovno pojavio to snoviđenja ta vizija prošlosti što ju pokušavam zaboraviti. Zaboraviti?! Kao da je to moguće, kao gašenje televizora ili računala, pritisneš gumb i nestane.
Ta sanjarenja, odlutati u mislima kao promjena programa ako se pojave dosadne reklame.
Ali čini mi se da ih ne mogu izbjeći, izgleda da će zauvijek potrajati taj prikaz, naglo prekinuto snoviđenje što mi se uvuklo u misli.
Bol. Tugu. Sliku ljudske gadosti. Zašto se pojavljuje?
Ne želim ga! Ne želim ga! Ne želim ga! Ne želim ponavljanje. Ni zaborav od života ni to slatko ništavilo što uranja u smrt – zvuk u tišini, ton u noti partiture glazbe kakvom odjekuje samoća iz utrobe u potrazi za nepostojećim i nedokučivim.
Iz dana u dan. Svakodnevno.
Zašto ga moja podsvijest uporno opetuje?
Uvijek postoji neki razlog.
Upravo tako.
Svake noći. Redovito. Točno kao sat.
Rođeno dijete uvlači se u san.
Postavila sam između nas budna stanja u odlaska i dolaska u postelju pored svog voljenog koji sniva neke sasvim druge snove.
Tumaram ulicama. Samotno lutam rijekom prolaznika.
Nalazim utjehu u drugačijim mislima.
Nametnula sam ih sebi. Služe mi za bijeg. Na drugi mi način ispunjavaju prazninu stvarnosti.
Ipak…
Sadašnjost u kojoj iz dana u dan zapisujem iskrice života kao kad astronomi crtaju kartu zvjezdanog nebeskog svoda da mi možda jednom pomognu u nekom budućem istraživanju.
Nesavršen svijet ljudi lebdi u zrakopraznom prostoru gdje društvene veze nisu uspostavljene po vrijednostima čovječnosti, a uljudba je zajednica za ostvarivanje lagode na planetu koji kruži svemirom, a ljubav je tek privid samotnih bića koja brode izvan vremena i prostora u kojem boravi čovječanstvo.
Ipak… ipak se prikaz uvlači stalno i snoviđenje ponovno javi. U mislima. Uvijek.
Kao i u svim tim prethodnim godinama moje šutnje.
A onda sam se jednog dana ipak odlučila izjadati vama ovako na blog-u...
Kao moreplovka na jedrenjaku što su olujni valovi i vjetrovi odnijeli daleko na pučinu i više nikada neće uploviti u mirnu luku jer kapetan ne vidi zvijezdu vodilju na nebu. Kao žena koja se kroz oluju vraća iz šutnje na jedrenjaku i, prolazeći olujnim morem svijeta, želi za sobom ostaviti častan trag – lišena mogućnosti svakog uspjeha, tražim opravdanje, pružam dokaze o onom što nikad neću ni posjedovati ni ostvariti ni imati, a kamoli shvatiti…
Osjećam se umorno, iznemoglo i zbunjeno zbog užitka tuge koju sam sebi nesvjesno priuštila i mrzim izopačeni rad svog mozga koja započinje svake večeri čim napustim postelju u kojoj sniva voljeni moj bez mogućnosti da mi, poput drugih oženjenih ljudi, kaže o nama, recimo, šaljivu rečenicu što predstavlja blagi zaključak našeg zajedničkog nazovi obiteljskog života:
„Kad moreplovac uplovi u bračnu luku tek tad shvati da se nasukao!“
- 10:00 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
utorak, 17.12.2013.
Duga gusjenica crno lakiranih bokova polako se izvlači iz čahure
Šest. Broj objavljenih postova, dan za danom, izbjegavam priznati i obmanjujem. Bog je stvorio svijet u šest dana, a sedmog se odmarao, ali meni nije šest dana bilo dovoljno za otkriti pravi jad, ako se to može tako reći, istinsku žalopojku koja me tišti. Ipak, ako je Andrea smogla snagu i objelodanila svoju patnju i ja ću moći.
Duga gusjenica crno lakiranih bokova polako se izvlači iz čahure.
Ovo više nije sanjarenje. Ovo nisu erotske maštarije. Ovo je sedmi dan u kom se rasplinjuje sumračna mješavina laži i izbjegavanje prave istine. Ovo je dan iskrene ispovjedi o stvarnoj tuzi koju nosim u srcu. Ovo je trenutak u kom će noćni leptir raširiti krila i započeti putovanje u bespuće moje nutrine crnom stazom obasjanom tamnom mračnom ili zlokobnom stranom Mjeseca dok raste s uštapom, a iščezava mlađakom dok se blještavi mjesec puni…
Onaj novi život što slutim da se javio u mojoj utrobi dozvalo je opet ružno sjećanje.
Prizvalo je snoviđenje, viziju prošlosti, noćnu moru što me dugo već progoni.
Već više od dvadeset godina.
Kao što u komentaru prošlog posta bloger-ica 'malo ti malo ja' reče:
„…Ništa bolje od autoironije. Vrlo često je rabim od kad sam shvatila da ne mogu spasiti
svijet. Lakše je ako se sama sebi izrugujem.“
Samo meni je navlačenje takve šminke služilo da zaboravim novorođenče.
Već prošlo je više od dva desetljeća i još uvijek ga jednako promatram odozgo.
Sa stropa. Kao da sam lampa.
Golo tijelo. Posve mirno.
Položeno na leđa. Na plahti. Raširenih ruku i nogu kao da se predaje.
Spava i u snu mljacka sićušnim usnama. Brzo pomiče oči ispod providnih kapaka.
Ima duge, tamne trepavice i gustu, još slijepljenu kosu.
Diše ubrzano, ali pravilno. Zbog udisaja mu se trbuščić pomiče gore-dolje. Gore-dolje titra pupak s ostatkom pupkovine što je još do maločas povezivala naša tijela. Podrhtava i komadić gaze i nekako prekriva spolovilo da ne vidim je li dječačić ili curica.
Suha koža oko koljena i u naborima vrata gotovo je ljubičasta.
Stopala mu nepomična i strše u zrak. Kad ih gledam čini mi se kao da su lutkina. Beživotna.
Gledam prstiće s pravim malim noktima. Vidim glavu okrenutu na stranu i…
I odjednom kao da me nevidljiva dugačka i rastezljiva nit povlači natrag i usisava u tijelo što leži na drugom krevetu u sobi pokraj ove gdje su mi iz utrobe iščupali dijete.
Moje dijete. Tek sam ga rodila, a nikad vidjela.
Jedino, ponovno i ponovno i ponovo u mom snoviđenju.
Neviđeno i bezimeno, malo biće koje je nakon devet mjeseci izašlo u svijet, a ja, majka, nisam ga ni pogledala ni uzela u ruke. Nisu mi dozvolili dodirnuti to malo stvorenje.
Ni spol mu ne znam, a nisam ga privila na grudi… Na grudi?
„Da, uz svoje grudi,“ prošaputah odjednom probuđena u sadašnjosti pa nastavim u mislima:
Toliko sam često činila taj nesvjesni pokret i, u svojim praznim rukama, prigrlila prazninu pa mi se sad već čini da su mi ga otrgli sa njedara. Kad bih ga barem jednom stvarno dotaknula.
Kada bih ga odista samo jednom nježno dodirnula to bi bilo kao kad nađeš odbačeno mače.
Sve dok ga ne podigneš sa zemlje gdje se skutrio pored tvojih nogu, ti nemaš ništa s njim.
Čim ga uzmeš u ruke, čim ga prihvatiš i privineš uza se postane tvoj...
- 09:44 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 16.12.2013.
Tko pokušava spasiti svijet bez da omogući opstanak sebe u njemu, opasan je za oboje
Da li je to MOJ VEDRI POGLED NA ŽIVOT!? I zar naslov upućuje na to da nisam šaljiva pojava? Svako jutro dok se umivam, promatrajući krmeljive oči u zrcalu. Predodžba žene, glupe plavuše, zuri u mene iz odraza. Površnom frojdovskom psihoanalizom mojih dosad objavljenih dnevničkih zapisa na blog-u: nosim unutarnju patnju „goleme glupače“. Iz svega što brbljam odmah se može uočiti da mi je samo jedna stvar na pameti, a da su pametovanja tek šminka kakvu mi žene uvijek nabacujemo pokušavajući prikriti nedostatke Ali čekajte…
Ja sam plavuša sa iskustvom i godinama za koje se uljuđene osobe ne raspituju. Neodoljiva kombinacija, naročito ako uzmete u obzir neodoljivu privlačnost fatalne žene. Umišljam si da slamam srca pohotljivih muškaraca mada mi do toga nije stalo, ali to nije tako, naravno. Nema strašnijeg prizora od bespomoćne plavuše koja žudi za onim o kome toliko malo može reći ako ne govori kako vode ljubav. Zapravo ja vam zasad uopće ne želim spomenuti niti išta kazati o svojoj ljubavi, nepodnošljivoj ljubavi, ljubavi bezobzirnoj kao ljepota, o bezgraničnoj ljubavi što uzima i daruje do posljednje mrvice, ljubavi smrtonosnoj kao pobjeda i poraz. – jer ljubav jedne plavuše kao sve postojeće stvara i uništava, ubija, sije smrt. Radi se upravo o onoj plavuši koja ne razlikuje ševu i devu jer se nikada nije devila, stavlja pod jastuk kocku šećera da bi imala slađe snove, a kad se ujutro probudi ustane iz kreveta i ode kući pa baci budilice kroz prozor da vidi kako će vrijeme proletjeti u novom danu u kom opet baca travu na cestu koju pješaci prelaze da nahrani 'zebru', puzi po dućanu tražeći niske cijene, pleše ispred semafora zamišljajući da je u disku i što je još gore gluplja od kokoši koja barem zna na čijim jajima mirno sjedi, a plavuša poskakuje. Tu su još i otisci štikli na monitoru od pokušaja da uđem na Internet i ulijevanje vode u računalo da bi surfala. Sve osim očaja jer imam zrakoprazan prostor u glavi. Bolje išta nego ništa. I ispalo je da ne vodim ljubav u tišini samo zato jer mi je mama rekla da ne razgovaram sa nepoznatima. I čak sam imala puno više prilika za zatrudnjeti, ali, sam ih popušila sve osim ove sada kad se počinjem razvijati u endemični primjerak plavuše s moždanom stanicom, – trudnom plavušom..Gluposti su me dakle obilježile i zatrpale kao snijeg. Bedastoće poput pitaju ako radi žmigavac? Pa naravno da radi, ne radi, radi, ne radi ...
Sve ovo govorim radi moje prijateljice Andre-e koja u svom blog-u „Andreina“ pod naslovom „Naučila sam“ obznanila patnju što nosi u svom srcu. Ona kaže: „Mjesec je darivanja i zato vas molim prijatelji moji dragi darujte nekome tko vam je blizak barem ugodnu riječ jer i to može tužnoj osobi uljepšati dan jer, vjerujte mi, patnje je svakodnevno sve više…“ nešto poput mog komentara ostavljenog ispod snimke okićenog božićnog drvca na blog-u Ine's Playground: „I nadalje jedan radosni trenutak za čovjeka u njegovom domu znači smrtnu presudu jednom mladom stablu koje je do jučer u šumi pružalo utočište pticama i tamo im na neki način bilo sretan dom iz kojeg zorom odjekuje cvrkut…“ Samo moja je patnja različita. Ja ne patim kao Andre-a. Ja sam plavuša koja nosi paketić maslaca oko vrata jer na njemu piše: „DUKAT“. Ja nosim crne naočale na trbuhu jer imam slijepo crijevo, a bacam tablete u vodu jer na njima piše „PLIVA“. Ja patim radi vlastite gluposti kakvu podrazumijeva bloger sa pseudonimom NF kada u komentaru Andre-inog vapaja iskreno izjavljuje: „slabo sam što naučio“ govoreći o sebi kao pripadniku suvremenog hladnog svijeta. To je čitava tajna koju je važno razumjeti. To je misterij sadržan u komentaru mog štiva „Danas lijepo i sretno žive samo oni koji nemaju prohtjeva – dakle: mrtvaci na grobljima“ čiji sadržaj bloger nick-a 'NEMA RAJA NA ZEMLJI' u svom komentaru sažima riječima: „Plač nad vlastitom sudbinom. Gorčina. Izgubljenost. Preziranje, gotovo, života. Znam, nezaposlena si. Žao mi je mladosti koju predstavljaš. Ali treba se trgnuti i ustati protiv sivila. Nije dobro nestalo, nije umro dobar čovjek! Treba…“, a bloger-a 'deadly-a' navodi da kaže: „kao buntovnik mogu reći da me boli kurac za to, a kao građaninu ove zemlje za koju su mnogi dali živote, mogu reći - jadno i žalosno, a ne vidim nigdje nekakav boljitak...nažalost“ Nažalost?! Zašto ne? Zar je moguće nešto uraditi na tome da svijet ne bude onakav kakav jest. Sve što je bilo nebesko nestalo je iz svijeta gdje ljudi žive. Svijet ljudi je postao prevelik za svaki zanos. Iscrpljuje ga. Srcem se više ništa ne može učiniti za nj jer je ljudska pamet uvjerila čovječanstvo u svoju beskrajnu moć.
I Svevišnji je planetu Zemlju prepustio ljudskoj stvarnosti, ali ne i nebo, snove… Ni ja neću. Nipošto! Ja sam ionako samo jedna glupa plavuša kojoj kad raznosač pizza pokuca na vrata kaže: „Divno, uđi i raznesi moju na brzinu.“ A tko glupost više prezire od glupana?
Osim toga: tko pokuša spasiti svijet bez da sebi omogućimo opstanak u njemu, opasan je za oboje!
- 11:36 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
nedjelja, 15.12.2013.
Zar nešto može biti problem ako se to ne može dokučiti jer mozga nemaš pa nemaš s čim?
Polako tonem u sanjarenje. Život kao zajedničko svojstvo svih bića. Čovjek se približava sudbini trakavice. Ta od čovjeka puno naprednija crijevna nametnica odlično se hrani i žive kao bubreg u loju, a mozga nema. Uostalom mozak im ničemu ne bi koristio jer on služi za rješavanje problema kojih, da mozga nema, ne bi ni bilo. S druge strane čovjek ima probleme: kako se domoći dobre i zdrave hrane, kako se učinkovito i prikladno razmnožavati i kako pronaći užitak i smisao svog života.
O da barem nemamo taj besmisleni raskošni i suvišni organ koji nas samo opterećuje glupavim mislima. Zar ne bi bolje da ga nemamo i ništa ne možemo dokučiti jer ako si bez mozga nemaš čime rješavati životne zavrzlame? (To, naravno prosuđujem po uzoritim političarima kojim je, dakako, mozak isto tako suvišan kao i trakavici, crijevnoj nametnici, najvećoj i najvažnijoj od svih uzora lagodnoga života kakav provode)
Eto, upravo povodom navedenih uzora na sreću ja sam rekla:
„Dragi moj mozgu, odj... UPS?!“
Na sreću? Da na sreću sam se ugrizla za jezik i nisam izrekla prostakluk i nisam tu nepristojnost iskoristila za naslov ovog zapisa. Promislite samo što je i čemu uopće služi pamet, – taj umišljeni, ograničeni i bezvrijedni ljudski razum? Uzgred rečeno, vrijednost mu je precijenjena, a uostalom, to je već odavno zaključio starogrčki mudrac Sokrat govoreći za sebe da što više spoznaje to manje zna.
Ljudski um, kao i sve ljudsko, opstaje od jela i pića. Znanje i spoznavanje su hranjenje i napajanje mozga. Ako je gladan ili žedan trabunjaš. Odvajkada do današnjeg dana pamet se nije još nijedanput do sita najela na ovozemaljskim gozbama što, nažalost, nisu okupljanja mudrih promišljanja nego terevenke neznalica.
Kažu da se znanje uči u školama mada obrazovanje nije uvjet za razboritost što svjedoči legija glupana koji sebe nazivaju "intelektualci", a gomila je tustih šišmiša koji vise po stropovima sveučilišta i uče nas da su odrpani krvavi ratnici naš primjer, naše ogledalo, naši korijeni bez kojih bi usahli, naša povijest, naša tradicija. Što se može razabrati iz nabrajanja ratova, datuma, mržnje, kraljeva, krvi, osvete i svih gluposti koje nazivamo povijest?
U povijesti ne ostaje trag o ljudi kojima skidaju glavu ljudi koji to čine da bi sačuvali svoje na ramenima i o kojima povijest govori veličajući njihov hod preko lešina. Srednjovjekovno shvaćanje "ovo je naša kuća i tu imamo raditi što nas je volja" nažalost još prevladava na toj blatnoj globalnoj kugli. Golema ljudska energija i znanja usmjeravaju se na pravljenje sredstava i ostvarivanje načina ubijanja i pogroma bližnjih kao da tamani kukce.
Osim jedno tog više puta i stalno uvijek drugačijeg ponavljanja nikad u ljudskoj povijesti ničega novoga nema: čovjek je životinja u mjeri koliko mu nedostaje čovječnosti, a osim njega ne postoji nijedno drugo biće koji tako uporno, bezrazložno i besmisleno ubija pripadnike vlastite vrste. Ustvari ne treba niti promišljati da se zaključi kako ljude obučavaju graditelji mržnje svih kategorija i usmjerenja, menadžeri straha, službeni dileri domoljublja, krvoloci s bijelim okovratnicima, visoki svećenici najveće religije svemira njenog veličanstva božice gluposti (a zovu je još i dobit). I uzalud je pitati: „LJUDI, koliko primjera hladnoće i okrutnosti našeg svijeta nam treba da se osvijestimo i promijenimo se?“ ili postavljati pitanje: „Pa LJUDI, jesmo li mi uopće normalni?“ ili zazivati razum riječima: „Zaboga LJUDI, iznad naših glava se širi ozonska šahta a mi se klanjamo lešinama koji gomilaju novac na račun profita.“
Čovjek se približio sudbini skakavca: da opstane sve pustoši.
Opstaju samo najsposobniji u stjecanju imutka. Novac je svjedodžba.
„Daj da vidim tvoj bankovni račun, molim lijepo, da ocijenim tvoju uspješnost i znanje,“ pita vas svakojaka zvjerka jer kako, zaboga, možeš biti vješt ako si nitko i ništa, ako nemaš novca?
I tek kada ljudi obore zadnje drvo, zatruju zadnji izvor i upecaju zadnju ribu spoznat će da se NOVAC ne može ni jesti ni piti.
I tu mi grozne snove u kojima ljudi mijenjaju oblike i poprimaju izglede svakojakih bića odjednom prekida jedna cura poput plahe srne ostavlja komentar na blog-u: „Kundera i iznajmljena soba za nekoliko sati?! Ne idu nikako zajedno. Ako je istinita priča savjetujem ti da se što prije vratiš Kunderi, a ispravi ako pišeš iz glave…“
Ispraviti? Da, svakako trebam promijeniti sanjarenja „…odviše bliske ili nedovoljno bliske krajnosti ljubavnih susreta bez 'nepodnošljive lakoće postojanja' koju zaziva Milan Kundera, a za kojom i ja toliko žudim i htjela bih je okusiti…“ što mi izviru iz glave bez mozga kao da htjenje i ostvarenje nisu različite, gotovo nespojive suprotnosti i ne djeluju na način što povezuje genijalnost i ludilo ili pamet i glupost ili znanje i neukost, a da ne nabrajam i ostale proturječnosti kakvima nas stvarnost snabdijeva ističući kakvoću onog drugog.
Kao da ne zna da su sanjarenja nestvarna ili nemoguća?!
Kao da ne zna da nespojivost potiče čežnju i strast?!
Kao da ne osjeća blagi podsmjeh i jetkost upućene na vlastitu adresu zbog nemoći?!
Uostalom ne želim se kititi tuđim perjem ni prešutjeti svoju žudnju za me toliko nedostižnom aromom sladunjavosti što ju je s autorskim pravom nazvao „nepodnošljive lakoće postojanja“ i točka!
- 04:36 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
subota, 14.12.2013.
Danas lijepo i sretno žive samo oni koji nemaju prohtjeva – dakle: mrtvaci na grobljima
Danas je subota 14. prosinca 2013. godine. Više me ne brine koji je dan ili datum. Bi li itko rekao: „Danas je 23. rujan 2013. godine, prvi dan jeseni, a njih dvoje opet samo sanjari u postelji o ljubavi jer to je poput svih ostalih jednako pravi dan da ostaviš za prekosutra uraditi to što si morao učiniti još prekjučer, jer prevlada jednako sivo raspoloženja crne nijanse: pada muško spolovilo kao list sa grane, a žena gola kao krošnja nema zadovoljstva.“
Postoji stanka, ali ona se događa između sanjarenja, a od tih trenutaka zbilje u mojim mislima nije ostalo ni traga. Stvarnost se rastače oko mene. Ostavlja, tu i tamo, pjege sjećanja na tužne dane što ih točim u čašu umjesto vina nakon preskočenog ručka mada mi nije bila namjera da gladujem. Sredstva sa kojim trebam preživjeti su poput menstruacije: kad ih dobijem traje 5-6 dana, a poslije možeš me… (ma reći ću to pristojno) …možeš općiti sa mnom.
Stvarnost je kao živo blato u koje sam upala i u koje svakodnevno toliko malo upadam koliko bi trebalo da budem sretna i zadovoljna …
Danas lijepo i sretno žive samo oni koji nemaju prohtjeva – dakle: mrtvaci na grobljima
Razmišljam o tome kako sam se mogla pohvaliti kako danas ne planiram ići na posao, ali glupi se život pobrinuo da ni sutra ni prekosutra ni bilo koji naredni dan ne moram na posao jer posla jednostavno nema. Političari ulažu silan napor da radničkoj klasi omogući da se ne muči na poslu i ne premori od previše rada, da ukinu radna mjesta i dobiju otkaz, a ja, jer nisam političar koji ništa ne radi (što je kratak opis radnog mjesta političara) nego trudbenica koji nema posla i ništa ne radi pa ne dobiva ni plaću ni socijalnu pomoć
Da li se sjećate na budućnost u kojoj nećete moći tako malo raditi koliko vrijedi plaća što vam isplaćuje poslodavac?
Ne, to je već naša stvarnost zbog koje sam zapis na blog-u iliti 'javno vođenje osobnog dnevnika' mogla započeti i sa:
„Dobro jutro sirotinjo! Vrijeme je da odete raditi slabo plaćenu dnevnu smjenu i neplaćeni prekovremeni da bi ti koji ne rade imali još više!“
Čim otvorim oči i postanem svjesna stvarnosti obnovi se zbrka, a zbrka je partitura na kojoj je ispisana moja životna stvarnost. Plod u mojoj utrobi je kaos. Budući da pripadam većini nepoštenih, – jer ipak većina loše ili nepošteno živi život nedostojan čovjeka, – postavljam samoj sebi pitanje:
Ima li smisla učiti djecu vrlinama poniznosti i nesebičnosti, a istovremeno ih pripremati za uspješan život u kom prevladava suprotno?
To čak ipak i nije život kakav želim nego posljedica jer većina loših stvari učinjena je u dobroj namjeri da drugome bude gore nego onome tko zlo čini – većina predvođena političkom elitom koja ne bira sredstva kojim provodi zamisli što joj omogućava obnašanje vlasti, a to je, uglavnom samo novac trpati u vlastiti džep i omogućavati samima sebi nekakav život daveći, zatirući i ponižavajući druge.
Koprcam se i udaram nogama u utrobi takvog svijeta, uljudbi gdje sve je više stanovnika, a sve manje ljudi, svijeta na kom su ljudožderi izumrli od gladi jer gotovo da nema ljudi (iliti bića s osobinama čovjeka to jest nekoga tko novce drži u džepu, a ne da ulaže na burzi kao da je u kladionici i kladi se na to da će planeta Zemlja postati groblje).
Ako ima takvog neka mi se javi. Ja imam prazan novčanik pa bi mogli izvesti nekakvu kombinaciju...
- 08:12 -
petak, 13.12.2013.
U svijetu gdje razboritost nema mirno utočište ludost ima siguran krov
O čemu ja to govorim? Ovo nisu ni sanjarenja ni ružičasti snovi. Ovo je opanjkivanje, obeščašćivanje, optužba same sebe. Ovo nisu ljubavni jadi kakvi se više-manje ovako ili onako ipak riješi ako ikad privedu izopačenog ljubavnika koji kaže:
„Gospodine viši istražitelju, nisam je silovao. Ona je htjela.“
„Kako htjela, kad je govorila: neću, neću…“
„A ja 'kontao' da govori da ne želi ostati nevina?!“
Ne, ovo je nešto što se nije smjelo dogoditi, pljuvanje u lice čovječnosti, noga u stražnjicu razboritosti, dobroti, plemenitosti uljuđenom ponašanju, ljubavi bližnjeg svog… čemu god pripisivali da je pečat ljudskog srca. Ja ću zaplesati na glazbu zvučnu kulise što dopire iz mojih snoviđenja, možda malko nezgrapno, ali plesat ću vam. Plesat ću vam poput cura oko šipke u ozloglašenom noćnom lokalu, plesat ću pred vašim razrogačenim pohotljivim očima dok vam iz kutova polu razjapljenih usana cijedi slina…
Da bi plesali prvo morate pokrenuti tijelo. Morate se izvijati i pritom pomalo slijediti glazbu. Ne treba znati plesne ili baletne korake.
Važno je željeti plesati.
Prema tome uvijanje oko šipke je isto tako ljubavni ples. Ja sam plesačica kao balerina koja na kazališnim daskama predočava ljubavni zov u baletu „Labuđe jezero“.
Ja u svojim mislima zamišljam kako plešem za svog voljenog. Voljela bi kada bih plesala pred njim. Bilo bi mi drago i da bolje i skladnije plešem, ali onda možda prsti nesuđenih ljubavnika ne bi uzdrhtali od požude da me dotaknu i osjete silovitu strast vatre što je treba ugasiti pa mi ne bi u grudnjak ugurali novac.
O da, to je način na koji dolazim do sredstava za život: potičem ljubavna sanjarenja mada ne mogu poreći zanosne trenutke jave u kojim sam obnažena u zagrljaju golog ljubavnika plesala usporenim ritmom novogodišnjeg plesa u Beču na otužnu glazbu uličnih svirača što dopire kroz zatvorene kapke prozora sobe iznajmljene za jednu noć nakon kojih slijed dugi razgovor u krevetu kao ljubav što prikladnije opisuje naziv 'platonska ljubav'.
O da, doživjela sam ili odviše bliske ili nedovoljno bliske krajnosti ljubavnih susreta bez 'nepodnošljive lakoće postojanja' koju zaziva Milan Kundera, a za kojom i ja toliko žudim i htjela bih je okusiti jer… jer pohlepni, grabežljivi i nezasitni ljudi koje ne može zadovoljiti obilno zgrtanje su bolesnici baš kao i oni koji se odriču svega i gladuju!
- 11:30 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
četvrtak, 12.12.2013.
Čudna zahvala Bogu radi čudesnog začeća
Ovo je već novi dan, već druga po redu objava svojevrsno javno vođenog dnevnika na Internetu iliti blog-u.
Još uvijek vam nisam rekla kakvi me zapravo ljubavni jade muče. Još uvijek u razgovoru sama sa sobom izbjegavam izreći što je na stvari pa sam iznenada, iz nekog razloga koji nisam u stanju razjasniti, ali eto, čudesno sam nadahnuta to osvijestiti javno na blog-u, – takvo mi je rješenje nekim čudom palo napamet.
Doduše, ja nemam pameti, nisam zabavna i ne vjerujem u čuda.
Prije mjesec dana, prije dva tjedna, još prekjučer mislila sam da se čudesno sanjarenje ponekad mogu čak i ispuniti, ali naravno, uvijek nekoj drugoj.
Više tako ne mislim.
Sada se ostvaruje meni.
Budući da se čudo dogodi samo ako vjerujemo u njega, sve što je prvobitno djelovalo samo kao maštovita tlapnja koja uopće nije povezana sa stvarnošću, obistinilo se odjednom. Odjednom i u mojim godinama to izgleda nevjerojatno, pravo čudo.
Kad kažem 'u mojim godinama' ne smeta mi ako u mislima odlutam na krilima mašte, ali mi smeta kada se vratim u stvarnost gdje treba preživjeti od plaće koju dobivam za dosadan posao, a da ne govorim o prošlosti, o bremenu, o križu koji nosim na žuljevima okrvavljenom ramenu.
Ali neću sad rješavati neka pitanja iz zakona o radnim odnosima i pravednim postupcima u društvenom okruženju, a još manje o vlastitom životnom putu. To mi je postalo nevažno i otpalo od mene poput već spominjanog besmislenog pitanja jedne nježne ženske duše: 'Kako to da se uvijek nekoj drugoj ženi dogodi ljubav kakvu opisuju romani, a mene zaobiđe?'
Odjednom evo dogodila se i meni takva ljubav, Bogu hvala.
Sad, u međuvremenu 'odgovaranja na zagonetno pitanje o tome kakvi su me ljubavni jadi snašli' – dok na ovakav čudan način pokušavam razjasniti zašto mi se dogodila takva ljubav koju ne mogu jednostavno u riječ ili dvije objasniti – odlučila sam jednostavno nastaviti voditi ljubavi na staromodni i uvriježeni način koji podrazumijeva izraz 'voditi ljubav' što bi mi, dakako, moglo postaviti još neka druga vraški zanimljiva pitanja kao recimo: Tko je otac biću u mojoj utrobi, a 'ono' će me jednog dana zvati: „MA–MA!“?
- 23:24 -
srijeda, 11.12.2013.
Muškarci vode ljubav poput prirodne nepogode
Ja sam brbljivica koja živi u oblacima. Ipak ničemu što kažem ne može se ni trunku vjerovati. Opravdana je sumnja u to da pokušavam istinito zabilježiti svoja sanjarenja. Ja samo držim zatvorene oči i pretvaram se kao da sam usnula, da snivam što mi se prohtjelo.
To što stvarno želim su nježnost i ljubav. Ali muškarci ljubav vode poput prirodne nepogode. Za onaj opipljivi dio u koji se oblikuje treperenje muškog srca može se reći da je kao snijeg: nikad ne znaš koliko će centimetara narasti i koliko će dugo trajati.
Koja je to žena izjavila da postoje samo dvije vrste muškaraca: oni kojima se sviđa i oni koji nemaju ukusa? Ali nije važno. Ja tek želim da me zavoli muškarac zbog mene same i onakvu moju blagonaklonu duše kakva sam u svom biću, a on neka je zgodan i ne treba biti osobito ni imućan ni pametan. Čak ako glupi razgovor kad ga nazovem na mobitol izgleda ovako:
„Što danas radiš Zgubidane?“
„Ništa!“
„Opet ništa?! Zar to nisi jučer radio?“
„I jučer i danas i sutra jer nikako da završim taj poduhvat…“
Mada možda ima nekih stvari koje su ili bolje ili lošije nego voditi ljubav, ali nema niti jedne jednake jedinstvene kakvoće! Taj upravo izrečen zaključak ukratko otkrila moje promišljanje kakvo je presudno za takvu moju sudbinu. Usud hrani ljudski život. Pa bila to i zla kob ili nesreća, zavist, ljubomora... i one tek pomažu da ostvarimo vlastitu životnu priču. Samo to. Nema ni najmanje naznake da će doći do bilo kakve promijene u pripovijedanju o mojoj svakodnevici ni danas.
Mene iz dana u dan postupno izjedaju ljubavni jadi. Ljubav je ionako pobjeda mašte nad razboritošću. U mom slučaju blago pokvarene mašte. Sanjarenja što ih namjeravam iznositi, prema tome nisu stvarnost nego privid. On me predočava u nekom čudesnom obliku prenesenog značenja. Ostavljaju slikovit dojam mene ranjive slabe žene.
I ne mogu se probuditi.
Ali to je posve nevažno obzirom na činjenicu da je smrt oblik vječnog sna kao nagrada za težak život u odricanju i oskudicama ili kazna zbog bahatosti pohlepnih danguba – ili ako baš tako želite: divni snovi su raj, a noćne more pakao.
- 19:51 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
