petak, 20.12.2013.
Kuhano povrće mi je postalo k'o žvakaća sa ukusom karijesa.
Hrana je nešto u čemu neizmjerno uživam. Kada se vratim iz svojih večernjih lutanja ulicama i otvorim hladnjak, a u njemu propuh. Katkad me zbog tog obuzme očaj. U više sam navrata gledala snimke o stvarnom preživljavanju u bespućima i vidjela kako se hrane ubranim plodovima, korjenčićima i s pregršt skakavaca ili drugog kukca, a kad je bolje sreće, kao ljudski prst, dvije-tri nevelike ribice. Ne, nisam počela loviti muhe, paučiće i stonoge po kući ni kopati korijenje u parku, ali sam se zapitala: kako to konzerva ribica zasiti, a ista količina takvih ribica prženih zazove glad? Čini se da je razlog sirova hrana. (proizvođači sardina u konzervi termički ne obrađuju ribu nego je prijesnu slože u limenku). A kad sam, se počela neskuhanim hraniti odjednom me zasitilo četvrtina onog što bih skuhala u loncu i sve je postalo ukusnije. Kuhano povrće mi je postalo k'o žvakaća sa ukusom karijesa. Uz to, termički neobrađena hrana dođe jeftinije: štednjak ne guta struju i ne treba ribati zagorjeli lonac, a i osjećam se bodrije makar i dalje u poštanskom sandučiću skupljam račune radi kojeg imam dojam da iz priključka gradskog vodovoda u mom stanu, čim otvorim slavinu, teče šampanjac, te da mi je stan čitave godine rasvijetljen kao gradski trg i glavna ulica u pred božićno i novogodišnje blještavilo, da smeće komunalno odvozi u ROLLS-ROYCE-u, interfon mi je povezan na mobilnu telefoniju preko satelita, a ulicu ispred kuće čisti gradonačelnik osobno. Ali neću se više izmotavati. Ni okolišati govoreći kako sam pomoću Interneta još štošta saznala i izvještila se u pripremanju obroka i sokova. Ni razglabati o tom da sad kuham ručak dvaput godišnje i to ako je dobre volje. Čim se probudim sretna i nasmijana, prva pomisao koja mi padne napamet je "Ovo neće biti dobro..." Nemam sreće: zaljubljen sam u vlastitog muža i uvlačim se u njegovu postelju. Potpuno sam izopačena.
Dođe mi da se rasprsnem.
Teško je govoriti iskreno o smrti i ništavnosti, no jednako mi je teško i šutjeti. Imam tu neku ludu želju da u kasnim satima, dok je magla, prolazim ulicama i da imam dojam kao da sam u oblacima. I tako, dok u sumrak hodam ulicama. šapućem nijemi solilokvij u sebi.
Razgovaram sama sa sobom.
U tami promišljam kao da sam pjesnikinja-general čije su vojske riječi što, uz zveket oružja, važu sitnež mog života! Sanjare. Kao da proturječje stvarnosti nije manje čudan od mojih stihova koji su izgubili žubor rime i pretvorili pjesmu u lijenu rijeku što se vuče kroz močvaru ravnice. A želja za nestajanjem – jer stvari nestaju – silovita je.
Sjećam se kako je bilo nekoć kad se u brzacima, još od izvora, trovala moja glad za životom.
Blistavost tog proteklog vremena gasi mi dah, a sumrak prirode obavija dušu mnoštvom sjena.
U svemu vidim prolaznost i uzalud očekujem da ću se promijeniti vremenom.
Uminuo je žubor riječi u mojim pjesmama, potreba da obožavanjem udahnem vječnost.
Jedino vrijedno truda činilo mi se nastojati da se golemom ljubavlju uzdignem iznad prirodne smrti jer, koliko se sjećam, nikada nisam ništa voljela, a da istodobno nisam pokušala zaboraviti. Uza sav mar i žar u duši nisam se mogla sačuvati od zakona uništenja.
Željela sam da sve zauvijek traje.
Ali sve je prolazno. Svijet mi izmiče. Nestaje. Topi se u vrućici moje groznice.
Zatomljene suze nisu se okamenile u nevidljivost zbog ovozemaljskih jada. Umiru u meni.
Bila sam razočarana neučinkovitošću vlastitih zanosa.
Zašto se „vrata raja“ ne ukazuju na nebu kad se raziđu oblaci?
Znači li to da premalo vječnosti živi u meni?
Treba li biti velikodušan prema svijetu?
Treba li se trošiti, rasipajući život zbog ovog svijeta?
Takav kakvim se doima naš je svijet privid. Nepostojeći. Diše zahvaljujući razmetljivosti mašte. Ni cvjetovi na proljetnim livadama ne bi bili to što jesu da nema naših osmjeha.
Škrtost darova našeg sanjarenja svodi prirodu na puku zamisao.
Prigušimo li osjetila stabla će prestati pupati. Duša njeguje privide.
Svijet je preobražaj naše samoće u sliku tog što nas okružuje. Moj voljeni i ja. – naš brak nema ustaljeno obilježje, očekivanja koja idu uobičajenim tijekom. Zato ja zavidim stvarnosti u kojoj mladi ljubavnici govore o budućnosti, a stari bračni par o prošlosti.
- 10:00 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
