ponedjeljak, 23.12.2013.

Déjŕ vu: Na Zemlji je sve više stanovnika, a sve manje ljudi

Nedjelja. Tumaram ulicama. Koračam rijekom ljudi.
Na svom putu nikog nisam susretala – tek sluge i sluškinje zle kobi.
Sedmi se dan umnaža jednolični dan ljudskog bivstvovanja na ovom svijetu.
Jučer, danas, sutra. Sluganske kategorije opetovanja. Gotovo bez ijedne razlike.
Plijesan vremena na pročeljima zgrada pored kojih prolazim. Pepelom ih je posula povijest.
Djeluje umirujuće u poredbi s dražesnim očajem razorenih ulica grada što mi pruža utočište. Kao pustinja prahu pijeska.
Nebo pokriveno purpurnim oblacima koji se prelijevaju u boju tamnog indiga kao pozadini krošnji drvoreda čije crne grane gestikuliraju kao mjesečari. Mračna, sablasna stabla kojima su debla poput pepela od cigara. Veličanstvena tišina, spušteni kapci, zakračunati dućani, tu i tamo ugašena žarulja ulične rasvjete. Stroga, gotovo odbojna pročelja, zamrljana samo sjenama naškrabanih grafita koje povezuju sjenke koje bacaju grane ogoljele od lišća.
Dok prolazim tim ulicama što dalje od središta okićenom za predstojeće blagdane podsjećam se na ono što pišem na blog-u – tu pišem najluđe štivo koje sam ikada sročila. Svatko tko misli da je poražen, bez nade je i bez ikakvih sredstava može ohrabriti moj primjer. Nosim u torbici običnu olovku, šiljilo, gumicu i bilježnicu. – to mi je sve oružje. Zapisujem sve što mi se dogodi i što mi padne napamet imalo to smisla ili ne. Nakon što to kasnije prepišem za novi post na blogu legla bi na postelju pored svog voljenog i, širom otvorenih očiju buljila u mrak kao da pokušavam odgonetnuti svoju budućnost. Neprestano ponavljam u sebi: ako je neka žena očajna i iskrena kao ja, voli svim srcem muža s kojim živi u podrumskom stanu, ako je spremna za odricanje i ne dvoji da li biti ili ne biti punog stomaka i praznog srca ili praznog stomaka i punog srca? ako izlije svoju krv na papir, ako prožima bilješke svojih razmišljanja svojom potrebom i čežnjom – onda joj nitko ne može odoljeti. Najgora žena, najbezvrednija žena, najbedastija žena mora pobijediti ako istinski osjeća. Nitko se ne može oduprijeti daru iskrene ljubavi.
Kažem da je moj duh zaokupljen takvim mislima, ali to nije istina. Još prije, nakon što sam sročila nekoliko blog-ova, u duhu sam se poigrala zamišlju da pišem roman o vlastitom životu. U jednom trenutku prije kao da sam zavapila: „Poslušajte moje riječi koje izgovaram poput nijemog solilokvija samoj sebi. Nagovješćuje učestalost zagrljaja nesvjesnog i sve odmah biva jasno: ljubav jača u žaru otrcanosti i oštroumlja.“ Zbog toga sam bloger-u 'E.P.' uputila pitanje u pogledu mogućnosti da objavim sadržaj blog-a »apistia« i zbog toga mi je on odgovorio u jednom od komentara:
„Naravno da imaš talenta za pisanje, to je očigledno, a u ovom našem podneblju hvala Bogu nadahnuća ima koliko ti srce želi. Problem je samo što to nije dovoljno jer ako osobno ne poznaješ nekog književnog moćnika (velikog dečka ili curu) i ako ga nečim krupnim nisi zadužila nema šanse da ti se bilo što bilo gdje objavi osim ako sama to ne financiraš. Danas ti je moderan ovaj pristup: javiš se nekom poznatom nakladniku i on te pita koliko love imaš. Ako raspolažeš s dvadesetak i pet ili trideset tisuća on će ti ponuditi da štampa knjigu i to kao da ju je on financirao. Ti njemu lovu, on tebi ime nakladničke kuće. Mnogi tako rade i to nije tajna. Zarađuju, a da onom stvari nisu makli. Štampaju ti onda u 300-500 primjeraka knjigu, tebi daju tvoj postotak i nakon dugogodišnjeg ležanja u nekom mračnom podrumu knjigu na rasprodaji za dvadesetak kuna prodaju na nekom sajmu knjiga, ostatak otpišu. Eto, možda sam te razočarao, ali trebaš imati više sreće i poznanstava nego talenta. Na žalost.“
Za trenutak ne mogu misliti ni na što – osim da sam razumno biće, kojeg je probolo čudo okruženja što zamagljuje zaboravljeni svijet. Nakon godina hodočašća jednog naglo prekinutog snoviđenja, dok prolazim ulicama, sva tuga i očaj što ih dugujem kolebljivosti ljubavne sreće da mi usliša molitve, čine mi se kao suptilni njihaja zasluga. I to mi daju za pravo da prolazim uz bok s umirućim gradom. Izmaglica što obavija grad sjenama moje poezije – jer nekoć sam bila pjesnikinja – postaje više izričaj što ga u sebi svakodnevno vodim. Bilo je toliko uglednika da bi povoditi se za njima značilo nedostatak stila pa se zato pouzdajem u umor svoje Domovine i uzdižem se iznad dosadnih sanjarenja o zavičaju kakvog nosim u srcu. Bit će, razmišljala sam, da je pisanje nešto što nema veze s odlukom. Rečenice trebaju, kao duboka morska struja, same od sebe izbiti na površinu. Riječi izričemo da se oslobodimo otrova koji se nagomilao u nama ako nam život ide u pogrešnom smjeru. Pokušavamo ponovno steći djetinju nevinost, ali jedino što uspijeva (pisanje) jest da ucijepi svijetu virus razočarenja. Nitko ne bi ni riječ napisao kada bi imao hrabrosti to u što vjeruje. Nadahnuće ga na samom izvoru skreće s puta. Ako odista želi stvoriti svijet istine, ljepote i ljubavi zbog čega stavlja milijune riječi između sebe i stvarnosti? Zašto odgađa prijeći na djelo – ako odista, poput drugih ljudi ne želi slavu i uspjeh.
Vraćam se u nepregledni mravinjak smrtnika – uz vječno opetovanje sedmog dana božjeg odmaranja, u ponavljanje jučer, danas i sutra – tražim mostove prema izlazu, ka neposrednoj uzaludnosti jeftina žara. Sluge božje su spremne da me prihvate, a ja se s njima hvatam u kolo i… i onda, pokoravajući se ispraznoj sudbini, zaboravljam gađenje kao i samu sebe.
Negdje u kutu pamćenja pronalazim zgodan déjŕ vu za bloger-a 'N.F.-a':
Na Zemlji je sve više stanovnika, a sve manje ljudi.
U što mogu vjerovati? U ljude? Više ih nema. U uzoritost?
Delirij gluposti lako se ponavlja.
Postoje osobe koji se brinu samo za vlastite užitke, a nalaze ih u tome da ih oduzmu drugome.
Postoje i oni koji smatraju da je ljudsko biće „za sve spremno“, da se svašta sposoban činiti – taj ili prezire ljude ili prosuđuje po sebi – to u svom posljednjem komentaru kaže bloger 'kalorijski restoran minus40kg ... dražeN' govoreći:
„Ovakvi tekstovi mi izazivaju nelagodu, pa se nekako učini da bi bolje bilo biti nevidljiv, o čemu ću valjda još i razmisliti, ali eto, čovjek voli reći ono za što vjeruje da misli i osjeća. Površnost ne mora nužno biti mana, iako živom i živahnom objektu željnom pažnje to može itekako zasmetati. Ne bi se iznenadio da istinski problem nastaje kada nas već dugo nitko niti ne primjećuje, a mi smo u fazi da se možemo uvjeriti da nam je to svejedno)
P.S. Komentari osobama koje ne poznajemo, gotovo u pravilu su promašaj, ali tako piše u pravilima igre, pa se nitko ne bi trebao osobito ljutiti. Srdačan pozdrav i svako dobro.“
Da Dražene ti prosuđuješ da sam promiskuitetna (lat. – pomiješanost, zbrkanost u glavi; žena koja spolno opći izvan trajne veze i bez obzira na osobu); vrtirepka koja je u mladosti imala tragičan porod, a koja se i nadalje smuca jer ima impotentnog supruga (lat. – spolna nemoć muškarca, nesposobnost oplođivanja) pa sam kao u otrcanoj, stoput prepričanoj šali o glupoj plavuši koja posjeti liječnika pa mu veli:
„Pomozite doktore 1300% patim od impotencije.“
„Kakve impotencije, kakvih 1300% ženska glavo? Prvo impotencija je bolest muškaraca, a zatim ništa ne može biti više od 100%, a osim toga objasnio kako se može doskočiti…“
„Ma dragi moj doktore, moj muž je muško koje boluje, a ja patim 1300% posto jer se poskliznuo pa nezgodno pao da je polomio svih deset prstiju na obje ruke, spljoštio nos, pregrizao jezik, a ona stvar znate u kakvom mu je stanju?!“
I zatim još da sam u vlastitoj stvarnosti naslutila da sam ponovno ostala trudna i uplašila se jer više nije u cvijetu mladosti, brbljavica koja radije dangubi i sanjari o lagodnom življenju umjesto da zasuče rukave te još k tomu svemu i nije baš najbolje materijalno potkovana.
O, kada bi samo dijagnoza moje patnje bila tako jednostavna. Ali nije, nije ni približno. To što je u stvari moja životna kob toliko je strašno da o tome ne mogu govoriti i jedva bi se užarenim kliještama moglo iščupati iz mene jedna jedina rečenica na dan kao tek jedna jedina puzzla štono bloger 'Lion Queen' spominje u jednom od komentara:
„Život je taj koji piše naše romane...O kako je život ponekad maštovit....puzzle koje slaže, nikad ne znaš kako će posložiti.....često tu bude velikih iznenađenja. No uvijek svaka puzzla ima samo jedno pravo mjesto.“
Samo od te 'maštovitosti života' svi će zanijemite i više nitko od vas neće imati ni snage ni volje ni želje da mi bilo što utješno kaže koliko će bit zgrožen. Ali eto, prvu rečenicu što će predstavljati pravu istinu o patnji koju nosim u sebi, nju još nisam izrekla. Možda je lažno, ali navest ću kao razlog, da nikome ne želim zagaditi obiteljska okupljanja što predstoje. Možda nakon Božića smognem snage i progovorim, započnem iznositi iz dana u dan rečenicu po rečenicu činjenica koja su pređa moje životne kobi i govore o patnji, o istinskom bremenu, o križ što ga ja nosim na svojim plećima dok se sprema Golgota. A možda kad otpočnem naricati vlastitu žalopojku ni ja neću biti u stanju više toliko naklapati?

- 13:57 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.