Šest. Broj objavljenih postova, dan za danom, izbjegavam priznati i obmanjujem. Bog je stvorio svijet u šest dana, a sedmog se odmarao, ali meni nije šest dana bilo dovoljno za otkriti pravi jad, ako se to može tako reći, istinsku žalopojku koja me tišti. Ipak, ako je Andrea smogla snagu i objelodanila svoju patnju i ja ću moći.
Duga gusjenica crno lakiranih bokova polako se izvlači iz čahure.
Ovo više nije sanjarenje. Ovo nisu erotske maštarije. Ovo je sedmi dan u kom se rasplinjuje sumračna mješavina laži i izbjegavanje prave istine. Ovo je dan iskrene ispovjedi o stvarnoj tuzi koju nosim u srcu. Ovo je trenutak u kom će noćni leptir raširiti krila i započeti putovanje u bespuće moje nutrine crnom stazom obasjanom tamnom mračnom ili zlokobnom stranom Mjeseca dok raste s uštapom, a iščezava mlađakom dok se blještavi mjesec puni…
Onaj novi život što slutim da se javio u mojoj utrobi dozvalo je opet ružno sjećanje.
Prizvalo je snoviđenje, viziju prošlosti, noćnu moru što me dugo već progoni.
Već više od dvadeset godina.
Kao što u komentaru prošlog posta bloger-ica 'malo ti malo ja' reče:
„…Ništa bolje od autoironije. Vrlo često je rabim od kad sam shvatila da ne mogu spasiti
svijet. Lakše je ako se sama sebi izrugujem.“
Samo meni je navlačenje takve šminke služilo da zaboravim novorođenče.
Već prošlo je više od dva desetljeća i još uvijek ga jednako promatram odozgo.
Sa stropa. Kao da sam lampa.
Golo tijelo. Posve mirno.
Položeno na leđa. Na plahti. Raširenih ruku i nogu kao da se predaje.
Spava i u snu mljacka sićušnim usnama. Brzo pomiče oči ispod providnih kapaka.
Ima duge, tamne trepavice i gustu, još slijepljenu kosu.
Diše ubrzano, ali pravilno. Zbog udisaja mu se trbuščić pomiče gore-dolje. Gore-dolje titra pupak s ostatkom pupkovine što je još do maločas povezivala naša tijela. Podrhtava i komadić gaze i nekako prekriva spolovilo da ne vidim je li dječačić ili curica.
Suha koža oko koljena i u naborima vrata gotovo je ljubičasta.
Stopala mu nepomična i strše u zrak. Kad ih gledam čini mi se kao da su lutkina. Beživotna.
Gledam prstiće s pravim malim noktima. Vidim glavu okrenutu na stranu i…
I odjednom kao da me nevidljiva dugačka i rastezljiva nit povlači natrag i usisava u tijelo što leži na drugom krevetu u sobi pokraj ove gdje su mi iz utrobe iščupali dijete.
Moje dijete. Tek sam ga rodila, a nikad vidjela.
Jedino, ponovno i ponovno i ponovo u mom snoviđenju.
Neviđeno i bezimeno, malo biće koje je nakon devet mjeseci izašlo u svijet, a ja, majka, nisam ga ni pogledala ni uzela u ruke. Nisu mi dozvolili dodirnuti to malo stvorenje.
Ni spol mu ne znam, a nisam ga privila na grudi… Na grudi?
„Da, uz svoje grudi,“ prošaputah odjednom probuđena u sadašnjosti pa nastavim u mislima:
Toliko sam često činila taj nesvjesni pokret i, u svojim praznim rukama, prigrlila prazninu pa mi se sad već čini da su mi ga otrgli sa njedara. Kad bih ga barem jednom stvarno dotaknula.
Kada bih ga odista samo jednom nježno dodirnula to bi bilo kao kad nađeš odbačeno mače.
Sve dok ga ne podigneš sa zemlje gdje se skutrio pored tvojih nogu, ti nemaš ništa s njim.
Čim ga uzmeš u ruke, čim ga prihvatiš i privineš uza se postane tvoj...
Post je objavljen 17.12.2013. u 09:44 sati.