31.05.2008., subota
STRIPTIZ DEVALVIRANOG POLITIKANTSTVA?!?
|
Kada bilo koji muškarac, a posebno ako je to neki "profesionalni duhovnik", uputi bilo kakvu kritiku na račun bilo koje i bilo kakve žene, a posebno ako je riječ o incidentu neke javne žene, redovito se na njega sruči lavina kritika s platforme stranačke ili spolne solidarnosti. Takav tip redovito riskira etiketu "budaletine i redikula". U takvom je slučaju korisno "čuti i drugu stranu", tj. mišljenje upravo jedne ŽENE koja nije apriori "naslonjena" na stranu neke osobe, već ima hrabrosti incident nazvati nastranim. Što on svakako zaslužuje. Kao što i osoba koja ga je počinila zaslužuje – kritiku. Zato prenosim iz današnjega Vjesnika komentar Silvane Oruč Ivoš. Netko će možda doći u napast da komentar dovede u svezu s Danom grada Zagreba, a netko će ga spontano povezati s blagdanom zagrebačke zaštitnice Majke Božje od Kamenitih vrata. Mislim da nije potrebno događaj dotle natezati, zato što spomenuta novinarka svoje komentare objavljuje redovito subotom. "Emancipacija" "Davno me jedna iznimna osoba naučila da nije moda ono što je moderno, nego ono što ti stoji te da lijepo može biti samo ono što je u određenom trenutku, mjestu i godinama primjereno. To je prvo što mi je palo na pamet kad sam vidjela fotografije SDP-ove zastupnice poznate po borbi za ravnopravnost spolova Gordane Sobol kako se u pripijenim pamučnim tajicama i vrtoglavim potpeticama platformama vješa oko čelične šipke kakva se najčešće viđa u striptiz-barovima. Da raščistimo, SDP-ova zastupnica na njima nije izgledala provokativno ili seksi, već poprilično otužno. I to je, po mom mišljenju, osnovni problem u ovom slučaju. Jer SDP-ova zastupnica svoju je emancipaciju mogla pokazati na drugi način, odnosno trebala je biti donekle mudrija. Barem onoliko koliko su bile njene kolegice koje se također bave sensual fitnessom, kako se naziva ta vrsta rekreacije. Tako se voditeljica Karmela Vukov Colić (koja je, za razliku od nekog tko se bavi politikom, sebi mogla dopustiti da bude slobodnija) odlučila za primjereniju varijantu - bose noge i šira trenirka. Naravno, nesporno je to da Gordana Sobol, kao i bilo tko drugi, ima pravo svoje slobodno vrijeme provoditi kako god hoće, ali je upitno koristi li joj kao zastupnici izlazak u javnost s takvom vrstom promidžbe?! Odnosno koliko joj je bilo nužno da se okiti titulom zastupnice sa šipke? Ali nije Gordana Sobol čak ni sama sebi toliko srozala ugled, koliko su joj u namjeri da je obrane u tome pomogli kolege esdepeovci. Moram priznati da nakon njihovih komentara nisam sigurna promoviraju li u toj stranci neku drugu i novu politiku ravnopravnosti spolova, odnosno borbe za ženska prava. Kojoj je cilj do kraja omalovažiti ženu. Ante Kotromanović je u dobroj mjeri dao svoj obol pa je prema pisanju jednog portala, prokomentirao da se takve štikle ne nose samo u pornićima. A Mirela Holy i Marija Lugarić također su dale potporu svojoj kolegici, prebacivši brže-bolje priču na muško-ženske odnose. 'Muškarcima je sve dopušteno, a ženama ništa. Odlično je da se žena rekreira, a i štikle su odlične', prokomentirala je Holy i otvorila rat s muškim svijetom. A Marija Lugarić, koja je iz čista mira u predizbornoj kampanji u ime svoje stranke htjela ukinuti vjeronauk u školama, zaratila je sa svima kojima zastupnica koja visi sa šipke u enormno visokim štiklama nije normalna pojava. Pa je odmah optužila one kojima to i nije uobičajena pojava, da od žena političarki u intervjuima očekuju da se slikaju uz štednjak...?! Možda bi se iz solidarnosti sa Sobol i one trebale objesiti naglavačke na šipku u kakvim štiklicama. Jer bi možda u tom slučaju ono što govore bilo razumljivo." Eto dakle, o tome svatko bez ograde može iznijeti svoje mišljenje. Ali svakako će biti zanimljivo pratiti hoće li "Soboličina štanga" – kao nekoć "Sevina štikla" – izazvati pokret masovnog oponašanja, najprije među zastupnicama (bez obzira na dob, vjeru i stranačku stegu) a potom se na sličan način proširiti i na zastupnike – najprije na one gorljive zagovornike "ravnopravnosti spolova" i (š)tanga. Pa bi bilo zanimljivo vidjeti npr. Milanovića (svakako u tajicama) kako se po crvenoj šipki vere na prvi kat Sabornice, a npr. Čobankovića kako se odozgo spušta po plavoj. Tako bi se moglo uštedjeti i na lift(ing)u... Ili će možda netko sve to proglasiti stranačkim Striptizom Devalviranog Politikantstva odnosno istu etiketu zalijepiti "novinarki režimskog tiska"? Sve je moguće kad se politička "rakija liječi vinom" a sve drugo tabloidnom... (ovdje sami dodajte završnu riječ)! U svakom slučaju svim građanima Zagreba čestitam Dan grada, a katoličkim vjernicima blagdan Gospe od Kamenitih vrata! Takve svetkovine u uljuđenoj Europi (na koju se kod nas svi rado pozivaju) na proslavi složno ujedinjuju pripadnike svih staleža, bez obzira na njihov svjetonazor, stranački profil i druge razlike, pa predvoditelj crkvene svečanosti nema potrebu one u prvim redovima pozdravljati sa "zdravo, drugovi!", one u sredini s "dobar dan, dame i gospodo!", a one otraga s "hvaljen Isus, dragi vjernici!" Kod nas još uvijek šačica (bio sam spontano napisao "čašica") dežurnih medijskih kritičara određuje TKO SMIJE NA TRG! Danas i Gospa od Kamenitih vrata, na putu od Katedrale na Kaptolu do Gornjega grada, prelazi Trgom bana Jelačića. Već je ta Njezina "uzurpacija građanskog prostora, što je neviđeno u civliziranim zemljama" bila (gotovo doslovce tim riječima) osuđivana. Vidjet ćemo već sutra priznaju li takvi kritičari duhovnu evoluciju ili se i dalje grčevito drže svoje stare šipke (koja je nekoć izgledala kao toljaga)! |
30.05.2008., petak
MIROTVORNA KOALICIJA & MIROTROVNI IMPERIJ
|
Jedan od pojmova koji početkom ovoga stoljeća dominiraju medijima i javnošću jest MIR. Premda je MIR – shvaćen kao stanje u čovjekovu okruženju i njemu samome, u kojemu se osjeća sretnim – datost za kojom čovjek oduvijek čezne iz najveće dubine svoga bića, on je na jedinstven način postao "fenomen" početkom 21. stoljeća. Aktualizacijom jačanja tzv. terorističke djelatnosti mnogih (ne)skrivenih organizacija na globalnoj razini, čemu je svojevrstan pečat nakon famoznog "11. rujna" dala Clintonova izjava da će "borba protiv terorizma dati dušu 21. stoljeću", neorganizirani mir i organizirani nemir dvije su suprotnosti koje "razapinju" suvremenog čovjeka. Među takvim znakovitim pojmovima je i sintagma "mirovna misija". Taj novi pojam zapravo već gotovo cijelo desetljeće u čitavom svijetu, a poglavito u Hrvatskoj posljednjih godina, obilježava ne samo medijsku i političku javnost nego također svijest i podsvjest ljudi. Međutim, dok se današnje globalne strukture moći i njihovi javni protagonisti trude svijetu objasniti svoja nastojanja i teškoće u procesima nemirnog mira, biblijska teologija stalno ističe da čovjeku često nije poznata narav MIRA. Naime, on je dobro koje čovjek zaziva svim svojim željama, ali putovi kojima ga nastoji doseći nisu uvijek i Božji putovi. Zato bi bilo idealno kad bi i pojedinci, i narodi, i globalne korporacije išli prema miru istim putem. Odnosno, taj bi put bio sigurniji i taj cilj dostižniji kad bi od svete povijesti učili kako se traži istinski mir i kad bi htjeli čuti kako Bog obznanjuje dar toga mira u Isusu Kristu. A Isus je, kao jasan kriterij za "osvajanje" nebeskog kraljevstva, nasuprot luđakovoj gradnji kuće na pijesku farizejske isprazne brbljavosti i diplomatskih neplodnih diskusija o vrednotama i "standardima 21. stoljeća", istaknuo radikalno opredjeljenje za mudro utemeljenje i gradnju života na čvrstoj stijeni. Njegove jasne riječi istom dvomilenijskom snagom odzvanjaju i na početku ovoga tisućljeća: "Tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer - utemeljena je na stijeni" (Evanđelje po Mateju 7,24-25). Povijest Crkve i svijeta pokazuje nam da nema boljega "poučka" ni pouzdanije "diplomatske aktivnosti" od te avanđeoske, ako ne želimo iza sebe ostaviti "ruševinu veliku" (u što se pretvara svaka građevina dignuta na pijesku, pa i kada je projektiraju najstručniji svjetski arhitekti). Upravo je tu misao htio istaknuti i bečki nadbiskup kardinal Schoenborn u propovijedi na završnoj misi 50. jubilarnog vojno-redarstvenog hodočašća u Lurdu (u nedjelju 25. svibnja), koje je održano pod motom "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem!" Tumačeći te Isusove riječi, obraćajući se nazočnima na francuskom, engleskom, talijanskom i njemačkom jeziku i apelirajući za zaštitu života od rođenja do prirodne smrti i očuvanje njegova dostojanstva, kardinal je naglasio kako je braniti život velika čast za vojnika. Istaknuo je također Blaženu Djevicu Mariju kao majku života, jer je rodila Krista ter je pozvao nazočne da od Nje izmole da im dade hrabrost kako bi mogli pozitivno odgovoriti životu u svim njegovim segmentima. Marija nam je dala najdragocjenije, dala nam je Isusa, a On je sam za sebe mogao reći "Ja sam kruh života", rekao je kardinal zaključivši: "Želim vama, želim Europi, nove snage da izreče svoj 'da' životu kako bi i nove generacije živjele." Dakle, samo opredjeljenje za Život jest ostvarenje snova o MIRU! No kad god se o tome razmišlja kršćanski vjernik se sjeća i riječi Božje u biblijskom psalmu: "Predugo mi duša mora živjeti s mrziteljima mira. Kada o miru govorim, oni sile na rat" (Ps 120,6-7). O toj planskoj "zamjeni teza" plastično i drastično govori i zaključak trogodišnjeg rada skupine stručnjaka s američke Željezne planine (Iron Mountain), koja je 60-ih godina prošloga stoljeća u vrijeme predsjednika Kennedyja bila oformljena s posebnom zadaćom da "prouči mogućnost i poželjnost trajnog mira" (v. Deirdre Manifold, NOVI SVJETSKI POREDAK). Harvardski profesor John Kenneth Galbraith ("sasvim slučajno" s njim je u rodu nekadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj!) sadržaj izvješća, koji je trebao ostati tajan, sažeo je u sljedećih pet točaka: 1. Rat pruža jedini ovisni sustav za 'stabilizaciju i kontrolu' nacionalnih gospodarstava. 2. Rat je osnova koja vladi daje nužnu vlast za osiguranje političke stabilnosti. 3. Rat je sociološki nužan u svrhu kontroliranja 'opasne društvene disidencije i destruktivnih antisocijalnih tendencija'. 4. Rat služi nužnoj maltuzijanskoj funkciji reduciranja broja stanovnika u jednakim intervalima. 5. Rat je primarna motivacijska sila za znanstveni i tehnološki napredak. Da biste otkrili gdje se u tome zaključku spominje mogućnost i poželjnost trajnog MIRA – pročitajte ga još jednom ili po potrebi nekoliko puta! Zanimljivo i nadasve paradoksalno – točnost biblijske riječi potvrđuje i čovjek kojemu biblijski argumenti ne znače ništa. Suautor važne knjige IMPERIJ (objavljena je i na hrvatskom) u jednom intervjuu prije nekoliko godina odgovara na novinarova pitanja vrlo znakovito. "Priroda rata stalno se mijenja u 90-ima. Mnogi se pitaju jesu li sukobi od Zaljevskog rata pa do Afganistana još uopće ratovi. U knjizi kažete – a pisali ste je u drugoj polovini 90-ih – da IMPERIJ propovijeda mir, a krvi je na sve strane. Sada, pak – po vama – IMPERIJ kaže: rat!? Riječ 'rat' upotrebljava se danas za označavanje puno različitih stvari. U prošlosti je to značilo sukob između suverenih država. Premda se riječ rat ponekad upotrebljavala metaforički, da bi se označila unutrašnja politika i sl., to primarno ostaje konflikt između nacionalnih država, suverenih entiteta. Ono što se danas čini drugačijim, prihvatite li naše gledanje, jest da nacionalne države više nisu prvobitno suverene, bez obzira kako moćne i važne bile. Izumljen je novi oblik suverenosti, koji mi zovemo Imperijem. On u svoju strukturu moći uključuje nacionalne države. Ako je to točno, više nema mogućnosti da bi se sukobljavali suvereni entiteti. Postoji samo jedna suverena moć – Imperij. Zato više ne postoji ni rat u tradicionalnom smislu. Naravno, i dalje postoje oružani sukobi u svijetu. Negri (Antonio - suautor "Imperija"; m.op.) i ja predlažemo da te nove sukobe shvatimo radije kao imperijalni građanski rat. Drugim riječima: konfilkti u Imperiju nisu između suverenih identiteta. Vi ste optimist kada govorite o protu-Imperiju, njegovoj moći. Na čemu se temelji taj optimizam ako mnogi oko sebe vide samo krah demokracije, totalitarizam, rat? Više se nitko ne čudi što postoje toliki nedemokratski postupci, ratovi. Čudo bi bilo da su mir i sloboda još uopće mogući... Mnogi kažu da više nema demokratskog očekivanja. No mi moramo politički uskrisiti demokratsku želju, prije negoli pristanemo na cinizam i rezignaciju. Prije negoli pristanemo na tvrdnje da su naša društva naravno nedemokratska, da nema demokratskog izražavanja, sudjelovanja, radije razvijmo tu revolucionarnu demokratsku želju." (Michael Hardt, Feral Tribune, 23. ožujka 2002, str. 64-66) Međutim, već su se mnogo puta pokazale i jalove i slabašne sve inicijative za uspostavu nekakvog "protu-Imperija", jer nisu ozbiljno računale s Evanđeljem i globalnom snagom koju u sebi ima kršćanstvo. Zato je vrlo znakovito da se, nasuprot prividnim nastojanjima globalnih moćnika, upravo u Lurdu, najvećem marijanskom svetištu na svijetu, spontano oformila kršćanska inicijativa za stvaranje globalne mirotvorne anti(anti)terorističke koalicije. Taj neformalni ali stvarni "anti-Imperij", potpuno izvan medijske javnosti koja je u rukama globalnih moćnika, proslavio je svoj 50. rođendan upravo održano bogatim programima od 23. do 25. svibnja. Bio je to dvostruki jubilej: slavlje polustoljetnog molitvenog, kulturnog i društvenog susretanja kršćanskih vojnika cijeloga svijeta, u 150. godišnjici ukazanja Majke Božje maloj Bernardici Soubirous. Gospa je tada progovorila francuski. Osim značajnog otkrivanja svojega "imena" ("Ja sam Bezgrješno začeće!" – četiri godine nakon proglašenja te dogme!!!), bio je to ujedno svojevrstan odgovor govoru Francuske revolucije i njezina tzv. prosvjetiteljstva, čiji je duh i jezik danas najočitiji u globalnoj zabavnoj industriji koja je postala jedinstven svjetski poligon za širenje svih perverzija i obožavanje Zl(og)a. A taj se fenomen na konkretan način – gotovo kao paradigma – očituje u refrenu jedne potpuno banalne upravo francuske zabavne pjesmice: "Voulez-vous coucher avec moi ce soir?" (Hoćete li spavati sa mnom večeras?) Naravno, katolik nikada ne ostaje pasivan. On znade da se i molitvom (na koju je pozvala Gospa u Lurdu) može izmoliti mir, da se Krunicom (kako je Gospa naglasila u Fatimi) može zaustaviti i (duhovni) rat! Dakle, kršćanski je vjernik svjestan da je s Božjom pomoći i Marijinim zagovorom moguće kao David pobijediti suvremenog Golijata. Pa i kad se, sasvim zbunjujuće i neočekivano, čak i sam David pretvori u globalnog Golijata koji i dalje glumi Davida, darovi Duha Svetoga mogu nas tako ojačati da i "mala Hrvatska" dade velik doprinos globalnoj mirovnoj koaliciji. Nasuprot mnogim (i) jakim trovačima svjetskog mira, Biblija nam (v. 1. Poslanica Korinćanima 1,17-31) jamči snažnim auktoritetom, a primjera za to ima bezbroj, kako lako tzv. "ludo Božje" može poniziti sve (prozirne i zakulisne) trikove ljudske mirotrovne "mudrosti"! |
24.05.2008., subota
DODIR NEBA I ZEMLJE
|
Pozdrav i blagoslov svima! Iz najvecega marijanskog svetista na svijetu, iz Lourdesa saljem vam dio radosti i milosti, blazenoga ozracja koje ovdje vlada vec danima na najvecem susretu vojnika i policajaca iz cijeloga svijeta. Hrvati su ovdje, na 50. medjunarodnom vojnom hodocascu - koje se dogadja o 150. obljetnici ukazanja Majke Bozje u Lourdesu - nazocni u dosad najvecem broju u povijesti - ima nas vise od 2.500. Nakon sto smo u utorak oko 12 sati krenuli iz Zagreba, stigli smo u srijedu oko 18 sati u Lourdes. U cetvrtak ujutro imali smo na trgu ispred bazilike sv. Krunice zajednicko fotografiranje, a potom u 9 sati sv. misu u bazilici. Nakon mise slavili smo Krizni put po lurdskoj Kalvariji. Na 14. postaji fra Ivan Nimac, vikar za pastoral Vojnoga ordinarijata odrzao je propovijed koju prilazem. Poslije podne oko cetiri sata za hrvatske je hodocasnike u naselju Cite St. Piere slavljen sakrament pomirenja nakon pokornickog bogosluzja koje je predvodio mons. Josip Santic. Dio svecenika je ispovijedao po lurdskim sumama i gorama, a dio u prizemlju crkve. Jucer, u petak, najprije smo slavili sv. misu u lurskoj zupnoj crkvi u kojoj je krstena vidjelica Sv. Bernardica. Poslije podne program je bio pretrpan: otvorenje jubilarnog 50. medjunarodnog PMI-a (Pelerinage Militaire Internationale) svecanim mimohodom, meditacijom o temi Patnja-Smrt-Uskrsnuce, Euharistijskom procesijom i blagoslovom (nositelj i organizator te tocke je hrvatska delegacija), a navecer je odrzana Procesija sa svijecama i prikazana povijest PMI-a od pocetka do danas. Jutros je hodocasnicka skupina za sve slavenske jezike slavila sv. misu u lurdskoj Spilji ukazanja, koju je predslavio hrvatski vojni biskup Juraj Jezerinac. U 10 sati otvoreno je Selo mira, u kojem se odvijaju do veceri razni programi... Eto, ukratko i na brzinu... Ovdje je sve sjajno - osim on-line komunikacije...! LOURDES KRIZNI PUT, 22. svibnja 2008. Fra Ivan Nimac - propovijed Draga braco i sestre! Gotovo je svaka nasa crkva ukrasena slikama koje prikazuju Gospodina nasega Isusa na njegovu posljednjem zemaljskome hodu: od dvora Pilatova do smrti na krizu i pokopa u grob. Kao sto u Vjerovanju ispovijedamo: mucen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan... Od davnina su hodocasnici u Svetu Zemlju pobozno prolazili posljednjom Isusovom stazom noseci kriz na svojim ramenima. Po povratku u domovinu oni su uspomene na taj put zeljeli ozivjeti u svojim crkvama. Tako se u Crkvi pocela njegovati poboznost Kriznoga puta. Kriznim putom zovemo slike i kipove koji na cetrnaest postaja uprizoruju Kristovu muku. Kriznim putom takodjer nazivamo poboznost kojom stujemo muku Isusovu. No u hrvatskom je jeziku – poslije 2. svjetskog rata – znacenje kriznoga puta dobilo jos jedan sadrzaj: kriznim putom naziva se odlazak u smrt stotine tisuca Hrvata koje su komunisti pobili bez suda i dokazane krivnje. Pute od mjesta predaje pa do znanih i neznanih mjesta pogubljenja, nazivamo "kriznim putovima hrvatskoga naroda". Ovih je dana Komisija Hrvatske biskupske konferencije "Iustitia et pax" (u zajednickoj izjavi s bosanskohercegovackom i slovenskom komisijom) pozvala na komemoraciju "kriznih putova" ter podsjetila na "velik broj prikrivenih i do danas neoznacenih grobista na podrucju Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Ta grobista svjedoce o najtezoj vrsti zlocina – sustavnim masovnim pogubljenjima. U proteklih 17 godina – kaze se – na razlicite je nacine evidentirano te dijelom locirano priblizno 1300 ovakvih grobista, najvise u Hrvatskoj (vise od 700) i u Sloveniji (preko 500)..." Hrvatski "krizni putovi" nisu nazalost prestali na tim gubilistima nakon Drugoga svjetskog rata. I u Domovinskom su ratu tisuce nase brace i sestara prolazile svoj krizni put. Jos sve putove nismo ni opisali, jos sva gubilista nismo pobrojili, niti tjelesa pokojnih dostojno sahranili, ali vise od stotinu i pedeset do sada pronadjenih masovnih grobnica moze nam kazati kolike su bile povorke na tim kriznim putovima. U istome ovome tjednu kada se s najvecim pijetetom Hrvati okupljaju u Bleiburgu, na prvoj postaji nacionalnoga kriznoga puta, mi se hrvatski vojnici i policajci, mi lurdski hodocasnici, od postaje do postaje pobozno uspinjemo uz ovo sveto brdo noseci ovaj znak kriza koji daje smisao nasoj osobnoj i nacionalnoj patnji. Mi danas ispovijedamo vjeru da je Isusov krizni put kljuc za razumijevanje i prihvacanje nasega zivotnog puta. Krizni put je zapravo nas zivotni put, zivotni put svakoga Kristovog ucenika. "A ja se nicim drugim necu hvaliti – kaze Sv. Pavao – osim krizem Gospodina nasega Isusa Krista, po kome je svijet raspet meni, a ja svijetu." Niti jedan se jedini dan ne moze biti krscanin bez kriza. To nam je Isus posvjedocio, i to je njegov autenticni uvjet: "Hoce li tko za mnom – kaze Isus – neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj kriz i neka ide za mnom" (Lk 9,23). Sto znaci, braco i sestre, taj Isusov radikalni poziv? Sto zapravo znace ova tri njegova zahtjeva: ODRECI SE SEBE SAMOGA, DANOMICE PRIHVACATI SVOJ KRIZ ter ICI ZA ISUSOM? Odreci se sebe samoga najprije znaci odreci se svoje sebicnosti. Odreci se sebe samoga znaci staviti dobro drugoga ispred svoje osobne koristi. Odreci se sebe samoga znaci staviti opce dobro ispred svoga osobnog uspjeha. Ili jos bolje: opce dobro uzeti kao svoj osobni uspjeh. A to moze uciniti samo ljubav. Odreci se samoga sebe znaci zivjeti svoj zivot iz ljubavi za drugoga. U odricanju samoga sebe ocituje se mjera nase ljubavi. "Vece ljubavi nitko nema od ove – kaze Isus – da tko zivot svoj polozi za svoje prijatelje" (Iv 15,13). Takva je odluka, takav je zivot svaki dan u iskusenju i svaki se dan ocituje kao prihvacanje kriza. Danomice uzimati svoj kriz znaci ustrajati u ljubavi kao temeljnoj zivotnoj opciji. U prihvacanju se kriza ocituje vjernost Isusu. Biti vjeran Isusu znaci biti vjeran krizu. Biti vjeran u uspjesima i u neuspjesima. Biti vjeran i u vecini i u manjini. Biti vjeran i onda kada su mnogi nevjerni. Biti vjeran do kraja. Jer "tko hoce zivot svoj spasiti – kaze Isus – izgubit ce ga; a tko izgubi svoj zivot poradi mene, taj ce ga spasiti" (Lk 9,24). Prihvatiti svoj zivot kao krizni put nije avantura za lakomislene ljude, nego sansa za hrabre i odvazne u vjeri. Ta se predanost temelji na iskustvu vjere, iskustvu Bozje stvaralacke moci. To je milosno iskustvo novoga zivota: kad smo sve izgubili, imamo vise nego smo imali! To je ostvarenje Isusova obecanja: "Tko hoce izgubi svoj zivot poradi mene taj ce ga spasiti." Novi zivot koji se ocituje iz potpune predanosti Isusu neusporediv je s onim sto dajemo u zalog: dajemo propadljivo, a primamo nepropadljivo. "Ne zivim vise ja – kako kaze Apostol – u meni zivi Krist." U dubini sebe cujes Uskrsloga koji ti govori: "evo sve cinim novo" (Otk 21,5). Upravo ovdje, u iskustvu Lourdesa, na hodocasnickom putu, Bog se ocituje kao Stvoritelj novoga covjeka. Ovdje su milijuni vjernika svoju patnju otkrili kao istinski put spasenja, kao novinu zivota. Stotinu i pedeset godina ovamo dolaze bolesnici, patnici svake vrste, da na svome kriznome putu susretnu uskrsloga Gospodina. Stoga i mi, hrvatski vojnici i policajci, ratnici i ranjeni patnici, ovdje u Lourdesu mozemo u osobnim patnjama i u stradanjima svoga naroda iskusiti milosnu snagu Kriznoga puta. Braco i sestre! Zivotni je poziv vojnika i policajca izlagati se pogibelji, cesto i smrtnoj, za dobro drugoga. Za to nisu dovoljni samo ideali. Rodoljubni i domoljubni zanos moze nas ponijeti i potaknuti na velika djela i herojske cine. Ali taj zanos mogu slijediti i neispunjena ocekivanja, mozemo dozivjeti osporavanja, nepriznavanja koja mogu i najhrabrije odvesti u ocaj. Svjedoci smo nazalost tisuca hrvatskih branitelja koji su svoj zivot skoncali u ocaju. Jer sve sto prelazi granicu zivota prelazi i granicu nase moci. Zato smo potrebni nadnaravne snage, nebeske snage koju nam daje Isus. Sjetimo se, stoga, danas onih hrabrih hrvatskih branitelja s "kriznoga puta", onih nebrojenih u povorkama smrti, sjetimo se onih koji su izgubili sve za sto su se borili, ali nisu upali u ocaj, jer su sacuvali pouzdanje u Boga. Sjetimo se stotina obespravljenih udovica koje su s pouzdanjem u Boga podizale brojnu djecu, nove narastaje hrvatskih branitelja. Gdje je tajna njihove snage? Tajna je u Krizu koji su prihvatili kao svoj zivotni put. Braco i sestre! Jeruzalemski su hodocasnici obogatili nasu duhovnost poboznoscu Kriznoga puta. Prizori muke Isusove po nasim crkvama stoljecima su bili skola duhovnosti mnogim hrvatskim narastajima. U toj duhovnosti kriza otkriva se tajna vjere, u duhovnosti kriza cuva se neunistiva nada pobjede, u duhovosti kriza ocituje se snaga ljubavi s kojom mozemo izdrzati do kraja. Ovo je lurdsko svetiste privilegirano mjesto duhovnosti kriza. Ovdje su milijuni patnika u krizu pronasli svoj spas. Oni i nama svjedoce: IN HOC SIGNO VINCES – U OVOME CES ZNAKU POBIJEDITI! Molimo ovdje Djevicu Bogorodicu, Gospu Lurdsku, da nam pomogne svakodnevno prigrliti kriz s kojim cemo pobijediti svako zlo. Sigurno cemo pobijediti. Amen. |
20.05.2008., utorak
STEPINČEVE PROPOVIJEDI O LURDSKIM UKAZANJIMA
|
1. "BUDITE ZAHVALNI!" (Kol 3, 15)* Dragi vjernici! Ove godine (Stepinac piše 1958. za prvi dan mjeseca svibnja – m.op.) navršuje se ravno sto godina otkad se Bl. Djevica Marija ukazala u Lurdu (13. svibnja 1858. - m.op.) onoj skromnoj pastirici, danas kanoniziranoj svetici Sv. Bernardici Soubirous. Čitav katolički svijet iz Europe, Amerike, Afrike, Australije, Azije sprema se da oda dostojnu počast našoj nebeskoj Majci prigodom prve stogodišnjice njezina ukazanja u Lurdu. Sveti Otac papa Pio XII. izdao je posebnu encikliku 2. srpnja prošle godine, upravljenu francuskim kardinalima, nadbiskupima i biskupima. Zar da naš narod, koji je kraj svih svojih slabosti i grijeha, ipak odan Majci Božjoj, zaboravi tu obljetnicu? Ne! Danas više nego ikada moraju katolici svega svijeta biti jedno srce i jedna duša, kad se radi o tome, da se oda dostojno priznanje najsvetijoj predstavnici čovječanstva, Majci Kristovoj, Majci Božjoj, i kad se radi o tome, da se okoristimo poukama, koje nam daje to ukazanje. Ništa Marija toliko ne želi, kao to da se okoristimo njezinim poukama koje su usmjerene na našu vremenitu i vječnu sreću. I ovdje bi se moglo reći s apostolom Sv. Jakovom: "U krotkosti primite usađenu riječ koja može spasiti duše vaše" (Jak 1,21). A što nam govori Bogorodica prigodom ove stogodišnjice? Uglavnom nam ponavlja ono isto što je rekla i prije sto godina. Katkada govori činjenicama, katkada običnim govorom, ali i jedan i drugi način imaju jednaku golemu vrijednost. Ovaj prvi dan svibnja, u čast Lurdskoj Gospi prigodom stogodišnjice njezina ukazanja, otvorit ćemo svoje uši i srca da čujemo i shvatimo što nam govori sama činjenica njezina ukazanja. A što nam govori? Ono što je rekao Sv. Pavao apostol u Poslanici Kološanima: "Zahvalni budite!" (Kol 3,15). A i Sveti Otac u svojoj enciklici francuskom episkopatu kaže slično: "S vama, predragi sinovi i časna braćo, smatramo da moramo zahvaliti Bogu za veliku Milost iskazanu vašoj domovini i za tolike milosti prosute kroz jedno stoljeće nad mnoštvom hodočasnika. Želimo također pozvati sve naše sinove u toj jubilarnoj godini da obnove svoju velikodušnu i punu pouzdanja pobožnost prema onoj koja se, prema riječima Sv. Pija X., udostojala udariti u Lurdu 'prijestolje svoje neizmjerne dobrote'". 1. Možda će koga začuditi riječ da dugujemo veliku zahvalnost Bogu i Bogorodici za ukazanje u Lurdu. Ali čujte! Veliki i neizmjerni Bog dao je u svojoj beskrajnoj dobroti ljudima mogućnost da ga mogu upoznati na dva načina. Prvim načinom preko naravi, drugim načinom po objavi. Da ga može upoznati preko naravi, dao je čovjeku razum i dva oka u glavi. Te oči imaju prilike svaki dan promatrati divna djela Božja u naravi, iz kojih onda razum nužno mora zaključiti da postoji Tvorac svega toga, jer se nijedna stvar ne može sama načiniti. Otkad je svijeta i stoljeća, niste ni čuli ni vidjeli da se sama načinila npr. cipela, sat, stol, konj, a kamoli ljudi ili anđeli. Samo luđak može vjerovati da je nešto samo od sebe nastalo. Ali, kad je ljudski razum iza pada u raju potamnio, a volja oslabila, teško bi čovjek ikada došao do ispravne spoznaje Boga, da se Bog nije ljudima izravno objavio. Objavio se onim starozavjetnim patrijarsima, kao što su Noa, Abraham, Izak, Jakov. Objavio se velikim starozavjetnim prorocima, kao što su Ilija, Izaija, Elizej, Jeremija, Danijel, Ezekiel i mnogi drugi. Poslao je velikoga svetoga Ivana Krstitelja na svijet. No, najsavršenije se objavio preko Sina svoga, Isusa Krista, koji je trideset i tri godine proboravio na ovoj zemlji i kroz tri i pol godine javno poučavao ljude. Za sve pak što je Bog objavio, saznajemo ili iz pisane riječi Božje, a to je Sveto pismo, ili iz usmene predaje, koju nam čuva sv. Crkva. I to bi moralo biti dosta za čovjeka. Ali Bog poznaje neizmjernu slabost i bijedu ljudsku. On je dobro znao da će strasti čovjeka brzo odvući na stranputice, ako ne bude bez prestanka podržavao luč vjere u srcima ljudskim i drugim pomoćnim sredstvima. U tu svrhu vidite, braćo, Bog nije, takoreći, nikada prestao kroz ovih skoro dvadeset stoljeća, da sad ovdje, sad tamo dopusti da se Presveta Mati Božja ukaže jadnim ljudima i potakne ih opet na pouzdanje u Boga, oživi luč vjere, koja se u jednom ili drugom kraju ili možda i na čitavom svijetu počela gasiti. Iskustvo pokazuje da su sva ta ukazanja Majke Božje imala neočekivane uspjehe i neizmjerno mnogo pomogla učvršćenju vjere u srcima ljudskim i obraćenju ljudi Bogu, od koga su se udaljili svojim grješnim životom. 2. Mi ćemo se zaustaviti ukratko, jer nam vrijeme ne dopušta opširnije govoriti, samo kod nekoliko zadnjih glasovitih ukazanja Majke Božje. Tko od vas nije čuo za ukazanje Bogorodice Sv. Katarini Labouré? I to više puta, počam od 18. srpnja 1830. godine. Plod je bio divan. Danas je već po svijetu rašireno više od sto milijuna takozvanih čudotvornih medaljica, koje su kovane na želju Marijinu, izraženu preko ove svetice. Samo Bog znade broj velikih grješnika, koji su se obratili preko ovih medaljica i samo Bog znade pojačanu revnost u vjeri kod milijuna duša nakon tih ukazanja. Tko od vas nije čuo za ukazanje Majke Božje u La Salette? Danas je tamo ogromna bazilika, nakon tih ukazanja niknuo je i poseban Red u Crkvi, koji širi pobožnost prema Majci Božjoj od La Salette. Samo Bogu je poznato sve dobro što je odatle proizašlo. Tko od vas ne zna za ukazanje Majke Božje u Fatimi u Portugalu. Odatle proizašlo dobro ne može se dovoljno ocijeniti. Danas tamo k veličanstvenoj bazilici fatimskoj dolaze milijuni ljudi da se kaju za grijehe, da mole oproštenje, da odu preporođeni duhom Božjim svojim kućama. Kad je sveti lik Fatimske Gospe pošao oko svijeta, stotine tisuća ne samo kršćana katolika nego i drugih kršćanskih sljedbi, pače i muslimana i čak pogana, odavalo je počast nebeskoj Majci. Koliki porast vjere u srcima ljudi nakon fatimskih ukazanja! Tko od vas nije čuo za ukazanje Majke Božje u Beauraingu u Belgiji? I drugim mjestima? I već tisuće i desetci tisuća ljudi hrle u ta svetišta, ohrabreni, ojačani u svojoj vjeri pojavom Bogorodice. Tko od vas nije čuo za ukazanje plačuće Gospe u Sirakuzi na Siciliji? Tisuće i tisuće hrle tamo da se kaju, da mole. Koliko ojačanje vjere u srcima ljudi! Tko od vas nije čuo za ukazanje Gospe od Tre Fontane u Rimu? Koliki opet porast vjere u srcima ljudi! Ali nećemo duljiti. Nema ni najmanje sumnje da je ukazanje Majke Božje u Lurdu prije sto godina neizmjerno mnogo pomoglo učvršćenju svete vjere u dušama milijuna ljudi, i to u razdoblju kad su liberalizam, masonstvo, laicizam, modernizam i niz drugih zabluda upeli sve sile da unište vjeru u srcima ljudi i po mogućnosti istrijebe ime Božje sa zemlje. I to ukazanje prije sto godina bio je jedan od onih zahvata Presvete Majke Božje, za koju vrijedi riječ: "Sva si krivovjerja sama uništila!" Albigenze i bogumile krunicom koju je dala Sv. Dominiku, tursku silu snagom koju je isprosila po krunici kršćanskom oružju (Lepant, Beč, Petrovaradin itd.), a moderne Golijate liberalizma, masonstva i svih zabluda, uz divno vodstvo posljednjih velikih papa, možda najviše upravo ovim svojim velikim ukazanjima, od kojih bez sumnje jedno od prvih mjesta zauzima Lurd. 3. Može li tko sumnjati da dugujemo golemu zahvalnost Bogu i Majci Božjoj za ovo dobročinstvo ukazanja u Lurdu prije sto godina, a sada nakon sto godina i za neizmjerna dobročinstva koja su odatle proizašle za Crkvu i za pojedince. I kad apostol opominje – "grati estote", zahvalni budite – zar ne vrijedi to i za ovo dobročinstvo? Zapamtite dobro što veli jedan tumač Svetoga pisma na ovu riječ apostolovu – zahvalni budite: "Kad ne bi bilo zahvalnosti, sve bi se krjeposti dokinule". Evo, dakle, prva stvar koju nam želi poručiti Bogorodica nakon sto godina svoga ukazanja u Lurdu, ne riječima jezika, nego riječju djela, činjenice: "Budite zahvalni!" Koliko i Bog i Bogorodica paze na zahvalnost, tko vam više o tome govori, nego Crkva svaki dan u predslovlju sv. Mise? "Uistinu dostojno je i pravedno, pravo i spasonosno, da Ti vazda i svagdje zahvaljujemo, Gospode sveti, Oče svemogući, vječni Bože!" I zato je nezahvalnost bila uvijek svojstvo niskih duša, kao što je i zahvalnost svojstvo plemenitih duša. Jedne godine sjedila su u Amsterdamu u Nizozemskoj nakon izvedbe oratorija u dvorani svoga hotela tri gospodina. Već je bilo kasno u noći, kadli stupi unutra poznati njemački glazbenik Max Reger. Odmah upita jednoga od te trojice: "Jeste li Vi katolički svećenik?" "Jesam", glasio je odgovor. "Onda Vas molim za razgovor u četiri oka", reče Reger. Otišli su u sobu toga svećenika. Kad su stupili unutra, otkrije Reger svoje smrtne slutnje svećeniku. On je pao na koljena i sav potresen rekao svećeniku: "Ja ćutim smrt u svojim žilama i hoću da se smjesta izmirim sa svojim Stvoriteljem, sada, na licu mjesta. On neka mi pomogne, jer od mladosti se nisam više ispovijedao." Ispovijed je počela i sretno završila, Max Reger "uredio je svoj račun s dragim Bogom". Drugog jutra sreo je svećenika na ulici. "Velečasni", poviče mu, "Vi ste od sada moj najbolji prijatelj, Vi ste me spasili. Jer ja znam, ja ću naskoro umrijeti. Nemam više ništa na savjesti. Ali još nešto! Ja sam Vam sinoć rekao da ću komponirati jedan Očenaš prije nego umrem. No, sad to povlačim. Radije ću komponirati jedan Salve Regina, jednu Zdravo, Kraljice u čast Majci Božjoj koja me k Vama dovela. Jer iako nikad nisam prakticirao svoje vjere, ali Ave Maria ipak sam bar od vremena do vremena molio." Taj razgovor bio je 23. ožujka 1916. u Amsterdamu. Dana 11. svibnja iste godine bio je glazbenik Max Reger mrtav. Većina vas niste glazbenici da biste u zahvalu Bogorodici komponirali Salve Regina ili koju drugu pjesmu. Ali ima tisuće drugih načina da joj iskažete svoju zahvalnost, ne samo za osobna dobročinstva koja ste primili, nego i za golemo dobročinstvo koje je iskazala svemu svijetu, ukazanjem prije sto godina maloj skromnoj pastirici, a sada svetici Sv. Bernardici Soubirous. "Grati estote", opominje nas apostol, zahvalni budite! Opominje vas svaki dan na to Crkva u predslovlju svete Mise. Opominje vas i Sveti Otac u ovoj enciklici, koju smo na početku spomenuli, enciklici francuskom episkopatu prigodom stote godišnjice lurdskih ukazanja. I to je prva riječ, koju vam upućuje Bogorodica prigodom stote godišnjice ukazanja. Ako budete zahvalni, Ona će se pobrinuti da i vama smrtna ura bude tako vedra i mirna, kao i ovome glazbeniku, makar je tolike godine slabo vršio svoje vjerske dužnosti. ...................................... * post u povodu 16. hrvatskog vojno-redarstvenog hodočašća u Lurd (u sklopu jubilarnog 50. međunarodnog vojnog hodočašća u 150. obljetnici Marijina ukazanja u Lurdu) |
19.05.2008., ponedjeljak
SKANDALI HRVATSKE MADONNINE
|
Je li (hrvatska) "djevojka sa sela" skončala u (balkanskoj) "javnoj kući"? Je li Severina još uvijek cura fina? Što je ostalo od nekadašnje ikone nogometnih navijača i nacionalnog ponosa – "djevojke sa sela"? Kakva se to duhovna pretvorba dogodila da je "Seve nacionale" dogurala do "ševe internacionale" jer je "snimila album za Vojvodinu, Slavoniju, Srbiju, Bosnu i Tursku"? Itd... Ta i slična pitanja čine se potpuno suvišna i promašena nakon Sevina famoznog porno-uratka, koji je po nekima prijelomnica u njezinoj karijeri. Međutim, upućeniji u svijet duhova možda bi činjenicu objasnili fenomenom da je taj sablažnjivi čin nekoć popularne i omiljene pjevačice, kojom su se oduševljavala čak i nevina dječica u vrtićima, samo posljedica prethodnog jedinstvenog "susreta" sa zloduhom bluda... Po izlasku njezina albuma prošloga tjedna, nazvala me novinarka jednoga dnevnog lista i pitala kako bih komentirao Severinin album i pjesmu "Zdravo Marijo". Budući da sam toga dana bio na putu i poslije na jednom crkvenom slavlju, još nisam bio stigao pročitati novine koje su prenijele stihove te pjesme pa sam zamolio novinarku da mi ih izrecitira. Čim sam ih čuo bilo mi je jasno da je to "čisto", tj. prljavo zlorabljenje katoličke molitve u estradne svrhe i to na razini blasfemije, jer sadrži i reklamiranje prostitucije odnosno razvratnog i promiskuitetnog stila života. Novinarka je nakon toga istaknula Severininu izjavu da joj je do 18. godine nad glavom visjela slika Gospe Sinjske. Ja sam upitao: "A što je bilo poslije toga? Pa nije valjda prodala dušu vragu?" Jasno – sutradan je na naslovnici toga lista preko cijele stranice osvanuo naslov: Don Kaćunko napao pjevačicu: Seve prodala dušu vragu! – svećenik zgrožen stihovima s novog Severinina albuma. Doista sam bio zgrožen. Poslije sam o tome razmišljao: budući da je ta njezina pjesma – a nažalost nije prva takva – svojevrstan "koktel" alkohola, droge i nemorala, može se reći čak da je riječ o seksualnoj magiji, što nije rijetkost na estradi. Najmračniji primjer za to u globalnim je razmjerima famozna – Madonna. Naravno, ima izvođača koji toga uopće nisu ni svjesni (posebno mlade naivne pjevačice, željne brzog uspjeha), ali lukavi manageri i bossovi u to su dobro upućeni i olako love žrtve, poglavito u publici koja sve sadržaje tzv. kulture slobodnog vremena konzumira "s viškom hormona" i "s mozgom na paši". Severinina izjava da sam "budaletina i redikul" nije me uopće iznenadila, jer je zapravo potpuno u skladu s njezinim prethodnim životom. Njezine riječi, posebno ton kojim je nastupila, znak su da sam u pravu, tj. da sam rekao čistu istinu koju ona ne želi čuti – jer istina boli. Međutim, dodatan je problem što njezine uvrede kojima me je "počastila" nažalost uopće nisu u skladu s javnom i popularnom osobom koja se predstavlja kao katolkinja. Zato njezino opravdanje nema veze ni s vjerom ni s logikom. Prvo, pravi katolik se nikad ne ophodi prema svećeniku s uvredama, čak ni kad je pastir to možda zaslužio, a k tome svaki razuman čovjek dobro razlikuje kritiku od pljuvanja. Drugo, nijedan uravnotežen pacijent odnosno bolesnik neće svojeg liječnika proglasiti ludim nakon što mu je priopćio dijagnozu, nego će doktoru biti zahvalan što mu pomaže na putu do ozdravljenja, poglavito ako mu je preporučio neki lijek. Nažalost, Severina je pokazala drukčiju logiku. A slika te antilogike očituje se i u blasfemnom omotu njezina albuma s Marijinim imenom, koji pjevačicu prikazuje kao antidjevicu. U to se potpuno uklapa i njezina izjava da bi mi "rado oprala noge i obrisala ih svojom kosom samo da sam malo zgodniji". Očito je, psihologija bi to bolje objasnila, da ona nesvjesno u duši osjeća dubinu svojega moralnog pada i određeno grizodušje te želju za promjenom života. Ali, s druge strane, zbog već otupjele savjesti njoj je bliži "zgodni" Isus iz "Da Vincijeva koda" (u kojega je Marija Magdalena zaljubljena) nego božanski Učitelj iz Novoga zavjeta koji raskajanoj grješnici oprašta grijehe. Na kraju, ako je Sevi doista do 18. godine visjela nad glavom slika Gospe Sinjske, zašto se pjevačica sada toliko trudi da o sebi ostavi potpuno suprotnu sliku. Bojim se da ona već debelo pokazuje sindrom tzv. Evine štikle odnosno visok stupanj zavedene oholosti koji je očitovala Eva, podigavši se znatiželjno na prste nakon što je od Zmije čula da će biti kao bog! Zato Severinu može spasiti samo obraćenje, a ja se iskreno molim na tu nakanu. Ili neka je Gospodin na neki drugi prikladan način spriječi da više ne zavodi nevine duše. Jasno, to se odnosi i na mnoge druge zavodnike i širitelje negativnih poruka. Jer nije Seve na estradnoj pozornici jedina takva. Nabrojit ću samo neke refrene koji su mrak: "Otvor' ženo kapiju, man' se očenaša...!" "Neka je šarala sa svima nama... voljela je samo mene...!" "Nemoj se udavati...!" "I kad me varaš s tobom lipo mi je...!" "Tek je 12 sati, zavedi me da ne bude nam dosadno, ona neće znati da smo bili zajedno!" "Sve je lako kad si mlad... baš te briga s kim ćeš leći!" "Idem tamo gdje je sve po mom...!" Itd... – ima ih "mali milijun"! Cijela knjiga mogla bi se napisati o porukama estrade – industrije zabave, tj. kulture slobodnog vremena, koja je, nažalost, u velikom dijelu "čista" cloaca maxima mundi, tj. globalna septička jama! Teško je reći kako će završiti najnovije "balkanalije" nekoć naše Seve koja je postala Cebe (ili Ceka), kako bi rekao Robert Pauletić. Hoće li sva ova medijska prašina biti "samo dobra reklama" – kako se neki naivno nadaju – ili će biti "posljednji čavao u lijes njezine karijere" – kako mi je ozbiljno čestitao jedan prijatelj sms-porukom? Doista, bez milosnog Božjeg zahvata može se doista lako dogoditi tragičan kraj jedne tužne priče o pepeljugi koja je postala žaba s crnom vjenčanicom. Odnosno, još jedan primjer ruševine kuće građene na estradnom pijesku. No o tome sigurno neće pisati ženski magazini, jer promašeni životi ne spadaju u lažni glamur kojim se šire opsjene i obmanjuje priproste i isprazne duše koje vlastitu duhovnu pustoš nadomještaju ispraznošću tuđih "uspjelih života". Naravno, zazivanje Božjeg (ili nekog drugog) zahvata u život onih koji mnoge zavode i sablažnjavaju može nekome zvučati vrlo grubo, ali zar nije i u medicini poznato da nekad samo amputacija spašava život. Uostalom i Isus je (u Evanđelju po Mateju 18,6-9) najozbiljnije na to upozorio: "Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku. Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan. Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu, nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život ući, nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni." Jasno, pitanje je može li taj poziv čuti pa "stisnuti kočnicu" čovjek kojemu "estradni vrag" više od deset godina viče u uho: "Gas, gas!" Zato – Bože, smiluj se! |
15.05.2008., četvrtak
NEZAVRŠENI RAT I ZANEMARENA SLOBODA
|
Razmišljanje o obljetnici Bleiburga: kako zaključiti Drugi svjetski rat i dostojno vrednovati hrvatsku neovisnost? Zločini počinjeni tijekom i nakon rata nad Hrvatima antikomunistima i nekomunistima u ime ratne osvete, nacionalističke mržnje i komunističke ideološke nesnošljivosti odnosno preventivnog uništenja i zastrašivanja moguće političke oporbe, među kojima je svaki, a posebice hrvatski nacionalizam bio prvi na popisu ne mogu se opravdati antifašizmom. To više što je jasno da je približavanje kraja rata bio ujedno početak otvorene revolucije i diktature. Antifašistički pokret u Hrvatskoj poprimao je sve više jugoslavenska i komunistička obilježja. Činjenica da je središte nove Jugoslavije ponovno postao Beograd – zašto ako gotovo tri godine u Srbiji partizani nisu ispalili ni metka? – i strašni zločini koji su se dogodili nakon rata nad desecima tisuća Hrvata, zarobljenih vojnika i civila, zatvaranja, kolektivizacija, nacionalizacija, konfiskacije, sekvestracije, i dr. pokazaše da se iza antifašizma krije revolucionarni teror komunista. A oni su, osloncem na Staljina prevarivši Churchilla i njegov fifty-fifty, prigrabili vlast spretnim političkim manevrima, agresivnom propagandom, a još više potpunim preuzimanjem vojnih i političkih tijela vlasti u svoje ruke, bez sumnje iskoristivši objektivnu činjenicu da je znatan dio naroda gajio odij prema okupaciji i fašizmu, ujedno gajeći veliku nadu da će postići nacionalno oslobođenje i socijalnu pravdu. Kasnije međunarodne okolnosti, unatoč ne malim unutarnjim krizama, pogodovale su da se takav poredak "zacementira". U tome velikim dijelom treba tražiti uzrok današnjim teškoćama da se zločini počinjeni u ime antifašizma i kasnije socijalističke revolucije adekvatno procesuiraju. Dok se naime fašizam – ustaštvo u hrvatskoj varijanti – jednostavno nije u četiri godine stigao ukorijeniti u društvo te socijalno i politički oblikovati svoju ideološku bazu, komunizam je svojim dugim trajanjem ideološki oblikovao i socijalno i psihološki obvezao cijele generacije. Danas, 2008., 63 godine od kraja rata i 18 godina od propasti Jugoslavije - u nemogućnosti da se u okolnostima agresije, rata i reintegracije 1990-1998. lustracijski i pravosudni procesi pokrenu - treba tražiti glavni razlog što se nije diralo u sve ono što je sam komunizam desetljećima uspijevao zgrnuti pod floskule "obračuna s unutarnjim i vanjskim neprijateljem" i "neželjenih devijacija" "socijalizma s ljudskim likom". ZASLUGE JOSIPA BROZA? U svjetlu tih činjenica može se promotriti i status što ga Josip Broz Tito ima u utjecajnom dijelu suvremene hrvatske javnosti odnosno fakat da zagrebački Kazališni trg još nosi njegovo ime. Iako je vrlo popularno isticati Brozove zasluge za modernu Hrvatsku, one su dvojbene. Ovdje se može dati naglasak samo na bitne kriterije: hrvatstvo, hrvatska samostalnost, sloboda i jednakost ljudi i naroda. Često se u prilog Titu rabi silogizam: Tito je bio Hrvat, Tito je bio poznat i priznat u svijetu – Tito je svjetski poznat Hrvat. U tome smislu on bi trebao biti hrvatski "brand". Ali Tito, poznato je, nigdje u svijetu nije govorio da je Hrvat: on je bio "Jugosloven". On se i u zemlji kojom je vladao izbjegavao izjašnjavati Hrvatom, pa njegov "brand" može biti samo komunizam, jugoslavenstvo i nesvrstanost. Nadalje, Tito nikada i nigdje nije naznačio da je imao cilj stvoriti hrvatsku državu, osim kao federalnu jedinicu vrlo ograničena suvereniteta unutar Jugoslavije, niti je svjesno želio stvoriti uvjete za to. Dapače, tvrdio da će prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvatska biti samostalna! Što se tiče saveznog i republičkih Ustava iz 1974. godine, njihovo donošenje bilo je posljedica prije svega općih (ne)prilika u Jugoslaviji odnosno težnje da se njezina opstojnost produlji i nakon Brozove smrti, a ne da se pripremi teren za samostalnost republika kao neovisnih država. U tome smislu, on je uporno gušio svaki pokušaj hrvatskih komunista da se Hrvatska izbori za ravnopravnu poziciju u Jugoslaviji (Hebrang, Holjevac, Šibl, Tripalo, Dabčević-Kučar, generali Rukavina, Bobetko, admiral Manola i dr.), da se o sudbini brojnih nekomunista poput Brune Bušića i ne govori. U osnovi, on nikada nije iskočio iz svog šinjela jugoslavenskog komunističkog diktatora. Počevši od godine 1928, kada je proveo boljševizaciju hrvatskih komunista u zagrebačkoj partijskoj organizaciji, a onda i u cijeloj Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji nakon što je zamijenio po Staljinovu nalogu ubijenog Gorkića, on je već tijekom rata i u kratkom roku poslije rata upravo revolucionarnim metodama proveo komunizaciju antifašističke borbe, uklonio političke suparnike i protivnike i uveo staljinističku diktaturu. Njegova indoktrinacija prije, tijekom i neposredno nakon rata bila je staljinistička. On je također istim metodama uklonio svoje političke protivnike nakon razlaza sa Staljinom, koji je proveo prije svega jer se osobno nije htio podložiti Staljinu svjestan da ga čeka sudbina svih drugih koji Staljinu nisu bili poćudni. Zbog svega toga njegove zasluge za Hrvatsku, primjerice time što je Međimurje, Baranju i Istru vratio u granice Hrvatske (u isto vrijeme ostavivši izvan njezinih granica neka druga područja s hrvatskom apsolutnom ili relativnom većinom) mogu biti samo usputne i neizravne, a nikako ne izravne i ciljane jer proizlaze samo iz sklopa njegovih nastojanja da stvori i održi socijalističku Jugoslaviju i vlastiti utjecaj prvoga čovjeka komunističke partije. Na kraju svega bilanca je ipak bila raspad. Jugoslavija, koju je Tito vodio trideset pet godina, zemlja "ravnopravnih naroda i narodnosti", "bratstva i jedinstva", raspala se u krvi tih istih naroda. NEOBRANJIVA ABOLICIJA KOMUNIZMA Čime onda opravdati da Josip Broz Tito, čijim je imenom, i to pod etiketom maršalstva, za njegova života prozvan nekad Kazališni trg i dalje "ima" trg u središtu Zagreba? Zagovornici ostanka Maršalova trga u Zagrebu ističu stalno da je suvremena Hrvatska stvorena na antifašističkoj borbi, kojoj je on bio na čelu i da bez te borbe ne bi bilo Hrvatske. Prvo, to u Ustavu Republike Hrvatske ne piše. Piše samo da je odlukama i ustavima federalne Hrvatske očitovana trajna povijesna svijest o hrvatskom državnom pravu. Drugo, što bi bilo da nije bilo antifašističke borbe, može se samo nagađati. Zašto tezi o mogućem uništenju hrvatskog naroda od velikosrpske klike ne suprotstaviti tezu da bi Hrvati na temelji Churchillova fifty-fifty i vjerojatnog ulaska zapadnih saveznika na tlo Slovenije i Hrvatske (kao u Austriju) došli pod utjecaj zapadnih demokracija, a oružane formacije NDH položile oružje savezničkim vojskama? Hoće se reći: sve su to samo hipoteze, pa se na njih i ne treba pozivati. Jedan od argumenata u prilog zadržavanja sadašnjeg naziva trga jest da ni pokojni predsjednik Tuđman nije bio protiv tog imena trga. To je točno, ali razlozi su dublji i nisu u prilog obrani "lika i djela" Josipa Broza, nego su u prilog onome što je trebalo graditi, a to je hrvatska država. Tuđman je vrlo dobro shvaćao da se hrvatska samostalnost ne može postići iz jednog segmenta naroda nego jedinstvom svih struja i slojeva na ideji stvaranja hrvatske države. Pragmatičan potez tomu u prilog u okolnostima ratne prijetnje, a nakon toga i rata, bio je da se u Tita ne dira jer je u borbi za hrvatsku državu time bila osigurana potpora mnogih koji su na bili emotivno i na druge načine vezani uz Tita i partizanski pokret. Danas međutim, uz ostalo nakon Rezolucije Vijeća Europe o komunističkim zločinima za to više nema potrebe. No na svoj način je zagonetno da oni koji uporno brane Titino pravo na Kazališni trg ne uviđaju da bi promjena imena toga trga bila benigna simbolična lustracija u zamjenu za stvarnu, neprovedenu lustraciju. Ako bi aktivna lustracija otvorila ponovno, a bi, nove rane mnogim obiteljima, a ne samo pojedincima kojih se tiče, moralna i politička lustracija može se provesti bar simboličnim potezom promjene imena trga koji nosi Titino ime u hrvatskom glavnom gradu jer žrtve komunizma, koji je ne pet, nego četrdeset pet godina vladao kako je htio i činio što je htio, imaju pravo bar na tu vrstu zadovoljštine. DVOSTRUKO MARGINALIZIRAN TUĐMAN Nasuprot upornu odbijanju da se to uvidi stoji još manje shvatljiva činjenica da je Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik ili, kako bi neki rekli, poglavar nakon gotovo devet stoljeća tuđinskih vladara, dobio u Zagrebu tek sedam godina nakon smrti "trg na kraju grada", a zapravo neuređen park, na kojemu nema doslovce ništa. Možda se tako postupilo "u znak zahvalnosti" jer je Tuđman Titu ostavio "njegov" trg? Zanimljivo je da se zagovornici postojećeg rješenja pri odluci da se bivši Trg Francuske revolucije imenuje Trgom dr. Franje Tuđmana pozivaju i na to da je tu Tuđman kao vođa HDZ-a održao svoj prvi masovni miting u Zagrebu. No, ako sjećanje ne vara, održao ga je zato što mu je tadašnja komunistička vlast, koja je Titu dodijelila Kazališni trg još za života, zabranila imati predizborni miting na ondašnjem Trgu Republike (nikad se nije znalo koje republike: hrvatske, jugoslavenske ili neke opće?). Tako je Tuđman dvaput otjeran na rub hrvatskoga glavnog grada: 1990. i 2006, sedam godina nakon svoje smrti! Tako proizlazi da su za hrvatsku državu zaslužniji i Masaryk i Roosevelt i Franjo Trenk i Tito, koji svi imaju ulicu i trg blizu centra, nego Franjo Tuđman!? Mora li tako biti? Kao protuprimjer dužnoga pijeteta prema nacionalnim zaslužnicima može se spomenuti da je ljubljanski gradonačelnik Jankovič najavio skoro imenovanje trga ili ulice u Ljubljani imenom "tek" drugoga slovenskog predsjednika Drnovšeka. Tako se to radi u normalnim državama i tako rade normalni ljudi i normalni narodi, u ovom slučaju Slovenci. TUĐMANU TRG U NOVOM ZAGREBU – TITU PANTOVČAK? Kritika nije dobra ako nema prijedloga. Nepravda se ispraviti mora. Ako već dio javnosti misli da Tito mora imati ulicu ili trg u Zagrebu, neka mu se dodjeli. Najjednostavnije bi bilo: Titu sadašnji Tuđmanov trg, a Tuđmanu Maršalov jer to proizlazi iz logike zaslužnosti za hrvatsku slobodu i neovisnost. Ali kako u politici i našim gledanjima na povijest nema dovoljno logike, moguće je i neko drukčije rješenje... Svakako, prvi hrvatski predsjednik treba dobiti primjereno mjesto u Zagrebu. Prijedlog može biti da se dio grada kod zgrade INA, Avenue Mall i novog Muzeja moderne umjetnosti imenuje Tuđmanovim imenom. To je Novi Zagreb, a on je stvarao novu Hrvatsku. Tu ima prostora i za doličan spomenik, to je prometni dio grada i ulaz u Zagreb. Na kraju, ako je kome važno, tu je vrlo malo stanova, pa će malo tko morati mijenjati osobne dokumente. Drugi svjetski rat treba završiti, a Domovinski rat i neovisnu hrvatsku dostojno vrednovati. Treba napokon pokazati da možemo biti ono što bismo uvijek trebali biti: normalni ljudi i normalni Hrvati! (iz katoličkog glasila MI, svibanj 2008.) |
14.05.2008., srijeda
O PRAVU NA GROB I O DUŽNOSTI PIJETETA
|
Izjava komisija "Iustitia et pax" Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije o stradanjima i prikrivenim grobištima iz II. svjetskog rata i poraća Budući da je Parlamentarna skupština Vijeća Europe, te najviše demokratske političke integracije našega kontinenta, već u dva navrata – rezolucijama od 27. lipnja 1996. o "mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima", kao i od 25. siječnja 2006. o "neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima": – upozorila da međunarodna zajednica nije osudila zločine komunizma, kao što je to učinila glede zločina nacizma; – naglasila da europska javnost nedovoljno poznaje i slabo je svjesna ovih zločina; – preporučila kažnjavanje zločina komunizma, rehabilitaciju bez suda ubijenih i nevino osuđenih žrtava, kao i restitutio in integrum svih obespravljenih i opljačkanih osoba; – inzistirala da žrtve komunističkog terora imaju pravo "na sućut, razumijevanje … počast ... i priznanje njihove patnje"; – upozorila da je osuda zločina komunizma veoma važna za odgoj mladih naraštaja; budući da je Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj, od 1945. do 1990. godine; te budući da je slovenski Državni zbor donio 2003. godine Zakon o vojnim grobištima, naše tri komisije "Iustitia et pax" smatraju svojim ljudskim pravom i moralnom dužnošću izjaviti sljedeće: 1. Otkriti istinu o žrtvama i utvrditi njihov identitet. U završnom razdoblju Drugoga svjetskog rata (od jeseni 1944. g.), u kojem Komunistička partija i partizanska vojska zauzimaju vlast u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, komunistički režim provodio je sustavne i masovne represalije nad osobama koje su proizvoljno označene "narodnim neprijateljima i ratnim zločincima". U ovu kategoriju proskribiranih i unaprijed osuđenih ljudi taj režim nije ubrajao samo vojne, političke ili činovničke pripadnike različitih struktura koje su u ratu surađivale s totalitarnim silama Osovine i bile suprotstavljene partizanskom pokretu, nego i velik broj građana koje je taj režim po raznim kriterijima – kao što su svjetonazor, imovno stanje, politički stavovi itd. – smatrao suparničkim isključivomu komunističkom poretku. Nakon što je ovaj režim zauzeo pojedina područja, od najtežih oblika njegova terora, bez suda i suđenja i uglavnom bez ikakve skupne ili pojedinačne evidencije, na brojnim stratištima, na "križnim putovima" i u raznim logorima posebno su teško stradali Hrvati, ali i pripadnici drugih naroda – u Makedoniji, na Kosovu, u Srbiji i Vojvodini, zatim i u Sloveniji. Naše komisije smatraju da je jednako nedostojno i nedopustivo precjenjivati, kao i podcjenjivati značenje i broj svih ovih žrtava te da je jedino opravdano izvršiti njihovo savjesno popisivanje, za što još uvijek nije kasno. Imajući na umu da je komunistički režim u to doba na sustavan način pripremao, organizirao i provodio teror i represiju nad vlastitim narodima, kao tzv. "drugu fazu revolucije", te da je na čelu tog zločinačkog pothvata stajao partijsko-vojni i, kasnije, partijsko-policijski vrh režima – o čemu nedvojbeno svjedoče jugoslavenski i strani dokumenti – moguće je "razumjeti" narav i razmjere zločina koji su počinjeni. Ipak, ne treba smetnuti s uma činjenicu da je i komunistička ideologija od samoga svojeg početka u svoj sustav ugradila teror i zločin. 2. Grobišta, žrtve i žalovanje. O razmjerima tada počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te o naravi tadašnjeg režima najočitije govori velik broj prikrivenih i do danas neoznačenih grobišta na području Slovenije, ali i Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Ta grobišta svjedoče o najtežoj vrsti zločina – sustavnim masovnim pogubljenjima. U proteklih 17 godina, na različite je načine evidentirano te dijelom locirano približno 1300 ovakvih grobišta, najviše u Hrvatskoj (više od 700) i u Sloveniji (preko 500), među kojima su vjerojatno najmasovnija ona na Kočevskom rogu, u Teznom kod Maribora, u Maceljskoj šumi i u Jazovki. Procjenjuje se da je ovo tek dio prikrivenih grobišta nad kojima su tijekom i krajem rata te u prvoj godini poraća ubijani pripadnici poražene hrvatske, slovenske, crnogorske i njemačke vojske, kao i brojni civili, hrvatske i drugih nacionalnosti. Masovna grobišta često su kasnije bila razarana, uništavana, pretvarana u smetlišta (npr: Husina jama kod Sinja) i prikrivana na razne načine pa žrtve i njihovi grobovi jednostavno "nisu postojali". Obitelji pobijenih, ako su i znale ili pretpostavljale gdje se nalaze grobišta, nisu ih smjele posjećivati ni obilježavati. Ipak, ni strah od režima, ni protok desetljećâ nisu potisnuli u zaborav te žrtve kod njihove rodbine i prijatelja, ali ni kod još uvijek ustrašenih svjedoka, ili pak počinitelja zločina. Naše komisije drže potrebnim identificirati sva prikrivena grobišta, obilježiti ih primjerenim spomen-obilježjima te omogućiti održavanje pogrebnih obreda svih vjera i iskazivanje pijeteta prema žrtvama. Tamo pak gdje su ostatci žrtava rasuti na neprimjerenim i nepristupačnim mjestima, kao što su kraške jame / fojbe, tenkovski rovovi, napušteni rudnici... komisije smatraju da je potrebno ekshumirati posmrtne ostatke žrtava i dostojno ih pokopati, dok tamo, gdje je to moguće, potrebno je o javnom trošku obaviti identifikaciju žrtava. Sve to s ciljem da se omogući obiteljima da prožive žalovanje zbog gubitka svojih očeva i majki, braće i sestara, sinova i kćeri, koje nisu mogle proživjeti zbog neizvjesnosti o mjestu i vremenu pogubljenja, zbog zavjere šutnje o zločinu, pa i zabrane samog spominjanja umorenih. 3. Pravo, šutnja i istina. U ovoj godini obilježavanja 60. obljetnice Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, koja u središte svojega civilizacijskog i humanističkog proglasa stavlja načelo da su "sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima", a posebice neotuđivu pravu na život, slobodu i osobnu sigurnost, potrebno je ponovo se suočiti s nepravdama i zločinima totalitarnih režima, pa tako i s komunističkim zločinima i učincima komunističke prošlosti. To tim više i tim prije što su u našim državama zločini fašizma i nacizma i njihovih lokalnih saveznika istraženi i dokumentirani, a mjesta stradanja poznata i obilježena, dok gotovo ništa takva nije učinjeno glede zločina komunizma. Naprotiv, njegovi zločini se u javnome mnijenju sustavno pravdaju antifašizmom. Takvo prikazivanje jedne od totalitarnih ideologija te prikrivanje i pravdanje njezinih zločina otežava demokratske procese i pomirenje na ovim prostorima. Zbog toga komisije "Iustitia et pax" bosanskohercegovačke, hrvatske i slovenske biskupske konferencije žele u ove dane komemoriranja svih patnji i stradanja te obilježavanja stratišta i logora triju totalitarnih režima, pa tako i "križnih putova" i Bleiburga – kao znamena iskazane ideološke mržnje i nepriznate etničke "istrage" – ukazati da pravo na ljudsko dostojanstvo, koje je temeljno etičko načelo, ima svaka ljudska osoba i nakon smrti. Stoga, da bi se prekinulo omalovažavanje i šutnja o ovim nepriznatim žrtvama rata i poraća te omogućilo pravo na javnost i na pijetet, komisije žele potaknuti institucije triju država na objektivno i cjelovito istraživanje tih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, da se ustanove povijesne činjenice i na osnovi njih razvija pedagogija pomirenja i oprosta. Komisije drže da institucije triju država trebaju započeti ili nastaviti dosadašnja istraživanja o ovim žrtvama te utvrditi činjenice o zločinima i njihovim ideološkim i materijalnim počiniteljima. 4. Zločin, kazna i pamćenje. Sukladno civilizacijskim dostignućima i međunarodnom pravu, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin genocida ne zastarijevaju. Utoliko još uvijek stoji kaznena odgovornost inicijatora, organizatora i počinitelja zločina kojima su u "drugoj fazi revolucije" obezglavljivali narod, uništavajući inteligenciju i sve potencijalne protivnike i suparnike. Isto tako stoji odgovornost i svih onih koji su u strukturama triju totalitarnih režima, temeljem ideološke mržnje i "prava" na etničku osvetu naređivali i provodili takve zločine. Komisije smatraju da tešku krivnju snose i vođe poraženih režima, tamo gdje su oni naredili povlačenje stotina tisuća vojnika i civila, a potom sami pobjegli, prepuštajući obezglavljenu vojsku i izbjeglice njihovoj, nažalost predvidivoj sudbini. Velika odgovornost za zločine leži i na savezničkim, političkim i vojnim vođama, koji su – po dogovoru o vraćanju protivničkih vojska u zemlju njihova djelovanja – proveli prisilnu repatrijaciju izbjeglih vojnika i civila, a znali su, ili mogli znati, da će izručenja rezultirati masovnim odmazdama i pogubljenjima, kao predvidivom nastavku partizanskih, ideološki i nacionalistički motiviranih zločina, koji su započeli i mnogo prije završetka rata. Budući da do sada, zbog skrivanja istine i nekažnjavanja komunističkih zločina, bilo onih političkih vođa, koji su naređivali ili tolerirali zločine, bilo počinitelja, još nisu poznate mnoge činjenice i okolnosti masovnih zločina, komisije ukazuju na važnost funkcioniranja pravnih država Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije te poštivanja nacionalnih zakona, rezolucija Vijeća Europe i usvojenih konvencija Ujedinjenih naroda o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968.) i o genocidu (1948.). Komisije međutim smatraju da u njihovim državama, uz kažnjavanje zločinaca – kao što se još uvijek prakticira u demokratskim zemljama poput Francuske, Njemačke, SAD-a – prije svega treba stvoriti uvjete za žalovanje i pijetet prema žrtvama, ali isto tako i razotkriti mehanizme i odgovornost za zločine, tj. utvrditi povijesne činjenice i uspostaviti kolektivno pamćenje narodâ. 5. Put pomirenja i opraštanja. Zbog svega navedenog – civilizacijskog pologa, zahtjeva međunarodnog prava te zavjere šutnje o zločinima samo jednog od triju totalitarizama koji su opustošili našim državama – a polazeći od kršćanske dužnosti opraštanja i od potrebe pomirenja usmjerenih ne samo na čišćenje pamćenja i osobni mir, nego i na sprječavanje mržnje i osvete, te od prava na grob i pijetet, komisije žele potaknuti još žive počinitelje i očevidce zločina na svjedočenje o žrtvama, o mjestima i vremenu, kao i o institucijama, jedinicama i osobama koje su naređivale i počinile zločine. Komisije podsjećaju na nedavna iskustva mnogih komisija u svijetu (Južnoafrička Republika, Gvatemala, Čile, Argentina, Salvador, Sjeverna Irska…), koje su pod motom Istina i pomirenje pridonijele saznanju povijesne istine i postizanju građanskog pomirenja. U tom smislu, a navlastito u svrhu identificiranja grobišta i žrtava, komisije predlažu državnim vlastima da pokrenu postupak abolicije za istinu te omoguće pojedinačnu aboliciju pokretačima i počiniteljima koji iznesu činjenice o odgovornosti, o grobištima i vremenu zločina te o identitetu žrtava. I na kraju, naše tri komisije odlučno osuđuju sva tri totalitarizma i njihove ideologije, njihovu idolatriju klase, nacije i rase te sve njihove zločine, kao što su to u tragično vrijeme činili mnogi dobri ljudi, mnogi katolici, laici, redovnici, svećenici i biskupi, a navlastito zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac, mostarski biskup Alojzije Mišić i generalni vikar Ljubljanske biskupije Anton Vovk. Komisije podsjećaju da je čišćenje pamćenja kršćanska dužnost, pa jednako odlučno osuđuju i zločine počinjene od strane katolika koji su – usuprot kršćanskim načelima i vrijednostima – poticali, naređivali i počinjali nezastarive zločine protiv života, slobode i dostojanstva drugih, različitih – u ratu, u logorima, na stratištima i na drugim mjestima stradavanja nevinih ljudi. U Zagrebu, 13. svibnja 2008. Mons. dr. Vlado Košić Predsjednik Komisije HBK "Iustitia et pax" Mons. dr. Anton Stres Predsjednik Komisije SŠK "Pravičnost in mir" Mons. dr. Pero Sudar Predsjednik Komisije BK BiH "Iustitia et pax |
13.05.2008., utorak
TKO JE NARUČIO UBOJSTVO PAPE?
|
FATIMSKA TAJNA I TAJNA DRUŠTVA – TKO JE "VODIO ONAJ METAK"? Je li istina da je otkriveno tko je planirao atentat na papu Ivana Pavla Drugog? Naime, nedavno su svi mediji objavili da knjiga američkog novinara i publicista njemačkog porijekla Johna Koehlera o Papi ''Špijuni u Vatikanu'', koja izlazi u Poljskoj, donosi nove senzacionalne dokumente politbiroa Sovjetske komunističke partije iz 1979. A ti dokumenti, navodno, otkrivaju da je nalog KGB-u za ubojstvo pape Ivana Pavla II. stigao s vrha Partije, a potpisalo ga je devet dužnosnika KPSS-a, među kojima je bio i Mihail Gorbačov, koji je kasnije postao generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza, posljednji šef te države, a bio je i dobitnik Nobelove nagrade za mir(!). Sada se također otkriva da je još 1995. godine jedan talijanski katolički tjednik spomenuo plan za ubojstvo Pape, ali Koehler prvi donosi taj dokument u kojem stoji: "Upotrijebite sve mogućnosti koje su potrebne da se spriječi politički trend koji je pokrenuo Papa." Prisjetimo se: 13. svibnja 1981. godine, na blagdan Gospe Fatimske, na Trgu Svetog Petra u Rimu, turski je terorist Mehmet Ali Agca napunjenim pištoljem tipa Browning ciljao u Papinu glavu. Pogodak i smrt iz te daljine potpuno su sigurni. Ali u trenutku kad je Agca pomakao prst, Papa se sagnuo jer mu je jedna djevojčica pružila sličicu da je blagoslovi. U tom trenutku metak je prozujao iznad Pape i zabio se u ruku jedne redovnice. Agca je odmah ispalio i drugi metak, ali i taj je otišao u prazno. Tada je atentator izgubio živce ter ciljao u Papin trbuh i pogodio. Tako je tu tragediju skicirao sjajni njemački novinar Andreas Englisch. Sam Papa, prema knjizi njegova tajnika Stanislawa Dziwisza "Život s Papom", rekao je da je Agca znao kako pucati, i sigurno je pucao da pogodi. "Samo, bilo je kao da je netko vodio i skrenuo onaj metak..." U istoj knjizi bivši Papin tajnik, danas kardinal u Poljskoj, donosi Papine riječi: "U božićno vrijeme 1983. posjetio sam atentatora u zatvoru. Dugo smo razgovarali. Ali Agca je, kako svi kažu, profesionalni ubojica. To znači da atentat nije potekao od njega, da ga je netko drugi zamislio, da ga je netko drugi njemu dodijelio. Za vrijeme razgovora postalo je jasno da se Ali Agca neprestano pita kako to da atentat nije uspio." O samom atentatu Papa kaže... da je on bio jedan od posljednjih trzaja ideologija nasilja koje su se pojavile u XX. Stoljeću. A "nasilje su prakticirali i fašizam i nacizam, kao i komunizam". Papa zatim daje filozofsko-teološko objašenjenje fenomena ZLA, koje je trajno prisutno u svijetu, ističući da "zlo XX. stoljeća nije bilo zlo u malom izdanju, 'zanatlijskom'. Bilo je to zlo gigantskih razmjera, zlo koje se je služilo državnim strukturama kako bi ostvarilo svoje zlokobno djelo, zlo poduprto od sustava." U svojoj knjizi "Sjećanje i identitet" Ivan Pavao Drugi na isti način govori o podrijetlu i korijenima ideologija zla, ističući da je potrebno rekonstruirati "filozofiju zla" u njezinoj (ne samo) europskoj dimenziji. A ta nas rekonstrukcija, naglašava Papa, vodi iznad ideologija i "gura naprijed u svijet vjere". To su, međutim, ostajstva koja je Ivan Pavao II odmah u prvim godinama papinske službe nastojao izreći u enciklikama "Redemptor hominis", "Dives in misericordia" i "Dominum et vivificantem", a kojih je sadržaj, kako sam kaže, plod njegova pastoralnog rada u Poljskoj. Naime, tijekom godina u njemu se oblikovalo uvjerenje da su ideologije zla duboko ukorijenjene u povijesti europske filozofske misli. Slijedi Papin osvrt, koji prenosim doslovce, na neke činjenice povezane s poviješću Europe i u njoj dominantne kulture, iz kojeg se (a poglavito u svezi s navodom koji potom slijedi) jasno može iščitati odgovor na pitanje iz naslova ovoga posta i još uvijek velike neriješene tajne konca XX. stoljeća. "Kada je objavljena enciklika o Duhu Svetomu ("Dominum et vivificantem" – m.op.), neki su krugovi na Zapadu reagirali negativno, i to na živ način. Odakle je dolazila ta reakcija? Dolazila je iz istih izvora iz kojih je, preko dvije stotine godina ranije, proizišlo takozvano europsko prosvjetiteljstvo – osobito francusko prosvjetiteljstvo – bez isključivanja engleskoga, njemačkog, španjolskog i talijanskog. Svoj vlastiti put prolazilo je prosvjetiteljstvo u Poljskoj. Što se tiče Rusije, čini se da nije iskusila udar prosvjetiteljstva. Tamo je kriza kršćanske tradicije stigla drugim putem, izbijajući kasnije, na početku XX. stoljeća, s još većim nasiljem, a u liku marksističke radikalne ateističke revolucije." A potpuno jasan i konkretan odgovor na pitanje koje nas zanima nalazimo u prvoj enciklici Ivana Pavla II "Redemptor hominis" (Otkupitelj čovjeka). U trećem poglavlju Papa govori o "otkupljenom čovjeku i njegovu položaju u suvremenom svijetu. U točki br. 16 – ključnoj za razumijevanje ove problematike, a naslovljenoj Napredak ili prijetnja? – u podnaslovu Važnije je 'više biti' no 'više imati', nalazi se "password" za ulazak u tajni program atentata na Ivana Pavla II. E pa da čujemo! "Čovjekovo (je) stanje u suvremenom svijetu daleko od objektivnih zahtjeva moralnoga reda, daleko od zahtjeva pravednosti, a još dalje od društvene ljubavi... Prilike u kojima živi suvremeni čovjek doista nisu jednolične, nego višestruko različite... Dobro je poznata slika potrošačke civilizacije koja je označena određenim izobiljem dobara koja su potrebna čovjeku i cijelim zajednicama – a to se odnosi upravo na bogate i vlro razvijene zajednice – dok preostale ljudske zajednice, barem njihova široka područja, gladuju i mnoge osobe svakodnevno umiru od gladi i neishranjenosti. Usporedno s tim kod nekih dolazi do određenih zloupotreba slobode, što je upravo povezano s potrošačkim raspoloženjem koje nije etički obuzdano... Pojava o kojoj govorimo toliko se proširila da stavlja u pitanje financijske, novčarske, proizvodne i trgovačke strukture i mehanizme koji vladaju svjetskom ekonomijom služeći se različitim političkim pritiscima... Ubrzano razarajući energetske i materijalne zalihe, upropašćujući prirodni okoliš, te strukture neprestano šire područje bijede, a zajedno s bijedom širi se tjeskoba, nezadovoljstvo i gorčina. Tu se nalazimo pred velikom dramom..." Je li sada "sapienti sat"? Ako nije – neće ni biti! Dakle, je li Gorbačov ili "bakračov"? Usput – u što je sve upetljan i onaj odbor za dodjelu Nobelove nagrade odnosno u čijoj li je vlasti?! Također – možda nekome (bez moždane kome!) ovaj slučaj može biti ilustracija kako tzv. teorija zavjere izgleda u praksi! |
12.05.2008., ponedjeljak
MEDIJSKI SPROVOD MAJČINSTVA
|
IN MEMORIAM "MAJČINA DANA" Budući da je ove godine proslava Majčina dana "obilježena" u našim medijima tako kao da se uopće nigdje nije ni dogodila, presretan sam što sam našao pristojan i kvalitetan prilog koji može poslužiti kao nadomjestak totalnoj medijskoj ignoranciji dana zahvalnosti našim majkama. To je komentar Silvane Oruč Ivoš objavljen u Vjesniku 10.-11. svibnja 2008. u rubrici VRHUNAC TJEDNA - POD NAPONOM. Čestitam autorici na jasnoći i hrabrosti što je oštar vrh svoga pera uperila i protiv diskriminacije vrednota i protiv reklamiranja zabluda! Menadžerice i(li) majke Diskriminacija Već dugo nisam čula nešto ne samo tako besmisleno već i beskrajno drsko i nešto što ulazi u anale političkih "bisera", kao što je to nedavna izjava Željke Antunović na zagrebačkoj konferenciji "Žene i politika" kako Vladino povećavanje visine rodiljne naknade ženu stavlja u obiteljsko okružje, umjesto da je gura u poziciju menadžerice. Štoviše, bivša potpredsjednica Vlade Antunović, koja je ženama smanjila naknade, sada se pravda time da valjda nitko ne vjeruje da se smanjenjem rodiljnih naknada SDP želio zamjeriti ženama. Jer oni, kao, nisu htjeli da žene sjede kod kuće, već da se vrate u biznis. K tome, SDP je ukinuo trogodišnji rodiljni dopust jer to ženu udaljava od njene profesionalne karijere?! Iako to nije prvi put da netko iz SDP-a majke rodilje doživljava kao besposličarke koje dobro žive na teret države pa im treba dobro zapapriti - jer je i tadašnji drugi potpredsjednik Vlade Slavko Linić i javno poručivao kako nije u redu da mlade majke, zdrave žene, sjede kod kuće i primaju naknadu od države, a poznat je i po izjavi kad je nakon velikog poskupljenja struje poručio majkama, koje ionako preko dana valjda nemaju pametnijeg posla, da glačaju u noćnim satima kad je jeftinija tarifa - stravično je i nezamislivo da se u 21. stoljeću, u vremenima kad svi pozivaju na iznimni senzibilitet prema ženama, majkama i djeci može tako razmišljati. I tako ih tretirati. Posljedice SDP-ovog grubog udara na majke i djecu (bez obzira na to što Željka Antunović to pokušava tumačiti kao mjeru za poticanje biznisa) bile su tragične. Ionako niski natalitet još je više pao i trebalo je nekoliko godina uvjeravanja, i to nakon što je Sanaderova vlada vratila naknade, da je klima promijenjena i da se majke i djecu neće tretirati kao građane drugog reda da se on počne polako dizati. No posljedice tog poteza, prvog nakon SDP-ova dolaska na vlast, koji se dogodio praktički preko noći, mnoge su obitelji s djecom dovele na rub egzistencije ili, ukidanjem trogodišnjeg dopusta, ostavile nigdje. Te majke, a nakade su smanjenje i nezaposlenim ženama (valjda da i njima, po Antunovićki, ne bi trpjela karijera?!) zapravo su bile diskriminirane. Majkama blizanaca i troje i više djece također je preko noći ukinuto pravo na trogodišnji dopust, što je konkretno značilo da se moraju odmah snaći (a nije bilo vrijeme za upis u vrtiće) za čuvanje djece. Iskoristit ću priliku i za jedno osobno svjedočenje. I sama sam baš u to vrijeme, po tumačenju Željke Antunović, pokušavala postati "menadžerica". Nakon što sam u Vjesniku, u kojem je, baš u to vrijeme, kakve li slučajnosti, upravo Željka Antunović bila na čelu Nadzornog odbora, postala politički nepodobna i kao takva izložena stravičnom mobingu u svakom pogledu, od plaće do statusa (a ovih dana esdepeovci, a na tome sam im, unatoč osobnoj ironiji, itekako zahvalna, u Sabor šalju zakonski tekst koji bi trebao pomoći da se mobing više ne događa), sa smanjenom rodiljnom naknadom nisam uspjela postati menadžerica. Nisam došla ni blizu tome. Dapače, onog trenutka kad se ona vratila na staro, odnosno kad je zadnja dva mjeseca povećana, bilo mi je puno, puno lakše. Ne za poslovnu karijeru, nego za život! Još nešto, ne znam zašto bi Antunović ili bilo koga drugog užasavalo "obiteljsko okružje" i zašto bi ono trebalo biti negativno? Kao što mi nije jasno zbog čega bi sve žene trebale biti menadžerice da budu uspješne? Ali moram otvoreno napisati da mi je takav model razmišljanja po kojem si super ako si menadžer, odnosno loš ako se baviš djecom - primitivan! I na kraju, zanima me zašto Željka Antunović ovako eksplicitno nije rekla što misli o majčinstvu i djeci uoči parlamentarnih izbora. Odnosno, zbog čega u SDP-u nisu jasno rekli, a nakon što je Sanaderova vlada donijela odluku da će zaposlene majke i prvih šest mjeseci primati naknadu u visini pune plaće, da će kao mjeru za poticanje biznisa sve to ukinuti i majke i djecu opet dovesti na prosjački štap. Kako bi im, kao, pomogli da postanu menadžerice. |
11.05.2008., nedjelja
ROĐENDAN CRKVE – ČUDO DUHA SVETOGA
|
Pedesetnica - prvi Duhovi Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: "Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, 1Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi - svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja." Svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugog pitali: "Što bi to moglo biti?" Drugi su pak, podrugujući se, govorili: "Slatkog su se vina ponapili!" Petrov govor A Petar zajedno s jedanaestoricom ustade, podiže glas i prozbori: "Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Nisu ovi pijani, kako vi mislite - ta istom je treća ura dana - nego to je ono što je rečeno po proroku Joelu: U posljednje dane, govori Bog: Izlit ću Duha svoga na svako tijelo i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja, a starci vaši sne sanjati. Čak ću i na sluge i sluškinje svoje izliti Duha svojeg u dane one i proricat će. Pokazat ću čudesa na nebu gore i znamenja na zemlji dolje, krv i oganj i stupove dima. Sunce će se prometnut u tminu, a mjesec u krv prije nego svane Dan Gospodnji velik i slavan. I tko god prizove ime Gospodnje bit će spašen. Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama - njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. David doista za nj kaže: Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svoga. Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo: Nije ostavljen u Podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda. Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate. Ta David nije bio uznesen na nebesa, a veli: Reče Gospodin Gospodinu mojemu: 'Sjedi mi zdesna' dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim! Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom." Prva obraćenja Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: "Što nam je činiti, braćo?" Petar će im: "Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš." I mnogim je drugim riječima još svjedočio i hrabrio ih: "Spasite se od naraštaja ovog opakog!" I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša. (Djela apostolska 2,1-41) |
10.05.2008., subota
GDJE JE NESTAO "PLAMEN ZA BESKRAJNIM VISINAMA"?
|
UZ BLAGDAN BLAŽENOGA IVANA MERZA – zaštitnika "virtualne župe" Don Blog: SKANDAL I BISERI Prošle godine na današnji dan posvetio sam ovaj blog Ivanu Merzu, kojega je papa Ivan Pavao Drugi proglasio blaženim. Na kraju posta naglasio sam da je i papa Benedikt XVI pročitao biografiju Bl. Ivana, svaki dan mu se moli, a u svojoj apostolskoj pobudnici "Sacramentum caritatis" uvrstio je Bl. Ivana Merza među osamnaest najvećih svetaca Katoličke Crkve kao uzor štovanja Euharistije. Time sam htio, a to želim i ove godine, istaknuti svetačko lice "medalje" današnjega blagdana Bl. Ivana Merza, zaštitnika naše "virtualne župe" Don Blog. No kako se uvijek i u svemu nađe netko tko će istaknuti drugu stranu lijepe medalje, tako se, možda, događa i oko štovanja našega najmlađeg blaženika. Zatečen sam i samom pomisli da je (i) to moguće. Ne kao nekakva hrvatska specifičnost, nego više kao nevjerojatna vještina napromišljenosti da se ubaci u područje gdje joj nije mjesto. Evo toga "naličja". Želeći se na Ivanovu grobu, u dragoj i popularnoj zagrebačkoj "Palmi", pomoliti za svoje "virtualne župljane" i za sebe, a kako nažalost tamo ne svraćam često, ostao sam iznenađen vidjevši da na oltaru iznad Ivanova groba ne vidim Ivanovu sliku koja je tu prije bila. Jasno, prepoznao sam odmah sveca na slici (koja je tu stajala prije postavljanja Ivanove) - ali gdje je Blaženikova slika koju su njegovi štovatelji s veseljem i radošću gledali na tome mjestu? Što se dogodilo, i kakva je to anti-aggiornamento "umjetnička" zamjena? Pokušao sam se uživjeti u mentalitet i osjećaje tzv. običnog vjernika koji gleda tu staru sliku nad Ivanovim grobom. Gledano iz perpektive suvremenog informatičkog mentaliteta, kojemu pripada većina mladih, (premda je riječ o svećeniku u crnom talaru i bijeloj roketi zamišljena i pobožna pogleda), na mjestu je pitanje kakvu pobožnost u njemu potiče pogled na čovjeka obučena u "ženske haljine slavonskih snaša", pri čemu se ne može jasno razabrati je li to muško ili žensko biće predstavljeno na slici – ružno rečeno današnjim čestim terminom - neki srednjovjekovni metroseksualac ili...? Što suvremenom čovjeku sugerira blijedo i beživotno ispijeno lice bolećiva izgleda? Ima li čovjek dojam da na medicinskom fakultetu gleda slike bolesnika od tuberkuloze, sifilisa, side ili...? Ne znam - trebalo bi istražiti. Ali što k tome danas znače uz njega ona mrtvačka lubanja i onaj pokornički bič kojim su se nekad u srednjem vijeku neki pokornici šibali (premda je jasna njihova simbolika)...? Itd. itd. itsl... Svakako, današnji, a osobito mladi čovjek mora se pitati: Pa što je sad ovo? Jer ima dojam da je slikar htio prikazati nekog hermafrodita a ne sveca... A što je najvažnije, zar bi sada taj lik – nad grobom mladoga sveca – trebao biti nekakav uzor za mladež...!? Jasno, kako nisam mogao sakriti svoje čuđenje, odlučio sam na pristojan način testirati nekoliko vjernika koji su stajali oko groba ter sam ih upitao tko je to na slici. Vjerujte, većina nije znala reći tko je taj svetac - neki ipak misle da je to Bl. Ivan Merz (u nekom razdoblju života – premda nije bio svećenik ni tako se oblačio!), drugi sliježu ramenima (valjda misleći da sam novinar-provokator!)... Jedan mladić znao je koga slika prikazuje, a jedna baka mi reče da je to slika Sv. Alojzija. Ali problem je u tome što možda većina vjernika uopće ne zna ni tko je on i što je bio, jer je "lišće" njegova kulta (premda se kaže da su sveci zimzelen!) već odavno otpuhao vjetar novog vremena. Budući da zbog toga ne mogu ostati miran pokušat ću doznati gdje je "nestao (Blaženi) čovjek" i što je razlog da Ivan Merz ne može imati svoju sliku nad svojim grobom. Zapravo, premda zvuči grubo, igra li se to netko osjećajima vjernika Ivanovih štovatelja i s novim hrvatskim Blaženikom ili za to postoji neki ozbiljan razlog? Smatra li se dovoljnim što pored Ivanova groba stoji njegova mala bijela umjetnička statua ili je presudila činjenica da stara slika mora imati prednost "na svome starom mjestu"? Ili to možda uopće nije važno? Volio bih čuti i druga mišljenja! .................................. A sada prelazimo na "lice medalje". Dio rečenice u navodnicima, iz naslova ovoga posta (a koja se odnosi na njega), napisao je Bl. Ivan Merz u svojoj 23. godini života kao student književnosti u Beču (u veljači 1919.). Da bismo lakše doživjeli umnu i moralnu veličinu toga mladog čovjeka, donosim ovdje (prema djelu LJUBAV I ČISTOĆA – Tekstovi o ljubavi, ženi, braku, čistoći i Božjoj ljubavi, koje je za tisak priredio p. Božidar Nagy, Zagreb 2002.) dva izvatka iz njegova pedantno vođena dnevnika po dolasku u Beč u siječnju 1919. i jedan iz vremena dvogodišnjeg studija u Parizu na Sorboni i Katoličkom institutu. Premda je Ivan tada zapisivao uglavnom analize književnih djela koja je čitao ter kritike raznih kazališnih predstava i koncerata koje je pohađao, ostavio je i poneki osvrt na politička zbivanja u novonastaloj državnoj tvorevini Kraljevini SHS. No najdragocjeniji su u dnevniku zapisi kroz koje se vidi stanje njegove duše koja je već sva prožeta Bogom i teži prema svetosti. "Čovjek je silno slab i bez tuđe pomoći ne može ništa. Zato je On iz vječnosti stupio u historiju i postavši središtem cijeloga makrokozmosa dao nam je Sebe, da nas tjelesno i duševno preporodi. Ne zaboravimo na tu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici, koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama... Oslobađati duh od vremenitosti i nezaslijepljenim pogledom promatrati razvijanje života imao bi biti cilj novih ljudi. Borba za savršenošću, askeza, mora biti naš svagdašnji kruh. Ona nam otvara nutarnje vidike, stvara od nas nesebične ljude, podržava u nama borbu sa zlim i daje nam snage da ne podlegnemo... Uslijed sasvim novih prilika koje nastaše tijekom ovoga rata, pojaviše se u našem javnom životu mnoge trzavice... duh slabosti je ušao u naše redove... zaboravismo na kozmopolitizam Crkve i na njezin kroz vjekove izgrađeni politički program koji se jedino temelji na Kristovoj nauci... Moramo zato svu našu pažnju posvetiti odgoju samih sebe i studiju katolicizma, koji mi nažalost ne poznajemo ni malo bolje od kakvog pučkoškolca. Stvoriti velike ljude cilj je svenarodnog katoličkog pokreta..." (Beč, veljača 1919.) "Duševno sam najproduktivniji kada svladavam otpore ili kada trpim. Do sada sam trpio i svladavao otpore (rat, glad), jer me je Providnost postavila u taj položaj. Tada sam rado trpio. No nisam se još dovinuo do te visine da svojevoljno izaberem put savršeniji: put trpljenja. Ako svoj život pravo analiziram, to ne trošim mnogo više energije za svladavanje samoga sebe, nelo li recimo obični liberalci. Popeo sam se na stanovitu visinu i sada me sila ustrajnosti na ovoj drži. Ali, u meni je plamen za beskrajnim visinama; žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha, a do toga se dolazi samo discipliniranim, taktičkim svladavanjem samoga sebe. Ni bi li bilo moguće ne misliti nikada na jelo, ne zasititi se sasvim kod ručka, spavati samo 6 sati, primati dnevno sv. Pričest, gimnasticirati dnevno i uza sav gubitak energije, koji se u ovo utroši, učiti sistematski još jedno 10 sati dnevno i postati u znanosti čovjek vrstan. Sv. Katarino Sienska, moli se da dobijem željenu volju!" (Beč, 12. V. 1920.) "Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato cijeli moj život kreće oko Krista Gospodina. Ti me ne smiješ krivo shvatiti i sebi predstaviti da znači jedno te isto vjerovati i žalostan biti. Upravo je protivno istina. Gospodinu se mora s veseljem služiti i veseliti se neobično lijepoj prirodi, sreći obiteljskog života i svim ostalim darovima." (Pismo majci, Pariz, 20. X. 1921.) NEKA NAS SVE BLAŽENI IVAN MERZ NADAHNJUJE I PRATI SVOJIM ZAGOVOROM KOD BOGA I NEKA NAM STALNO POKAZUJE PUT K SUNCU! |
08.05.2008., četvrtak
NOVA SENZACIJA: HRVATSKA KATOLIČKA TELEVIZIJA...!
|
ISPRAVAK NETOČNOG NASLOVA: U SLOVAČKOJ POČELA S EMITIRANJEM KATOLIČKA TELEVIZIJA Bratislava, (IKA, 08.05.2008.) - Slovačka katolička televizijska postaja "TV Lux" započela je ovoga tjedna emitiranje pilot-emisijom "Dobrodošli kući", izvještava Kathpress. Na svečanom bogoslužju u izravnom prijenosu iz isusovačke crkve u Bratislavi, na kojemu je nazočan bio i povjerenik EU za obrazovanje i kulturu Jan Figel, novi bratislavski nadbiskup Stanislav Zvolenski pozvao je televizijske djelatnike da budu širitelji božanske radosti. U razgovoru za katoličku radio postaju "Lumen" biskup Banske Bistrice Rudolf Balaž izrazio je želju da nova televizija bude "jasna, nedvosmislena i istinoljubiva", jer već ima "dovoljno onih koje to nisu". Direktor postaje "TV Lux" Marek Polaček ocijenio je da je sada sazrijelo doba za pokretanje katoličke televizije, kao što je prije 150 godina sazrijelo za katoličke novine "Katolicke noviny", koje još uvijek izlaze, te kao što je nakon promjena godine 1989. bilo zrelo za Radio Lumen. Slovaci trebaju obiteljsku televizijsku postaju koju bez problema mogu gledati njihova djeca, istaknuo je Polaček. TV Lux, koji od 7.30 ujutro do ponoći svakodeno emitira raznoliki program, zajednički je poslovni pothvat produkcijske kuće "Lux Communication", salezijanaca Don Bosca i Slovačke biskupske konferencije. Sjedište televizije je u Bratislavi, a studio je u Banskoj Bistrici, s područnim studijima u Trnavi i Prešovu. ................................ PS&NB (btw): Što o tome misle naši biskupi (članovi HBK), molim vas pročitajte u novom broju Veritasa, kao i u lanjskom jubilarnom broju istoga katoličkog mjesečnika. Počinjem se tresti pa prestajem s komentiranjem, tj. nastavit ću u jednom novom postu. |
"NE OSVAJAMO KOPLJEM I MAČEM...!"
|
PROPOVIJED BISKUPA DR. RATKA PERIĆA NA PROSLAVI SV. DUJMA U SPLITU, 7. svibnja 2008. Dioklecijan. Bijaše to 284. godine našega Spasa. Na čelo Rimskoga carstva, u rasponu od Portugala i Sjeverne Afrike do Urala, iz vojničkih izbija krugova, izabran od časnika i vojnika, član kohorte Dalmatarum: 40-godišnji Gaius Aurelius Valerius Diocles koji se 285. g., na ustoličenju u Nikomediji na obali Mramornoga mora, prozvao imenom Diocletianus. Zapisan je i njegov kratak programatski govor vojnicima: "Ratnici, pozdrav! Za sreću našega Imperija, koja je besmrtna i nepobjediva, koliko nas ratno podsjeća pamćenje, služit ćemo se mačem i kopljem, sve dok ne nastane vječni mir, kada će mačevi zarđati, a plugovi se zasjati." Samo da reče da će mačeve prekovati u plugove, pomislili bismo da navodi proroka Izaiju! (2,4). Novi poredak. Novi i mladi imperator zatekao je Carstvo u neredu: krvava konkurencija među suparnicima, vojnička pobuna na svakom koraku, agresija barbara sa svih strana. Tko će to objediniti i smiriti!? Tražila se lukava politička glava i snažna policijska šaka. Dioklecijan se isticao i po političkoj glavi i po čvrstoj ruci. Ali ubrzo uviđa da ne može sam. Uspostavlja stoga novi poredak. Tako 292. g. dijeli Imperij: istočni dio Carstva uzima za sebe, a zapadni predaje Maksimijanu. A onda obojica "augusta" biraju po jednoga pomoćnika "cezara", svi redom dalmatinske gore list, što je sigurno - sigurno, a k tomu umrežili se i ženidbenim vezama: august Dioklecijan svomu je cezaru Galeriju dao svoju kćer Valeriju, a august Maksimijan svoju je kćer Teodoru dao cezaru Konstanciju Kloru koji je otpustio svoju zakonitu ženu Jelenu, svetu, majku budućega cara Konstantina Velikoga, rodom iz Niša. Sve, dakle, po načelu bliske krvi i zemljačkog tla. Na kraju Carstvo je prinio bogovima, rezervirajući sebi ime boga Jupitra, a Maksimijanu Herkula.(1) Biskup Duje - kršćani u svijetu. U to doba u Rimskome carstvu moglo je biti oko sto milijuna stanovnika. Od toga velik broj Kristovih pristaša i u vojsci, i u sudstvu, i među slobodnima i robovima. U istočnom dijelu Carstva bila je gotovo polovica kršćanska, a na zapadu malo manje. Kažu da su i Dioklecijanova supruga Priska i kći mu Valerija bile krštene. Dugo vremena nije se ni car loše odnosio prema kršćanima. Evanđeoska se religija širila regijama, ne mačem i rimskim legijama, nego snagom Duha Presvetog! Mjesne su se biskupije uređivale, s biskupskim katedrama, s podignutim crkvama, koje su bile opremljene svetim knjigama i proviđene domovima za odgoj klera. Povijest nam prenosi: kad je Dioklecijan Dalmatinac na carsko uzlazio prijestolje, a na Katedri Sv. Petra vladao papa Gajo (283.-296.), također Dalmatinac, u Solinu je 284. g. za biskupa posvećen Domnio, Sirijac. Kršćani od svijeta. Ali čim se kršćani stanu poistovjećivati s ovim svijetom, odstupajući od Isusova načela: Budite u svijetu, ali ne od svijeta (Iv 17,16.18), gube svoje svjetlo, miomiris i misionarsku moć. Povjesničar Euzebije Cezarejski piše u svojoj "Crkvenoj povijesti" (br. 445) u kakvim se neslogama živjelo na istoku: Budući da su se biskupi digli protiv biskupa, narodi protiv naroda, svađe se i pobune raspirivale, prijevare i podvale do oblaka dizale, samo se čekala kazna Božja! Ne će ni ona izostati. A na zapadu pokrajinski crkveni sabor u Elviri u Španjolskoj oko 300. godine opisuje vjersko stanje: pojedini se kršćani pod raznim utjecajima odriču vjere u pravoga Boga i prihvaćaju čašćenje krivoboštva; žene, ostavljene od muževa, preudaju se; kršćanski se moral rastače, obitelj raspada. I kako su se brojni novokrštenici bili zagrijali za kršćanstvo, tako su se sada neki stali hladiti i vraćati na poganske običaje i zablude. Sve po načelu one čudne prirodne pojave: Kad se žaba ubaci u vrelu vodu, ona, oparena, odmah iskoči da se spasi. Ali kad se stavi u mlaku vodu pa se voda stupnjevito zagrijava, prije će se žaba posve skuhati negoli iz lonca iskočiti, jer ne osjeća granicu. Slično tomu: kad progon bukne, vjernici se bude. A kad se u kotlu ovoga svijeta ugrijavaju i grijehu prilagođavaju, izgore a da ni ne primijete. Odreknu se identiteta u diktaturi relativizma. Tako se i za cara Dioklecijana događalo kršćanima. Potrajalo tako oko 18 godina. Da je ostalo još 18, brojni bi se ugrijali i rastočili. No pod Dioklecijanovom upravom razbuktao se progon dotada neviđenih razmjera. Progoni - prvi edikt. Početkom 4. stoljeća car Dioklecijan, boraveći u svom dvoru u Nikomediji, potaknut savjetom zlobnika suradnika, osobito svoga pomoćnika i zeta cezara Galerija, izdade prvi edikt protiv kršćana. Snagom tog ukaza kršćanima se: a) zabranjuju liturgijski sastanci; b) crkve se moraju sravniti sa zemljom; c) sve se svete knjige i spisi moraju spaliti; d) sve kršćane natjerati da prihvate poganske idole i da se odreknu Kristova morala i ideala. One koji se ne žele odreći vjere, kazniti ih ovako: ako su plemići, oduzeti im plemićki naslov; ako su slobodni, svode se na robove; a ako su robovi, osuđuju se na trajno ropstvo. Pokaži, kršćanine, zašto si i tko si! Čistka otpoče u carskoj palači u Nikomediji. Izvrnuše crkvu u gradu pred carevim dvorom. Kršćani se s biskupom nađoše osramoćeni i poniženi. Jedan kršćanin, malo žegarniji, ne mogavši izdržati, umjesto da spali misne knjige, istrča na trg i raspara carski dekret. Evo ti nä! Uto se zapali i carska palača. Potvoriše na kršćane da su je oni zapalili. A nisu. Raspali se i sam car i naredi da se svi kršćani u gradu posmiču, na čelu s biskupom Antimom i njegovim svećenstvom. Uskoro se carski dekret, mač i oganj rasplamsa iz Nikomedije na cijelo Carstvo. Zauzeta su brojna groblja i katakombe; zapaljeni arhivi, kalendari i martirologiji; uništeno crkveno ruho i posuđe; popaljene knjige, Biblije, psaltiri, misali, brevijari. Što ne spališe po biskupijskim središtima, odnesoše na rimske sudove, da se ondje skupe i lomaču razvignjaju. I čudimo se kako nemamo dokumenata. Drugi edikt. Kako se Kristovi pristaše ne dadoše lako iskorijeniti - što ih više kose, sve to bolje rastu! - uskoro je drugim carskim dekretom naređeno, ne više degradacijom, nego pod kaznom smrti, da svi kršćani moraju žrtvovati poganskim božanstvima i odreći se Krista Isusa. Tako otpoče ne samo progon, nego i pokolj. Ovdje u Iliriku, na Balkanskom poluotoku, progonstvo je bjesnjelo i silinom i širinom. Ubojstva vjernika, đakona, prezbitera, biskupa. Ali ne ćeš ti, Dioklecijane, uništiti to evanđeosko zrno, jer "krv mučenika sjeme je kršćana".(2) Priprema biskupa Duje. U gradu Solinu biskupuje Domnius ili Doimus, Dujam ili popularni Duje. Biskup mudar i pronicljiv, srdačan i odvažan. Ne zna se je li jači u pouci, u posveti ili u upravi. Priprema se biskup Duje da s Mučenikom nad mučenicima, Kristom Isusom, prikaže Ocu nebeskomu sebe na žrtveniku Gospodnjem. Na Uskrs koji je, prema nekim računanjima, 304. g. bio 9. travnja, penje se biskup na ambon sokoleći suradnike i vjernike svoje: "Prezbiteri, đakoni, vjernici! Ne osvajamo kopljem i mačem, nego Evanđeljem Krista uskrsloga i snagom Duha Svetoga! Kad im dobro činimo, kažnjavaju nas kao zločince. Potičem vas da ljubimo one koji nas progone i preziru! Na uvrede odgovarajmo blagoslovom. Na poniženja, iskazivanjem časti. Sramotu, koju nam nameću, pretvarajmo u svoju slavu. Ne mogu nam iznijeti razloga zašto su protiv nas, osim što ih volimo. A onima koji Boga ljube sve se obrće na dobro: i molitva i žrtva, i rad i smrt. Ako nam ubiju smrtno tijelo, ne mogu nam oduzeti besmrtnu dušu. Kristove riječi duh su i život! Krist nam to svojim uskrsnućem svjedoči i jamči! Stoga Kristovi smo svjedoci i suradnici! Ne bježati! Danas, kamo god pobjegneš, stići će te carski mač. Ionako ti je krvlju natopiti zemlju. Natopimo krvlju svojom ovaj Solin, ovu Dalmaciju. Danas je ovdje naša dvorana Posljednje večere i naša Kalvarija mučeništva. Naš grob i naš uskrs! A svaka nam je domovina na svijetu - tuđina. Ne popuštajmo! Sastajmo se nedjeljom na euharistijsku žrtvu i gozbu. Blagujmo Tijelo Kristovo! Slušajmo njegove riječi koje uminuti ne će i koje nam život vječni jamče. Ne palimo svetih knjiga! Ne žrtvujmo poganskim idolima! Ne ubijajmo druge. Pogotovo ne svoju djecu, ni prije ni poslije poroda. Čuvajmo se osobito triju teških zala: otpada od vjere, nevjernosti u braku i ubojstva!" Biskup Duje potresnim nastavlja glasom: "Jesmo li i na Veliki petak, bogoljubni vjernici, čitali Muku Isusovu? Jesmo li ovih dana čuli Isusovu riječ: 'Mene su progonili i vas će progoniti! Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!' (Mt 5,11-12). I Pavlovu riječ: 'A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni. Zli pak ljudi i vračari napredovat će sve više u zlu - kao zavodnici i zavedeni' (2 Tim 4,12-13). Odričemo se zemaljskoga života, ali se ne odričemo nebeskoga Krista! Tko za njega pogine i strada, očekuje ga nebeska nagrada!" snaži biskup svoje i moli za njih. "Nema bogova, braćo moja mila, ni rimskih, ni grčkih, ni maloazijskih, ni europskih. Eno im Panteona u Rimu, njihove 'svebožnice', gdje su poredali 3.400 bogova i božica, iz cijeloga Carstva: drvenarija, ilovača i porculan! Nema među njima našega Isusa Krista, pravoga i živoga Boga. Nije njemu mjesto u panteonskim policama. Njegovo je nebo, zemlja i more! Njegovo je kraljevstvo, slava i moć u vjekove. Ne budimo mlaki, bljutavi: ni hladni ni vrući! Izbacit će nas Gospodin iz usta svojih. Gospodin od nas očekuje da budemo oganj što tinja i plamen što svijetli." A kršćani se stišću oko svoga neustrašiva Pastira. Dioklecijan i Dujam. Gleda biskup Duje iz Solina ili s Klisa kako se pred njim, na 5-6 km na rivi, izdiže novo carsko zdanje građeno od bračkoga kamena (295.-305.): s peristilom i vestibulom, s carskim stanom, predvorjem, kupolom, kolonadama i sfingama. "Samo ti, čestiti Care, gradi. Ti infrastrukturu, a kršćanstvo će gradnji udahnuti novo srce i nov duh, dati puni smisao, trajnost, vječnost! Kršćani će tvoje kulturne spomenike preobraziti u kultne žrtvenike. Doći će dan kada će Jupitrov hram postati kršćanska krstionica. Hram Kibele, božice nature i kulture, postat će hram Duha Svetoga. A carev velebni mauzolej - katedrala Djevice Marije." Nije ni u snu mogao sniti, ni Diocletianus ni Domnius, da će ta ista katedrala jednom zadobiti i svoga drugog zaštitnika, svetoga Duju. Gdje čovjek ne sluti, Božji su puti. Mučeništvo. U jednome od tih silovitih progona, po jednome od tih dekreta, a sve jedan gori od drugoga - osvanuo je i dan 10. travnja 304. - na mučilištu se prinosi biskup Domnio zajedno sa svojim suradnicima.(3) Svoj dijalog s namjesnikom provincije Markom Aurelijem Julijem biskup Duje završava: "Prikazujem ti, Oče sveti, u ime tvoga ljubljenoga Sina Isusa Krista, u Duhu Svetome, svoj život i svoje biće. Primi mene, slugu svoga nedostojnoga! Blagoslovi ovaj Solin grad! Blagoslovi ovaj vjerni narod! Posveti ga u istini i ljubavi! Da se ne suobličuje ovomu svijetu, nego da očuva svoj kršćanski identitet!" Prinio je život svoj za Krista naš Domnio, biskup solinski, u uskrsnom tjednu. Evo velikoga mučenika koji život svoj dade za Boga. Pokopan je na Manastirinama, kasnije prenesen u ovaj Dioklecijanov mauzolej. Vijest o mučeništvu do nas dopire i iz kamena i iz arhiva, iz liturgijskoga štovanja: s oltara i iz crkava. Dioklecijanov mentalitet. Dioklecijana je i njegove sudrugove, augusta i cezare, naslijedio Konstantin Veliki, 312. godine. A Rimsko je carstvo u svome zapadnom dijelu završilo svoju 13-stoljetnu egzistenciju i ekspanziju s Romulusom Augustulusom, 476. godine. Prekinuta je i završena ta povijesna nit. Ali nije uopće odumro Dioklecijanov antikršćanski duh. Dioklecijanova ideologija i danas caruje u zemaljskoj idololatriji, u jupiterskoj samosvijesti, u gradnji zemaljskoga grada, mauzoleja i novih "babilonskih" tornjeva, građenih u pepelu i prahu, suprot Bogu i njegovu planu; ne progoni taj carski duh danas ognjem i mačem, nego medijskim prekomjernim zavodništvom slike i riječi po našoj ljudskoj svijesti, čak i unajmljenim glasom iz Crkve, kojemu je do vlastite ekshibicije, a ne do promocije Crkve Božje. Živi taj Dioklecijanov mentalitet i u pojedinim nehumanim i bezbožnim zakonima, koji se dopunjuju od cara do cara, a nisu u službi života, začeta ili spriječena u razvoju; mentalitet koji ne poštuje Božji zakon, nego se ravna po svome izmišljenom pravu, mnijenju i ustavu. Caruje taj duh u bestidnu kultu prolazna tijela i požude njegove, u zanemarivanju neprolazne duše i svrhe njezine, koju joj je Bog odredio. Očituje se taj carski duh u nametanju fizičke moći s pomoću neistine i otimačine, s pomoću tužiteljstva i njegovih zbunjenih svjedoka, s pomoću ekonomije "kruha i igara", kao da uopće nema povijesne i božanske ekonomije spasenja. Dujmov mentalitet. A pogotovo nije umro kršćanski Dujmov duh. On i nadalje živi: u poklonu trojedinomu Bogu, u svetkovanju njegova tjednoga blagdana, u zahvalnosti djece roditeljskoj skrbi i ljubavi, u zdravoj i mnogočlanoj obitelji iz koje niču i duhovna zvanja svećeništva i redovništva, u poštovanju vlastitoga i tuđega života, u obdržavanju bračnih obveza i prava, u poštovanju tuđe imovine, dobra glasa i istine. Nikada se pravi kršćanin ne ravna po bezbožnu zakonu koji se izglasava za jednokratnu uporabu, odstupajući od vječnoga Božjeg zakona koji se ne pregiba ni pred kakvim saborskim ili parlamentarnim odlukama, koliko god one bile jednodušne! Mi danas podsjećamo na taj trajni Dujmov duh, Božji duh! Ne daj se, kršćanine, skuhati u političkom i medijskom loncu! Odupri se ozračju relativizma koji te dezorijentira da ne znaš što je desno a što lijevo. Čuvaj dušu od virusa Zloga! Biskup Duje u Rimu. Sveti Duje u ovih 1700 godina, i 4 više, išao je dva puta u Rim. Najprije u 7. stoljeću, zajedno s relikvijama ostalih mučenika Dalmacije i Istre: barem je njegov mali dio prenesen u Venancijevu kapelicu uz Lateransku krstionicu. A drugi put išao je na Kongregaciju za bogoštovlje, početkom prošloga stoljeća kada se vodila žestoka rasprava i dokazivalo da nisu postojala dva Dujma: jedan iz prvoga stoljeća, učenik sv. Petra, koji bi bio mučen 7. svibnja 107., tj. ovoga današnjega dana, nego samo jedan jedini i pravi Duje, mučen 10. travnja 304., o kojem govorimo i kojega danas slavimo makar i s pomaknutim nadnevkom. Istina o Sv. Duji probijala se kroz mnoge magle i legende, kroz razna "žića" i priče, kroz očuvane arhive i otkrivene iskopine. Ta je spoznaja izišla na vidjelo uvelike zaslugom don Frane Bulića, koji se našao na strani utvrđene istine, a ne uvriježene legende.(4) Sv. Duje u Splitu. A mučenika Duju naslijedio je čitav niz biskupa i nadbiskupa: salonitanskih barem 20, splitskih barem 74, i splitsko-makarskih barem 12, do jučer s Franom pa s Antom, a danas s Marinom, kojemu želimo dobro zdravlje, milostan napredak i hrabro svjedočenje, kao i svima svećenicima i vjernicima ove drevne i slavne nadbiskupije. Biskup Duje gradio je Crkvu Božju za Isusa Krista, za budućnost. On je gradio na Isusovu praznom grobu, odnosno na Isusovu uskrsnuću. Zato za vječnost. Ima mnoštvo velezaslužnih građana Splita, kojima je postavljen spomen u gradu: Marulić ima svoju ulicu; Ivan Paštrić svoju knjižnicu; Julije Bajamonti, Luka Botić i drugi imaju svoje trgove; don Frane Bulić klasičnu gimnaziju. Drugi imaju prolaze, prilaze, dvorane, poljane... Molitva. A Sv. Duje ima čitav grad. I antikni Dioklecijanov, i onaj srednjovjekovni, i ovaj moderni. On je iznad grada. Štiti ga i brani, zagovara i moli. O, Sveti Duje, biskupe i mučeniče naš! Molimo te u jednome dahu: za vjernost jedinomu Bogu, za izdržljivost u kušnjama ovoga vremena, za strahopoštovanje pred ljudskim životom, za prestanak ispovijedanja tuđih grijeha, za prepoznavanje vrlina kod koga god one bile, za zdrav duh u zdravu tijelu, za pravu i sretnu slobodu, za biskupe, svećenike i redovnike naše, za mlade, za bolesne, nemoćne i umiruće, za razumno poštovanje crkvenih i narodnih velikana, za Domovinu našu! Ave lumen Dalmatiae! Benedic Civitati tuae!(5) Pozdravljamo te, svjetioniče Dalmacije! Blagoslovi ovaj svoj grad! I Nadbiskupiju splitsko-makarsku! I zemlju ovu Hrvatsku! Amen. ................................................ Bilješke: (1) F. Callaey, Praelectiones Historiae ecclesiasticae antiquae, Rim, 1962., str. 145. (2) Tertulijan, Apologeticum, 50. (3) Sumučenici: Staš/Anastazije, došljak iz Akvileje, prezbiter Asterije, đakon Septimije i četvorica pretorijanaca: Antiohijan, Gajan, Telije i Paulinijan, u: Ž. Rapanić, Sveti Dujam, Split, 1996., str. 37. (4) Ž. Rapanić i drugi, Sveti Dujam, str. 64. (5) M. Ivanišević, u: Ž. Rapanić i drugi, Sveti Dujam, str. 95 i 171, br. 69. |
06.05.2008., utorak
TO NI ZVIJERI NE BI URADILE...! – KAŽE OČEVIDAC
|
Jedan prijatelj (s nadimkom Kamićak) poslao mi je prilog, s napomenom da je to za nevjerne Tome na mome blogu!, koji se, premda je medijski "potrošen", dobro uklapa u aktualna jasenovačko-bleiburška prepucavanja. Prijatelj najprije navodi onu groznu izjavu poznatog slovenskog šovinista Zmage Jelinčiča (za kojega u Sloveniji znaju da je i bivši UDBAŠ): "Vi, Hrvati pogledajte se u ogledalo pa ćete vidjeti... stoku!" Čemu taj crni navod, jasno je iz zaključka: Svakako da je to uvreda cijelom hrvatskom narodu, od koje se nije ni legalna slovenska vlast ogradila, ali da se prema bezbrojnim stratištima pobijenih Hrvata nakon drugog svjetskog rata hrvatske vlasti i tzv. neovisni pa i državni mediji ponašaju uistinu kao prema pobijenoj stoci, dovoljno pokazuje samo sljedeći, veoma aktualni primjer. Prošle godine 18.listopada u dnevniku TV-Nove bila je emitirana izjava slovenskog građanina X.Y., tada 78-godišnjaka, koji se iz straha od Udbe još uvijek boji stati pred tv-kamere! Razlog? Taj čovjek je - OČEVIDAC POKOLJA! Naime, uz dosadašnjih 560 u Sloveniji su bile pronađene još dvije masovne grobnice Hrvata pa se time broj posmrtnih ostataka partizanskih zločina popeo iznad dosad 'registriranih', stravičnih stotinu tisuća. Od slovenskih stručnjaka za povijest, kakav je Jože Dežman i dr., procjenjuje se da je ukupan broj grobnica/stratišta u Sloveniji oko 800 (osam stotina) pa se matematičkom aproksimacijom lako može doći do približnog broja likvidiranih 'ratnih zarobljenika' - najvećim dijelom Hrvata; taj broj bi bio 170.000 (stotinu i sedamdeset tisuća). Impozantno (i) jezivo! Dakle, u šumi Lancovo kod Bleda partizani su u lipnju 1945. u jednoj noći poubijali osamstotinjak Hrvata. Ali pucnjevi se nisu čuli. Jer jadnike su najprije svukli do gola a onda su ih poput goveda i druge stoke ubijali zidarskim čekićima i noževima. Zločin nad tim zarobljenim ustašama i domobranima počinili su pripadnici 28. hercegovačke brigade i domaći 'aktivisti'! Prema pričanju toga poštenog Slovenca, pokolj je izvršen u noći između 22 i 24 sata, uz jezive krikove, a ujutro je mjesto zločina bilo u velikim lokvama krvi, s ostatcima nagorjelih uniformi i sličicama Majke Božje Bistričke. Najstrašnije što je vidio bio je leš ubijenog djeteta obješen na jednoj grani na drvetu. "To ni zver ne radi, to ni danas ne mogu zaboraviti", s grčem na ustima i suzama u očima ispričao je ustrašeni očevidac novinaru Andriji Jarku na dnevniku TV-Nove! Budući da sa Slovenijom nemamo sklopljen međudržavni sporazum o postupku s kostima pobijenih, najvjerojatnije će cijelo to područje poput onog u Teznom kod Maribora biti lijepo sanirano, zatrpano, ograđeno, a na njemu posijana zelena travica i eventualno postavljen križ u znak pijeteta i sjećanja na davno pobijene 'ratne zarobljenike', stradale od "pravedne i osvetničke partizansko-antifašističke ruke"! Na kraju Kamićak zaključuje da bi trebalo umjesto toga na mjestu zločina urediti jedan spomen-trg, nazvati ga Trgom maršala Tita i obilježiti kao memento mori "tom mega-zločincu, da bude opomena svim 'milanovićevskim' generacijama koje dolaze kako se takav zločin nikad više ne bi ponovio... inače ćemo biti stoka, kako Zmago Jelinčič kaže!" Glede namjene i preimenovanja toga prostora u stranoj državi, čini se ipak da prijedlog zvuči kao fantazija (premda bi to možda lakše prošlo nego pokušaj u Zagrebu s nekadašnjim Kazališnim trgom!?). Činjenica da je čak i Rusima dodijao balzamirani revolucionar Vladimir Lenjin na moskovskom Crvenom trgu, vrlo je znakovita. Njegovo micanje opravdano je namjerom kako bi se zatvorilo burno poglavlje ruske povijesti, priopćio je izvor u Kremlju. "Tek smo se odmaknuli od revolucija, burnih političkih prevrata, zemlja želi normalno živjeti, raditi i biti bogata", kazao je za 'Rosiskaju Gazetu' Vladimir Kožin, dužnosnik Kremlja, dodavši da je glupost imati nekropolu/mauzolej u središtu grada. U Hrvatskoj štošta izgleda kao da još uvijek "revolucija teče" i traje i ždere ne više "vlastitu djecu" nego nažalost "neke nove klince". Nešto se događa i pod auktoritetom visokih političkih dužnosnika oko kojih se još uvijek motaju nakadašnji pripadnici vječno prisutne Udbe. Čitajući izvještaje o najnovijem "hodočašću" u Kumrovec i čuvši izjave pojedinih sudionika proslave 28. obljetnice smrti "najvećeg sina naših naroda i narodnosti", zbilja se nameće dojam kao da je "poklana stoka podigla i klanja se spomeniku svog mesara!", kako bi rekao Kamićak. Premda Ivan Fumić kaže da oni ne žele (kao da je to uopće moguće!) od JBT-a "praviti sveca", ističe da su u njegovo vrijeme "ljudi bili zadovoljni, zaposleni, siti, išli su na more, liječili se, a danas uglavnom toga nemamo"! Tome se nema što dodati, osim napomene da životni mozaik ima mnogo više kockica nego bilo koji partizanski (poput onoga više nepostojećeg u Omišu – šteta umjetničkog truda Joke Kneževića!). Jedan Fumićev istomišljenik upisao je u kumrovečku knjigu dojmova: "Dok si ti bio živ i ja sam bolje živio." To zvuči gorko kao nekadašnji zabranjeni aforizam: "Boga nema, Marx je mrtav, Tito je u bolnici, a ni ja se ne osjećam dobro!" A gledajući u novinama fotografiju maloga desetogodišnjeg Zlatana Muharemovića, "koji svake godine dolazi sa svojim ocem" i donosi cvijeće kumrovečkom svecu, najozbiljnije se valja zapitati – zašto se ne javlja dječja pravobraniteljica?! |
04.05.2008., nedjelja
KAKO PORADITI NA JAČANJU CRKVENIH MEDIJA
|
Poruka predsjednika Odbora HBK za sredstva društvenih komunikacija riječkog nadbiskupa Ivana Devčića za Svjetski dan medija 2008. Draga braćo i sestre! Na sedmu vazmenu nedjelju, 4. svibnja 2008, Crkva obilježava Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Potaknut ovogodišnjom prigodnom porukom Svetoga Oca Benedikta XVI, upućujem vam poruku kao predsjednik Odbora HBK za sredstva društvenih komunikacija, slijedeći papine misli. 1. Promatrajući pozitivne doprinose suvremenih sredstava društvenih komunikacija, zajedno sa Svetim Ocem uočavamo da "mediji u svojoj cjelini nisu samo sredstva za širenje ideja, već mogu i moraju biti i sredstva u službi pravednijega i solidarnoga svijeta". Oni to čine osobito onda kad potiču na potrebu poštivanja dostojanstva ljudske osobe i učvršćivanja obiteljskoga zajedništva, kad doprinose dijalogu i boljem razumijevanju među ljudima i narodima, ali i kad podvrgavaju opravdanoj kritici one društvene pojave i strukture koje štete dobru pojedinca i zajednice. 2. Istodobno s jačanjem njihovog utjecaja, mediji se suočavaju i sa sve brojnijim izazovima. Zajedno s Papom uočavamo napose rizik da se mediji "pretvore u sustave usmjerene na podvrgavanje čovjeka logikama što ih diktiraju prevladavajući interesi određenoga trenutka." Danas se to prije svega očituje u nametanju različitih ideologija te u promoviranju potrošačkog mentaliteta. Umjesto da budu u službi istine, savjesti i slobode, sredstva društvenih komunikacija tada postaju "megafon ekonomskog materijalizma i etičkog relativizma, pravih rana našeg doba". S obzirom na uočeno nastojanje sredstava društvenih komunikacija da ne samo prikazuju stvarnost, već i da ju određuju, zahvaljujući moći i snazi sugestije što je posjeduju, nužno nam se nameće pitanje je li mudro sredstva društvenih komunikacija prepustiti na volju onima koji ih koriste za manipulaciju savjestima. Pod izgovorom da se predstavlja zbilja, zapravo se često nastoje nametnuti iskrivljeni modeli osobnog, obiteljskog i društvenog života. U pozadini je, u konačnici, riječ o pogrešnom poimanju čovjeka u kojem se čovjeku pristupa kao pukom objektu i sredstvu. Naime, kao što se to događa na raznim drugim područjima - od poštivanja dostojanstva čovjeka i obitelji do pitanja mira, pravde i zaštite stvorenoga - tako se i na području društvenih komunikacija suočavamo s temeljnim pitanjem istine o čovjeku. "Kada komunikacija izgubi etička uporišta i izbjegne društvenoj kontroli onda više ne vodi računa o središnjoj ulozi i nedodirljivom dostojanstvu čovjeka, riskirajući da negativno utječe na njegovu savjest, na njegove odluke te u konačnici da uvjetuje samu slobodu i život osoba." 3. Svjesni da ni naša društvena komunikacija nije lišena bolnih pojava na koje ukazuje Sveti Otac, i mi ovim pismom želimo pozvati sve, kako katolike i djelatnike u javnim i privatnim medijima, tako i sve ostale ljude dobre volje kojima je stalo do dobra čovjeka, da u okvirima svojih mogućnosti doprinesu ispravnom korištenju sredstava društvenih komunikacija. Od svih se, naime, odgovornih članova društva očekuje da pomognu medijima da se usmjere na objektivno informiranje i na traženje i predstavljanje istine o čovjeku, što je "najuzvišeniji poziv društvene komunikacije." Na to su pozvani svi: kako oni koji na bilo koji način sudjeluju u formiranju medijskih sadržaja, tako i oni kojima se ti sadržaji nude. 4. Čovjek je u potrazi za istinom koja će ga osloboditi, a mi kršćani znamo i vjerujemo da je ta istina upravo sam Gospodin Isus Krist koji je za sebe rekao: "Ja sam put, istina i život" (Iv 14, 6). Iskustvo nam govori da svaki od nas koji je doživio susret s Isusom i u njemu otkrio istinu svoga života "postaje gorljiv za njegovu poruku, doživljava nezadrživu želju da tu istinu podijeli i komunicira". Upravo nas ta nezadrživa želja za navještajem Isusa Krista, istine za svakog čovjeka, potiče da s tom svrhom razvijamo, potpomažemo i koristimo sredstva društvenih komunikacija. Pri tom mislimo posebno na ona sredstva koja su s tim ciljem osnovale razne crkvene ustanove, počevši od Hrvatskog katoličkog radija i Informativne katoličke agencije, što ih je osnovala HBK, te medija iza kojih stoje pojedine nad/biskupije, redovničke zajednice ili druge vjerničke skupine. Naša Crkva ne smije dopustiti da u eri medija ostane bez vlastitih medija, koliko god svjetovni mediji bili pozorni i zainteresirani za njezino naučavanje i djelovanje. Sjetimo se kako su važnu ulogu odigrali crkveni mediji za vrijeme komunističkog režima. Njihovo značenje nije ništa manje ni u današnje vrijeme, pogotovo u situaciji kada društvenoj komunikaciji prijeti sve veća ovisnost o raznim ideologijama i interesima. 5. Potrebno je, stoga, da svi zajedno, pastiri i vjernici, poradimo na jačanju naših crkvenih medija, poglavito onih koji pokrivaju sve naše nad/biskupije. Jačati ih možemo tako što ćemo se neumorno truditi na njihovu kvalitetnom uređivanju, podupiranju, čitanju i slušanju. Od te važne zadaće nitko se ne bi smio smatrati izuzetim, bilo da je riječ o izdavačima, urednicima i novinarima, bilo o župnicima i vjernicima. Napose želimo upozoriti na pomoć koju crkveni elektronički i tiskani mediji pružaju župnicima u njihovu pastoralnom radu. Oni su im istinski saveznici i pomoćnici, a vjernicima nezaobilazna pomoć u boljem upoznavanju istina vjere i života Crkve. Bez pretjerivanja možemo reći da bez praćenja crkvenih medija ne možemo aktivno i kompetentno sudjelovati u životu Crkve, kao što bez istinoljubivih svjetovnih medija nije moguće primjereno sudjelovati u društvenom životu. Preporučujemo vam, stoga, braćo i sestre, sve naše crkvene medije, na poseban način Hrvatski katolički radio, kojemu kao neprofitnom radiju možete, između ostaloga, pomoći uključivanjem u sustav prijatelja, kako bi on uz vašu financijsku pomoć mogao i nadalje biti "dobar radio za dobre ljude". Neka zagovor Blažene Djevice Marije, koja je primila radosnu vijest od Arkanđela Gabrijela i pohitala priopćiti je svojoj rođakinji Elizabeti, prati sve naše medijske djelatnike kao i sve one koji se medijima služe. Mons. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit Predsjednik Odbora HBK za sredstva društvenih komunikacija |
02.05.2008., petak
DON ŽIVKO LEGENDA
|
Povodom Svjetskog dana društvene komunikacije, o ulozi medija u društvu, odgovornosti prema čitateljima, zadaći objektivnog informiranja, zloporabi, slobodi i dr., a kada je riječ o katoličkim medijima, također o evangelizacijskoj zadaći, ekumenskome promicanju, specifičnome poslanju, prepoznatljivosti, pronalaženju mjesta u medijskome pluralizmu i dr., novom broju Glasa Koncila progovara dugogodišnji glavni urednik toga katoličkog tjednika, čovjek čiji je životni vijek svojevrsna teorijsko-praktična sinteza novinarstva, jedan od utemeljitelja suvremenoga katoličkog novinarstva u Hrvatskoj, desetljećima sinonim za stručno, kritičko i, što je najbitnije, slobodno novinarstvo u ideološkome jednoumlju: legendarni don Živko Kustić, koji ovih dana slavi 50. obljetnicu svećeništva i novinarskoga rada. Najiskrenije se pridružujem mnoštvu čestitara iz cijeloga svijeta, ter rado prenosim nekoliko najzanimljivijih tema iz toga intervjua. NISKA RAZINA SLOBODE - Već sam dugo u mirovini i nemam dovoljno informacija, ali čitajući i gledajući, nameće mi se zaključak da razina slobode nije porasla. Vrlo mi je teško razlučiti granicu između slobode i kontrole, mislim da je to danas strašno teško. Odustao sam razmišljati koje sve snage u Hrvatskoj djeluju u novinama jer tu su inozemni vlasnici i financijeri, domaće političke stranke, različite interesne skupine, poznati i nepoznati lobiji. Odustao sam od odgonetavanja, pokušavam svaki članak napose gledati i nastojim ga dobro shvatiti. Ali nisam naivan i mislim da ima jako mnogo "pozadine" koju ne znam i koju ne mogu prosuditi! PRVENSTVO SENZACIONALIZMA - Uvijek je važno da novine donose ono što je važno, tj. da čitatelj shvati da se nešto događa što nije baš redovito i uobičajeno. Ako se, dakle, pod senzacijom podrazumijeva tema ili vijest, aktualna i zanimljiva iz života, onda je ona poželjna. No, to nije uvijek lako postići, pa zato neki pribjegavaju primitivnim elementima senzacije, pri čemu se najčešće gazi nečija privatnost, ljudsko dostojanstvo, izvlače se "pikanterije" iz nečijeg života i slično. To se također danas zove senzacijom, ali to je njezina iskrivljena slika i suprotnost, zato što je to bježanje od aktualnosti i od stvarnih problema. Te prividne senzacije uspijevaju, dakako, zainteresirati čitatelja, ali samo trenutno, pa su više kao droga, sredstvo da se pobjegne od stvarnosti, koje ništa ne rješavaju i ne pridonose ničemu. Takve senzacije čitatelju ne nude ništa, osim nekoliko trenutaka zaborava i praznoga sadržaja. VJEČNO LUKAVI NOVINARI - To su ljudi koji se hvale da su onda bili lukavi, a i danas su, očito, lukavi. Mislim da su zaista lukavi i da dobro rade svoj posao. Treba otvoreno reći kako ima ljudi u ovoj našoj hrvatskoj stvarnosti koji su svoj posao vjerno odrađivali po ondašnjim direktivama, i koji i sada uspijevaju biti aktualni, pri vrhu društvene javnosti. Teško je suditi jesu li se promijenili ili opet vrše neku svoju zadaću. Nekoliko sam puta upozorio da u njihovim tekstovima osjećam dah Sotone. Neki su se uvrijedili a neki su me napali, a ja sam im odgovorio: Čim, po mojem uviđaju, netko niječe Boga i naciju, što su meni kao stepinčevski odgojenom temeljne vrijednosti za snalaženje u povijesti, taj ne želi dobro ni pojedincu ni svojem narodu, i stoga osjećam dah Antikrista. Nitko me ne može natjerati da se te dvije vrijednosti odreknem, ali jednako tako nemam pravo prisiljavati bilo koga da misli kao ja. Oni su, ponavljam lukavi, osjećam da su savršeno povezani u zemlji i u svijetu, ali budući da nemam podrobnijih informacija o njima, ponašam se kao da te njihove veze ne postoje. JASENOVAČKO BLAĆENJE CRKVE - Bilo bi čudno da se to ne događa dok isti oni koji su nekoć vladali u Jugoslaviji i danas u Hrvatskoj imaju važnu riječ. Oni se nisu povukli i strpljivo čekaju svoj trenutak da kažu što misle, trujući ozračje i javno mnijenje u Hrvatskoj, osobito odnose između Crkve i države. Jasno je da ima mnogo onih koji su dosta bliski vlasti, koji bi htjeli da Crkva kao stvarnost i kao zajednica mišljenja i djelovanja ne postoji, da se ona svede samo na liturgiju i sakristiju, jer njima je strašno da se Crkva ponaša kao dio društva, i to kao njegov veliki dio koji ima pravo reći što misli bez pritiska. Crkva nije stranka, ne nameće nikome svoj program, ali ga izriče. Ti su ljudi od davnine Crkvu mrzili jer, po njihovu uvjerenju, ona ništa dobra nije učinila za narod. Zabrinjava to što isti ljudi koji su stvarali protucrkveno ozračje u bivšoj Jugoslaviji danas to isto mogu činiti uz bok predsjednika hrvatske države. Meni je to čudno i nerazumljivo, ali o tome mora razmisliti sam predsjednik. Ipak, bez obzira na grešnost i slabost katolika, što nisu svi ni jednako sveti ni jednako pošteni, što nisu svi na razini poslanja i uvjerenja, u ovoj su zemlji ipak većina ljudi katolici. A neki se u vlasti ponašaju kao protukatolička manjina koja želi nametnuti svoje mišljenje većini. Usputno, mislili smo da su ta vremena već odavno prošla. Čudim se kako netko uporno prkosi tom silnom mnoštvu u ovome društvu. ISMIJAVANJE VJERSKIH SVETINJA - To je očito i nažalost je istina, jer u Hrvatskoj za raznovrsne borce za ljudska prava Crkva kao da nema prava. Kao da je unaprijed osuđena, kao da u Hrvatskoj postoje dvostruka mjerila. Je li to slučajno? Mislim da nije, iako djeluje kao da je slučajno. To je znak da ima ljudi u vlasti, i koji utječu na vlast, koji nastoje da se Crkva eliminira, pri čemu je najgore i nedopustivo da se ponižavaju građani ovoga društva koji se smatraju katolicima. Dokle će to narod trpjeti, ne znam, ali očito je da trpi, i to manjinu koja je vrlo utjecajna na televiziju i u novinama. DOSADAN TEOLOŠKI GOVOR - Mora se pronaći takav govor da teološki sadržaj bude rečen na način da ga prosječan čovjek iz svoga načina govora i mišljenja razumije, a to je moguće. I. Miklenić i T. Vuković http://www.glas-koncila.hr/rubrike_interview.html?news_ID=14137 |
| < | svibanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (9)
Srpanj 2009 (17)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (28)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (13)
Siječanj 2009 (13)
Prosinac 2008 (33)
Studeni 2008 (18)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (20)
Lipanj 2008 (26)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (26)
Veljača 2008 (33)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (13)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (21)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Mjesto za razmišljanja, komentare i osvrte na domaće i strane bisere! Blog je tekst koji ne stigne prespavati. Ne ispeci, ipak reci!DOBRO DOŠLI U REGION
2020. GODINE!!
Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena!
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Igre
FranjoJurcevic.blog
IvanUgrin.blog
IKA-Info.kat.agencija
GlasKoncila
SlobodnaLika
Zajednica MI - Solin
http://blog.vecernji.hr/don-kacunko
Free Counters
RADOSNA VIJEST
Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14)
Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i on će sve voditi! (Ps 37,5)
Ako bi netko od ljudi bio i savršen, ali bez mudrosti koja od Boga dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio! (Mudr 9,6)
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite...! (Mt 5,11)
Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)
Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3,13-14)
A što bih potomcima
jedino htio namrijeti u baštinu,
bila bi vedrina –
KRISTALNA KOCKA VEDRINE!
(Tin Ujević)
Iako nas duga povijest vjerskog ugnjetavanja i licemjerja tjera na razmišljanje, svi oni koji najiskrenije tragaju za Bogom, moraju se izdići iznad ponašanja posrnulih ljudi kako bi mogli PRONAĆI ISTINU.
Zar ćete osuditi STABLO zato što se njegovi trupci koriste za paljenje lomača?
Zar ćete optužiti ZRAK što dopušta da se njime prenose laži?
Zar ćete prosuđivati MOZARTOVU Čarobnu frulu na temelju izvedbe loše uvježbanog školskog orkestra?
Ako nikada u stvarnosti niste vidjeli ZALAZAK SUNCA nad Tihim oceanom, možete li ga zamijeniti slikom iz turističke brošure?
Hoćete li procjenjivati snagu romantične LJUBAVI isključivo u svjetlu lošeg braka iz susjedstva?
Ne, nećete.
Pravo VREDNOVANJE VJERE oslonit će se na promatranje čiste, nezagađene vode, a ne zahrđalih spremnika!
(F. S. Collins, Božji jezik)
PSALAM 37
Sudbina pravednika i bezbožnika
Nemoj se žestiti na opake,
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše,
k'o mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,
ne žesti se na onog koji ima sreće,
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.
Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika:
mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.
Zemlju će posjedovati krotki,
obilje mira oni će uživat'.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije
jer vidi da dan njegov dolazi.
Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
da obore jadnika i siromaha,
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti,
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti,
a Gospodin je oslon pravedniku.
Gospodin se brine za život čestitih,
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje,
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti,
dušmani Gospodnji povenut će k'o ures livada,
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća,
pravednik se sažaljeva i daje.
Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh,
al' ne vidjeh pravednika napuštena
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje,
na njegovu je potomstvu blagoslov.
Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici
i živjet će na njoj dovijeka.
Pravednikova usta mudrost kazuju,
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu,
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti
i neće dopustiti da ga na sudu osude.
Promatraj čestita i gledaj neporočna:
mirotvorac ima potomstvo.
A grješnici bit će svi iskorijenjeni,
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.