ponedjeljak, 16.12.2013.

Tko pokušava spasiti svijet bez da omogući opstanak sebe u njemu, opasan je za oboje

Da li je to MOJ VEDRI POGLED NA ŽIVOT!? I zar naslov upućuje na to da nisam šaljiva pojava? Svako jutro dok se umivam, promatrajući krmeljive oči u zrcalu. Predodžba žene, glupe plavuše, zuri u mene iz odraza. Površnom frojdovskom psihoanalizom mojih dosad objavljenih dnevničkih zapisa na blog-u: nosim unutarnju patnju „goleme glupače“. Iz svega što brbljam odmah se može uočiti da mi je samo jedna stvar na pameti, a da su pametovanja tek šminka kakvu mi žene uvijek nabacujemo pokušavajući prikriti nedostatke Ali čekajte…
Ja sam plavuša sa iskustvom i godinama za koje se uljuđene osobe ne raspituju. Neodoljiva kombinacija, naročito ako uzmete u obzir neodoljivu privlačnost fatalne žene. Umišljam si da slamam srca pohotljivih muškaraca mada mi do toga nije stalo, ali to nije tako, naravno. Nema strašnijeg prizora od bespomoćne plavuše koja žudi za onim o kome toliko malo može reći ako ne govori kako vode ljubav. Zapravo ja vam zasad uopće ne želim spomenuti niti išta kazati o svojoj ljubavi, nepodnošljivoj ljubavi, ljubavi bezobzirnoj kao ljepota, o bezgraničnoj ljubavi što uzima i daruje do posljednje mrvice, ljubavi smrtonosnoj kao pobjeda i poraz. – jer ljubav jedne plavuše kao sve postojeće stvara i uništava, ubija, sije smrt. Radi se upravo o onoj plavuši koja ne razlikuje ševu i devu jer se nikada nije devila, stavlja pod jastuk kocku šećera da bi imala slađe snove, a kad se ujutro probudi ustane iz kreveta i ode kući pa baci budilice kroz prozor da vidi kako će vrijeme proletjeti u novom danu u kom opet baca travu na cestu koju pješaci prelaze da nahrani 'zebru', puzi po dućanu tražeći niske cijene, pleše ispred semafora zamišljajući da je u disku i što je još gore gluplja od kokoši koja barem zna na čijim jajima mirno sjedi, a plavuša poskakuje. Tu su još i otisci štikli na monitoru od pokušaja da uđem na Internet i ulijevanje vode u računalo da bi surfala. Sve osim očaja jer imam zrakoprazan prostor u glavi. Bolje išta nego ništa. I ispalo je da ne vodim ljubav u tišini samo zato jer mi je mama rekla da ne razgovaram sa nepoznatima. I čak sam imala puno više prilika za zatrudnjeti, ali, sam ih popušila sve osim ove sada kad se počinjem razvijati u endemični primjerak plavuše s moždanom stanicom, – trudnom plavušom..Gluposti su me dakle obilježile i zatrpale kao snijeg. Bedastoće poput pitaju ako radi žmigavac? Pa naravno da radi, ne radi, radi, ne radi ...
Sve ovo govorim radi moje prijateljice Andre-e koja u svom blog-u „Andreina“ pod naslovom „Naučila sam“ obznanila patnju što nosi u svom srcu. Ona kaže: „Mjesec je darivanja i zato vas molim prijatelji moji dragi darujte nekome tko vam je blizak barem ugodnu riječ jer i to može tužnoj osobi uljepšati dan jer, vjerujte mi, patnje je svakodnevno sve više…“ nešto poput mog komentara ostavljenog ispod snimke okićenog božićnog drvca na blog-u Ine's Playground: „I nadalje jedan radosni trenutak za čovjeka u njegovom domu znači smrtnu presudu jednom mladom stablu koje je do jučer u šumi pružalo utočište pticama i tamo im na neki način bilo sretan dom iz kojeg zorom odjekuje cvrkut…“ Samo moja je patnja različita. Ja ne patim kao Andre-a. Ja sam plavuša koja nosi paketić maslaca oko vrata jer na njemu piše: „DUKAT“. Ja nosim crne naočale na trbuhu jer imam slijepo crijevo, a bacam tablete u vodu jer na njima piše „PLIVA“. Ja patim radi vlastite gluposti kakvu podrazumijeva bloger sa pseudonimom NF kada u komentaru Andre-inog vapaja iskreno izjavljuje: „slabo sam što naučio“ govoreći o sebi kao pripadniku suvremenog hladnog svijeta. To je čitava tajna koju je važno razumjeti. To je misterij sadržan u komentaru mog štiva „Danas lijepo i sretno žive samo oni koji nemaju prohtjeva – dakle: mrtvaci na grobljima“ čiji sadržaj bloger nick-a 'NEMA RAJA NA ZEMLJI' u svom komentaru sažima riječima: „Plač nad vlastitom sudbinom. Gorčina. Izgubljenost. Preziranje, gotovo, života. Znam, nezaposlena si. Žao mi je mladosti koju predstavljaš. Ali treba se trgnuti i ustati protiv sivila. Nije dobro nestalo, nije umro dobar čovjek! Treba…“, a bloger-a 'deadly-a' navodi da kaže: „kao buntovnik mogu reći da me boli kurac za to, a kao građaninu ove zemlje za koju su mnogi dali živote, mogu reći - jadno i žalosno, a ne vidim nigdje nekakav boljitak...nažalost“ Nažalost?! Zašto ne? Zar je moguće nešto uraditi na tome da svijet ne bude onakav kakav jest. Sve što je bilo nebesko nestalo je iz svijeta gdje ljudi žive. Svijet ljudi je postao prevelik za svaki zanos. Iscrpljuje ga. Srcem se više ništa ne može učiniti za nj jer je ljudska pamet uvjerila čovječanstvo u svoju beskrajnu moć.
I Svevišnji je planetu Zemlju prepustio ljudskoj stvarnosti, ali ne i nebo, snove… Ni ja neću. Nipošto! Ja sam ionako samo jedna glupa plavuša kojoj kad raznosač pizza pokuca na vrata kaže: „Divno, uđi i raznesi moju na brzinu.“ A tko glupost više prezire od glupana?
Osim toga: tko pokuša spasiti svijet bez da sebi omogućimo opstanak u njemu, opasan je za oboje!

- 11:36 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.