25.09.2008., četvrtak
"KINO KATEDRALA"?
|
Kakva je veza između moga odlaska u Gospić i filma "Kino Lika" Hvala Bogu da konačno mogu objaviti kako je 22. rujna završen "redizajn Don Bloga". Naime, budući da sam taj izraz stavio u navodnike, to se nije odnosilo u prvom redu na blog (što su neki skužili), nego na promjenu "radne sredine" nakon previranja u koja sam upao sredinom ljeta. Dakle, toga dana mi je biskup Gospićko-senjske biskupije dr. Mile Bogović potpisao dekret kojim me inkardinira u kler svoje biskupije i imenuje vikarom gospićke župe. Kako je župna crkva u Gospiću ujedno katedrala tako se osjećam (a i malo ljepše zvuči) kao vikar, tj. kapelan gospićke katedrale. No dva dana poslije (24. rujna) kad sam (na putu iz Splita u Zagreb) preuzeo dokument o imenovanju na novu službu u Lici, u Zagrebu je premijerno prikazan snažno medijski najavljivan film KINO LIKA. Kakve to veze ima jedno s drugim? Prvo, osim što se to dogodilo istoga dana, vrlo je zanimljivo (i nije nimalo slučajno, jer je čuo za moju kritiku filma) što je u reklami, pozivu i najavi organizatora premijere filma čak i redatelj Matanić spomenuo mene (i moje auto tablice ZG-ANGELO - koje nemam već tri godine!) ter mi očitao "evanđeosko-seksološku" bukvicu. Drugo, u mnoštvu od gotovo tisuću poruka (telefonom, mejlom, esemesom, usmeno...) nakon objave o "selidbi u Velebit", uglavnom su bile podrške, ali i izražavanja sućuti (kao da mi je netko umro - jer su mi ruku pružali i ljudi koje sam svakodnevno viđao). Razlog tome je nepoznavanje pozadine cijeloga slučaja, pri čemu sam osjećao iskreno i dobronamjerno shvaćanje da je odlazak iz Zagreba meni veliki "gubitak". Ali, moram to nažalost reći (premda će sada izgledati kao "pljuvanje u tanjur iz kojeg sam jeo"), to je i pokazatelj svojevrsnog poklonstvenog odnosa prema našem glavnom gradu u odnosu na hrvatske regije i to na svim razinama (u što se uklapa i problem "crkvene zagrebocentričnosti" – kao da je Crkva samo ono što se vidi s tornja zagrebačke katedrale. Znam da će mi odmah netko predbaciti zašto tek sada od tome govorim, ali taj prigovor ne stoji jer sam to često isticao. Eto, taj problem aktualizira i upravo predstavljen film "Kino Lika". Iako je, kako mediji donose, film s većom znatiželjom pa i posjetom dočekan u Gospiću nego u Zagrebu – gdje je, kako reče redatelj, nedostajalo običnih građana i djece, kojima film i nije namijenjen (!) – njegovo prikazivanje ima velik medijski odjek. Ipak, istaknut je negativan dojam ministra Milinovića, koji je jasno rekao što misli o filmu! Sama radnja filma (prema istoimenom romanu Damira Karakaša, koji je podrijetlom Ličanin) smještena je u jedno današnje malo ličko selo, daleko od civilizacije i njezinih (tehnoloških) "blagodati" – kako se ono veli, "gdje je Bog rekao laku noć". Članovima jedne obitelji život ugrožava nedostatak pitke vode jer je presušio bunar. U surovom okruženju oni žive u neimaštini i nemaju ideja kako promijeniti svoj težak položaj. Film ističe tri lika (nadareni nogometaš, predebela prodavačica i vrlo škrti tvrdoglavi seljak) koji, kako jedan kritičar ističe, u takvim okolnostima "ne mogu bogatije razviti svoju osobnost i ljudskost". Kao da siromaštvo uvijek rađa samo debile i kretene! No umalo sam i sâm došao na premijeru filma – čak sam imao dogovor s redateljem Matanićem da "unatoč opsadnom stanju" dođem pred početak predstave kako bih bio uveden u "movieplex" zagrebačkog Centra Kaptol (na čemu mu zahvaljujem) – ali sam odustao zbog posjeta prijatelja iz Njemačke. Matanić izjavio da je u Lici film odlično prihvaćen, ali vjerojatno ne zna da upravo lagano (jer u Lici ništa ne ide naglo) raste bujica nezadovoljstva i sprema se prosvjed. Jer uzalud je floskula da "smještanje radnje u Liku ne znači da je riječ o kritici tog kraja"... Možemo to i povjerovati, ali – premda neki ističu da su filmotvorci sve radili bez zločestoće i ruganja – nema nikakve dvojbe da je riječ o krajnje ponižavajućoj i sramno uvredljivoj slici Like i Ličana, pa i cijele Hrvatske (jer "blago zemlji koja Liku ima!")! To je dojam nakon gledanja filma! O tome će se sigurno još čuti. Budući da je film nagrađen i na Pulskom festivalu (za masku i sporednu žensku ulogu – ne znam je li nagradu dobila i svinja za višeminutni "uspješan" odnos sa ženom!), sada će KINO LIKA moći Hrvatsku "lijepo (re)prezentirati" i na festivalima u Montpellieru, Hamburgu, Bitoli, Madeiri ter u Nizozemskoj. Potom će Stajnica postati turistička atrakcija? Dakle, blago zemlji koja ima takve "kulturne genije", koji svijetu prodaju "umjetničku istinu" o Hrvatskoj, prikazujući je "nadrealnom stvarnošću". Kao kad bismo, pozivajući se na "umjetničku slobodu", cijelu istinu o romanopiscu i redatelju prihvatili npr. kroz scenu koja njih dvojicu prikazuje pijane "kao svinje"! Ili pak kroz ovaj žalostan film, koji je tek dio njihova kreativnog potencijala! Ipak, ako im sve nije jednako ili svejedno, možda će svoje prave mogućnosti jednom pokazati snimanjem novog (ličkog) filma s naslovom KINO KATEDRALA!? Ili će, očekujući i međunarodna priznanja, i dalje raditi prema "standardima naprednog svijeta"? |
19.09.2008., petak
MIJENJAM BISKUPIJU!
|
Točno tako, dobro ste pročitali, poštovani posjetitelji Don Bloga! Dakle, ovo nije nova RTL-ova "sapunica", nego jedna obična ali važna obavijest. Znam da nije uobičajeno... ali smatram da je bolje da postupak djelomice sam obrazložim – i usput priopćim javnosti, kao i svojim najbližima (tako da ne moram slati mejlove ili poruke mobitelom) – premda će se unatoč tome pojaviti razna tumačenja, insinuacije, kombinacije... Mnogima je poznato kako su moji javni istupi – kao kancelara Vojnog ordinarijata i svećenika – ter suradnja s pojedinim medijima redovito izazivali različite komentare, negodovanja, otpore... (čak i prijavu na policiju – od pravnog tima jedne gay-udruge!), tako da je (ne samo) mojim (sada već bivšim) nadređenima davno dozlogrdilo čitati ili slušati "epitete" odnosno etikete kao što su: kontroverzan, redikul, skandalozno, itd... Sve je to i za Crkvu, tj. Vojnu biskupiju i za Ministarstvo obrane značilo određeno opterećenje, jer je moj stil, kao kancelara jedne biskupije, bio potpuno neuobičajen - budući da je riječ o "visokopozicioniranom kleriku" koji je ujedno na neki način i DVO. Dakle, stjecajem okolnosti moj je javni rad izvan okvira koje ne preciziraju ni "kanoni" ni "točke posebnih pravilnika" tijekom posljednjih pet godina ne samo bio u stalnom crescendu nego je često bio i delikatan "ples po rubu"... Premda sam se čudio svim (unutarnjim) otporima i nerazumijevanjima, dočim me oni drugi (vanjski) nisu nimalo iznenađivali, shvaćao sam i težinu odgovornosti svojih pretpostavljenih pa sam im i sada zahvalan za toleriranje do njihovih krajnjih granica. Priznajem, nisam bio ravnodušan na njihovu kritiku nekih mojih postupaka pa, ako to sada ima ikakva značenja, žalim što sam im time nanio i neugodnosti... Sada je suvišno razmišljati o tome jesu li možda mogli više učiniti ne da zaštite mene nego sebe od raznih prigovora i pritisaka... to doista ne mogu znati, ali svakako mi je drago što mi je poznato i preko kojih veza i iz kojih "krugova" su dolazile poruke i "razborite i dobronamjerne" sugestije "da me se ušutka"... Ne znam hoće li sada razni "woodoo-žreci" i ini "farizeji i pismoznanci" biti zadovoljni... ali i ne zamaram se time... Dakle, sada ne trebam više bježati od gole istine pa ću otvoreno kazati da sam se odlučio na promjenu biskupije kad sam se našao pred izborom: potpuno zašutjeti ili otići! Budući da sam se mnogo puta i javno očitovao da ne mogu šutjeti - kao što sam napisao i u predgovoru knjizi p. Nikole Roščića ("Nismo šutjeli") da "Sionu za ljubav neću šutjeti!" - odlučio sam se za "transfer igrača u drugi klub". Jer "pisanje mi je u krvi"... Naime, ja sam do dolaska u Vojnu biskupiju (1. siječnja 1999.) novinarstvo, publicistiku i medije (kao novinar, urednik i direktor izdavačke djelatnosti u listu i katoličkoj organizaciji MI) već gotovo dvadeset godina imao u "venama", pa (mi) je teško bilo zamislivo odnosno neprihvatljivo da tu sklonost ne razvijam ili da je svedem samo na "potrebe ustrojstvenog mjesta" pod vidom vojne ili crkvene uobičajene prakse... Upio sam također već u Zajednici i listu MI važnost evangelizacije kulture i kroz kulturu ter sam u toj sredini naučio da su mediji sredstvo za širenje istine, dobrote i ljepote, a kršćaninu sredstvo za dijalošku komunikaciju i kad je moguće evangelizaciju... To je cijelo vrijeme bila jedina svrha mojega "istrčavanja u arenu" i "puštanja da me pljuju" (što su mi bili česti prigovori ili sažalni savjeti), a ne samoproduciranje (kako neki i sada misle!)... U tome mi je uzor i poticaj stalno (bio) papa Ivan Pavao Drugi, a kao svećenik uvijek sam na umu imao praktičan savjet koji je dragi p. Bonaventura Duda često isticao: u nastupu (slikovito) u jednoj ruci imati Bibliju a u drugoj novine! No sad smo tu gdje jesmo... (Na)čuvši vijest, neki se čude, neki su zanijemili od nevjerice... a ja idem dalje... Ne mogu reći da mi je svejedno ostaviti ljude s kojima sam bio devet godina svakodnevno tijesno povezan u dobru i u zlu... – čovjek se vremenom zbliži i s onima čija mu je bliskost nezamisliva, pa ni svećenik nije u tome iznimka unatoč ljudskoj i "profesionalnoj" širini... Upoznao sam mnoštvo divnih ljudi i u vojnim i u policijskim krugovima... Ali posebno su mi na srcu moji vjernici iz Policijske uprave zagrebačke. Njih ću posebno nositi u srcu. To više što sam stalno imao osjećaj da im kao svećenik premalo dajem, premda možda doista nisam ni mogao više... Svi s kojima sam radio i susretao ih tijekom proteklih devet godina i u MORH-u i u MUP-u ostat će dio mojega života i mojih svakodnevnih molitava. A nedostatak kontakta s njima (kao i s prijateljima s kojima sam se češće družio – posebno na teniskim terenima – ter s rodbinom koju sam, najčešće nehotice, zanemarivao!) nadoknadit će mi drugi i novi ljudi kojima sam kao svećenik poslan u novoj sredini u koju me Bog šalje! Zato odlazak iz Zagreba nakon 28 godina ne doživljavam uopće kao tužan odlazak ispod Sljemena, a još manje (kako to neki doživljavaju) kao odlazak iz Hrvatske – koja ni prostorno ni prometno uopće nije velika. Uostalom, komunikacijske tehnologije omogućile su nam čak i virtualnu bliskost pa se ni globalna udaljenost više ne doživljava kao hendikep... To više što sam (to sada mogu otkriti) gotovo svih devet godina, a naročito posljednjih pet, stalno imao neki čudan osjećaj (koji ni sam nisam znao protumačiti) da sam na Ksaveru privremeno! Na kraju... još bih vam mnogo toga imao kazati... ali možda je i ovo previše... Dakle, iz vojne biskupije prelazim u... ah, to još neću otkriti – gdje ću biti i što ću raditi doznat ćete čim stignem na odredište! Password je – Velebit! U punoj slobodi djece Božje - čitamo se i dalje! |
17.09.2008., srijeda
HRABRI SVJEDOCI "SVETOGRDNE SLJEDBE"
|
Kako sam jučer obećao jednom komentatoru, a budući da se češće odnosno u valovima u komentarima (uglavnom uvijek istih "nickomana") pojavljuju uvredljivi izrazi o Crkvi i kršćanima, prenosim jedan vrlo zanimljiv odlomak iz prvih stoljeća Crkve (uz blagdan svetih mučenika Kornelija i Ciprijana, 16. rujna), iz kojeg je očito da nema razlike između blaćenja Kristovih učenika ni u jednom trenutku tijekom dva tisućljeća. Očit je dakle "napredak" – od Galerija Maksima, preko Voltairea (koji je uzviknuo: "Uništite besramnicu!"), do suvremenih mrzitelja Evanđelja. Ipak, Bog svima ostavlja milosnu šansu za obraćenje, makar na samom kraju života! A svijetli primjeri kršćanskih svjedoka-mučenika (grč. martyr = svjedok) i danas privlače i zadivljuju mnoge jednakom snagom kao prije dva milenija. Kornelije je postao biskupom rimske Crkve 251. godine. Borio se protiv krivovjernih otpadnika i, pomognut od Ciprijana, uspio je učvrstiti svoj auktoritet. Car Gal ga je protjerao ter je god. 253. umro u gradu Centumcellae (danas Civitavecchia). Njegovo je tijelo preneseno u Rim i pokopano u Kalistovim katakombama. Ciprijan je rođen u Kartagi oko godine 210. u poganskoj obitelji. Obratio se na kršćansku vjeru, postao svećenikom ter je zaređen za biskupa godine 249. U burnim vremenima veoma je dobro primjerom i spisima upravljao Crkvom. Za Valerijanova progonstva bio je prognan u zatočeništvo, a zatim je 14. rujna 258. podnio mučeničku smrt. ................................. Iz Prokonzularnih zapisa o mučeništvu Svetoga Ciprijana, biskupa Dana 14. rujna ujutro na zapovijed prokonzula Galerija Maksima veliko mnoštvo dođe k Sekstu. Taj Galerije Maksim prokonzul naredi istoga dana da pred njega u atrij Sauciol dođe Ciprijan. Kad je bio priveden, prokonzul Galerije Maksim reče biskupu Ciprijanu: "Jesi li ti Tascije Ciprijan?" Biskup Ciprijan odgovori: "Jesam." Prokonzul Galerije Maksim reče: "Jesi li bio otac svetogrdne sljedbe?" Biskup Ciprijan odgovori: "Jesam." Prokonzul Galerije Maksim reče: "Presveti su ti carevi naredili da žrtvuješ." Ciprijan biskup reče: "Toga ja ne činim." Galerije Maksim reče: "Razmisli." Biskup Ciprijan odgovori: "Čini ono što ti je naređeno. U tako pravednoj stvari nema mjesta razmišljanju." Galerije Maksim se posavjetuje sa svojim vijećem ter izreče presudu ovim riječima: "Dugo si živio u svetogrđu. Mnoge si ljude pridobio za svoju opaku sljedbu i postao si neprijateljem bogova i rimske religije. Pobožni i presveti carevi Valerijan i Galijen, August i plemeniti Cezar Valerijan nisu te mogli obratiti na svoju religiju. Stoga, budući da si tvorac i glavni nosilac velikih zlodjela, bit ćeš primjerom svima koje si sebi pridobio svojim svetogrđem: tvoja će krv druge poučiti da poštuju zakon." Rekavši to, upravitelj pročita osudu napisanu na ploči: "Tascije Ciprijan je osuđen da bude mačem ubijen." Biskup Ciprijan reče: "Bogu hvala." Nakon te osude mnoštvo braće govoraše: "Nek se s njime i nama odrube glave." Zbog toga mnoštvo braće iziđe, i mnoštvo svijeta je pošlo za njim. Tako je Ciprijan odveden na Sekstijevo polje, pred razbojnikom je skinuo svoj ogrtač, pao ničice na zemlju i pomolio se Gospodinu. Kad je dalmatiku skinuo i predao đakonima, ostane u samoj donjoj haljini i počne dozivati krvnika. Kad je došao krvnik, zapovjedi Ciprijan svojima da krvniku dadu 25 zlatnika. Braća pred njim prostru plahte i ručnike. Nakon toga blaženi Ciprijan rukom sam sebi zatvori oči. Kad nije mogao sam svezati sebi krajeve platna, prezbiter Julijan i subđakon Julijan mu iz svezaše. Tako je umro blaženi Ciprijan. Zbog radoznalosti pogana tijelo mu je bilo sahranjeno u blizini. Zatim je noću uzeto sa svijećama ter u povorci s velikom svečanošću preneseno na baštinu Makrobija Kandida, prokuratora, na Mapalijskoj cesti kod ribnjaka. Nakon samo malo dana umre prokonzul Galerije Maksim. A preblaženi je Ciprijan, mučenik, podnio mučeništvo 14. rujna za careva Valerijana i Galijena, dok je kraljevao Gospodin naš Isus Krist, komu čas i slava u vijeke vjekova. Amen. |
16.09.2008., utorak
BLEIBURG I JASENOVAC – NOVE USPOREDBE
|
VLADIMIR GEIGER - VODITELJ ZNANSTVENOG PROJEKTA "LJUDSKI GUBICI HRVATSKE U DRUGOM SVJETSKOM RATU I PORAĆU" Ponovno sam od jednog blogera dobio kritiku da spominjem Bleiburg a prešućujem Jasenovac. Napisao je to uz ispriku da nije pregledao sve postove. Time se lukavo izvukao u svakom slučaju. Jer njegova tvrdnja nije točna – komentirao sam jedno i drugo stratište, oba pojma i njihova značenja... Ovaj put prenosim intervju stručne osobe, koji barem potiče na razmišljanje... ............................... Odlazak predsjednika SDP-a Zorana Milanovića na Bleiburg već tjednima je tema koja zaokuplja javnost. Prema prvom planu u njegovoj delegaciji trebali su biti i Ivo i Slavko Goldstein, ali su obojica u međuvremenu odustali od te namjere. U raspravu se zarana uključio i predsjednik Stjepan Mesić koji je Milanovićevu inicijativu ocijenio preuranjenom i ishitrenom. O novom valu političkih rasprava o Bleiburgu razgovarali smo s dr. Vladimirom Geigerom koji na Hrvatskom institutu za povijest vodi znanstveni projekt "Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću". Predsjednik Mesić je više puta ponovio svoj stav da neće ići na Bleiburg jer se njime uporno manipulira. Čime se manipulira? – Prije svega, treba reći da se u medijima ne manipulira samo Bleiburgom nego i Jasenovcem, pa po toj logici ne bi trebalo ići ni u Jasenovac. Manipulacija brojkama u oba slučaja postoji jer nema cjelovitog poimeničnog popisa. Stav da se neće ići negdje dok se ne utvrde sve brojke baš nije na pravim temeljima. Ali jasenovački popis je prilično blizu cjelovitom? – Točno, ali to su sve relativno zadovoljavajuća rješenja. Mi, nažalost, i u ovoj priči uspoređujemo Bleiburg i Jasenovac i imam osjećaj da je to namjerno. Što se tiče Mesića, to je njegov osobni stav, ali i to je dio politizacije. Kao što je i Milanovićeva odluka da ode na Bleiburg i čovjek se pita je li to politizacija. Ako je odluka takva da se ide i u Jasenovac i na Bleiburg onda bi ljudi iz politike trebali ići u vrijeme kad se održavaju komemoracije. Kako komentirate odluku Zorana Milanovića da ode na Bleiburg i u Tezno u rujnu. Račan je bio na Bleiburgu, ali sredinom svibnja kad se i održava komemoracija i gotovo potajno? – Mislim da je Račan učinio upravo onako kako staložen političar treba učiniti. Ovo što je napravio Milanović je, usuđujem se reći, ishitreno i upravo to je politizacija. Ne vidim razlog zašto ide u rujnu. To je kao da se u Jasenovac ide u listopadu. Mnogi smatraju da je to posljedica njegovog odlaska u Srb 27. srpnja? – Svakako jest. To je pokušaj da se to nekako iznivelira, ali mislim da si ozbiljan političar to ne smije dopustiti. Osim odlaska političara na komemoracija u doba kada one jesu, oni bi trebali biti staloženiji po tom pitanju. Često se može čuti i teza da je Bleiburg slabo istraživan te da to pogoduje manipulacijama. Je li to točno? – O Bleiburgu je puno pisano. O njemu znanstvene literature nema mnogo, ali je ima sve više. Ne postoji doktorat o Bleiburgu, ali postoji izvanredan magisterij kojega je napisala Martina Grahek Ravančić s Hrvatskog instituta za povijest i koji će uskoro biti objavljen. Knjige o Bleiburgu pojedinaca koji su naslovljene Bleiburgom s njim zapravo nemaju puno veze. Dakle, literature je s jedne strane ogromna, ali nema dovoljno stručne literature. I literatura o Jasenovcu je ogromna, a u većini slučajeva nije stručna. Što vi kao voditelj projekta radite na tome da se Bleiburg znanstveno obradi? – Spomenuo sam da je rađena tema Bleiburga i Križnog puta u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi. Osim toga, na projektu nisu rađene samo žrtve komunističkog sustava. Radi se i poimenični popis svih stradalih, pripadnika NOV-a, pripadnih oružanih snaga NDH i svih koji su stradali kao civili, bez obzira od koga su stradali. Često se navodi da je Bleiburg osmišljen zato da bi se proveo genocid nad Hrvatima? – Ma ne. To su bedastoće. U historiografijskoj literaturi i javnosti je jasno da su na Bleiburgu i onome što nazivamo Bleiburgom stradali pripadnici i drugih poraženih vojski. Prema svemu sudeći najveći je broj Hrvata. Mnogi pokušavaju osporiti demografske proračune Vladimira Žerjavića i Bogoljuba Kočovića koje se kreću od 50 tisuća do 70 tisuća koji se vezuju uz Bleiburg i Križni put. U emigrantskoj literaturi se navode 200 tisuća, 300 tisuća pa čak i do pola milijuna. Ja sam sklon brojci koju donosi austrijski povjesničar Michael Portmann, a to je brojka od 80 – 85 tisuća, ali svih ukupno, a Hrvata bi bilo prema najnižim proračunima 50 tisuća. Što možemo očekivati iz britanskih arhiva u kojima se nalaze brojni dokumenti o Bleiburgu a koji će postati dostupni tek 2020. godine? – Teško je nagađati. Mislim da je bit svega iznesena u spisima koji su nastali u povodu izlaska knjige Nikolaja Tolstoya i svega onoga što se iz toga izrodilo. Pretpostavljam da ti dokumenti neće u bitnome promijeniti priču. Teza kojom se često barata je izjednačavanje Jasenovca i Bleiburga što primjerice predsjednik Mesić odbacuje svojom čestom izjavom da su u Jasenovcu svi bili nevini dok se za Bleiburg tako nešto ne može reći? – Oni se ne mogu i ne trebaju izjednačavati kao događaji. Objašnjenja predsjednika Mesića su malo čudna. Podsjetimo se da je u Jasenovcu ubijen visoki ustaški dužnosnik Vlado Singer, u njemu su ubijeni još neki ustaše koji su se sukobili sa svojima, ubijeni su i neki četnici. U Jasenovcu nije bilo samo potpuno nevinih. Naravno da je Jasenovac strašno mjesto i zna se po kojim i kakvim zakonima i na koji način su ljudi tamo dovedeni. Što se tiče Bleiburga, ako uzmemo u obzir međunarodno ratno pravo koje je postojalo i tada i opća humanistička razmišljanja, ubiti čovjeka kojemu krivnja nije dokazana je zločin. Naši povjesničari često zaboravljaju da je postojalo međunarodno ratno pravo kojega su se morali držati NOV i POJ. (Novi list, 15.09.2008.) |
13.09.2008., subota
SVETIŠTE ZAHVALNOSTI I UČIONICA POVIJESTI
|
Dio propovijedi dubrovačkog biskupa Želimira Puljića na proslavi Dana hrvatskih mučenika na Udbini 13. rujna 2008. Nedavno sam pročitao u "Vili Velebita" kako je crkva na Udbini "zamišljena kao svetište zahvalnosti" i "učionica povijesti". Budući da je projekt Crkve hrvatskih mučenika "primljen plebiscitarno među nejedinstvenim Hrvatima", autor članka se nada da će ova crkva postati "znakom vremena" i poprimiti sinergiju hrama duhovno ujedinjene Hrvatske o vlastitoj prošlosti i budućnosti. Posebice zbog nepoznanice koju donose Bruxelles i Strasbourg kao nova središta moći nakon nedavnih iskustava s Bečom, Peštom i Beogradom. Tako, eto, simbol "Crkve hrvatskih mučenika" biva izrazom opće moralne sućuti na jednom svima prihvatljivom mučeničkom mjestu, na Krbavskom polju. A upravo na ovome povijesnom mjestu povezuje se kulturna kršćanska baština panonske i kontinentalne s baštinom primorske, jadranske Hrvatske. Svojevremeno je u prigodi 510. obljetnice Krbavske bitke domaćin mons. Bogović rekao da se na ovom mjestu "želimo spomenuti svih rodoljuba koji su tijekom povijesti dali svoje živote i ugradili ih u život budućih naraštaja. Podsjećajući nazočne na Svetu Jelenu Križaricu, koja je tražeći Kristov križ postala uzorom svima koji traže smisao i utjehu života, on je naglasio da na Krbavskom polju izričemo zahvalnost svima koji su ovdje podložili svoja leđa i ponijeli teški križ da bi zaštitili živote svojih obitelji, svoj kraj i zavičaj; a nosili su križ cijele jedne nacije... Ne trebamo biti robovi prošlosti, zaključio je biskup Bogović, ali onaj tko ne vidi razloge zahvaliti ljudima, koji su nas u prošlosti zadužili, neće vidjeti ni razloge čemu danas raditi za one koji će nakon nas doći", te naglasio "kao što nestaje naroda u kojem vladaju svađa i nesloga, tako nestaje i naroda koji ne vidi razloga da s ponosom gleda na svoju prošlost"... "Kao što nestaje naroda u kojem vladaju svađa i nesloga, tako nestaje i naroda koji ne vidi razloga da s ponosom gleda na svoju prošlost", koja je velikim dijelom bila u znaku osmišljavanja našeg povijesnog križnog hoda. Stoga je pohvalno što je Glavni odbor odlučio proslavu vezati uz blagdan Uzvišenja Svetoga Križa (14. rujna) kako bi se Krbavsku tragediju, kao i sva druga povijesna stradanja, gledalo u svjetlu pobjedničkog Kristova križa. U tom vidu valja razumjeti i odluku hrvatskih biskupa da se učine dvije stvari: Svim znanim i neznanim mučenicima vjere od prvih početaka kršćanstva u našem narodu postaviti spomen izgradnjom Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. A izgradnjom crkve u starogradiškom zatvoru vratiti dug svećenicima koji su nevino osuđeni bili prisiljeni tu crkvu svojim rukama rušiti. A tamo je samo 1955. bilo u uzništvu 211 svećenika i redovnika. (...) Ovdje mi se čini uputnim pohvaliti inicijativu banjolučkog biskupa mons. Komarice što je 30. lipnja ove godine donio odluku i dekretom obznanio ustanovljenje "Dana molitvenog sjećanja na žrtve" koji će se slaviti 21. srpnja svake godine. A to je dan kada su "ustanici" na željezničkoj postaji u Trubaru (1941.) ubili drvarskog župnika Waldemara i do danas neutvrđeni broj vjernika koji su se vraćali s hodočašća svetoj Ani u Kosovu kod Knina i pobacali ih u jamu "Golubnjaču". A da zločin bude još veći taj dan, 27. srpnja komunisti su proglasili "Danom ustanka" za Hrvatsku i BiH. I slavili ga desetljećima. A čitali smo nedavno kako neki pokušavaju ponovno to oživjeti. S pravom je dr. Vukšić u komentaru propovijedi kard. Bozanića ustvrdio kako je "od fašizma gori samo antifašizam, a od komunizma samo antikomunizam". Spominjem ovdje i Dan žrtava s Dakse koji se u mojoj biskupiji redovito obilježavaju kao "dan sjećanja" na stradanja koja su bila na tom otočiću u blizini Dubrovnika gdje su partizani, poslije ulaska u Grad, u noći 25. listopada 1944. poubijali 60-tak ljudi različitih zvanja i godišća. Kakvom lakoćom su to činili svjedoči pismo Ante Jurjevića "Baje", sekretara Partije za Dalmaciju", u kojem on piše "dragim drugovima" na Visu da su ti "narodni neprijatelji" strijeljani "u ime naroda", te zaključuje "da ih se ubiti moralo". Među stradalima bilo je sedam svećenika, te ondašnji gradonačelnik Niko Koprivica koji je imao vatikansko odličje "Reda Sv. Grgura Velikog"... Na pitanje zašto se Crkva ponosi svojim mučenicima, odgovor nalazimo u Isusovim riječima koje je izgovorio apostolima kad im rekao da ih šalje "kao ovce među vukove", te najavio kako će ih ljudi "zbog njega zamrziti, izvoditi pred sudove i bičevati" (usp. Mt 10,16). Stoga je zatražio neka se ne boje onih koji tijelo ubijaju, ali duše ne mogu ubiti. U kontekst tog Isusovog misijskog govora valja smjestiti mučeništvo koje se razlikuje od drugih stradanja upravo po tome što je obilježeno odnosom prema Kristu... I dok brojni stradalnici umiru radi čovjeka, kršćanski mučenik umire radi Bogočovjeka, Isusa koji se rodio i na zemlju došao da pruži svjedočanstvo Istine. Za razliku od fanatika, koji ubijaju sebe kako bi ubili druge, mučenik ne želi nikome naškoditi. On ne nanosi bol drugima. Ali, spreman je sve boli hrabro podnijeti radi Krista Gospodina. Mučenik daje život bez imalo mržnje i osvete, a srce mu je ispunjeno ljubavlju i mirom. Eto, zato se Crkva s pravom diči takvim svojim sinovima. Sjetimo se Ignacija Antiohijskog koji se bojao kako bi ga njegovi vjernici mogli omesti na tom putu, pa ih usrdno moli neka mu dopuste "biti Božja pšenica u zubima zvijeri kako bi mogao postati čistim kruhom Kristovim". Ovakvim držanjem Ignacije nije mogao pobuditi mržnju prema progoniteljima. Dapače, on je svoje vjernike poticao neka se za njih mole, a njemu neka dopuste dati potrebito svjedočanstvo ljubavi prema Isusu. (...) Prije par godina nekoliko naših biskupija obilježilo je 17-stoljetni jubilej svojih mučenika-zaštitnika: Svetog Dujma u Splitu, Svetu Stošiju u Zadru i Srijemu, Svetog Kvirina na Krku, Svetog Mavra u Poreču... Ovim mučenicima, koji su pogubljeni za vrijeme cara Dioklecijana (prije 17 stoljeća, 304.), pridružili su se brojni svjedoci vjere u vrijeme otomanske vladavine, kao i silno mnoštvo stradalnika u vrijeme nacizma, fašizma i komunizma. Prema nekim kroničarima "od Isusove nasilne smrti do danas svoje živote zbog vjere izgubilo je sedamdesetak milijuna kršćana", a samo u 20. stoljeću "poubijano ih je oko 45 milijuna", dakle, dvije trećine svih mučenika! (IKA, 26. 12. 2003.). Stoga je papa Ivan Pavao II. pozvao mjesne Crkve neka "ne prepuste zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu". U tom kontekstu nije patetično tvrditi da je i Crkva u Hrvata, Crkva mučenika. Dovoljno je prelistati kronike (gdje postoje) iz vremena osmanlijske tiranije i mučenja kršćana kroz puna četiri stoljeća. Ili, sjetiti se Drugog svjetskog rata i poraća, znanih i neznanih stradalnike po logorima i grobištima od Dravograda i Maribora do Ogulina i Gospića, od Maceljskih šuma i Jazovke, Križevaca i Bjelovara do Srijemske Mitrovice, Sarajeva, Foče, Zenice i Mostara. Od stoljeća sedmog pa do strašnih stradanja u nedavnom Domovinskom ratu, u grčevitoj obrani svoje zemlje, identiteta, vjere i svoga roda i naroda, jedinu i pravu pomoć nalazili su naši vjernici u Isusovom križu: Zdravo križu, nado jedina! (...) Neka se stoga svakog dana vine iz vašeg srca molitva: "Ti si Gospodine tvrđava moja, zakloni me štitom lica svoga i budi mi hrid zaštite i tvrđava spasenja!" Naše današnje zborovanje pokazuje da nam je Isusov križ uistinu hrid zaštite i tvrđava spasenja. Stoga je pohvalno što je Odbor odlučio ovu godišnju proslavu vezati uz blagdan Uzvišenja Svetoga Križa kako bi se Krbavsku tragediju, kao i sva druga povijesna stradanja, gledalo u svjetlu pobjedničkog križa Kristova. Ova pak crkva koju zajednički gradimo neka bude "naše svetište zahvalnosti svim žrtvama za kršćanske ideale, kao i hrabrim vitezovima palim za slobodu Hrvatske. Ali, neka bude i učionica naše hrvatske povijesti". Želimo i molimo Boga neka u našoj Domovini svatko bude poštivan i zaštićen na na temeljima socijalne pravednosti i zakonitosti; neka bude zaštićeno dostojanstvo obitelji i svetost ljudskog života od začeća do prirodne smrti. A Lijepa Naša, za koju su život dali i Krbavski vitezovi neka bude zemlja sloge i suradnje na velikom poslu duhovne, moralne, kulturne i materijalne obnove. Pravda neka teče kao voda, veli prorok Amos (5, 24), i pravica kao bujica silna. Želimo Hrvatsku tako uređenu da svaki čovjek dobre volje poželi u njoj živjeti. I molimo neka Lijepa Naša čvrsto stoji kako bi pred Bogom i pred svijetom mogla stati čiste savjesti i opstati pred silnim stupicama i zavođenjima kojima smo izloženi. Zahvalni Bogu za sve koji su stoljećima bili postojani i vjerni svojim korijenima i svojoj povijesti, obraćamo se na kraju Kristu koji nas je svojim križem otkupio i spasio. Neka nam Isusov Križ i neizmjerna vrijednost njegove muke bude zalogom našeg vječnog spasenja. Križu sveti, svetog vrela; Božjeg sina dar si plod. Hrvatska te duša splela, prigrlio cijeli rod! Častimo te križu sveti, na kom umrije Isus naš. Na života tamnoj stazi, kao zvijezda ti nam sjaš. Ust'ma, srcem častimo te, sveti križu Isusov! (cjelovita verzija: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=105731) (vijest o proslavi na Udbini: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=105729) |
12.09.2008., petak
ZOVI, SAMO ZOVI... – ZA P. LUKU!!!
|
Humanitarni telefon za pomoć p. Luki Rađi: 060 600 001 Poštovani i dragi prijatelji, Kako je većini od vas poznato, prije gotovo točno dva mjeseca objavio sam post o tome kako je upravo na blagdan Bl. Marije Petković, 9. srpnja - koji se ove godine poklopio s povijesnim događajem legalizacije ADZ-a u hrvatskom Saboru (prihvaćanje tzv. Antidiskriminacijskog zakona) – otvoren humanitarni telefonski broj za pomoć p. Luki Rađi, koji se nalazi na rehabilitaciji. Ne moram nikakvom lažnom skromnošću skrivati da je to bila moja inicijativa, ali do ostvarenja te akcije došlo je zahvaljujući zauzetosti humanitarne udruge KAP DOBROTE ter uslužnosti tvrtke MARKOTELL d.o.o. Tako smo dobili telefonski broj koji je svim ljudima dobre volje na raspolaganju pola godine (šest mjeseci). Sada opet prenosim bitan sadržaj starog posta. Cijena poziva s fiksne telefonske linije stoji 6,82 kn, a s mobilne linije 7,82 kn. Nakon biranja broja i ostvarenja veze pozivatelj čuje sljedeću poruku: Lijep pozdrav! Dobili ste telefon katoličke udruge KAP DOBROTE. Cijena ovog poziva iznosi 6 kuna i 82 lipe s fiksne linije, a 7 kuna i 82 lipe s mobilne linije. Ovim pozivom darovali ste prilog za liječenje patera Luke Rađe, koji nas je zadužio svojim radom s mladim i drugim osobama koje su mu se obraćale za pomoć kao svećeniku. Pater Luka svojom je osobnošću posebno privlačio mlade i najzaslužnija je osoba za organiziranje ljetnog kampa za mlade, takozvane MODRAVE. Svi koji poznaju patera Luku Rađu, svojim skromnim darom nesebično žele pridonijeti njegovom brzom oporavku. U ime katoličke udruge KAP DOBROTE i u njegovo osobno ime iskreno se zahvaljujemo. DOBROTA VAŠA NEKA VAS PRATI! Međutim, to nije sve. Gospođa Nevenka Mišić, predsjednica Katoličke udruge "Kap dobrote", koja već 18 godina uspješno provodi skrb o starijim, bolesnim i nemoćnim osobama, a povremeno organizira i ciljane akcije, sada želi javnost obavijestiti o razultatu akcije otvaranja humanitarnog telefona za pateru Luku. U svojemu dopisu, koji je upućen i nekim medijima, ponovno ističe da je Humanitarni telefon 060 600 001 otvoren kod tvrtke Markot.tel d.o.o. s nakanom za pomoć u rehabilitaciji i liječenju p. Luki. Naime, pater Luka Rađa, isusovac, trenutno se liječi u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama, nakon teške promete nesreće koju je doživio prije pet godina. Unatoč nepokretnosti svoju bolesničku sobu je pretvorio u radnu i putem elektronske pošte komunicira s mladima i drugima koji ga traže. Nadamo se, napominje predsjednica udruge KAP DOBROTE, uz Božju pomoć i uz pomoć dobrih ljudi da će p. Luka prohodati i nastaviti svoje služenje. Potrebna mu je cjelodnevna terapija za koju treba izdvojiti mjesečno oko 20.000 kn. Ali, dopis KAPI DOBROTE nije kuknjava ni pojačana molba za pomoć nego u prvom redu radosna obavijest i zahvala! Naime, tijekom srpnja ljubaznim pozivima na Humanitarni telefon za Patera Luku ostvaren je prihod od 11.515,77 kn (jedanaest tisuća pet stotina i petnaest kuna ter 77 lipa)!!! Stoga najsrdačnije ZAHVALJUJEMO SVIMA koji su svojom donacijom KAP svojega SRCA i svoje DOBROTE ugradili u humanitarno i karitativno djelo nastojanja da jedan dobar ČOVJEK što prije ponovno PROHODA i s još većom snagom nastavi kreirati SLAP DOBROTE! Ako dakle želite i dalje pomagati p. Luki nazovite Humanitarni telefon 060 600 001 ili učinite nešto više kako bi broj telefona došao i do drugih. Za dodatne obavijesti možete se javiti na telefon udruge KAP DOBROTE: 01/ 231 78 02 ili osobno p. Luki na telefon 091.53 23 766. I dalje se nadamo vašem odazivu pa stoga želimo da vam Božja neizmjerna dobrota bude nagrada za vašu velikodušnost! HUMANITARNI BROJ ZA PATRA LUKU: 060 600 001 Zovi, samo zovi Nemaj škrtu ruku Što Markot.tel primi Diže patra Luku! |
11.09.2008., četvrtak
MOLITVENI "U BOJ, U BOJ...!"
|
Upravo je danas - kad se u mnogim zemljama globusa gdje vlada politička "demokratska diktatura" komemorira onaj famozni "11. rujna" u Americi kao lažni početak tzv. borbe protiv globalnog terorizma - najbolji nadnevak za početak (barem jednomjesečne) borbe protiv duhovnog terorizma. Zato prenosim dopis koji sam primio prije nekoliko dana, s poticajem da se što više mojih "virtualnih župljana" uključi u molitvenu akciju. Utemeljitelj Zajednice Molitva i Riječ (ZMR), prof. dr. Tomislav Ivančić, dana 3. rujna 2008. godine pozvao je sve članove ZMR iz Hrvatske i BiH te sve one koji žele dobro hrvatskom narodu i Hrvatskoj na MOLITVENI JURIŠ od 4. do 29. rujna 2008. Zašto? Zato jer je stanje u Hrvatskoj takvo da je potrebno otvoriti duhovnu frontu protiv zla i nemorala u Hrvatskoj. Nakane su: 1. da nas Gospodin odvrati od Sotonine vlasti i moći koja razara u našem narodu moral, međuljudske odnose, gospodarstvo, državu i Crkvu; 2. da nas Gospodin oslobodi zločinačkih nakana političara, masona, pojedinaca, neoliberala, neokomunista i svih onih koji hoće uništiti slobodu i vjeru naroda; 3. da Gospodin spusti silu Duha Svetoga na nas i naš narod te da se Duh Sveti zajedno s nama bori za spas duša i slobodu naroda, za moralno hrabru i čovjekoljubivu Hrvatsku. Kako moliti? 1. U prva tri dana "Molitvenog juriša" svaki molitelj neka se temeljito ispovjedi i vrati Gospodinu, prvoj Ljubavi, te postane "vruć" (čitati Otk 3,15-22). Litanije Svih svetih moliti s nadopunom: "Oslobodi nas, Gospodine, od zločinačkih vlasti, zločinačkih partija i stranaka, zločinačkih organizacija i zla u resorima Hrvatske...". Litanije moliti svo vrijeme trajanja "Molitvenog juriša" (od 4. do 28.09.). U devetnici (od 20. do 28.09.) uoči blagdana Arkanđela, zaštitnika ZMR, uključiti uz Litanije Svih svetih i molitvu pape Leona XIII (na kraju posta). 2. Moliti Duha Svetoga da sila Duha Svetoga ispuni sve nas, sve strukture hrvatskog društva, novog čovjeka, novu stranku, novi svijet u Hrvatskoj. Pri tome neka se molitelji opredijele u molitvi za pojedine strukture društva i tako molitvom prekriju sve institucije društva (Sabor, pojedina ministarstva...), kao što smo u vrijeme Domovinskog rata molitvom prekrili cijelo područje Hrvatske. 3. Sve to neka prati povjerenje, stoga valja ponavljati: "Ja vjerujem da Gospodin već čini to i to...!" U Zagrebu će "Molitveni juriš" završiti dana 29. rujna misom koju će predvoditi prof. dr. Tomislav Ivančić (naknadno ćemo javiti mjesto i vrijeme održavanja). Također, u Zagrebu će se organizirati zajednička molitva u kapelici na Kaptolu 13 svaki dan od 4. do 28. rujna od 20 do 22 sata, a u ostalim terminima u istom prostoru molit će po dvoje ili više ljudi. Potrebno je organizirati "Molitveni juriš" po ostalim gradovima i mjestima u čitavoj Hrvatskoj i BiH, ali u onim dnevnim terminima i na onim mjestima kako je već gdje prikladno organizirati. Svakako se možete uključiti i žarkom molitvom u obitelji te potaknuti i okupiti prijatelje i susjede. Područna ZMR Zagreb ...................................... Molitva pape Leona XIII. Sv. Mihaelu Arkanđelu: Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju protiv pakosti, u zasjedama đavolskim budi nam zaklon. Ponizno molimo neka mu zapovijedi Svemogući Bog: Ti vojvodo vojske nebeske Sotonu i druge zle duhove koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krjepošću u pakao strovali. Amen.strong> |
ZAŠTO JE KRIST NADA EUROPE
|
Propovijed đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina Srakića na Malu Gospu 8. rujna 2008. u Solinu Slavimo blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije ili Male Gospe. Zato današnja liturgija započinje riječima: "Radosno svetkujemo Rođenje Blažene Marije Djevice, iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš!"... A liturgija to sažima u Popričesnoj molitvi riječima: "/Blažena Djevica Marija/ svemu svijetu bijaše nada i zora spasenja". Da, "nada i zora spasenja". U listopadu 1999. godine, to jest u samo predvečerje Velikog jubileja, održano je u Rimu Drugo izvanredno zasjedanje Sinode biskupa za Europu. Sabrali smo se mi biskupi sa svih strana Europe, od Islanda do Vladivostoka, a razmatrali smo o stanju u Europi. Biskupi su izrazili tjeskobu zbog zamračenja koje se nadvilo nad naš kontinent. Naime, činilo se da su mnogi stanovnici Europe dezorijentirani, nesigurni, bez nade i da mnogi kršćani s njima dijele taj osjećaj. Bilo je mnogo zabrinjavajućih znakova koji su se pojavili na europskom horizontu na početku novog tisućljeća. Tu su između ostaloga: pad nataliteta i pad broja svećeničkih i redovničkih zvanja, osjećaj osamljenosti, sve veće podjele i suprotstavljanja, obiteljska kriza i etnički sukobi, međureligijske napetosti, etička indiferentnost, neizvjesnost od pojave globalizacije, izgradnja svijeta bez Boga i bez Krista, postavljanje čovjeka u središte svemira, pojava kulture tihog otpada od Boga. U isto vrijeme konstatirali smo da čovjek ne može živjeti bez nade, jer bi mu život bio besmislen i nepodnošljiv. Postoje i znakovi nade, kao što su sloboda Crkve i vjere u istočnim dijelovima Europe i nove mogućnosti pastoralnog djelovanja, primat evangelizacije na svim područjima ljudskog života, porast svijesti o vlastitom poslanju svih krštenika, sve veća prisutnost žene u strukturama i područjima kršćanske zajednice.(...) Svjetli znak su i brojni junaci vjere, svjedoci i mučenici, čežnja mnogih prema svetosti, oživljavanje župnih zajednica, crkvenih pokreta i ekumenskog gibanja... Pitali smo se, što u ovom trenutku Crkva može pružiti Europi? Zaključak je bio jedinstven: može i mora pružiti Krista koji je "nada naša". Zašto bi Krist bio nada Europe? Zato što je "Svjetlo svijeta". Europi treba svjetla, i to onoga svjetla što ga je Krist donio i zajamčio. Kroz povijest čovječanstva redali su se umnici, filozofi, učenjaci i znanstvenici koji su svojim znanjem pokušali unijeti svjetla u ljudski život, u našu egzistenciju, ali bez uspjeha. Čovjek je tražio svjetla za svoj život u filozofijama, religijama i duhovnostima, ali i tu je ulazio u još veće labirinte koji mu nisu jamčili izlazak. U novije vrijeme traži svjetlo u yogi, zenu, reikyju, ekskaliburu, i kako se sve ne zovu nove ponude koje dolaze s Istoka s kojima želi ispuniti mračnu prazninu svoje duše. Znamo kako se osjećamo kad nastupi redukcija struje, ali još je teže podnositi mrak neznanja i zablude, neistine i nesigurnost. A što sve čovjek nije poduzeo da razbije upravo taj mrak neznanja o materiji, svijetu i sebi?! No moramo iskreno priznati da je čovjek još uvijek daleko od toga da sebe i svijet potpuno shvati. Koja je to svjetlost potrebna čovjeku? Ta svjetlost jest sam Bog o kojoj starozavjetni molitelj i pjesnik kliče: "Tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo" (Ps 36, 8-10). "Gospod mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim" (Ps 27,1).(...) U nepreglednom nizu svjetlonoša pojavio se i Isus Krist, Božja Riječ, o kome je Ivan Evanđelist napisao: "On (život) bijaše svjetlo ljudima. I svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze... Svjetlo istinsko, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na svijet" (Iv 1,4 sl.). A jednoga dana Isus sam za sebe reče: "Ja sam svjetlo svijeta" (Iv 8,12). Riječi su to pjesničke i retorske, riječi koje otkrivaju ono što Isus jest i želi biti za čovjeka. Isus je svjetlost svojom naukom koja uzvišenošću privlači velike umove, a jednostavnošću oduševljava neuke, koja sadrži najteža pitanja o Bogu, čovjeku i svijetu. Isus je svjetlost svijeta i svojim životom. On je za sebe mogao reći: "Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca". "Primjer sam vam dao da i vi tako činite..." Ako je rekao: "Ljubite neprijatelje svoje...", sam je tako postupao, kao što svjedoče njegove riječi. "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine...". To svjetlo koje svijetli u Kristu zapaljeno je i u nama. Da, Bog je u nama zapalio iskru svjetla kad nas je stvorio kao bića koja se nadaju. Da, "čovjek je biće koje se nada". Nada je životno svojstvo čovjeka, usprkos brojnim razočaranjima, čak i provalijama beznađa. Nada kao otvorenost prema budućnosti, ili još bolje rečeno pouzdano očekivanje budućeg događaja, jedan je od korijena naše ljudske egzistencije i temeljni stav ljudskog duha. Nadu istražujemo i ostvarujemo na najrazličitijim područjima našega života, kao npr. u djelovanju, u kreativnoj aktivnosti umjetnika, u proizvodnom radu, u suradnji na dobrima civilizacije, kulture i mira, u sklapanju ženidbe i osnivanju obitelji u prihvaćanju svećeništva. Kad god započinjemo neko djelo, započinjemo ga s nadom da ćemo ga i završiti... Nadu istražujemo i ostvarujemo svojom strpljivošću u njezinim najrazličitijim oblicima: u jednostavnom očekivanju i neprijatnosti, u naporu i velikim iskušenjima bolesti, u patnji i sl. Nadu istražujemo i ostvarujemo molitvom i mi kršćani kad se molimo Bogu kao Ocu i drugi koji vjeruju u više sile koje su naklone čovjeku. Nitko ne sklapa ruke ili ne započinje molitvu bez uvjerenja da će postići ono što moli. Nekada nada nije duboka, nekada nas vodi kroz iskušenja, a nekada u nadi ulažemo sve svoje biće, u otvorenosti prema beskraju, kao što je odgovorilo i ono dijete na pitanje, "Što je početak a što kraj?": "Početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema". Mi se kršćani razlikujemo od onih "koji nemaju nade", kao što kaže Sv. Pavao (1 Sol 4, 13), i prema riječima Sv. Petar, mi moramo uvijek biti spremni na odgovor svakome koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3,15). Mi kršćani "u nadi smo spašeni" (Rim 8, 24). Dok naravni čovjek svoju nadu temelji na ljudskoj računici, na vlastitim mogućnostima, osobnim i zajedničkim, kršćanin svoju nadu polaže u Božju riječ, u njegova obećanja, u njegovu milost. Kršćanska nada je Božji dar. Ona je obilježje vjernika pojedinca i Božjega naroda u cjelini koji putuje prema nebeskom gradu. Kršćanska se zajednica nada da će doživjeti svoje ispunjenje u nebeskoj slavi, u obnovi svih stvari u Kristu. Ta nada uključuje i nadu u bolji svijet u razvoju povijesti ljudskoga spasenja. Ne samo to, nada je pretpostavka pravoga djelovanja, ona potiče da se u životu angažiramo. Nada čovjeka potiče da se založi svim silama za ono čemu se nada. Kršćanin koji doista živi u nadi razvija življi osjećaj odgovornosti prema svijetu u kojem živi, zalaže se za uspostavu mira i pravde, radi na pomirenju i solidarnosti među različitim narodima... Ljudski život je put. Prema kojem cilju? Kako ćemo naći stazu do njega? Ljudski život je kao putovanje po moru povijesti, često mračnom i uzburkanom, putovanje na kojem promatramo zvijezde koje nam pokazuju pravac. Prave zvijezde našeg života su osobe koje su znale živjeti ispravno. One su svjetla nade. Sigurno, Isus Krist je svjetlo samo po sebi, sunce koje izlazi iznad svih tama povijesti. No da dođemo do njega potrebna su nam bliža svjetla – osobe koje odsijevaju sjajem što dolazi od njega i koje nas upućuju na njega. A koja bi nam osoba bila preča od Marije, ona koja je svojim "da" otvorila samome Bogu vrata našega svijeta; ona koja je postala živi Zavjetni Kovčeg, u kojem je Bog postao čovjekom, postao jedan od nas, koji je postavio svoj šator među nama (Benedikt XVI.)... Ne bi trebalo iznevjeriti onu nadu koju je Sluga Božji papa Ivan Pavao II. osnažio svojim zadnjim pohodom našoj Crkvi i Domovini i svojim riječima. U Rijeci nam je poručio: "Današnje je društvo dramatično rascjepkano i podijeljeno. Upravo je zato i tako očajno nezadovoljno. Ali kršćanin se ne miri umorom i samim tijekom zbivanja. Budite narod nade!"... (cjelovita verzija: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=105596) |
10.09.2008., srijeda
|
OD POGANSKOG "JA" DO KRŠĆANSKOG "MI" Iz propovijedi splitsko-makarskoga nadbiskupa Marina Barišića, 8. rujna 2008. u Solinu (...) Kao i oni albanski bjegunci pred jednoumljem i komunističkom diktaturom, ovdje je jedan narod, došavši na jadranske žale, prešavši na "drugu obalu", doživio svoj izlazak iz tame poganstva na slobodu djece Božje. I taj narod, hrvatski narod, zatražio je najprije krštenje za sebe i svoju djecu istom željom i čežnjom kojima ih, u novije vrijeme, traže oni koji su osjetili "slobodu" bez Boga i religije, koji su iskusili pogaženost ljudskoga dostojanstva, kad se Boga pogazi. Hrvati su slobodno zatražili i prihvatili krštenje jer su u njemu i po njemu otkrili svoju slobodu, svoju uključenost u ondašnje međunarodne tokove i zbivanja. Prihvatili su blago vjere i ono je tada postalo i trajno ostalo životno povezano s njihovom i našom slobodom, s našim identitetom i dostojanstvom. Tu povezanost kasnije smo izrazili svima nama dobro poznatim geslom: sloboda zlatna i krst časni, od stoljeća sedmog sve do naših branitelja. Tim geslom ponosno priznajemo da su svjetlo milosti i mir Krista uskrsloga ušli i odredili naš osobni, obiteljski i narodni život. I naši su se preci, dolaskom na ove jadranske žale, i osobno i narodno našli pred istim pitanjima koje Crkva i danas postavlja onima koji se opredjeljuju za Isusa Krista. Osobno su pitani: Trpimire, Zvonimire, Krešimire, odričeš li se zla? Vjeruješ li u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga? Potvrdnim odgovorom odricali su se svoga poganskoga i plemenskoga Ja, a obredom krštenja prihvaćani su i prihvaćeni u jedno šire MI, postajali su pripadnici Katoličke crkve i u toj pripadnosti gradili su svoje samostojno MI od drugih priznato i poštivano. Pokrštenjem su Hrvati postali dionici europske svijesti i sloboda, značajan čimbenik njihova promicanja i izgradnje. Braćo i sestre, na blagdan rođenja BDM, na ovom svetom mjestu i izvoru našega MI, mjestu rođenja našega narodnoga i vjerničkoga identiteta, nužno je upitati se: a gdje smo danas? Koliko smo još uvijek MI, i kao društvo i kao Crkva? Nismo li danas ponovno u opasnosti plemenskog – klanskoga mentaliteta i poganskoga barbarstva? Razumljivo, u novim okolnostima na novi način. Zar naše osobno Ja, kroz naglašenu sebičnost i egoizam, relativizam i hedonizam, nije u životnoj opasnosti da prihvati nove idole; zar u Hrvatskoj nisu dosta prisutni znakovi neopoganskoga mentaliteta, čiju okosnicu čini individualističko Ja – meni – mene? Ne zatvaramo li se egoistično i kao pojedinci, ali i kao narod, u, kako netko reče, svoj osobni prostor obojan u plavo, zavaravajući sebe da je tu nebo – raj? Takvo zatvaranje plodi mnogim nedaćama. Dakako, pretjerano je i neprihvatljivo mišljenje onih koji kažu da više nije pitanje kako se suprotstaviti posljedicama egoizma, nepravdi, nasilju, kriminalu, nego da je pravo pitanje hoće li se uopće pravda i zakonitost moći opravdati i obraniti od nasilja i nepravde. U ovoj pretjeranosti ima i zrnce istine. Svakako, teško je graditi društvo i zajedništvo, humano i solidarno, ako se stekne dojam da je u tom društvu nasilje jače od pravde, zlo snažnije od dobra. To je još teže ako smo se pomirili sa sve više rastućim uvjerenjem, koje je daleko od Krista i kršćanstva, da je sve to, i dobro i zlo, na kraju krajeva jednako, da o tome odlučuju samo okolnosti i situacije u kojima se pojedinac i zajednica spletom povijesnih dinamizama nađu. S takvim uvjerenjem, na koje nas mnogi gotovo prisiljavaju, doista se vraćamo poganstvu koje smo kao narod odbacili već u stoljeću sedmom. Rođenjem za kršćanstvo, odricanjem od egoističkoga mentaliteta postali smo kršćani i osposobljeni da živimo i preživimo i kao narod. Vraćanjem tom mentalitetu, koji se jasno očituje konsumističkim ponašanjem, u opasnosti smo da se odcijepimo od kršćanstva, a onda oprostimo i od svoga narodnoga identiteta. Bez zadovoljenja osnovnih životnih potreba, svakomu je to jasno, ne može se živjeti, ali jesu li sve potrebe doista potrebe? Ima li i onih nametnutih i nepotrebnih, onih koje nas neprimjetno zarobljuju i čine slijepima i neosjetljivima na stvarne potrebe, svoje i drugih? Zar nam još do svijesti nije prodrla ona Shakespearova uvijek mudra i suvremena: Što je čovjeku potrebno? Razboritost, a ne potrebe. A zar se može biti razborit bez svijesti o tomu kamo sve vodi!? Isus Krist daje jasan odgovor na to pitanje. Bez njega je čovjek osuđen na poganstvo i barbarstvo. Egoistički mentalitet, onaj koji je u svakodnevnom govoru poznat kao Ja – meni – mene, poništava kršćansko rođenje, a onda plodi ne samo osobno promašenim životom, nego ugrožava brak i obitelj, školu i Crkvu, domovinu i društvo. U ozračju ega koje nije Kristom oplemenjeno ne može biti istinskoga zajedništva, ne može biti slobode i jedinstvenoga MI koje brani drugoga i žrtvuje se za njega. Bez kršćanskih vrjednota – a one su u korijenu humanosti i solidarnosti - lako se može dogoditi da pod istom melodijom, umjesto nacionalne himne Lijepa naša domovino, zapjevamo Lijepa moja parcelo. Od tebe mogu jako dobro živjeti, tebe mogu uvijek prodati, bez obzira komu. Ne beznačajno otkidanje od kršćanskoga i Kristova mentaliteta potvrđuje nam i podatak da je ove godine u Hrvatskoj u prvi razred Osnovne škole upisano 2500 manje prvaša, dakle 150 razreda manje nego prošle godine. Gledajući na rastave brakova, čedomorstva, toliki broj neoženjenih i neudanih, parničenje rodbine i susjeda, mala i uskraćena primanja, nepoštivanje neradne nedjelje, ponižavanje i iskorištavanje drugih..., što možemo drugo reći nego da smo doista u dobroj mjeri pogazili krsni zavjet, da se malo razlikujemo od onih koji ga nikada nisu dali, da pilimo granu na kojoj smo izrasli i stojimo. (...) Marijinim rođenjem, čiji blagdan danas slavimo, Bog je udario temelje novoj, odgovornoj i oslobođenoj slobodi, onoj koja je barem zanimljiva i onima koji Krista ne priznaju. U Marijinoj školi i naš Gospodin Isus, kao dječak, učio je osnovne okvire slobode u Bogu. Započela je nova školska godina. Imamo programe i planove odgoja i obrazovanja naše mladeži. Bilo bi zanimljivo istražiti koliko je u njima prisutna ova Kristova sloboda koja nas je održala sve do danas na ovom prilično trusnom i raznim vjetrovima izloženom području. Škola i njezin odgojno-obrazovni posao, njezino rađanje novih naraštaja bitni je čimbenik svakoga društva, ali ne tako da ju se shvati kao posao nekoga drugoga, za to školovana i plaćena, nego samo tako ako ju se shvati kao posao svih nas: roditelja i nastavnika, učitelja i učenika, medija i estrade, političara i gospodarstvenika, društva i Crkve. Ako kao roditelji, odgojitelji, učitelji, ako kao društvo i Crkva ne uspijemo prenijeti i posvjedočiti našoj mladeži ljudske i kršćanske vrjednote, logiku zdravog razuma Duhom Svetim obogaćenu, guramo svoju djecu i svoje učenike u provaliju poganstva, egoizma i sebičnosti. Ostavljamo ih samo na razini naravnoga rođenja, ne omogućujemo im preporođenje, bez kojega je bilo koja i bilo kakva budućnost upitna. Važno je to naravno rođenje – jer eto slavimo i rođendan Majke Božje – ali i ono je bez preporođenja, bez odricanja od zla i prihvaćanja Isusa Krista, samo dobra baza za ostanak u poganstvu, za dokidanje kulture i civilizacije. Uvjeren sam da nitko od nas ni sebi ni svojoj djeci, ni našoj mladeži ne bi želio slobodu samo nagonski određenu! Za odgovornu i osobnu slobodu ni u kom slučaju nisu dovoljni samo zakoni, zapovijedi, naredbe, odredbe i zabrane. Posljedica takvog pristupa slobodi jesu pretrpani zatvori i umnažanje oblika zarobljenosti. Slobodu se odgaja, pa i zakonima, ali puno više osobnim primjerom. U tom pogledu Marija je prava učiteljica istinske slobode. Shvatila je da Bog raspršuje oholice umišljene, da silne zbacuje s prijestolja a uzvisuje neznatne, da gladne puni dobrima, a bogate otpušta prazne. U toj i takvoj slobodi odgojila je svoga Sina i pripremila ga za djelo spasenja ljudskoga roda koje mu je Otac nebeski povjerio. (...) Obično se misli da su mladi loši i iz dana u dan sve gori. Tako misle i govore oni koji kritiziraju, a ne svjedoče. Istina je, mladi su najosjetljiviji, ali oni žive ono što smo im mi stariji predali. Naša neoslobođena sloboda kod njih se multiplicira, ali isto je tako istina da su mladi najplodniji teren za sjeme pravde, mira, ljubavi i humanosti. Ovogodišnji međunarodni susret mladih u Australiji mediji su početno gledali s nepovjerenjem i ignoriranjem, pa čak i protivljenjem. Možda zato što ovakvi susreti, takav oblik druženja mladih nije po kanonima medija, ne ulazi u njihov okvir i ne čini vijest... Kad je došao na izvor Jadra, kad je primio krštenje i hrvatski narod je postao dionik i čimbenik novoga čovječanstva. To što se onda dogodilo ne bi smjelo ostati u prošlosti. Nikada neću dopustiti da događaj koji je dao smisao mom životu postane prošlost i arheologija, reče za sebe obraćenik Henry Newman. Takav pogled na stvarnost, braćo i sestre, i mi želimo danas i ovdje, pred Majkom Marijom, pred Malom Gospom, početkom novoga čovječanstva, posvjedočiti i za nj se iznova opredijeliti. Obnavljajući svoj krsni savez s Bogom i bližnjima, savez dostojanstva u slobodi djece Božje, sjetimo se, svih naših predaka, svih onih koji su živjeli i nama posvjedočili Kristovu novost, pomolimo se za njih i pogleda uprta prema njima u nebeskoj Crkvi zamolimo Krista i njegovu majku da nas oslobode, da nas rode za smisao života, da to rođenje mognemo slaviti kao svoj drugi rođendan... (cjelovita verzija: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=105582) PS&NB: U svjetlu ove propovijedi možete očekivati i početak današnjeg "smaka svijeta", tj. potragu za "Božjom česticom" koja se "nalazi" u Velikom hadronskom razbijaču. Pokus u LHC-u nije slučajno tempiran na dan uoči famoznog "11. rujna" (a taj nadnevak nije nimalo slučajno izabran za "napad na Ameriku i demokraciju" koji su "izveli" polupismeni i priučeni piloti malih poljoprivrednih letjelica za zaprašivanje krumpira i tikava!)... Pozdrav svima & vidimo se u (vrlom?) novom svijetu (tko preživi - priča, tko preživa - ne priča!). |
07.09.2008., nedjelja
OBRAĆENJE – HOD IZ TAME U SVJETLOST
|
Kako je Marino Restrepo – živeći daleko od Boga, ogrezao u slijepim ambicijama i usredotočen na ovozemaljski uspjeh, odan drogama i svim vrstama istočnjačkog poganstva, ezoterije i bezbrojnim oblicima okultizma i praznovjerja – u zatočeništvu susreo Isusa Krista Pojam OBRAĆENJE kod mnogih koji dovoljno ne poznaju kršćanstvo (ili općenito vjernički život) izaziva "duhovnu alergiju". Posebno – a to je iskustvo i s ovog bloga – neki dobiju "duhovni osip" na spomen Sv. Augustina. Stoga ću ovaj put za ilustraciju toga prevažnog duhovnog fenomena istaknuti jedan suvremeni primjer. MARINO RESTREPO rođen je u gradiću Ansermi (Caldas), okruženu plantažama kave i smještenu u zapadnome dijelu Kolumbije, na andskim visoravnima. Sa četrnaest je godina otišao na školovanje u Bogotu i ondje završio srednju školu. U 21. se godini oženio i sa suprugom odselio u Hamburg u Njemačku, gdje su dobili dvoje djece i gdje je Marino studirao umjetnost i glazbu. Nakon šest godina boravka u Njemačkoj odselio se u Kaliforniju, gdje i danas živi. Od trenutka kada je kao adolescent otišao iz rodnoga grada živio je daleko od Boga. Šezdesetih godina 20. stoljeća intenzivno je živio hipijevskim životom, koji se sastojao od droge, svih vrsta istočnjačkog poganstva, ezoterije i bezbroj oblika okultizma i praznovjerja. Godine 1997., nakon što je u Kolumbiji kidnapiran, Marinov se život iz korijena promijenio. (Ovih dana ponovno je medijski aktualna i slična sudbina kolumbijske političarke Ingrid Betancourt – koju su 23. veljače 2002. otele Revolucionarne oružane snage Kolumbije i držale u zatočeništvu do 2. srpnja kada ju je oslobodila Kolumbijska regularna vojska – a 1. rujna ju je u svom ljetnikovcu u Castel Gandolfu primio i papa Benedikt.) Marino je u zatočeništvu, gdje je proveo šest mjeseci, doživio mističan susret s Isusom Kristom. Proživio je mnoge teške kušnje. Unatoč svim mukama koje je pretrpio u zatočeništvu i unatoč tome što je bio osuđen na smrt, Božjom je milošću spašen od tjelesne smrti i vraćen u ovaj život kao nov čovjek, kako bi živio nov život u Isusu Kristu. Marino se odrekao svoga načina života iz prošlosti. Danas je on živo svjedočanstvo vjere i obraćenja. Priča o njegovu životu i obraćenju brzo se širila i nadahnjivala mnoge katolike diljem svijeta. Nema nikakve dvojbe da je njegovo obraćenje djelo Duha Svetoga. Marino Restrepo danas je katolički misionar. Za manje od četiri godine njegov se apostolat, zvan "Pelegrinos del Amor" (Hodočasnici ljubavi) proširio na 21 zemlju. Svjedočanstvo o dijelu svoje životne drame opisao je djelu IZ TAME U SVJETLOST. Ta je knjiga (na hrvatskom objavljena u listopadu 2007. u izdanju "Detecte") zapravo kratak prikaz Marinova nekadašnjega života, njegove otmice, mističnoga doživljaja i novoga života (jer bi za temeljit opis svega što je proživio trebalo nekoliko knjiga). Izdavač Restrepove sjajne knjige na omotu je istaknuo da je to djelo rezultat života ispunjena dramatičnim događajima, mistikom, doživljajima i spoznajama koji onima što žive daleko od Boga mogu izgledati proturječna. Prikaz je to ljudskoga života prožeta najvećim pogreškama i opasnostima, kao posljedicama života bez duhovne svijesti, života ogrezla u slijepim ambicijama i usredotočena na ovozemaljski uspjeh. No, osim toga čitatelj će u knjizi naći i plod autorova susreta sa Stvoriteljem, tijekom kojega su ga Božja Milost i Božje Praštanje izbavili iz pepela grijeha i njegov uludo potrošeni život pretvorili u kruh evangelizacije za cijeli svijet. Tako se ponovno ostvaruje poznata biblijska po(r)uka kako Bog izabire malene da ponizi velike odnosno "Pavlov poučak" (Prva Korinćanima 1,27-29): "Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom!" Marino Restrepo nije studirao teologiju niti je imao ikakve izobrazbe s područja religijskih znanosti. Unatoč tome, razgovarao je i razgovara s visoko obrazovanim doktorima teologije u Katoličkoj crkvi i u svijetu znanosti. Zbog jednostavna načina na koji prenosi učenje Isusa Krista, koje kao potok izvire iz njegova srca, mnogi su se visokoumni ljudi uvjerili koliko je poruka Evanđelja jednostavna kada je nadahnuta Duhom Svetim. Dakle, i vi ste svi, dragi moji blog-župljani, pozvani (odlučnije) krenuti stazom Božje milosti! Tako neka bude (na našu zajedničku radost)! |
05.09.2008., petak
JE LI PILULA KAO PRODAJA DUŠE ĐAVLU...?
|
Jelena Veljača, potaknuta sudbinom Australke koja je preminula zbog Yasmina, kontracepcijskih pilula koje upotrebljava cijela njezina generacija, razmišlja o tome što su sve mnoge žene spremne učiniti svojem tijelu (a duši?!) da bi "uspjele" Ena Begović ostavila me bez teksta 1999. godine ulogom ambiciozne, uspješne, duboko nesretne Marlene u drami "Top Girls" Caryll Churchill. Drama se događa u Engleskoj, u eri Margaret Thatcher, kad se žudjelo za uspjehom koji se tada počeo mjeriti ravnalom na kojem je zlatnim kičastim slovima (ipak su to bile osamdesete) pisalo - financijska moć. Marlena iza sebe ostavlja radničku klasu i kreće stvarati karijeru, a Ena, odigravši besprijekorno bol i samoću žene koja naizgled ima sve, natjerala me da si postavim pitanje koje me od tada proganja: što sve žena mora žrtvovati da bi uspjela, ne samo u karijeri, nego da bi ostala pošteđena prljavih tračeva, zavisti, zloće? Kako ostati čista, besprijekorna, bez kostura prošlosti u ormaru? Iz Teatra ITD vraćala sam se kući posve opijena Eninom čarobnom energijom. Ne, nije bila stvar u njezinoj samouvjerenosti, ni u tome da ona, kao ni "Top Girls" ne pripada jednom prostoru i vremenu: ona je bila jednostavno arhetipski moćna, karizmatična, stvorena s jasnim ciljem da svoj trag u ovom - kako Neneh Cherry prekrasno pjeva - bolno "ženskom svijetu" ostavi glasno i jasno, i zauvijek. U roditeljskom gnijezdu Radilo se o tekstu koji je 18-godišnjoj djevojci, odrasloj u komforu liberalne obitelji gdje nikada nije bilo razlike u odgoju muškog i ženskog djeteta, otkrio sasvim novi svijet: magijsku moć ženske snage i pravo značenje ženske tuge koja mora da se već genetski prenosi s majke na kćer i koju svaka od nas nosi u sebi. Gledajući šaroliko društvo na Marleneinoj večeri (jedna od gošća bila je i papisa Ivana), prihvatila sam identifikaciju sa ženama koje se uvijek iznova bore s uvijek istim predrasudama: kurva, vještica, glupača, frigidna lezbijka kratke kose, slabija, nesposobnija. Odrastajući, grozila sam se poistovjećivanja, mislila sam da smo doneseni na svijet čisti kao list papira i da sami biramo što će na njemu biti ispisano. No Churchillova je među ostalim, ponajviše ženskim autorima, zaslužna što sam rano prigrlila činjenicu da moj spol ima neobičnu i fascinantnu povijest koja mora, htjela ja to ili ne, utjecati na mene. Danas se pitam kako se žene moje generacije bore protiv tih istih predrasuda. - Toliko sam dugo na piluli da nisam sigurna sjećaju li se moji jajnici kako proizvesti stanicu, sjeća li se moje tijelo da sam žena! Vjerojatno sam već sterilna! - vrištala je Ena Begović nakon što je šokirana publika doznala da njezin lik, uspješna Marlene, nije za sobom ostavila samo radničku klasu nego i nezakonito dijete, nakon čega se, pretpostavljam, paranoično bojala neželjene trudnoće koja bi joj pomrsila planove. Churchillova je daleke 1982. progovorila o problemu žene u zamci žongliranja između želje za afirmacijom i samostalnošću te potrebe da bude voljena i, na kraju krajeva, nesreće zbog nerealiziranog majčinstva. Dvadesetisedam godina poslije žene su naizgled preuzele kontrolu nad svojim životima, pa piju antibebi pilule ne samo kao kontraceptiv nego i kao sredstvo za čišćenje lica, rješavanje problema s aknama i dlakavošću, kao stabilizator menstrualnog ciklusa, kao pomoć pri kontroli bioritma i pretrpanih rasporeda, kao dodatak ugodnom ljetovanju i slično. Primjer: na godišnjem nisam bila od Nove godine, Grčka je bila uplaćena davno, ali kakve sam ja već sreće, sve se, da se lijepo izrazim, poklopilo. Yasminina kletva Zašto? Zašto? Zašto, kvragu i sve?! Tjedan dana godišnjeg! Tjedan dana, koji smo jedva užicali od Marka iz Generalturista kad su Dečku promijenili termin snimanja... I sad ću većinu vremena provesti trčeći od plaže do obližnjeg wc-a, pitajući se putem viri li mi nešto iz gaćica! - Pa, preskoči menstruaciju. Samo nastavi piti novi ciklus pilula, nemoj raditi pauzu. Vrlo jednostavno, kaj. Mislim, ako te to toliko muči - kaže Natka hladnokrvno uz kroasan od marcipana. - A ti... imaš iskustva s tim? - pitam oprezno. - Ja, ne! - brzo odgovara, no pomalo posramljeno, učini mi se. - Ali moja je prijateljica to učinila zbog vjenčanja... Nakon nekoliko dana razbijanja glave, nazovem ginekologinju. Mnoge žene to rade, da. Mnoge žene?! Koje mnoge žene, gdje su one? Meni to nikada ni jedna nije priznala... Ali jasno mi je da to rade, preskaču menstrualne cikluse, prekidaju trudnoće koje nisu priznale ni partnerima s kojima su ostale u drugom stanju. Frendici ćemo lako povjeriti flert s kolegom s posla ili na Iskrici, ali neplaniranu trudnoću?! Što dalje kopam da bih došla do naoko bezazlene informacije o preskakanju ciklusa o kojem nitko ništa ne zna, a svi znaju sve, shvaćam da je jama zakopanih tajni sve dublja i dublja. Svi to rade. Očevi, majke, buduće opatice, doktorice, profesorice, vaša djeca. I šute o tome, u ovom tradicionalnom društvu sklonijem osudi nego radu. Ili idu dalje, naizgled hladnokrvno i racionalno, u potpunoj kontroli, posvećene svojem cilju. I ne samo to, nego i umiru ignorirajući nuspojave. - Mislim da pretjeruješ, to joj se isto moglo dogoditi od Aspirina! Ljudski faktor! - kaže Natka pomalo iznervirana mojom emotivnom reakcijom na vijest o Australki koja je preminula zbog antibebi pilula Yasmin. No ja ne mislim tako. Ne zato što tehnički nije u pravu jer zaista jest (nesretnoj se djevojci razvila plućna embolija na koju, kao gotovo nevjerojatnu, ali teoretski ipak moguću nuspojavu, upozoravaju proizvođači), ne zato što su konkretne pilule najpopularnije među ženama zbog niske razine hormona, ne zato što ih i ja upotrebljavam, nego zato što su me ta nesreća i reakcije nekolicine mladih žena koje su uslijedile (odmah su se pojavila svjedočanstva djevojaka koje su patile od sličnih vrlo opasnih posljedica, među njima i jedne Puležanke koja se navodno tjedan dana borila za život) potaknuli na razmišljanje o ženskim tajnama, ali onim pravim, mračnim, koje se ne dijele čak ni s najboljim prijateljicama, muževima, djecom. Koliko pobačaja, koliko spontanih, koliko uspaničenih tinejdžerskih odlazaka u bolnicu pognute glave, koliko recepata za Xanax, koliko pilula za dan poslije? Jasno je da dok pišem o ovoj temi ne mogu upotrijebiti prava imena, ali mogu reći da imam 27 godina i da je više od pola mojih prijateljica prošlo više od pola gore nabrojanih stvari. I to upravo one za koje bi malo tko to pomislio, no tko su one ionako nije važno, osim možda žutom tisku. Pravo je pitanje: zašto? Zovem prijateljicu koja živi u Bostonu. O škakljivim stvarima lakše se priča kad vas dijele milje i vremenska razlika: - Pa, čuj, kod nas su trenutačno najpopularnije pilule koje reguliraju ciklus tako da ga imaš svaka četiri mjeseca... Olakšava život, i to uvelike. Kažem ti, ako želimo zarađivati kao muškarci, moramo preuzeti kontrolu nad svojim životom i funkcionirati kao muškarci... Borba za moć Naravno da se u biti ne radi o kontracepciji, o pobačajima o kojima svjedoči samo brojka ispred slova AB (preostala još iz vremena kad su ih majke i bake konspirativno šaputale uz kuhanje pekmeza od šljiva). Radi se o tome da, izgleda, još mislimo da preuzimamo kontrolu nad svojim životom, a zapravo je gubimo, filajući se hormonima, tabletama za smirenje, tabletama protiv bolova i antihistaminicima (iako nikada nismo pokušale otkriti na što smo to točno alergične). Naravno da je riječ o lovi, o moći. Kontrola je prokleto privlačna stvar, točno, no imati mogućnost izbora prilična je odgovornost. Dok jurimo, glumimo, radimo i stvaramo novu, sigurniju, pravedniju i moćniju žensku povijest, trebale bismo možda biti hrabrije i govoriti o svojim iskustvima, ili barem ne osuđivati. Uvijek sam mislila da je ključ ženske slobode u tome da smo se izborile za pravo odluke, ne samo što se tiče tijela, nego i života općenito. Ali sada, u svjetlu maloljetnih trudnoća, namjernih trudnoća (one koje "osiguravaju" brakove), prekinutih trudnoća (jer nam ne paše godina, mjesec, astrološki znak ili financijska situacija), gutanja hormona i maltretiranja tijela do te mjere da je zaista moguće, kako Churchillova kaže, da jedan dan pomisli da je sterilno, shvaćam da je potrebno o tome govoriti, pisati i razmišljati, a ne šutjeti i trpati ispod tepiha. Osim toga, sve više mi se čini da smo pokušavajući parirati Njima (pod parolom "budi moderna, budi uspješna"), izgubile onaj suštinski, zavodljivi, nepredvidljivi dio ženske prirode. Nismo li možda paničnom kontrolom plodnosti, posla, tena, debljine, veza, njihovih mobitela, našeg napredovanja i posljednjeg, ali nikako najmanje važnog, mišljenja drugih, zapravo ugrozile žensku slobodu, a ponekad i vlastiti život? (Jutarnji list – J2, 5.09.08.) ....................................... Prenosim kolumnu Jelene Veljače (bez ikakva kraćenja) jer tekst smatram vrlo znakovitim za ovo naše vrijeme, karakteristično po skrivanju istine i moćnom medijskom širenju laži kao i opasnim manipulacijama, ter autorici čestitam na iskrenosti i otvorenosti! Međunaslovi su redakcijski, a ostala oprema teksta je moja. Siguran sam da će ovaj post neke (M i Ž) dodatno razbjesniti, ali će također sigurno neke potaknuti na razmišljanje! |
03.09.2008., srijeda
POČETAK NOVOG PROGRAMA NASILJA 2008./2009.
|
>Što djeci poručuje reklama jednog novog filma? Možda sasvim slučajno, a možda i "slučajno namjerno", s početkom ove školske godine poklopila se – kao nevjerojatno ružna "dobrodošlica" učenicima zagrebačkih škola – reklamna kampanja za novi domaći film KINO LIKA. Negdje je opisan kao drama u režiji Dalibora Matanića o troje stanovnika izolirana planinskog sela (u Lici) čije osobne tragedije ne dotiče referendum o ulasku u Europsku uniju. Film je snimljen na temelju zbirke priča Damira Karakaša. Portal booksa.hr kaže za tu knjigu da je "hard-core i akcija iz pera ličkog Márqueza", da knjiga "ide do kraja", da je "kamen temeljac za hrvatski seoski underground... tma i tmuša neprebolna" ter dodaje upozorenje: "držati izvan domašaja djece i malograđana" (što je zapravo preporuka Roberta Perišića). Jedan književni kritičar istaknuo je da Karakaševu zbirku priča ne bi preporučio osobama slabijeg želuca, jer su te priče, "koliko god čitke i lepršave, dobro dramatizirane i fabulirane, jedan od najuspjelijih pokušaja da se i onaj dio života 'o kojem se ne priča', da se i one epizode o kojima je teško bez gađenja pričati i nakon dobre doze alkohola, dakle da se onakve epizode iz života koje svojom nevjerojatnošću nadmašuju svaku literarnu ili filmsku fikciju, pretoče u književnost". Dakle, eto takva književnost "pretočena" na filmsko platno sada, time što se reklamira posvuda, velike i male školarce šokira tik uz njihove škole. Izazivaju ih s velikih i malih plakata leteće svinje i spomenuti naziv filma – uz koji se navodi i ime redatelja. A ispod naziva filma koči se, valjda kao specijalan reklamni efekt u raspirivanju znatiželje kod najmlađe filmske publike, velikim slovima istaknut prostački (valjda) podnaslov: Oš me j....? (na plakatu nisu točkice nego puna riječ!). Osim svega očitog što je (s)porno u toj "kulturnoj" priči posebno je zanimljivo da su spoznori odnosno pokrovitelji toga (ne)djela neki jaki dnevni listovi, radio postoje, HTV... a žalosna je činjenica što je za takav kriminalni čin netko uspio (očito na prevaru) iskamčiti novce čak i od najvećeg hrvatskog osiguravajućeg društva koje kao svoj reklamni simbol ima - obitelj! Također, to se događa upravo u trenutku kad svi naši mediji bruje o vanbračnom djetetu kćeri Sarah Palin (novog lika u američkom predsjedničkom izbornom cirkusu) i o navodnom sve većem broju maloljetničkih trudnoća u Hrvatskoj. Je li to sve slučajnost, zapravo je sporedno pitanje. Kao i sumnja je li to možda prigoda da se nadomjesti izostanak zdravstvenog/spolnog odgoja u novoj školskoj godini? Ili također slučajna podrška medijskoj najavi nove sezone one "slonovske" sramote od Big Brothera...? Svakako, sve je to zapravo ruganje zdravoj pameti, pljuska svakoj kulturi i pljuvanje u lice zdravom moralu. Jer dobro je znano da "verba volant, exempla trahunt"! A filmske riječi i djela, posebno ako su zagađeni vulgarnom erotikom, privlačno i poticajno negativno djeluju na ljudsku svijest i podsvijest. Dapače, dokazano je: što mladež više konzumira pornografiju, za njom sve više gladuje, a sve je apatičnija za ozbiljan životni angažman i sve manje sposobna za životnu odgovornost, pogotovo za prihvaćanje žrtve i križa u ostvarivanju pravih ljudskih i kršćanskih vrijednosti i ideala. Osim toga dokazano je također da pretjerano inzistiranje na spolnosti, posebno na njezinoj vulgarizaciji, poglavito u nezreloj dobi, jednako kao i ukupna pornokultura (kojom je danas potpuno "promočen" sav javni i medijski prostor) potiče na agresivnost. A s početkom školske godine redovito se svake godine aktivira i brbljanje raznih stručnjaka o tzv. dječjem nasilju u školi. Čime se postupno nesvjesno potiče na usvajanje "činjenice" da je škola (jednako kao i obitelj!) sama po sebi "mjesto opasnog življenja"...! I što zaključiti? Iskustvo kaže da je, s kršćanskog gledišta, u ovakvim slučajevima gotovo naivno upozoravati na Isusovu opomenu da bi onima koji sablažnjavaju djecu i potiču ih na zlo bilo bolje da s mlinskim kamenom oko vrata skoče u more...! S druge pak strane, sigurno nitko neće odgovarati u ovom najnovijem slučaju zloporabe djece i rasipanja novaca poreznih obveznika (kršćani u ovom slučaju postaju "porazni obveznici", jer je mimo njihove volje njihov novac zlouporabljen protiv njihovih temeljnih vrijednosti!). Tu se ponavlja krilatica iz prošlosti: "Drugovi, svi smo odgovorni!" Jer riječ je o "kulturi"! Ne šalim se (treba čitati Ivana Pavla Drugog!), jer to je – kultura smrti! |
02.09.2008., utorak
VELIKODUŠNO MAJČINSTVO DARUJE BUDUĆNOST
|
Što učiniti da loši demografski trendovi ne ugroze europsku (i hrvatsku) budućnost? Početak je školske godine. Opet je u školskim klupama manje djece nego lani. To je bila udarna vijest prvoga dana ovoga mjesece, kad je u učionice ponovno oživio radostan dječji smijeh. Sve su novine istaknule brojke koje pokazuju drastičan pad školske populacije. Od ukupnog broja od oko 600.000 hrvatskih učenika u prvim razredima osnovnih i srednjih škola sjedit će čak pet tisuća djece manje nego prošle godine - prvašića je 41.570, što je za 2,5 posto manje nego prošle školske godine, a jednako smanjenje imaju i prvi razredi srednjih škola! Usporedba ovogodišnjeg broja prvoškolaca s prošlogodišnjim pokazuje pak pad od 2.427 prvašića, a ništa bolje ne izgledaju ni podaci srednjoškolskog sustava koji je ove godine upisao 48.800 učenika, dok je prošle godine u srednjoškolskim klupama prvih razreda sjedilo 51.384 učenika. Profesor demografije sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Anđelko Akrap kaže da se ne može ništa bolje očekivati ni sljedeće godine, jer demografska kretanja pokazuju da će i dalje vladati trend pada broja učenika. Zašto? Zato što ih roditelji više ne žele slati u školu? Ne, nego zato što ih više ne rađaju! Dakle, nastavlja se pad "demografskog optimizma" u Hrvatskoj! Netko će, možda, "realno" dodati da su to "europski trendovi" (cinik kaže – "standardi"!). Ali to nam nije nikakva utjeha. Kao ni utopljeniku što u morskoj dubini neće zavšiti sam! Jer svi "tvrdoglavi" pokazatelji Europske unije uvjeravaju da bi upravo loši demografski trendovi mogli ugroziti sjajnu europsku budućnost. Naime, Eurostat – koji donosi crne populacijske projekcije za Europsku uniju u sljedećih 50 godina – priopćio je nedavno da će broj umrlih u Europskoj uniji, u sadašnjih 27 članica, 2015. godine prestići broj rođenih! Iako će se broj stanovnika Europske unije sa sadašnjih 495 milijuna do 2035. godine povećati na 521 milijun, broj stanovnika ujedinjene Europe 2060. godine past će na 506 milijuna. I tako dalje, tj. dolje! Npr. za 50 godina najmnogoljudnija država Europe neće više biti Njemačka, sa sadašnjih 82 milijuna, jer će za tada imati čak 12 milijuna stanovnika manje! I tako dalje, tj. dolje! Ali crne prognoze neće jednako pogoditi sve članice Unije. Crno se piše Bugarskoj, baltičkim republikama Latviji i Litvi, jer će se broj stanovnika u tim zemljama smanjiti za 20 do 30 posto. I susjedna Slovenija spada u red zemalja koje će gubiti stanovništvo (broj Slovenaca opast će za 12 posto), dok će broj starijih od 65 godina u Sloveniji porasti na više od 33 posto. Hrvatska, budući da još nije članica EU, nije bila zastupljena u najnovijem istraživanju Eurostata, ali je poznato da su naše demografske prilike i lošije nego u Europi. Tako je prošle godine u Hrvatskoj rođeno 41.910 djece, dok je broj umrlih bio veći – 52.367! I tako dalje, tj. dolje! Hvale je vrijedno nastojanje ministra Biškupića da se do ulaska u EU zaštite mnogi naši brendovi (paški sir, paška čipka, drniški pršut, poljički soparnik... itd... itd...), i nitko pametan neće reće da na tome ne treba raditi, ali je u kontekstu razmišljanja o demografskoj katastrofi prema kojoj oduševljeno i ponosno srljamo, zaštita ovoga i onoga jednako tužna kao što ironično zvuči optimistična najava koju je (temeljem planiranog tehnološkog usavršavanja naših škola) dao ministar Primorac, a izražena je jednim novinskim naslovom: "Škole uskoro bez školskih torbi!" Odnosno i bez učenika. A naše zaštićene brendove pohlepno će gutati ili njima gospodariti stranci... Zato je doista teško shvatiti zašto su neki javni medijski djelatnici na nož dočekali propovijedi naših biskupa na Veliku Gospu, u kojima je bila spominjana i hrvatska demografska kataklizma. Jedan od kritiziranih bio je kardinal Josip Bozanić, a upravo je on u propovijedi u Remetama, istaknuvši da (prema evanđelju te svetkovine) imamo pred očima naše vjere majčinstvo i Marijino i Elizabetino, ali i majčinstvo svake žene, rekao: "Gledano u nacrtu Božje ljubavi i mudrosti, svako majčinstvo zaslužuje pozornost, poštivanje, čast i divljenje. Ima u njemu nečeg velikog i uzvišenog, jer se ne tiče samo ljubavi muškarca i žene koji daruju zemaljski život novom stvorenju, nego uključuje i vječnu ljubav Božju, ljubav Stvoritelja i Oca. Prokreacija je, u Božjem nacrtu, kao što Crkva naučava, stvarno sudjelovanje i suradnja supružnika u Božjoj stvoriteljskoj ljubavi i njegovu daru života. Upravo zato, jer su bili stvoreni na sliku i priliku Božju, muškarcu i ženi dan je blagoslov i povjerena zadaća: 'Plodite se i množite' (Post 1, 28). Naime, Bog je želio supružnike učiniti dionicima svoje ljubavi: osobne ljubavi koju ima prema svakome od njih i zbog koje ih poziva da si pomažu i daruju jedno drugome, kako bi dostigli puninu osobnog života, kao i one ljubavi kojom Bog obuhvaća svu svoju djecu, čitavo čovječanstvo, zbog čega želi umnožiti sinove ljudske i učiniti ih dionicima svoga života i svoje vječne sreće." Znademo da brojne majke tako shvaćaju svoje poslanje. No, istaknuo je kardinal, ima žena koje imaju drugačije poglede o majčinstvu, ponekad veoma problematične, ako ne i sasvim neprihvatljive, jer su pod utjecajem određene kulture koja, koristeći moć sredstava društvenog priopćavanja, nameće dominantne uzore ponašanja što određuju sudove i izbore na području prenošenja života. To je činjenica i svaki odgovoran član hrvatskog društva trebao bi biti svjestan naše užasne demografske situacije i njezinih posljedica u društvenom tkivu, počevši od starenja populacije, tako naglašene u našoj hrvatskoj državi, i to bi moralo ojačati osjećaj odgovornosti od koje nitko ne može pobjeći, posebno ne mladi. "Premda egoizam, težnja blagostanju i strah od poteškoća nisu jedini uzroci toga stanja, i o njihovom se utjecaju moramo hrabro preispitati. Nitko ne poriče da majčinstvo, pa i kada je željeno, pritišću negativne okolnosti, kao što je pomanjkanje posla, stana, materijalnih mogućnosti, vedrog gledanja u budućnost. No, inteligentan i učinkovit ljudski odgovor u sličnim prilikama ne sastoji se u odbacivanju obitelji i života, nego u energičnijem suzbijanju prepreka... Čest je dojam da ta prevažna pitanja ne nalaze mjesta ni u politici naše zemlje, ni u medijima koji dominiraju našom javnošću. Prošireni mentalitet i novi način današnjeg života ne idu u prilog obitelji i životu, dakle niti vrijednosti majčinstva. Brojni su primjeri, u kojima se određena javna nastojanja i propaganda obrušavaju na moralne i ljudske vrjednote obiteljske ustanove, želeći je uništiti, ili barem oslabiti", naglasio je kardinal Bozanić. Zato je na kraju propovijedio pozvao naše kršćanske obitelji i župne zajednice da ne dopuste da ih zarazi propaganda i kultura koja je protiv života, već da se otvore kulturi evanđelja, koja je izraz najdubljih i najistinskijih potreba ljudskoga srca. To je civilizacija ljubavi i života, civilizacija poštivanja i čašćenja majčinstva. To je civilizacija istine o čovjeku! Za civilizaciju ljubavi i života treba biti zainteresirana ne samo Crkva, nego i društvo. Ono se u svom istinskom napretku vrednuje prema načinu na koji promatra majčinstvo i mjeri se načinom na koji pomaže majčinstvu i djeci... Jedan drugi biskup je rekao da je naša budućnost u rukama kršćanskih brakova i obitelji! Možemo samo dodati: Amen! |
| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (9)
Srpanj 2009 (17)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (28)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (13)
Siječanj 2009 (13)
Prosinac 2008 (33)
Studeni 2008 (18)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (20)
Lipanj 2008 (26)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (26)
Veljača 2008 (33)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (13)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (21)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Mjesto za razmišljanja, komentare i osvrte na domaće i strane bisere! Blog je tekst koji ne stigne prespavati. Ne ispeci, ipak reci!DOBRO DOŠLI U REGION
2020. GODINE!!
Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena!
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Igre
FranjoJurcevic.blog
IvanUgrin.blog
IKA-Info.kat.agencija
GlasKoncila
SlobodnaLika
Zajednica MI - Solin
http://blog.vecernji.hr/don-kacunko
Free Counters
RADOSNA VIJEST
Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14)
Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i on će sve voditi! (Ps 37,5)
Ako bi netko od ljudi bio i savršen, ali bez mudrosti koja od Boga dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio! (Mudr 9,6)
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite...! (Mt 5,11)
Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)
Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3,13-14)
A što bih potomcima
jedino htio namrijeti u baštinu,
bila bi vedrina –
KRISTALNA KOCKA VEDRINE!
(Tin Ujević)
Iako nas duga povijest vjerskog ugnjetavanja i licemjerja tjera na razmišljanje, svi oni koji najiskrenije tragaju za Bogom, moraju se izdići iznad ponašanja posrnulih ljudi kako bi mogli PRONAĆI ISTINU.
Zar ćete osuditi STABLO zato što se njegovi trupci koriste za paljenje lomača?
Zar ćete optužiti ZRAK što dopušta da se njime prenose laži?
Zar ćete prosuđivati MOZARTOVU Čarobnu frulu na temelju izvedbe loše uvježbanog školskog orkestra?
Ako nikada u stvarnosti niste vidjeli ZALAZAK SUNCA nad Tihim oceanom, možete li ga zamijeniti slikom iz turističke brošure?
Hoćete li procjenjivati snagu romantične LJUBAVI isključivo u svjetlu lošeg braka iz susjedstva?
Ne, nećete.
Pravo VREDNOVANJE VJERE oslonit će se na promatranje čiste, nezagađene vode, a ne zahrđalih spremnika!
(F. S. Collins, Božji jezik)
PSALAM 37
Sudbina pravednika i bezbožnika
Nemoj se žestiti na opake,
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše,
k'o mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,
ne žesti se na onog koji ima sreće,
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.
Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika:
mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.
Zemlju će posjedovati krotki,
obilje mira oni će uživat'.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije
jer vidi da dan njegov dolazi.
Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
da obore jadnika i siromaha,
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti,
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti,
a Gospodin je oslon pravedniku.
Gospodin se brine za život čestitih,
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje,
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti,
dušmani Gospodnji povenut će k'o ures livada,
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća,
pravednik se sažaljeva i daje.
Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh,
al' ne vidjeh pravednika napuštena
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje,
na njegovu je potomstvu blagoslov.
Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici
i živjet će na njoj dovijeka.
Pravednikova usta mudrost kazuju,
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu,
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti
i neće dopustiti da ga na sudu osude.
Promatraj čestita i gledaj neporočna:
mirotvorac ima potomstvo.
A grješnici bit će svi iskorijenjeni,
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.