subota, 14.12.2013.
Danas lijepo i sretno žive samo oni koji nemaju prohtjeva – dakle: mrtvaci na grobljima
Danas je subota 14. prosinca 2013. godine. Više me ne brine koji je dan ili datum. Bi li itko rekao: „Danas je 23. rujan 2013. godine, prvi dan jeseni, a njih dvoje opet samo sanjari u postelji o ljubavi jer to je poput svih ostalih jednako pravi dan da ostaviš za prekosutra uraditi to što si morao učiniti još prekjučer, jer prevlada jednako sivo raspoloženja crne nijanse: pada muško spolovilo kao list sa grane, a žena gola kao krošnja nema zadovoljstva.“
Postoji stanka, ali ona se događa između sanjarenja, a od tih trenutaka zbilje u mojim mislima nije ostalo ni traga. Stvarnost se rastače oko mene. Ostavlja, tu i tamo, pjege sjećanja na tužne dane što ih točim u čašu umjesto vina nakon preskočenog ručka mada mi nije bila namjera da gladujem. Sredstva sa kojim trebam preživjeti su poput menstruacije: kad ih dobijem traje 5-6 dana, a poslije možeš me… (ma reći ću to pristojno) …možeš općiti sa mnom.
Stvarnost je kao živo blato u koje sam upala i u koje svakodnevno toliko malo upadam koliko bi trebalo da budem sretna i zadovoljna …
Danas lijepo i sretno žive samo oni koji nemaju prohtjeva – dakle: mrtvaci na grobljima
Razmišljam o tome kako sam se mogla pohvaliti kako danas ne planiram ići na posao, ali glupi se život pobrinuo da ni sutra ni prekosutra ni bilo koji naredni dan ne moram na posao jer posla jednostavno nema. Političari ulažu silan napor da radničkoj klasi omogući da se ne muči na poslu i ne premori od previše rada, da ukinu radna mjesta i dobiju otkaz, a ja, jer nisam političar koji ništa ne radi (što je kratak opis radnog mjesta političara) nego trudbenica koji nema posla i ništa ne radi pa ne dobiva ni plaću ni socijalnu pomoć
Da li se sjećate na budućnost u kojoj nećete moći tako malo raditi koliko vrijedi plaća što vam isplaćuje poslodavac?
Ne, to je već naša stvarnost zbog koje sam zapis na blog-u iliti 'javno vođenje osobnog dnevnika' mogla započeti i sa:
„Dobro jutro sirotinjo! Vrijeme je da odete raditi slabo plaćenu dnevnu smjenu i neplaćeni prekovremeni da bi ti koji ne rade imali još više!“
Čim otvorim oči i postanem svjesna stvarnosti obnovi se zbrka, a zbrka je partitura na kojoj je ispisana moja životna stvarnost. Plod u mojoj utrobi je kaos. Budući da pripadam većini nepoštenih, – jer ipak većina loše ili nepošteno živi život nedostojan čovjeka, – postavljam samoj sebi pitanje:
Ima li smisla učiti djecu vrlinama poniznosti i nesebičnosti, a istovremeno ih pripremati za uspješan život u kom prevladava suprotno?
To čak ipak i nije život kakav želim nego posljedica jer većina loših stvari učinjena je u dobroj namjeri da drugome bude gore nego onome tko zlo čini – većina predvođena političkom elitom koja ne bira sredstva kojim provodi zamisli što joj omogućava obnašanje vlasti, a to je, uglavnom samo novac trpati u vlastiti džep i omogućavati samima sebi nekakav život daveći, zatirući i ponižavajući druge.
Koprcam se i udaram nogama u utrobi takvog svijeta, uljudbi gdje sve je više stanovnika, a sve manje ljudi, svijeta na kom su ljudožderi izumrli od gladi jer gotovo da nema ljudi (iliti bića s osobinama čovjeka to jest nekoga tko novce drži u džepu, a ne da ulaže na burzi kao da je u kladionici i kladi se na to da će planeta Zemlja postati groblje).
Ako ima takvog neka mi se javi. Ja imam prazan novčanik pa bi mogli izvesti nekakvu kombinaciju...
- 08:12 -
