Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/apis

Marketing

Lako je biti general nakon bitke makar…

Sviđa mi se bloger-ica 'Ema', ali ona ne shvaća dobro da li sam opet zatrudnjela. Pa ni ja ne shvaćam draga 'Emo' kako mi se to dogodilo ili moglo dogoditi poslije svega, ali dogodilo se. Ti 'Emo' vjeruješ u blagoslovljene duše, radi njih patiš i, kao što vidim na tvom blog-u, dozivaš darežljive plemenite osobe.
Imaš veliko srce 'Emo', ali ono je bespomoćno i ne može mi pomoći 'poslije biti ili ne biti' što mi se dogodio nekoć pa makar se moj krik čuje do neba i makar vriskom zaglušila sve samilosne uši. Jedini odušak nalazim kada se izjadam, u riječima komentara koji ne moraju nužno biti dobronamjerni. Samo spoznaja da netko čujete moj vapaj.
Utješno je jer me ne shvaća. Nije doživio mahnitu i okrutnu kob. Ima drugačiju patnju.
Ne mislim da je snoviđenje potaknuto slutnjom kakvom samo žena može osjetiti kad se u njoj budi novi život jedina patnja ni teža od bilo kojeg bremena što život natovari na pleća, ali eto 'Emo' ta mi se vizija opet javlja kao svakodnevna budnica.
Kao stih. Kao rima. Kao refren
S druge strane karikaturista bloger 'Edo' isto tako pati na svoj osebujan način. Opija izvornošću. On nema zakrčenih krvnih žila ni zastoj srca, bubrega ili jetara. Prosipa šaljive prizore. Upravo je nacrtao plavušu na pozornici proglašenja glazbene uspješnice.
„Za najdomoljubniju pjesmu godine Porina dobiva Joe Šimunić!“ kaže plavuša u mikrofon.
(Joe Šimunić je nogometaš koji je nezgrapno izrazio domoljublje nakon odigrane utakmice.)
Oduševljeno dajem komentar.
Slijedi odgovor 'Ede':
„Ako ćeš komentirat meritum poruke uradaka s mojeg blog-a, dobro, no analizu mene kao osobe izostavi u svojim komentarima. Postoje blogeri kojima tvoja "dalajlamska pamet" nije simpatična – ja sam, recimo, jedan od tih. Zato, lijepo molim da se na blog-u gdje objavljujem suzdržiš od spamerskog patroniziranja i prosipanja mudrosti. Ostavi to za svoju djecu.“
U čudu sam, pokušavam odgovoriti, ali mi je mladi buntovnik zabranio pristup pa odgovaram na svom blog-u:
„Dragi Edo,
(obzirom da mi nisi dozvolio unos komentara na svoj blog odgovaram ti ja na svom):
Izvini ukoliko si se uvrijedio, ali pritom, dok sam komentirala nisam mislila na crtača karikature ili o onome tko je karikaturu postavio nego isključivo na sadržaj što mi je poslužilo kao povod razmišljanju o tom što slika govori: osobe koja govori pred mnoštvom, a što mnoštvo sluša ili želi čuti kako govornik umišlja samome sebi (da ga mnoštvo podržava) – ustvari pomislila sam na ironiju koju prikazuje šaljivost, jedan dublji sloj prikazanog koji odaje umjetničku notu svega izrečenog i neizrečenog te sam, u stvari, smatrala da ćeš shvatiti da je to POHVALA, a ne osuđivanje...
još jednom izvini što sam nepotpunim obrazloženjem, nedovršenošću, ostavila dojam da govorim o tvojoj osobnosti i obećavam da ću se odsad ,ako mi se štogod dopadne, zadržati isključivo na jednostavnoj pohvali: bravo, dobro je ili slično...“
i još nakon nekog vremena nadodam:
„PS.
Dragi Edo,
Stvarno ni najnovijim iščitavanjem općenite tvrdnje ostavljene na tvom blog-u:
"Oni koji se rugaju pojedincu, žale ga, preziru ili izopćuju – učenici od gomile ili udvorice mnoštvu – vjeruju u nadmoć svjetonazora što je jednako okrutan kao i onaj protiv kojeg se bore."
ne mogu zaključiti u kojoj si riječi prepoznao psihoanalizu iliti profiliranje tebe?“
Nakon nekog vremena javi se bloger 'Edo'.
„Shvatio sam to jednostavno onako kako piše: dakle, ja sam nacrtao karikaturu koja upućuje na Šimunića (pojedinac) što je ruganje njemu, a po tvojem - to što se rugam njemu je okrutno što pak znači da nisam ništa bolji od njega. Eto, tako sam ja to shvatio. Ja sam se zaista narugao nogometašu ukazujući na štetu koju je napravio svima oko sebe, pa i samome sebi.
Zbog svojih stripova i karikatura dobivam svakojake poruke, puno njih ima, i previše, koji se u njima nalaze, a koji se na njih ljute. Pa eto – da si se jednostavnije izrazila, bez biblijskog izražaja koji se može svakojako protumačiti, možda bih to ispravno shvatio. Znaš, nisam ni ja baš tako pametan kako se želim na blog-u predstaviti. Osim toga, umoran sam od svih tih tisuća pisanih mudrosti i pametnih izreka kojima svi sve oko sebe bombardiraju, a nitko ih se zapravo u realnom životu ne pridržava :)“
Znači li to da smo opet u redu? Izgladili smo nesporazum? Valjda jesmo! Odmah mi je bolje pa mu odgovorim:
„Dragi Edo:
Evo ti jednog dobrog motiva za slijedeću karikaturu: hoćeš li me, molim te, mene ofucanu plavušu oslikati kako izričem biblijsku mudrost, hoćeš li, hoćeš li, hoćeš li, dragi Edo? Ja se neću ljutiti nego ću ti poslati virtualni cmok!“
… i tako prolaze trenutci dok opet neki drugi nagovještaj ili slutnja ne ponovi naglo prekinuti prikaz rađanja, a ja ne znam razlog zbog čega se javlja.
Ne znam smisao toga. Puno je vremena prošlo. Riječi nisu vremeplov pa da me odnesu u prošlost. Ne mogu promijeniti sadašnjost, vratiti, vratiti lica, osmjeh, zacijeliti rane. Ipak… ipak moram reći, moram pokušati ispričati što mi već više od dvadesetak godina leži na srcu: grizodušje i velika bol. Tajnu moram poput utrobe rasporiti nožem i zagrabiti u nju premda… premda to ama baš ništa ne mijenja.
Kad bi me tkogod upitao zašto se odjednom iznenada javila potreba da progovorim o ponavljanju snoviđenja rođenja, odgovorila bih da sam naprosto shvatila da moram i točka.
Znam da to dugo nosim u sebi kao što su jutro i sumrak početak i kraj dana. Ustrajno, uvijek, svaki dan moje jednolične, nepokretne svakodnevice – jer sadašnjost služi da sakupim i povežem krhotine prošlosti… želim o njoj progovoriti i razumjeti je.
I kao što je bloger-ica 'magle dolaze' u komentaru jučerašnjeg post-a proročanski rekla:
„Negdje moraš reći... a ovo mjesto je barem jednako dobro kao i svako drugo.“
Izronit će mnogi obrisi iz sjene. Nešto je posebno u prvom planu: to je sjenka moje duše. Nekoć sam bila pjesnikinja i prosipala ljubavne pjesme kao mehanički sat što snažno otkucava i nikad se ne kvari. Iz mene je kuljao jak izvor žuborenja riječi i zatim presahnuo – da tako o sebi kažem. Pjesnički.
Više od dvadeset godina nisam zapisala ni riječi i sad ne znam odakle početi. Nije lako.
Pjesnik je kao general. Ratuje riječima. Ali ja ne mogu ispaliti rafal riječi i sve ispričati sažeto u nekoliko rečenica kao što se prepriča film ili knjiga za lektiru. Da sam general, svoju bi vojsku vodila u smrt bez obmana, bez zavičaja, bez uzora i ne vabeći ih ni slavom ni nagradom na ovom ili onom svijetu, ali riječi…
S riječima bih osvajala to što je u životu ili smrti neprocjenjivo
Lako je biti general nakon bitke makar… makar je bilo i velikih vojskovođa koji nisu oklijevali i kročili putovima okolo naokolo.
Možemo umrijeti jedino ako znamo da se ni životom ni smrću ništa ne dobiva i ne gubi. Baš kao i život, smrt je tlapnja. Časno se može boriti jedino u ime ništavila: čim nešto postoji i najmanja žrtva postane nenadoknadiva šteta jer te se moje riječi što govore o mojoj sudbini mogu skupiti u tek poneku rečenicu post-ova što ih svakodnevno objavljenog na ovom blog-u.
Ta rečenica, jedna po jedna, na kapaljku će vam otkriti sve što mi se dogodilo i što nitko ni ne sluti..A i kako bi znao to?


Post je objavljen 19.12.2013. u 08:50 sati.