Jelena Veljača, potaknuta sudbinom Australke koja je preminula zbog Yasmina, kontracepcijskih pilula koje upotrebljava cijela njezina generacija, razmišlja o tome što su sve mnoge žene spremne učiniti svojem tijelu (a duši?!) da bi "uspjele" Ena Begović ostavila me bez teksta 1999. godine ulogom ambiciozne, uspješne, duboko nesretne Marlene u drami "Top Girls" Caryll Churchill. Drama se događa u Engleskoj, u eri Margaret Thatcher, kad se žudjelo za uspjehom koji se tada počeo mjeriti ravnalom na kojem je zlatnim kičastim slovima (ipak su to bile osamdesete) pisalo - financijska moć. Marlena iza sebe ostavlja radničku klasu i kreće stvarati karijeru, a Ena, odigravši besprijekorno bol i samoću žene koja naizgled ima sve, natjerala me da si postavim pitanje koje me od tada proganja: što sve žena mora žrtvovati da bi uspjela, ne samo u karijeri, nego da bi ostala pošteđena prljavih tračeva, zavisti, zloće? Kako ostati čista, besprijekorna, bez kostura prošlosti u ormaru? Iz Teatra ITD vraćala sam se kući posve opijena Eninom čarobnom energijom. Ne, nije bila stvar u njezinoj samouvjerenosti, ni u tome da ona, kao ni "Top Girls" ne pripada jednom prostoru i vremenu: ona je bila jednostavno arhetipski moćna, karizmatična, stvorena s jasnim ciljem da svoj trag u ovom - kako Neneh Cherry prekrasno pjeva - bolno "ženskom svijetu" ostavi glasno i jasno, i zauvijek. U roditeljskom gnijezdu Radilo se o tekstu koji je 18-godišnjoj djevojci, odrasloj u komforu liberalne obitelji gdje nikada nije bilo razlike u odgoju muškog i ženskog djeteta, otkrio sasvim novi svijet: magijsku moć ženske snage i pravo značenje ženske tuge koja mora da se već genetski prenosi s majke na kćer i koju svaka od nas nosi u sebi. Gledajući šaroliko društvo na Marleneinoj večeri (jedna od gošća bila je i papisa Ivana), prihvatila sam identifikaciju sa ženama koje se uvijek iznova bore s uvijek istim predrasudama: kurva, vještica, glupača, frigidna lezbijka kratke kose, slabija, nesposobnija. Odrastajući, grozila sam se poistovjećivanja, mislila sam da smo doneseni na svijet čisti kao list papira i da sami biramo što će na njemu biti ispisano. No Churchillova je među ostalim, ponajviše ženskim autorima, zaslužna što sam rano prigrlila činjenicu da moj spol ima neobičnu i fascinantnu povijest koja mora, htjela ja to ili ne, utjecati na mene. Danas se pitam kako se žene moje generacije bore protiv tih istih predrasuda. - Toliko sam dugo na piluli da nisam sigurna sjećaju li se moji jajnici kako proizvesti stanicu, sjeća li se moje tijelo da sam žena! Vjerojatno sam već sterilna! - vrištala je Ena Begović nakon što je šokirana publika doznala da njezin lik, uspješna Marlene, nije za sobom ostavila samo radničku klasu nego i nezakonito dijete, nakon čega se, pretpostavljam, paranoično bojala neželjene trudnoće koja bi joj pomrsila planove. Churchillova je daleke 1982. progovorila o problemu žene u zamci žongliranja između želje za afirmacijom i samostalnošću te potrebe da bude voljena i, na kraju krajeva, nesreće zbog nerealiziranog majčinstva. Dvadesetisedam godina poslije žene su naizgled preuzele kontrolu nad svojim životima, pa piju antibebi pilule ne samo kao kontraceptiv nego i kao sredstvo za čišćenje lica, rješavanje problema s aknama i dlakavošću, kao stabilizator menstrualnog ciklusa, kao pomoć pri kontroli bioritma i pretrpanih rasporeda, kao dodatak ugodnom ljetovanju i slično. Primjer: na godišnjem nisam bila od Nove godine, Grčka je bila uplaćena davno, ali kakve sam ja već sreće, sve se, da se lijepo izrazim, poklopilo. Yasminina kletva Zašto? Zašto? Zašto, kvragu i sve?! Tjedan dana godišnjeg! Tjedan dana, koji smo jedva užicali od Marka iz Generalturista kad su Dečku promijenili termin snimanja... I sad ću većinu vremena provesti trčeći od plaže do obližnjeg wc-a, pitajući se putem viri li mi nešto iz gaćica! - Pa, preskoči menstruaciju. Samo nastavi piti novi ciklus pilula, nemoj raditi pauzu. Vrlo jednostavno, kaj. Mislim, ako te to toliko muči - kaže Natka hladnokrvno uz kroasan od marcipana. - A ti... imaš iskustva s tim? - pitam oprezno. - Ja, ne! - brzo odgovara, no pomalo posramljeno, učini mi se. - Ali moja je prijateljica to učinila zbog vjenčanja... Nakon nekoliko dana razbijanja glave, nazovem ginekologinju. Mnoge žene to rade, da. Mnoge žene?! Koje mnoge žene, gdje su one? Meni to nikada ni jedna nije priznala... Ali jasno mi je da to rade, preskaču menstrualne cikluse, prekidaju trudnoće koje nisu priznale ni partnerima s kojima su ostale u drugom stanju. Frendici ćemo lako povjeriti flert s kolegom s posla ili na Iskrici, ali neplaniranu trudnoću?! Što dalje kopam da bih došla do naoko bezazlene informacije o preskakanju ciklusa o kojem nitko ništa ne zna, a svi znaju sve, shvaćam da je jama zakopanih tajni sve dublja i dublja. Svi to rade. Očevi, majke, buduće opatice, doktorice, profesorice, vaša djeca. I šute o tome, u ovom tradicionalnom društvu sklonijem osudi nego radu. Ili idu dalje, naizgled hladnokrvno i racionalno, u potpunoj kontroli, posvećene svojem cilju. I ne samo to, nego i umiru ignorirajući nuspojave. - Mislim da pretjeruješ, to joj se isto moglo dogoditi od Aspirina! Ljudski faktor! - kaže Natka pomalo iznervirana mojom emotivnom reakcijom na vijest o Australki koja je preminula zbog antibebi pilula Yasmin. No ja ne mislim tako. Ne zato što tehnički nije u pravu jer zaista jest (nesretnoj se djevojci razvila plućna embolija na koju, kao gotovo nevjerojatnu, ali teoretski ipak moguću nuspojavu, upozoravaju proizvođači), ne zato što su konkretne pilule najpopularnije među ženama zbog niske razine hormona, ne zato što ih i ja upotrebljavam, nego zato što su me ta nesreća i reakcije nekolicine mladih žena koje su uslijedile (odmah su se pojavila svjedočanstva djevojaka koje su patile od sličnih vrlo opasnih posljedica, među njima i jedne Puležanke koja se navodno tjedan dana borila za život) potaknuli na razmišljanje o ženskim tajnama, ali onim pravim, mračnim, koje se ne dijele čak ni s najboljim prijateljicama, muževima, djecom. Koliko pobačaja, koliko spontanih, koliko uspaničenih tinejdžerskih odlazaka u bolnicu pognute glave, koliko recepata za Xanax, koliko pilula za dan poslije? Jasno je da dok pišem o ovoj temi ne mogu upotrijebiti prava imena, ali mogu reći da imam 27 godina i da je više od pola mojih prijateljica prošlo više od pola gore nabrojanih stvari. I to upravo one za koje bi malo tko to pomislio, no tko su one ionako nije važno, osim možda žutom tisku. Pravo je pitanje: zašto? Zovem prijateljicu koja živi u Bostonu. O škakljivim stvarima lakše se priča kad vas dijele milje i vremenska razlika: - Pa, čuj, kod nas su trenutačno najpopularnije pilule koje reguliraju ciklus tako da ga imaš svaka četiri mjeseca... Olakšava život, i to uvelike. Kažem ti, ako želimo zarađivati kao muškarci, moramo preuzeti kontrolu nad svojim životom i funkcionirati kao muškarci... Borba za moć Naravno da se u biti ne radi o kontracepciji, o pobačajima o kojima svjedoči samo brojka ispred slova AB (preostala još iz vremena kad su ih majke i bake konspirativno šaputale uz kuhanje pekmeza od šljiva). Radi se o tome da, izgleda, još mislimo da preuzimamo kontrolu nad svojim životom, a zapravo je gubimo, filajući se hormonima, tabletama za smirenje, tabletama protiv bolova i antihistaminicima (iako nikada nismo pokušale otkriti na što smo to točno alergične). Naravno da je riječ o lovi, o moći. Kontrola je prokleto privlačna stvar, točno, no imati mogućnost izbora prilična je odgovornost. Dok jurimo, glumimo, radimo i stvaramo novu, sigurniju, pravedniju i moćniju žensku povijest, trebale bismo možda biti hrabrije i govoriti o svojim iskustvima, ili barem ne osuđivati. Uvijek sam mislila da je ključ ženske slobode u tome da smo se izborile za pravo odluke, ne samo što se tiče tijela, nego i života općenito. Ali sada, u svjetlu maloljetnih trudnoća, namjernih trudnoća (one koje "osiguravaju" brakove), prekinutih trudnoća (jer nam ne paše godina, mjesec, astrološki znak ili financijska situacija), gutanja hormona i maltretiranja tijela do te mjere da je zaista moguće, kako Churchillova kaže, da jedan dan pomisli da je sterilno, shvaćam da je potrebno o tome govoriti, pisati i razmišljati, a ne šutjeti i trpati ispod tepiha. Osim toga, sve više mi se čini da smo pokušavajući parirati Njima (pod parolom "budi moderna, budi uspješna"), izgubile onaj suštinski, zavodljivi, nepredvidljivi dio ženske prirode. Nismo li možda paničnom kontrolom plodnosti, posla, tena, debljine, veza, njihovih mobitela, našeg napredovanja i posljednjeg, ali nikako najmanje važnog, mišljenja drugih, zapravo ugrozile žensku slobodu, a ponekad i vlastiti život? (Jutarnji list – J2, 5.09.08.) ....................................... Prenosim kolumnu Jelene Veljače (bez ikakva kraćenja) jer tekst smatram vrlo znakovitim za ovo naše vrijeme, karakteristično po skrivanju istine i moćnom medijskom širenju laži kao i opasnim manipulacijama, ter autorici čestitam na iskrenosti i otvorenosti! Međunaslovi su redakcijski, a ostala oprema teksta je moja. Siguran sam da će ovaj post neke (M i Ž) dodatno razbjesniti, ali će također sigurno neke potaknuti na razmišljanje! |