ponedjeljak, 30.12.2013.
Zato se okrenem i vratim u postelju voljenom, stradalniku iz Domovinskog rata koji želi da umre i već sedamnaest godina, otkako je vraćen iz logora, uglavnom samo leži i čeka smrt, umire ali nije umro pa da u miru božjem počiva u grobu svom
Svjesna sam surovog svijeta.
U njemu prepoznajem mnoštvo sebi sličnih.
Oni se samo žale i žale, a kad se više nemaju komu ili zbog čega jadati, utučeno zure.
Oči su im bez sjaja. I bez odraza. Prazne. Odsutnog pogleda.
U njima se ne ogleda duša.
Često u crnim otvorima iščitavam svoju nedorečenu sudbinu, ali ako od mene okrenu glavu, odmorim se od vlastite patnje.
Smrtnici iz ove naše sadašnjosti ne znaju da se dobro i zlo istovremeno događaju.
Isti tren. I uzalud. Uzaludne su sve žrtve.
Doduše, te novonastale su zbog bankrota, propadanja poduzeća, dužničkog ropstva, prometnih udesa, prirodnih nepogoda i još nebrojenih uzroka proizašlih iz politika vlade koja za izlazak iz krize moje Domovini je nagovara građane da postanu siromašni riječima: „Prihvatite manje plaće!“ i to je sve što oni čine, a ipak imaju istu posljedicu, isto stanje kakvo je mene zadesilo u ratnom vihoru što je odavno protutnjao. Dakle: i dalje ljudi ostaju bez posla, bez imovine, bez djece, a tijela im stradavaju izobličena do neprepoznatljivosti.
Događaju se drugačiji, novi užasi, nova umiranja i novi očaji. Ni najmanje naznake da se može izbjeći nesretna sudbina. Prema tome sudbina nije kobna nego zlokobna.
I svi moramo biti svjesni da će nas kad-tad skrhati i učinit će nam se da smo umrli prije smrti.
To nitko ne može izbjeći.
Dakle, ja sada samo slijedim neizbježno što je bilo prije mene, a biti će i poslije.
Svake sam večeri u uzaludnoj potrazi za utjehom.
Uranjam u rijeku prolaznika, među sebi slične, ali ne nalazim ni oazu ni postaju gdje bih mogla mirno predahnuti.
Zato se okrenem i vratim u postelju voljenom, stradalniku iz Domovinskog rata koji želi da umre i već sedamnaest godina, otkako je vraćen iz logora, uglavnom samo leži i čeka smrt, umire ali nije umro pa da u miru božjem počiva u grobu svom.
bloger-ice 'Loch' koja kaže:
„Negdje, valjda još u srednjoj školi, kad smo "radili" Krležu bila je ona opće poznata polemika o egzistenciji i esenciji i o osjećaju nakon pročitanog. Ti si kao lijepa šaka u trbuh, uznemirujuća slika, i nadasve esencija prije egzistencije. Nisam sigurna da sam ti mogla dati veći kompliment, pa da tu sjedim još deset dana i smišljam kako…?“
Kakvo je to povezana glupa plavuša – 'n-a-g-u-z-n-a mina' s cilindrašem u polucilindru koji 'Na rubu pameti' srče „evergreen“ – uvijek svježe zelenu juhu od zelenog graška i prebire žlicom zelena zrna kao svinja bisere po napoju? Svinjarije se po njegovim riječima uvijek neočekivano struse kad ih najmanje očekuješ.
„Jalov je pokušaj razumijevanja suštine povijesti. Veličati ili psovati smisao njenog učenja protokom vremena pokaže se kao jalova učiteljica. Gore-dolje, naprijed-natrag, lijevo-desno – povijest i nije drugo nego bilježenje gluposti. Nerazborita i razborita silovitost u ime čednosti i razuma borbe ne samo za opstanak ljudskog tijela nego i duha kao da, zapravo, samoća nije jedino ovozemaljsko mjesto posvemašna ili potpunog stanja duha u kakvom će se naći u životu nakon života na onome svijetu. Kao da smrt nije jedino prirodno mjesto duhu kome je u životu tijelo odijelo?
Govoriti o jednoj jedinstvenoj »povijesti kao takvoj« potpuno je općenito. Neprimjereno je poput ispraznog blebetanja o nekom potpunom, sveobuhvatnom promišljanju. Jer razina povijesti i razina promišljanja imaju čitav niz zaključivanja: mudra, maštovita, isprazna, suluda, šaljiva, bezobrazna, lažna… Protokom vremena, jedina mudrost u vrtloženju povijesnih zbivanja može se nazrijeti ako nam povijest svih tih različitih povijesnih pristupa pokažu kako je sadašnjost još uvijek na početku, a čovjek živi jednako kao pećinski čovjek u primitivno doba.
Sve povijesti: lijeve ili desne, idealističke ili materijalističke, pristrane ili objektivne opisuju žudnju pojedinca za ozračjem svog okruženja.
O povijesti se puno priča, pišu knjige. Povijest se još od slijepog pjesnika Homera kreće po bojištima, ravnodušno opisujući posmrtne maske podjednako heroja i kukavica. Povijest je telefonski imenik za sve glumce koji su bili pod reflektorima povijesne pozornice u raznoraznim komedijama raznoraznih prostora i doba. Ali obzirom da je povijest tek sjena ljudskih slabosti, ona je već po 'zakonu podmitljivosti' sklona lagati u korist pobjednika. Radi koristoljubive prirode ljudi ona nikada ne brani tragičnu sudbinu jako često nepravedno pogođenih stradalnika.
Glazbeni koncert za zvučnu kulisu povijesti odista je neizmjeran. Na njenoj pozornici imaju svoju ulogu zbilja sve ljudske mane, sve predrasude, sve zablude, sve laži, sva krvoločnost. Tu prave halabuku karnevalskih sijela zvončara zaslijepljena opijenost pohlepnih, obijesnih, suludih gomila koje se valjaju kroz vjekove tragom svojih bogova, svojih vjera, svojih zakona, svojih moda i svojih ukusa. Kao krdo bijesnih veprova zazivaju na linč i lomaču vještica, mučenica i svetaca. Od ljudožderske kulture do danas pohlepa se odvija u sjeni zlatnog sjaja – ZLATO, taj metal divne boje izvor je prenemaganju i kreveljenju krezube stare vještice dok se udvara »bogoštovanom i mudroznanstvenom« vladaru pod čijim se nogama skutrilo sijaset dvorskih luda na čijem se dvoru igra vrzino kolo psihopata, poganih demona zlobe i pakosti. Snaći se u krvavom metežu povijesti, točno ocijeniti duh i smisao bezbroj kobnih i glupih doba, objasniti glavne crte dramatične situacije krcate uzbudljivim događajima – to je zadaća povijesti. Ali što pjesnik ovom povijesnom pjesmom želi reći?“ – tako je govorio Miroslav Krleža. Da taj pokojni enciklopedist progovori o cirkusu svakodnevnog života danas počeo bi nabrajati od američkog cirkusa sa Bufalo Bilom, kaubojima i Indijancima pa spomenuo ruski cirkus pa njemački s nakazama tipa žena s bradom i brkovima pa talijanski s artistima na trapezu i plesačicom na žici pa engleski s krotiteljima, francuski s klaunovima, židovski s hipnotizerima i iluzionistima tipa Davida Copperfield-a pa kineskim, japanskim i na kraju završio sa hrvatskim cirkusom: hRvAtSkIm SABOROM!
Dok uobličavam zamisao ovog velikana što je ispjevao „Balade Petrice Kerempuha“ snagom primjera za sva vremena kojim nikako nije mogao prežaliti što za književni hrvatski jezik nije odabir bio kajkavski izričaj – napola rastvorenih usnica, dok mi slina grgolji u obrazima, ja već skačem pred rudo. Čim se sjeti stihova »Khevenhillera«, – ova glupa plavuša u čijoj guzi prasne n-a-g-u-z-n-a mina zbog silovitog razmišljanja, a koja sam ja – posegne za komadom kruha koji obavezno padne na pod na stranu namazanu maslom, a u engleskoj verziji iz ormara ispadne kostur sa putrom na glavi jer ga tamo glupa plavuša krila ljubavnika koji se nikako živ nije uspio iskrasti kad već njezin muž zauvijek leži u krevetu. Slušam odjek dobrog duha Hamleta i tako zastanem na pet minuta i progutam u istom zalogaju engleskog velikana. To je moj probavni trakt kroz koji se protiskuje moja zbrka pretapajući se u sanjarenje. Svaka riječ je klin, čavao, ali nema i nikada nikad neće biti dovoljno klinova da se izbije trn u mom srcu.
Dok sam se zanosila sanjarenjem netko je ostavio poruku na mom jučerašnjem postu.
Bloger 'Manga' mi daje podršku:
„Nema predaje: stupaj ili umri... “
Rečenice koje kliještama izvlačim iz sebe oblikuju povijest moje patnje. Nalik su klinovima što su me pribili na križu moje Golgote. Isto je kao i u onim nekim prošlim noćima kada sam zamalo umrla od samoće. Sjedim u kuhinji podrumskog stana hladnog kao da sam u grobnici. Promatram monitor na računalu prepisujući zapis iz bilježnice. Iznenada počinju zvoniti zvona u mojoj glavi – sablasna nezemaljska glazba. Kao da sam prenesena na fresku hrama umjetničkog stvaranja u koji tek tu i tamo doluta netko i zagleda u sliku dok zvone zvona na tornju: neka dugim lijenim zvukom, a druga prasnu pijano, plačno…
A sada je odjednom opet nastupila tišina. Opet je tiho, osim one posljednje utješne riječi komentara koja jedva remeti tišinu novog dana – samo jedva čujan odjek uzdaha, uzdaha što gasne poput vatre.
Sklopila sam sama sa sobom prešutni dogovor da više neću promijeniti niti jedan jedini redak onog što napišem. Ne zanima me usavršavanje ni mojih misli ni mojih postupaka. Pored savršenih stihova Miroslava Krleže postavit ću savršene stihove William-a Shakespeare-a u 'box blog-a' kao što pisci u romanu prije vlastitog sadržaja stavljaju citate velikana koji su ih nadahnuli. (Ima li išta savršenije od ulomaka iz »Khevenhillera« i »Biti ili ne biti«?) Ovdje će, dakle, na jednom mjestu biti dva savršenstva. Ali ne i govor pjesnika Vlade Gotovca održanog pred zapovjedništvom u osvit Domovinskog rata koji nadilazi oba ta savršenstva. Izrečene riječi može se primijeniti za sva vremena i uputiti svima što se domognu vlasti pa tako i političarima kao iz prošle, sadašnje, (a makar ne bih htjela biti zloguka proročica ipak se čini da i buduće) svakodnevice u stvarnosti na sceni:
„Vi nemate Domovine. Samo vlastiti džep u koji bi htjeli strpati čitavu lijepu našu domovinu.“
- 13:35 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
