Točno tako, dobro ste pročitali, poštovani posjetitelji Don Bloga! Dakle, ovo nije nova RTL-ova "sapunica", nego jedna obična ali važna obavijest. Znam da nije uobičajeno... ali smatram da je bolje da postupak djelomice sam obrazložim – i usput priopćim javnosti, kao i svojim najbližima (tako da ne moram slati mejlove ili poruke mobitelom) – premda će se unatoč tome pojaviti razna tumačenja, insinuacije, kombinacije...
Mnogima je poznato kako su moji javni istupi – kao kancelara Vojnog ordinarijata i svećenika – ter suradnja s pojedinim medijima redovito izazivali različite komentare, negodovanja, otpore... (čak i prijavu na policiju – od pravnog tima jedne gay-udruge!), tako da je (ne samo) mojim (sada već bivšim) nadređenima davno dozlogrdilo čitati ili slušati "epitete" odnosno etikete kao što su: kontroverzan, redikul, skandalozno, itd...
Sve je to i za Crkvu, tj. Vojnu biskupiju i za Ministarstvo obrane značilo određeno opterećenje, jer je moj stil, kao kancelara jedne biskupije, bio potpuno neuobičajen - budući da je riječ o "visokopozicioniranom kleriku" koji je ujedno na neki način i DVO. Dakle, stjecajem okolnosti moj je javni rad izvan okvira koje ne preciziraju ni "kanoni" ni "točke posebnih pravilnika" tijekom posljednjih pet godina ne samo bio u stalnom crescendu nego je često bio i delikatan "ples po rubu"...
Premda sam se čudio svim (unutarnjim) otporima i nerazumijevanjima, dočim me oni drugi (vanjski) nisu nimalo iznenađivali, shvaćao sam i težinu odgovornosti svojih pretpostavljenih pa sam im i sada zahvalan za toleriranje do njihovih krajnjih granica. Priznajem, nisam bio ravnodušan na njihovu kritiku nekih mojih postupaka pa, ako to sada ima ikakva značenja, žalim što sam im time nanio i neugodnosti...
Sada je suvišno razmišljati o tome jesu li možda mogli više učiniti ne da zaštite mene nego sebe od raznih prigovora i pritisaka... to doista ne mogu znati, ali svakako mi je drago što mi je poznato i preko kojih veza i iz kojih "krugova" su dolazile poruke i "razborite i dobronamjerne" sugestije "da me se ušutka"... Ne znam hoće li sada razni "woodoo-žreci" i ini "farizeji i pismoznanci" biti zadovoljni... ali i ne zamaram se time...
Dakle, sada ne trebam više bježati od gole istine pa ću otvoreno kazati da sam se odlučio na promjenu biskupije kad sam se našao pred izborom: potpuno zašutjeti ili otići! Budući da sam se mnogo puta i javno očitovao da ne mogu šutjeti - kao što sam napisao i u predgovoru knjizi p. Nikole Roščića ("Nismo šutjeli") da "Sionu za ljubav neću šutjeti!" - odlučio sam se za "transfer igrača u drugi klub". Jer "pisanje mi je u krvi"...
Naime, ja sam do dolaska u Vojnu biskupiju (1. siječnja 1999.) novinarstvo, publicistiku i medije (kao novinar, urednik i direktor izdavačke djelatnosti u listu i katoličkoj organizaciji MI) već gotovo dvadeset godina imao u "venama", pa (mi) je teško bilo zamislivo odnosno neprihvatljivo da tu sklonost ne razvijam ili da je svedem samo na "potrebe ustrojstvenog mjesta" pod vidom vojne ili crkvene uobičajene prakse...
Upio sam također već u Zajednici i listu MI važnost evangelizacije kulture i kroz kulturu ter sam u toj sredini naučio da su mediji sredstvo za širenje istine, dobrote i ljepote, a kršćaninu sredstvo za dijalošku komunikaciju i kad je moguće evangelizaciju... To je cijelo vrijeme bila jedina svrha mojega "istrčavanja u arenu" i "puštanja da me pljuju" (što su mi bili česti prigovori ili sažalni savjeti), a ne samoproduciranje (kako neki i sada misle!)... U tome mi je uzor i poticaj stalno (bio) papa Ivan Pavao Drugi, a kao svećenik uvijek sam na umu imao praktičan savjet koji je dragi p. Bonaventura Duda često isticao: u nastupu (slikovito) u jednoj ruci imati Bibliju a u drugoj novine!
No sad smo tu gdje jesmo... (Na)čuvši vijest, neki se čude, neki su zanijemili od nevjerice... a ja idem dalje... Ne mogu reći da mi je svejedno ostaviti ljude s kojima sam bio devet godina svakodnevno tijesno povezan u dobru i u zlu... – čovjek se vremenom zbliži i s onima čija mu je bliskost nezamisliva, pa ni svećenik nije u tome iznimka unatoč ljudskoj i "profesionalnoj" širini...
Upoznao sam mnoštvo divnih ljudi i u vojnim i u policijskim krugovima... Ali posebno su mi na srcu moji vjernici iz Policijske uprave zagrebačke. Njih ću posebno nositi u srcu. To više što sam stalno imao osjećaj da im kao svećenik premalo dajem, premda možda doista nisam ni mogao više... Svi s kojima sam radio i susretao ih tijekom proteklih devet godina i u MORH-u i u MUP-u ostat će dio mojega života i mojih svakodnevnih molitava. A nedostatak kontakta s njima (kao i s prijateljima s kojima sam se češće družio – posebno na teniskim terenima – ter s rodbinom koju sam, najčešće nehotice, zanemarivao!) nadoknadit će mi drugi i novi ljudi kojima sam kao svećenik poslan u novoj sredini u koju me Bog šalje!
Zato odlazak iz Zagreba nakon 28 godina ne doživljavam uopće kao tužan odlazak ispod Sljemena, a još manje (kako to neki doživljavaju) kao odlazak iz Hrvatske – koja ni prostorno ni prometno uopće nije velika. Uostalom, komunikacijske tehnologije omogućile su nam čak i virtualnu bliskost pa se ni globalna udaljenost više ne doživljava kao hendikep... To više što sam (to sada mogu otkriti) gotovo svih devet godina, a naročito posljednjih pet, stalno imao neki čudan osjećaj (koji ni sam nisam znao protumačiti) da sam na Ksaveru privremeno!
Na kraju... još bih vam mnogo toga imao kazati... ali možda je i ovo previše... Dakle, iz vojne biskupije prelazim u... ah, to još neću otkriti – gdje ću biti i što ću raditi doznat ćete čim stignem na odredište! Password je – Velebit!
U punoj slobodi djece Božje - čitamo se i dalje!
Post je objavljen 19.09.2008. u 18:55 sati.