subota, 14.12.2013.

Danas lijepo i sretno žive samo oni koji nemaju prohtjeva – dakle: mrtvaci na grobljima

Danas je subota 14. prosinca 2013. godine. Više me ne brine koji je dan ili datum. Bi li itko rekao: „Danas je 23. rujan 2013. godine, prvi dan jeseni, a njih dvoje opet samo sanjari u postelji o ljubavi jer to je poput svih ostalih jednako pravi dan da ostaviš za prekosutra uraditi to što si morao učiniti još prekjučer, jer prevlada jednako sivo raspoloženja crne nijanse: pada muško spolovilo kao list sa grane, a žena gola kao krošnja nema zadovoljstva.“
Postoji stanka, ali ona se događa između sanjarenja, a od tih trenutaka zbilje u mojim mislima nije ostalo ni traga. Stvarnost se rastače oko mene. Ostavlja, tu i tamo, pjege sjećanja na tužne dane što ih točim u čašu umjesto vina nakon preskočenog ručka mada mi nije bila namjera da gladujem. Sredstva sa kojim trebam preživjeti su poput menstruacije: kad ih dobijem traje 5-6 dana, a poslije možeš me… (ma reći ću to pristojno) …možeš općiti sa mnom.
Stvarnost je kao živo blato u koje sam upala i u koje svakodnevno toliko malo upadam koliko bi trebalo da budem sretna i zadovoljna …
Danas lijepo i sretno žive samo oni koji nemaju prohtjeva – dakle: mrtvaci na grobljima
Razmišljam o tome kako sam se mogla pohvaliti kako danas ne planiram ići na posao, ali glupi se život pobrinuo da ni sutra ni prekosutra ni bilo koji naredni dan ne moram na posao jer posla jednostavno nema. Političari ulažu silan napor da radničkoj klasi omogući da se ne muči na poslu i ne premori od previše rada, da ukinu radna mjesta i dobiju otkaz, a ja, jer nisam političar koji ništa ne radi (što je kratak opis radnog mjesta političara) nego trudbenica koji nema posla i ništa ne radi pa ne dobiva ni plaću ni socijalnu pomoć
Da li se sjećate na budućnost u kojoj nećete moći tako malo raditi koliko vrijedi plaća što vam isplaćuje poslodavac?
Ne, to je već naša stvarnost zbog koje sam zapis na blog-u iliti 'javno vođenje osobnog dnevnika' mogla započeti i sa:
„Dobro jutro sirotinjo! Vrijeme je da odete raditi slabo plaćenu dnevnu smjenu i neplaćeni prekovremeni da bi ti koji ne rade imali još više!“
Čim otvorim oči i postanem svjesna stvarnosti obnovi se zbrka, a zbrka je partitura na kojoj je ispisana moja životna stvarnost. Plod u mojoj utrobi je kaos. Budući da pripadam većini nepoštenih, – jer ipak većina loše ili nepošteno živi život nedostojan čovjeka, – postavljam samoj sebi pitanje:
Ima li smisla učiti djecu vrlinama poniznosti i nesebičnosti, a istovremeno ih pripremati za uspješan život u kom prevladava suprotno?
To čak ipak i nije život kakav želim nego posljedica jer većina loših stvari učinjena je u dobroj namjeri da drugome bude gore nego onome tko zlo čini – većina predvođena političkom elitom koja ne bira sredstva kojim provodi zamisli što joj omogućava obnašanje vlasti, a to je, uglavnom samo novac trpati u vlastiti džep i omogućavati samima sebi nekakav život daveći, zatirući i ponižavajući druge.
Koprcam se i udaram nogama u utrobi takvog svijeta, uljudbi gdje sve je više stanovnika, a sve manje ljudi, svijeta na kom su ljudožderi izumrli od gladi jer gotovo da nema ljudi (iliti bića s osobinama čovjeka to jest nekoga tko novce drži u džepu, a ne da ulaže na burzi kao da je u kladionici i kladi se na to da će planeta Zemlja postati groblje).
Ako ima takvog neka mi se javi. Ja imam prazan novčanik pa bi mogli izvesti nekakvu kombinaciju...

- 08:12 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.