srijeda, 11.12.2013.

Muškarci vode ljubav poput prirodne nepogode

Ja sam brbljivica koja živi u oblacima. Ipak ničemu što kažem ne može se ni trunku vjerovati. Opravdana je sumnja u to da pokušavam istinito zabilježiti svoja sanjarenja. Ja samo držim zatvorene oči i pretvaram se kao da sam usnula, da snivam što mi se prohtjelo.
To što stvarno želim su nježnost i ljubav. Ali muškarci ljubav vode poput prirodne nepogode. Za onaj opipljivi dio u koji se oblikuje treperenje muškog srca može se reći da je kao snijeg: nikad ne znaš koliko će centimetara narasti i koliko će dugo trajati.
Koja je to žena izjavila da postoje samo dvije vrste muškaraca: oni kojima se sviđa i oni koji nemaju ukusa? Ali nije važno. Ja tek želim da me zavoli muškarac zbog mene same i onakvu moju blagonaklonu duše kakva sam u svom biću, a on neka je zgodan i ne treba biti osobito ni imućan ni pametan. Čak ako glupi razgovor kad ga nazovem na mobitol izgleda ovako:
„Što danas radiš Zgubidane?“
„Ništa!“
„Opet ništa?! Zar to nisi jučer radio?“
„I jučer i danas i sutra jer nikako da završim taj poduhvat…“
Mada možda ima nekih stvari koje su ili bolje ili lošije nego voditi ljubav, ali nema niti jedne jednake jedinstvene kakvoće! Taj upravo izrečen zaključak ukratko otkrila moje promišljanje kakvo je presudno za takvu moju sudbinu. Usud hrani ljudski život. Pa bila to i zla kob ili nesreća, zavist, ljubomora... i one tek pomažu da ostvarimo vlastitu životnu priču. Samo to. Nema ni najmanje naznake da će doći do bilo kakve promijene u pripovijedanju o mojoj svakodnevici ni danas.
Mene iz dana u dan postupno izjedaju ljubavni jadi. Ljubav je ionako pobjeda mašte nad razboritošću. U mom slučaju blago pokvarene mašte. Sanjarenja što ih namjeravam iznositi, prema tome nisu stvarnost nego privid. On me predočava u nekom čudesnom obliku prenesenog značenja. Ostavljaju slikovit dojam mene ranjive slabe žene.
I ne mogu se probuditi.
Ali to je posve nevažno obzirom na činjenicu da je smrt oblik vječnog sna kao nagrada za težak život u odricanju i oskudicama ili kazna zbog bahatosti pohlepnih danguba – ili ako baš tako želite: divni snovi su raj, a noćne more pakao.

- 19:51 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  prosinac, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.