utorak, 24.12.2013.

Najteže je biti čovjek. Većina je to shvatila, pa se i ne trudi

Što li znači naglo prekinuto snoviđenje rađanja?
Je li to san iz kog se upravo budim ili zamre sjećanje na javu?
Niti san niti java, nego slika kakvu mašta stvara o tome što se stvarno zbilo. Volim pričati o ovom svom ludilu. Slutnja gubi privid. Ogoljela do kostiju postaje stvarnost. Zaboravljanje boli koju ne mogu zaboraviti. Riječi koje zapisujem o njoj, poput bajke smiruju čamotinju, kao iz priča o životu nakon života kad duša pacijenta pod narkozom napusti tijelo u operacijskoj dvorani te negdje sa visine stropa promatra i sluša kirurge dok operiraju te čim ga povrate iz nesvjesnog stanja, opiše napuštanje pa vraćanje u vlastito tijelo. Kao pitanje: Ima li života poslije života?
Život u meni otkucava kratkim trenucima.
Čovjek je san, zar ne, a trijezan razum ništavilo?
Zar ne osjećate hladni oštricu ništavila u srcu, taj trn istine što razapinje naše meso?
Zar ne osjećate sa svakim korakom kako bol raste i ipak… ipak je istina samo san, zar ne?
Uvijek iznova praznim krhku posudu svojih čuvstva nijemo naričući dan za danom stihove žalopojke, a usud je neprestano puni svježom tugom. Na dodira nijemih jadikovka moje maleno srce širi se u zaboravu, muca nečujni i nejasni izraz. Olakšanje nalazim uranjajući u mnoštvo. Prepuštam se gotovo općenitom, pomalo neprikladnom promišljanju. Odudara od mog smušenog i grozničavog stanja.
Klica i dašak života koju slutim u sebi. Pogled u prazno mjesto, tamo gdje je još nedavno postojao razlog, sasvim obični smisao, za život. Čudno kako još uvijek u srcu osjećam ljubav kao bogalj odrezani ud. To je isti dio tijela, isti plod iščupan iz moje utrobe, isto dijete koje nagoviješta demon boli naglo prekinutog snoviđenja.
Samo moje iskustvo nije bilo baš isto takvo. Samo naglo prekinuto snoviđenje kao da je zatišje pred buru – javio se poslije. Samo tako, odjednom, puno-puno kasnije izronila je ta slika u mojoj glavi, a da nisam znala je li to san ili sjećanje koje mi se stvarno događalo kroz život. Samo ništa nije samo. I kako nitko ne žudi za samoćom ni ja to ne želim. I onda odjednom ta ogromna količina seksa dok mi prilazi, dok zakopčavam sako, dok pogledava sat na ruci, dok mi se smiješi odsutnog pogleda. Zaustavim ga. Pitam ga koliko je sati. Kažem da nemam sata, a onda iz mene provali naprosto ovako:
„Ah, dobri moj gospodine imate li trenutak vremena?“.
Klimne potvrdno glavom, a ja nastavim:
„Možda biste, dragi moj gospodine, bili tako ljubazni pa me uvedete u neku kavanu. Ja nemam novaca da nekamo sjednem. Oprostit ćete mi, dragi moj gospodine, ali imali ste tako ljubazno lice. Odmah sam znala da imate dobro srce moj dobri čovječe.“
Na to mi se on nasmiješi, čudnim napola sluđenim smiješkom koji kao da kaže: „Ne moraš se truditi da me dovodiš do ludila, već sam dovoljno blizu da mogu sam pješice,“ a ja nastavim:
„Možda biste mi nešto mogli savjetovati ljubazni gospodine. Potpuno sam sama na ovom svijetu… Bože moj, kako je strašno nemati novaca…“
Ovo „dragi gospodine“ i „ljubazni gospodine“ i „moj dobri čovječe“ i tako dalje dovelo ga je na rub histerije. Glupa plavuša opet u očima pravog muškarca, ta ima pizdu. U očima ovog gospodina vidi se da zna da sam ja glupa plavuša koja kad se skine dogola onda je u radnom odjelu jer mu je jedna glupa plavuša poslala u koverti nekoliko dlaka odozdo, glupa plavuša poput mene – divlja ždrjebica koja njuši užitak u vjetru. Na svakom se brežuljku zna kurvati, – a ponekad ispod stola u boljem restoranu gdje stolnjaci dosežu skoro do poda ili u zahodu kafića. Legla bi na zidić pored gradske fontane, podigla suknju i draži se kažiprstom. Koristi banane, krastavce, patlidžane i boce od cocacole i malog piva. U čitavoj maloj lijepoj našoj domovini nije za nju bilo dovoljno velikog muškog spolovila. Ni jednog jedinog. Domoljubi bi ulazili u nju i tamo se skvrčili. A glupa plavuša željela nije željela da muškarci mažu onu stvar mažu kremama kakve im nude trgovački lanci da produži onu stvar jer prema cijeni, izgleda da bih imao onu stvar na dug prije nego dugu onu stvar među nogama. A glupa plavuša želi onu stvar koja se može odista rastegnuti, vatromet koji unutra praska u tisućama boja, stalaktit ili stalagmit u svojoj pećini koji se ne topi poput ledenjaka. Ona bi vam odsjekla onu stvar i zadržala zauvijek u sebi, ako bi joj dopustili. Jedna glupa plavuša od milijardi na ovom planetu! Nepatvorena u genetskoj modifikaciji suvremenog svijeta i nema takve DNK analize i sinteze koja bi je uspjela klonirati. A bila je i pomalo lažljiva ta glupa plavuša koja sam ja, a koja nikada nije nosila sat na nozi da ide ukorak s vremenom niti se posipala čilijem jer se pravi ljutitom. Bilo mi ga je i pomalo žao, ali morala sam mu se nasmijati kanda su mi kockice leda upale u vrelu vodu i nisam mogla da ih pronaći. Nasmijala sam se i trepnula očicama., a zatim se i on nasmijao, sablasnim, kreštavim smijehom. Promuklim. I potpuno neočekivano nastavio kikotati, uhvatio me pod ruku i pošli smo u najbližu kavanu. Još je kikotao kad smo ulazili.
„Moj dragi gospodine.“ počela sam opet, „vi možda mislite da vam ne govorim istinu, ali ja sam dobra djevojka. Potječem iz dobre obitelji, samo,“ i ovdje sam se nasmiješila onim istančanim smiješkom lelujajući usnama i uzdižući obrvu pozorno ga gledajući u oči. „samo sam toliko nesretna što nemam s kim da sjedim malo u kavani, ugodnog društva, da sjedim s nekim na nekom mjestašcu gdje bi vodili uljuđeni razgovor.“
Nato se nasmiješi. Nije mu drugo preostalo – izraz koji sam koristila, šašavi izgovor, luckaste plavuše, suludi smiješak i upitno podignuta moja obrva dok ga pozorno gledam u oči…
„Slušaj,“ progovori odjednom. „Što zapravo želiš?“
„Rekla sam, ljubazni gospodine“ odgovorila sam, „tražim ugodno društvo dobri moj čovječe.“
„Pa si prema tome mene našla?“
„Da,“ odgovorila sam smiješeći se i opet trepnula očima pretvarajući se da sam sramežljiva.
„Ti valjda znaš neko zgodno mjesto gdje bi me mogla odvesti,“ rekao je mada se u njegovim kretnjama nije moglo primijetiti da namjerava poći sa mnom. Više kao da mi olakša da brže pređem na stvar, da uštedi vrijeme za ionako predugačku predigru, da ubrzamo pa da mu otkrijem svoju namjeru.
„Ah dragi moj ljubazni gospodine,“ rekla sam s prijekorom u glasu kao da je uradio neopisivu pogrešku: „Vjerujem da to niste mislili ozbiljno. Nisam ja takva cura. Vi mora da se samo šalite, jasno mi je to. Vi ste tako ljubazni, dobri moj čovječe. Imate ljubazno lice. Ne bih se usudila priči nekom grubijanu ovako kao vama ma koliko god bio otmjen na prvi pogled. Odmah svašta pomisli…“
Nastavila sam neko vrijeme u tom stilu. Dresirala sam muškarca, (do novca žensko uvijek može doći bez onog što se podrazumijeva 'nema kruha bez motike', a da pritom ne obavlja 'najstariji zanat na svijetu')! ali ne ni zato što sam glupa plavuša koja volim samo pet životinja: kuna u džepu, lisica oko vrata, gepard u garaži, tigar u krevetu i majmun koji sve to plaća. I nisam držala tenisice u kavezu jer na njima piše 'puma' niti skakala s mosta u rijeku jer su mi govorili da sam dobra riba niti držim vodu u tajicama da mi ne ugine ribica. Ja samo kanda sam glupa plavuša koja ide ulicom u majici na kojoj piše „I AM STUPID“ pa zaustavlja gospodu po ulici i pitala ih:
„Oprostite, što znači I AM STUPID?“
„JA SAM GLUP!“ odgovore oni, a ja očajavam i patim:
„O bože zar je svatko koga pitam tako glup?!“
U međuvremenu je poslužitelj primio narudžbu i donio nam piće. Ja u takvim prigodama redovno pijem deci crvenog vina. Vino spada u sirovu hranu jer u njemu nema ničeg termički obrađivanog. On je u jednom trenutku izvadio novac i stavio ga na stol. Htio me se na brzinu riješiti, ali ja mu nisam dopuštala da me ostavi samu. Bojala sam se, nisam htjela biti sama, a opet… Nije bio načistu ako sam vrlo lukava ili posvema naivna – što je svakako teško raspoznati. Rekao mi je neka ja platim, a ostatak zadržim, na što sam ga zgrabila za ruku i prinijela je usnama. Bio je van sebe od zaprepaštenja, Znam da je osjetio da izvuče novčanik i da mi sve što ima u njemu, toliko je bio dirnut mojom luckastom gestom, ali ipak nije izgubio glavu. Ipak novčanica je bila dovoljno krupna da ono što preostane od nje bude znatno više nego ispadne da zarade službenice u jednom danu, ako bi njihovu mjesečnu plaću podijelili sa trideset. Dok je odlazio mahnula sam mu rukom kroz izlog. U njegovom nesigurnom hodu vidjelo se da se zbog onog „dragi ljubazni gospodine… vi ste tako dobar čovjek i tako dalje“ osjeća kao svetac, a i u meni je iznutra kovitlalo jer što je to dobro djelo ako to nije u čovjeku potaknuti dobrotu?
Najteže je biti čovjek. Većina je to shvatila, pa se i ne trudi. I dok trošim tako zarađene novce na poneku čašu s deci crvenog vina promatram okićen i blještav grad kroz izlog u jeku razgovora četiri kauč revolucionara (sjedokose gospode koji će predvečer na kauču sa svojim boljim polovicama napeto gledati 217. epizodu sapunice), ali sada, ovdje, za kavanskim stolom već peti puta pokreću državni udar jer zaboga, zemlja se stvarno zagadila! Gdje god se okreneš, sve gad do gada! A to još potkrjepljuje i crna kronika. Na repertoaru je iskustvo domaćice koja je zbog dosade ubila muža i pojela ga.
Istovremeno poštar je uzeo dnevni odmor pri raznošenju čestitki pa udvara konobarici.
Kroz izlog promatram užurbane prolaznike koji bezglavo jure ulicom jer su samo načas skočili s posla da obave na brzinu nešto u gesti od službenika gradskih dušobrižnika koji su strašno zaposleni, puno rade – neprestano taj javni interes: Što li će biti s brižnom kulturom zaštite okoliša kada se skine i ogoli do kraja šume zbog jelki koja su stanište za ptice gdje svijaju gnijezda, njihov dom, a trpeza vjevericama dok beru češere…?
Jadikovka je poput pjesme u prozi što je izričem u svojim mislima odlazeći i dolazeći u postelju pored svog voljenog koji nikad neće s drugim muškarcima razmjenjivati jednu pomalo šaljivu rečenicu kakvom običavaju reći drugi muževi u muškom društvu 'savjetovati' ženiku:
„Tebi je dosadilo da sam pereš suđe pa se ženiš, a ja se iz istog razloga rastajem. “
Odjednom me obuzima čežnja za njim pa žurim kući. Danas iznimno mogu pa koristim javni gradski prijevoz. U autobusu jedan gospodin, koji je neko vrijeme sjedio pored mene, ustaje i ponudi pravoj staroj koki, (stara koka dobra juha!) slobodnu stolicu da sjede pored mene. Prave ženske, prave stare koke ne vjeruju drugim ženskima ako im kažu da lijepo izgledaju, više vjeruju prezrivom pogledu ispod obrva i odmjeravanju od đona i pete štikle do trepavica. Jedna od onih dobrih duša poput bloger-ice 'brigita3' koja u komentaru mog jučerašnjeg posta kaže:
„Ono što sam još jednoj blogerki, koja me veoma podsjeća na tebe, napisala u komentaru, ponavljam i tebi: Manje sanjari a više delaj. U današnje vrijeme kada nestaju ljudi nije dobro biti samo sanjar. To ostavi za svoje slobodno vrijeme. Pozdrav i sretni ti blagdani. “
Ali ova 'stara koka dobra juha' u gradskom autobusu onom dragom gospodinu koji joj ustupa stolicu da sjedne pored mene odmahujući glavom odgovara kroz ljubazan osmijeh
"Neću pored nje. Ona bi me još će mogla zapitati "Hoćemo li negdje poslije izaći?"
Ali ne želim dalje raspravljati o ovim balastom duha epohe o lezbijkama i homoseksualcima. Od nje mi još samo paradentoza nagriza desne i pametni zub, pardon blogera 'pametnog zuba' koji me u mom jučerašnjem postu tješi:
„pisanje je, mislim, potreba, nije potrebno u nešto vjerovati da bi čovjek pisao. lijepo je objaviti knjigu, držati je u rukama i listati ali koja je konkretna svrha toga kad je i blog vid objavljivanja?“
Ali knjiga je knjiga dragi moj blogeru 'pametni zubu'.
Uostalom „krasna moja bloger-ice, pravi anđele“, „dragi moji ljubazni bloger-u“, „divni moji bloger-i plemenite duše“ bi li itko od vas kupio moju knjigu pa da je nekim čudom objavim kod onih što se na Internetu reklamiraju da besplatno izdaju, (recimo: UniBook)?
Apistia!
Ne vjerujem, sumnjam da bi.
Ne, naravno da ne bi jer kao prvo sve mogu tu pročitati besplatno, a drugo: moja pjesnička patnja jer nema ni jedne jedine mudrosti ni truna od neke rečenice koja bi potakla nekog da moje izričaje kupi i drži među knjigama akademskih punoglavaca koji mudro zbore probranim pametnim izrekama kao da su im kroz čmar pa na usta nabili dršku metle i izvjesili ih kao dekoraciju „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića.


PS

Obzirom da je danas badnjak nešto kasnije stavit ću i svoj sutrašnji 'post' – božićnu čestitku!

- 10:24 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.