Moja dob? Tu se ne može govoriti ni o sreći ni o nesreći već, prije svega, mogla bih reći da je moje prokletstvo jer mada ostavljam dojam da nemam više od dvadeset i sedam godina ipak mi već polako otkucava biološki sat te se odista nisam nadala da bi mi se moglo ponovno dogoditi da naslutim novo biće u sebi, a zatim se ponovno pojavio to snoviđenja ta vizija prošlosti što ju pokušavam zaboraviti. Zaboraviti?! Kao da je to moguće, kao gašenje televizora ili računala, pritisneš gumb i nestane.
Ta sanjarenja, odlutati u mislima kao promjena programa ako se pojave dosadne reklame.
Ali čini mi se da ih ne mogu izbjeći, izgleda da će zauvijek potrajati taj prikaz, naglo prekinuto snoviđenje što mi se uvuklo u misli.
Bol. Tugu. Sliku ljudske gadosti. Zašto se pojavljuje?
Ne želim ga! Ne želim ga! Ne želim ga! Ne želim ponavljanje. Ni zaborav od života ni to slatko ništavilo što uranja u smrt – zvuk u tišini, ton u noti partiture glazbe kakvom odjekuje samoća iz utrobe u potrazi za nepostojećim i nedokučivim.
Iz dana u dan. Svakodnevno.
Zašto ga moja podsvijest uporno opetuje?
Uvijek postoji neki razlog.
Upravo tako.
Svake noći. Redovito. Točno kao sat.
Rođeno dijete uvlači se u san.
Postavila sam između nas budna stanja u odlaska i dolaska u postelju pored svog voljenog koji sniva neke sasvim druge snove.
Tumaram ulicama. Samotno lutam rijekom prolaznika.
Nalazim utjehu u drugačijim mislima.
Nametnula sam ih sebi. Služe mi za bijeg. Na drugi mi način ispunjavaju prazninu stvarnosti.
Ipak…
Sadašnjost u kojoj iz dana u dan zapisujem iskrice života kao kad astronomi crtaju kartu zvjezdanog nebeskog svoda da mi možda jednom pomognu u nekom budućem istraživanju.
Nesavršen svijet ljudi lebdi u zrakopraznom prostoru gdje društvene veze nisu uspostavljene po vrijednostima čovječnosti, a uljudba je zajednica za ostvarivanje lagode na planetu koji kruži svemirom, a ljubav je tek privid samotnih bića koja brode izvan vremena i prostora u kojem boravi čovječanstvo.
Ipak… ipak se prikaz uvlači stalno i snoviđenje ponovno javi. U mislima. Uvijek.
Kao i u svim tim prethodnim godinama moje šutnje.
A onda sam se jednog dana ipak odlučila izjadati vama ovako na blog-u...
Kao moreplovka na jedrenjaku što su olujni valovi i vjetrovi odnijeli daleko na pučinu i više nikada neće uploviti u mirnu luku jer kapetan ne vidi zvijezdu vodilju na nebu. Kao žena koja se kroz oluju vraća iz šutnje na jedrenjaku i, prolazeći olujnim morem svijeta, želi za sobom ostaviti častan trag – lišena mogućnosti svakog uspjeha, tražim opravdanje, pružam dokaze o onom što nikad neću ni posjedovati ni ostvariti ni imati, a kamoli shvatiti…
Osjećam se umorno, iznemoglo i zbunjeno zbog užitka tuge koju sam sebi nesvjesno priuštila i mrzim izopačeni rad svog mozga koja započinje svake večeri čim napustim postelju u kojoj sniva voljeni moj bez mogućnosti da mi, poput drugih oženjenih ljudi, kaže o nama, recimo, šaljivu rečenicu što predstavlja blagi zaključak našeg zajedničkog nazovi obiteljskog života:
„Kad moreplovac uplovi u bračnu luku tek tad shvati da se nasukao!“
Post je objavljen 18.12.2013. u 10:00 sati.