Dio propovijedi dubrovačkog biskupa Želimira Puljića na proslavi Dana hrvatskih mučenika na Udbini 13. rujna 2008.
Nedavno sam pročitao u "Vili Velebita" kako je crkva na Udbini "zamišljena kao svetište zahvalnosti" i "učionica povijesti". Budući da je projekt Crkve hrvatskih mučenika "primljen plebiscitarno među nejedinstvenim Hrvatima", autor članka se nada da će ova crkva postati "znakom vremena" i poprimiti sinergiju hrama duhovno ujedinjene Hrvatske o vlastitoj prošlosti i budućnosti. Posebice zbog nepoznanice koju donose Bruxelles i Strasbourg kao nova središta moći nakon nedavnih iskustava s Bečom, Peštom i Beogradom. Tako, eto, simbol "Crkve hrvatskih mučenika" biva izrazom opće moralne sućuti na jednom svima prihvatljivom mučeničkom mjestu, na Krbavskom polju. A upravo na ovome povijesnom mjestu povezuje se kulturna kršćanska baština panonske i kontinentalne s baštinom primorske, jadranske Hrvatske.
Svojevremeno je u prigodi 510. obljetnice Krbavske bitke domaćin mons. Bogović rekao da se na ovom mjestu "želimo spomenuti svih rodoljuba koji su tijekom povijesti dali svoje živote i ugradili ih u život budućih naraštaja. Podsjećajući nazočne na Svetu Jelenu Križaricu, koja je tražeći Kristov križ postala uzorom svima koji traže smisao i utjehu života, on je naglasio da na Krbavskom polju izričemo zahvalnost svima koji su ovdje podložili svoja leđa i ponijeli teški križ da bi zaštitili živote svojih obitelji, svoj kraj i zavičaj; a nosili su križ cijele jedne nacije...
Ne trebamo biti robovi prošlosti, zaključio je biskup Bogović, ali onaj tko ne vidi razloge zahvaliti ljudima, koji su nas u prošlosti zadužili, neće vidjeti ni razloge čemu danas raditi za one koji će nakon nas doći", te naglasio "kao što nestaje naroda u kojem vladaju svađa i nesloga, tako nestaje i naroda koji ne vidi razloga da s ponosom gleda na svoju prošlost"...
"Kao što nestaje naroda u kojem vladaju svađa i nesloga, tako nestaje i naroda koji ne vidi razloga da s ponosom gleda na svoju prošlost", koja je velikim dijelom bila u znaku osmišljavanja našeg povijesnog križnog hoda. Stoga je pohvalno što je Glavni odbor odlučio proslavu vezati uz blagdan Uzvišenja Svetoga Križa (14. rujna) kako bi se Krbavsku tragediju, kao i sva druga povijesna stradanja, gledalo u svjetlu pobjedničkog Kristova križa.
U tom vidu valja razumjeti i odluku hrvatskih biskupa da se učine dvije stvari: Svim znanim i neznanim mučenicima vjere od prvih početaka kršćanstva u našem narodu postaviti spomen izgradnjom Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. A izgradnjom crkve u starogradiškom zatvoru vratiti dug svećenicima koji su nevino osuđeni bili prisiljeni tu crkvu svojim rukama rušiti. A tamo je samo 1955. bilo u uzništvu 211 svećenika i redovnika. (...)
Ovdje mi se čini uputnim pohvaliti inicijativu banjolučkog biskupa mons. Komarice što je 30. lipnja ove godine donio odluku i dekretom obznanio ustanovljenje "Dana molitvenog sjećanja na žrtve" koji će se slaviti 21. srpnja svake godine. A to je dan kada su "ustanici" na željezničkoj postaji u Trubaru (1941.) ubili drvarskog župnika Waldemara i do danas neutvrđeni broj vjernika koji su se vraćali s hodočašća svetoj Ani u Kosovu kod Knina i pobacali ih u jamu "Golubnjaču". A da zločin bude još veći taj dan, 27. srpnja komunisti su proglasili "Danom ustanka" za Hrvatsku i BiH. I slavili ga desetljećima. A čitali smo nedavno kako neki pokušavaju ponovno to oživjeti. S pravom je dr. Vukšić u komentaru propovijedi kard. Bozanića ustvrdio kako je "od fašizma gori samo antifašizam, a od komunizma samo antikomunizam".
Spominjem ovdje i Dan žrtava s Dakse koji se u mojoj biskupiji redovito obilježavaju kao "dan sjećanja" na stradanja koja su bila na tom otočiću u blizini Dubrovnika gdje su partizani, poslije ulaska u Grad, u noći 25. listopada 1944. poubijali 60-tak ljudi različitih zvanja i godišća. Kakvom lakoćom su to činili svjedoči pismo Ante Jurjevića "Baje", sekretara Partije za Dalmaciju", u kojem on piše "dragim drugovima" na Visu da su ti "narodni neprijatelji" strijeljani "u ime naroda", te zaključuje "da ih se ubiti moralo". Među stradalima bilo je sedam svećenika, te ondašnji gradonačelnik Niko Koprivica koji je imao vatikansko odličje "Reda Sv. Grgura Velikog"...
Na pitanje zašto se Crkva ponosi svojim mučenicima, odgovor nalazimo u Isusovim riječima koje je izgovorio apostolima kad im rekao da ih šalje "kao ovce među vukove", te najavio kako će ih ljudi "zbog njega zamrziti, izvoditi pred sudove i bičevati" (usp. Mt 10,16). Stoga je zatražio neka se ne boje onih koji tijelo ubijaju, ali duše ne mogu ubiti. U kontekst tog Isusovog misijskog govora valja smjestiti mučeništvo koje se razlikuje od drugih stradanja upravo po tome što je obilježeno odnosom prema Kristu...
I dok brojni stradalnici umiru radi čovjeka, kršćanski mučenik umire radi Bogočovjeka, Isusa koji se rodio i na zemlju došao da pruži svjedočanstvo Istine. Za razliku od fanatika, koji ubijaju sebe kako bi ubili druge, mučenik ne želi nikome naškoditi. On ne nanosi bol drugima. Ali, spreman je sve boli hrabro podnijeti radi Krista Gospodina. Mučenik daje život bez imalo mržnje i osvete, a srce mu je ispunjeno ljubavlju i mirom. Eto, zato se Crkva s pravom diči takvim svojim sinovima.
Sjetimo se Ignacija Antiohijskog koji se bojao kako bi ga njegovi vjernici mogli omesti na tom putu, pa ih usrdno moli neka mu dopuste "biti Božja pšenica u zubima zvijeri kako bi mogao postati čistim kruhom Kristovim". Ovakvim držanjem Ignacije nije mogao pobuditi mržnju prema progoniteljima. Dapače, on je svoje vjernike poticao neka se za njih mole, a njemu neka dopuste dati potrebito svjedočanstvo ljubavi prema Isusu.
(...) Prije par godina nekoliko naših biskupija obilježilo je 17-stoljetni jubilej svojih mučenika-zaštitnika: Svetog Dujma u Splitu, Svetu Stošiju u Zadru i Srijemu, Svetog Kvirina na Krku, Svetog Mavra u Poreču... Ovim mučenicima, koji su pogubljeni za vrijeme cara Dioklecijana (prije 17 stoljeća, 304.), pridružili su se brojni svjedoci vjere u vrijeme otomanske vladavine, kao i silno mnoštvo stradalnika u vrijeme nacizma, fašizma i komunizma. Prema nekim kroničarima "od Isusove nasilne smrti do danas svoje živote zbog vjere izgubilo je sedamdesetak milijuna kršćana", a samo u 20. stoljeću "poubijano ih je oko 45 milijuna", dakle, dvije trećine svih mučenika! (IKA, 26. 12. 2003.). Stoga je papa Ivan Pavao II. pozvao mjesne Crkve neka "ne prepuste zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu".
U tom kontekstu nije patetično tvrditi da je i Crkva u Hrvata, Crkva mučenika. Dovoljno je prelistati kronike (gdje postoje) iz vremena osmanlijske tiranije i mučenja kršćana kroz puna četiri stoljeća. Ili, sjetiti se Drugog svjetskog rata i poraća, znanih i neznanih stradalnike po logorima i grobištima od Dravograda i Maribora do Ogulina i Gospića, od Maceljskih šuma i Jazovke, Križevaca i Bjelovara do Srijemske Mitrovice, Sarajeva, Foče, Zenice i Mostara. Od stoljeća sedmog pa do strašnih stradanja u nedavnom Domovinskom ratu, u grčevitoj obrani svoje zemlje, identiteta, vjere i svoga roda i naroda, jedinu i pravu pomoć nalazili su naši vjernici u Isusovom križu: Zdravo križu, nado jedina! (...)
Neka se stoga svakog dana vine iz vašeg srca molitva: "Ti si Gospodine tvrđava moja, zakloni me štitom lica svoga i budi mi hrid zaštite i tvrđava spasenja!" Naše današnje zborovanje pokazuje da nam je Isusov križ uistinu hrid zaštite i tvrđava spasenja. Stoga je pohvalno što je Odbor odlučio ovu godišnju proslavu vezati uz blagdan Uzvišenja Svetoga Križa kako bi se Krbavsku tragediju, kao i sva druga povijesna stradanja, gledalo u svjetlu pobjedničkog križa Kristova. Ova pak crkva koju zajednički gradimo neka bude "naše svetište zahvalnosti svim žrtvama za kršćanske ideale, kao i hrabrim vitezovima palim za slobodu Hrvatske. Ali, neka bude i učionica naše hrvatske povijesti".
Želimo i molimo Boga neka u našoj Domovini svatko bude poštivan i zaštićen na na temeljima socijalne pravednosti i zakonitosti; neka bude zaštićeno dostojanstvo obitelji i svetost ljudskog života od začeća do prirodne smrti. A Lijepa Naša, za koju su život dali i Krbavski vitezovi neka bude zemlja sloge i suradnje na velikom poslu duhovne, moralne, kulturne i materijalne obnove. Pravda neka teče kao voda, veli prorok Amos (5, 24), i pravica kao bujica silna. Želimo Hrvatsku tako uređenu da svaki čovjek dobre volje poželi u njoj živjeti.
I molimo neka Lijepa Naša čvrsto stoji kako bi pred Bogom i pred svijetom mogla stati čiste savjesti i opstati pred silnim stupicama i zavođenjima kojima smo izloženi. Zahvalni Bogu za sve koji su stoljećima bili postojani i vjerni svojim korijenima i svojoj povijesti, obraćamo se na kraju Kristu koji nas je svojim križem otkupio i spasio. Neka nam Isusov Križ i neizmjerna vrijednost njegove muke bude zalogom našeg vječnog spasenja.
Križu sveti, svetog vrela; Božjeg sina dar si plod.
Hrvatska te duša splela, prigrlio cijeli rod!
Častimo te križu sveti, na kom umrije Isus naš.
Na života tamnoj stazi, kao zvijezda ti nam sjaš.
Ust'ma, srcem častimo te, sveti križu Isusov!
(cjelovita verzija: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=105731)
(vijest o proslavi na Udbini: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=105729)
Post je objavljen 13.09.2008. u 20:24 sati.