četvrtak, 26.12.2013.

To moje snoviđenje: kao da promatram ženu, neku drugu ženu koja nisam ja, a ona se prisjeća zatočeništva u logoru gdje je nekoć rodila dijete otrgnuto joj s njedara

Pružam ruke željne božjih milodara.
Ništa. Ništa. I opet ništa.
Dižem pogled. Gledam u visinu. Nema bumbara. Ni leptira. Ni pčela.
Zaboga, na nebu nema ni procvalih livada ni vreve života. Jedino oblaci.
To su neopipljive krošnje nebeskih stabala nagurane u beživotnu prašumu, a bestjelesne grane njihovog čudesno mekog zagrljaja usahle su, jalove i bez plodova.
Između njih tu i tamo izviri pjegavo božje lice osuto zvijezdama.
O ne, neće me ponovno zaslijepiti. Već se je dovoljno blještave prašine sleglo iza padajućih zvijezda dok umiru smrtnici. I ja sam ispod istog tog svoda različitim putovima lutam od hrama do hrama uzalud ištući milodare od Boga.
Obuzima me tuga, bijeda, poniženje, jad i ogorčenost. U ustima nijeme riječi molitve ugašenih nada postaju uvrede, a u očima, – već odavno presahnulim i bez suza, – zgasnuo je pravedni žar vapaja za darovima s neba. Sita sam nebesa.
Radije ću se prepustiti prosjačenju milosti svjetovne ljepote – u preostalim večerima koje moja izmučena duša još uvijek provodi na svijetu – pa se umiješati u gužvu rijeke prolaznika što protječe ulicama grada gdje sam se zatekla u nekom trenutku svoje smrti i, prije nego moj zlosretni život napokon zauvijek skonča, pomislim pa pođem u sramežljivo predvečerje nekom sasvim svojom stazom vlastitog bivstvovanja što traje već više od dvadeset godina: to moje snoviđenje kao da promatram ženu, neku drugu ženu koja nisam ja, a ona se prisjeća zatočeništva u logoru gdje je nekoć rodila dijete otrgnuto joj s njedara…
Slučaj vam u prvi čas predočava – „dragi moji blogeri“, „mili moji blogeri srca punog ljubavi“, „blogeri plemenite duše“ – karikaturu saborskog zastupnika. Izbuljene oči. Biblijsko ime. Glas 'uvijek zelen' kao graškova juha. U džepu sakoa uvijek nosi maramu za brisanje naočala. S koje god strane ga osmotrili uvijek isti krajolik: kipuća žuč gnjeva, isijavanje pravednika, borac prihvaćanja različitih mišljenja, krvnik krvožedan krvi gramzljivih pohlepnika. Kiseli se već toliko dugo da je sladunjav. Zrela GMO kruška lišena vitamina. Šarene plastične vrećice kojim je vjetar okitio drvored kao Božićna drvca.
Ženke dvonožnih bića, u prošlom su mileniju, dvaput oplođene kozmopolit-socijalističkim svjetonazorom, a onda opet sad u trećem mileniju. Nosile su ga kroz veliko ujedinjavanje proletera svih zemalja u žutim, crnim i bijelim utrobama. Davno prije današnjih dana sa svog je saborskog mjesta, taj saborski zastupnik biblijskog imena, zavapio:
„Jer saborskim su zastupnicima ukinuli besplatnu tiskovinu pa kako ću sada saznavati o nepravdama kad od bijedne saborske plaće nemam za kupnju novina?“
Opet će me bloger-ica 'Brigita3', bloger 'spasonosno' i anonimni čitalac 'Riki' zbog moje žalopojke od pregolemih patnji optužiti da poput spomenutog saborskog zastupnika 'biblijskog imena' tražim 'kruha bez motike'. Samo moja je dvojba nedoumica stradalnika Domovinskog rata. Moj pogled na vlastitu nevolju projicira se na traženje neizmjerljive sućuti ljudskog srca. Moj vapaj, usklađen s majušnom sjenkom glupe plavuše opija. Glupa plavuša koja uđe u apoteku i pita:
„Imate li test za trudnoću?“
„Imamo.“
„A jesu li pitanja teška?“
Osluškujem grmljavinu gdje drugi čuju samo cviljenje. Glupa plavuša izjuri van iz stana čim zagrmi jer misli da je bljeskalica fotoaparata Boga koji snima slavne osobe. Pozornica je pretijesna. Glupoj plavuši treba nešto veće pa tu pozornicu diže u zrak 'paklenim strojem'. Publika je drogirana. Glupa plavuša je drži na uzdi i bezuspješno pokušava prihvatiti svjetonazor blogera 'spasonosno'. Glupa plavuša koja ne želi bojati kosu u crno radi stjecanja vještačku inteligencije.To je moj nepatvoreni duh glupe plavuše koju sanjarenje preobražava u glumicu za dokumentarni film u kom bloger-i i anonimni čitatelji ostavljaju dojmove u komentarima svakodnevnog posta mene: glupe plavuše. Oni su mnogoliki i nepogrješivi. Svi imaju svoju ulogu: klaun, žongler, mađioničar, svećenik, bludnik, šarlatan…
U jednom od nastavaka glupa plavuša čak posjeti zavičaj blogera 'spasonosno' ulazi u seosko dvorište krcato peradi pa gorke suze lije zbog sirotog bolesnog pijevca koji nije u stanju hodati na vlastitim nogama te ga čitav dan kokoši nose na leđima da i on kljucne poneko zrno. To je kao da se glupa plavuša pokuša približiti Bogu jer 'spasonosno' je dušobrižnik koji propovijeda riječ božju – nikad nije ni bio ništa drugo. Zato iskorištava odaziv mnoštva u komentarima mog blog-a, odazivom koji nadmašuje u 'petnaest dana prije Božića' dugogodišnja posječenost njegovom blogu. Ali glupa se plavuša ne ljuti zbog zloupotrebe blogera 'spasonosno'. Ne može se ljutiti na psa ako ne mijauče, pijetla ako ne laje, mačku kad ne kukuriječe. Nitko, pa ni glupa plavuša ne može iz svoje kože niti pobjeći od vlastitog prosuđivanja kao kad joj bloger ' kalorijski restoran minus40kg ... dražeN' kaže: „Znaš li da tko se hrani po mom restoranu izgubi 4 kilograma po obroku!“ pita ga: „Hoćeš li da ih potražimo?“ i koga bloger 'Dnevnik toka misli' citira riječima: „Pišeš ozbiljno, a kao što kaže dražeN "pisati ozbiljne komentare nepoznatim ljudima je greška u startu", zato te samo čitam.“
O mom životu stvarat ćete mišljenja što ćete ih morati odbaciti da bi stvorili druga mišljenja koja ćete opet promijeniti iz razloga što sam ga navela: užarenim kliještama trebam izvlačiti iz sebe to bolno prisjećanje pa ne mogu jednostavno i jezgrovito poput sadržaja božićne čestitke što sam je opisala kao što bloger 'Ribiz' u svom komentaru navodi.
„Odličan crtić, a bome i posve doslovan opis.“
Možda će tek za tjedan ili dva, otkriti 'posve doslovan opis' na takav način jezgrovit od te jedne po jedne rečenice nabodena pribadačom kao iscjedak umjesto naslova (što ću ih neko vrijeme stavljati tako), a za koji blogerica 'Lilianke' u jednom od svojih komentara veli.
„Moram ti reći da su već i tvoji naslovi sami za sebe zanimljivi i ponekad dovoljni kao takvi... kod tebe se miješa muka i uživanje, ne volim komentirati, ali svraćam... “
Kad ih puno kasnije povežete svojom grubošću nazrijet ćete vrelo moje patnje koje žubori vriskom do nebesa, a zatim zavlada šutnja poput smrti.

- 16:33 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.