četvrtak, 12.12.2013.
Čudna zahvala Bogu radi čudesnog začeća
Ovo je već novi dan, već druga po redu objava svojevrsno javno vođenog dnevnika na Internetu iliti blog-u.
Još uvijek vam nisam rekla kakvi me zapravo ljubavni jade muče. Još uvijek u razgovoru sama sa sobom izbjegavam izreći što je na stvari pa sam iznenada, iz nekog razloga koji nisam u stanju razjasniti, ali eto, čudesno sam nadahnuta to osvijestiti javno na blog-u, – takvo mi je rješenje nekim čudom palo napamet.
Doduše, ja nemam pameti, nisam zabavna i ne vjerujem u čuda.
Prije mjesec dana, prije dva tjedna, još prekjučer mislila sam da se čudesno sanjarenje ponekad mogu čak i ispuniti, ali naravno, uvijek nekoj drugoj.
Više tako ne mislim.
Sada se ostvaruje meni.
Budući da se čudo dogodi samo ako vjerujemo u njega, sve što je prvobitno djelovalo samo kao maštovita tlapnja koja uopće nije povezana sa stvarnošću, obistinilo se odjednom. Odjednom i u mojim godinama to izgleda nevjerojatno, pravo čudo.
Kad kažem 'u mojim godinama' ne smeta mi ako u mislima odlutam na krilima mašte, ali mi smeta kada se vratim u stvarnost gdje treba preživjeti od plaće koju dobivam za dosadan posao, a da ne govorim o prošlosti, o bremenu, o križu koji nosim na žuljevima okrvavljenom ramenu.
Ali neću sad rješavati neka pitanja iz zakona o radnim odnosima i pravednim postupcima u društvenom okruženju, a još manje o vlastitom životnom putu. To mi je postalo nevažno i otpalo od mene poput već spominjanog besmislenog pitanja jedne nježne ženske duše: 'Kako to da se uvijek nekoj drugoj ženi dogodi ljubav kakvu opisuju romani, a mene zaobiđe?'
Odjednom evo dogodila se i meni takva ljubav, Bogu hvala.
Sad, u međuvremenu 'odgovaranja na zagonetno pitanje o tome kakvi su me ljubavni jadi snašli' – dok na ovakav čudan način pokušavam razjasniti zašto mi se dogodila takva ljubav koju ne mogu jednostavno u riječ ili dvije objasniti – odlučila sam jednostavno nastaviti voditi ljubavi na staromodni i uvriježeni način koji podrazumijeva izraz 'voditi ljubav' što bi mi, dakako, moglo postaviti još neka druga vraški zanimljiva pitanja kao recimo: Tko je otac biću u mojoj utrobi, a 'ono' će me jednog dana zvati: „MA–MA!“?
- 23:24 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...
(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.
