utorak, 24.12.2013.

Dragi prezaposleni roditelji koji, ako već rađate djecu da "sebi ispunite najveću želju", onda svom djetetu osigurajte najpotrebnije: SEBE (barem tijekom Božića)!

Čestitam Božić i sretna Novu 2014. godinu
od srca, čestitkom, ovdje kliknete link što kao da, za laku noć nakon koje treba svanuti zora ostvarenih snova i najljepših želja, priča priču koja može poslužiti vama dragi prezaposleni roditelji koji, ako već rađate djecu da "sebi ispunite najveću želju", onda svom djetetu osigurajte najpotrebnije: SEBE (barem tijekom Božića)! :
Nebom među zvijezdama krivudaju saonice Djeda Božićnjaka, a u tlo je zaboden badrljak ivera pokošene grane grma. Tu polaže tikvu pa je okrene prstima tako da izgleda kao u 'noći vještica' ljudska glava na panju krvnika – Veliki Kosac – Smrt uzima svoju kosu i zamahne pa, gle čudo, ne kao žetelac već udara kosom kao štapom za golf. Tikva odlijeće ka nebu u stilu golf-loptice i pogađa ne u rupu svemirskog bezdana već paket na rubu poklonima krcatih saonica Djeda Božićnjaka. Dar pada s neba, pada kao kad se ptica posere u letu pa ako čovjeka pogodi govno, tako barem veli ljudsko vjerovanje, posranomu će se dogoditi: sreća, nešto lijepo, neočekivano. Ispunit će mu se želja! I tako se zbiva: dok dar s neba pada i pada Veliki Kosac iliti Smrt likuje. Pleše ples: „Jest' pogodak! Jesam te skinuo, jesam te, jesam te, jes' majstore je-je-je-je, jejejeje , hipi-hura velemajstore.“ Ali odmah zatim, čim se dar s neba strmoglavio, sručio na glavu Smrti je i kao što se veli 'gdje on tresne tamo ne niče trava', tamo gdje se darak s neba stropoštao tamo je teški kovački nakovanj od zlata na kome su iskovane sretne potkove sobova iz zaprege saonica Djeda Božićnjaka spljoštio Velikog Kosca iliti Smrt u palačinku od koje ostade iscijeđena tek kap ništavila i ništa više.
Veselite se ljudi i još jednom: čestit vam Božić i sretna Nova 2014. godina!! A nadasve blogerima koji se javljaju u komentaru u blog-u »apistia«:
Andrea-Bosak njezin svijet je samo to što stane u njezino veliko srce i ona mi je prva zaželjela dobrodošlicu, a zatim ću nastaviti abecednim redoslijedom:
Anima Sinistra
annaboni
astrosailor
bellarte
Be Witched
blogdogg
bocacciozg
borivoj
borut
brigita3
brod u boci
crossroadsoflife
Čuvarica pinkleca
Damir'S
deadly
Domaći vicevi
Don Branko
donin svijet
Dnevnik toka misli
durica
20 do asa
ed hunter
Edo
Ema
E.P.
Euro
fra gavun
Hola Hoop girl
Indijanka vegetarijanka
kalorijski restoran minus40kg ... dražeN ;)
križar
kulerica
Lilianke
Lion Queen
Lou Salome
magle dolaze
malo ti malo ja
maslinapjesma loza
More ljubavi
Na_Kauču
nečmenjanka
NEMA RAJA NA ZEMLJI
nevaljalemisli
neverin
NF
Nisa
obadzo
osvrtanja88
pametni zub
pero u šaci
propheta nemo
Scirocco
sjedokosi
sewen
spasonosno
Valcer
wall
Zvonka
Zaista.tu
te zatim i svima ostalima koji prate moje svakodnevne ispovijedi, a anonimno se jave pod pseudonimom ili kako se sad kaže nick-om: 'Ćiro Blažević', 'Maks' i 'Riki?'
ili ne jave mada čitaju…
( nadam se da nikoga nisam preskočila, a ukoliko jesam, neka mi oprosti – nisam to učinila namjerno, jer među vama se osjećam kao da sam dobila novu obitelj u kojoj ponekad zaiskri, ali prevlada ljubav i razumijevanje. )
PS
S ovim završava 'prvi dio' ovog mog »Rata i mira«, romana kakav moj život stvara. Taj 'prvi dio' nazvat ću „PETNAEST DANA PRIJE BOŽIĆA“ jer, ako je točan broj objavljenih postova »apistie«, počevši od srijede 11. 12. 2013. u 19. 51. sati, petnaest je broj mog svakodnevnog pojavljivanja. O nazivu za 'drugi dio' još ću razmisliti. Imam na raspolaganju čitav Božić do 'Štefanja'. Možda: „POSLIJE BITI ILI NE BITI“?!
Apis Mortelo

- 16:07 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.