Pozdrav i blagoslov svima! Iz najvecega marijanskog svetista na svijetu, iz Lourdesa saljem vam dio radosti i milosti, blazenoga ozracja koje ovdje vlada vec danima na najvecem susretu vojnika i policajaca iz cijeloga svijeta. Hrvati su ovdje, na 50. medjunarodnom vojnom hodocascu - koje se dogadja o 150. obljetnici ukazanja Majke Bozje u Lourdesu - nazocni u dosad najvecem broju u povijesti - ima nas vise od 2.500.
Nakon sto smo u utorak oko 12 sati krenuli iz Zagreba, stigli smo u srijedu oko 18 sati u Lourdes. U cetvrtak ujutro imali smo na trgu ispred bazilike sv. Krunice zajednicko fotografiranje, a potom u 9 sati sv. misu u bazilici. Nakon mise slavili smo Krizni put po lurdskoj Kalvariji. Na 14. postaji fra Ivan Nimac, vikar za pastoral Vojnoga ordinarijata odrzao je propovijed koju prilazem.
Poslije podne oko cetiri sata za hrvatske je hodocasnike u naselju Cite St. Piere slavljen sakrament pomirenja nakon pokornickog bogosluzja koje je predvodio mons. Josip Santic. Dio svecenika je ispovijedao po lurdskim sumama i gorama, a dio u prizemlju crkve.
Jucer, u petak, najprije smo slavili sv. misu u lurskoj zupnoj crkvi u kojoj je krstena vidjelica Sv. Bernardica. Poslije podne program je bio pretrpan: otvorenje jubilarnog 50. medjunarodnog PMI-a (Pelerinage Militaire Internationale) svecanim mimohodom, meditacijom o temi Patnja-Smrt-Uskrsnuce, Euharistijskom procesijom i blagoslovom (nositelj i organizator te tocke je hrvatska delegacija), a navecer je odrzana Procesija sa svijecama i prikazana povijest PMI-a od pocetka do danas.
Jutros je hodocasnicka skupina za sve slavenske jezike slavila sv. misu u lurdskoj Spilji ukazanja, koju je predslavio hrvatski vojni biskup Juraj Jezerinac. U 10 sati otvoreno je Selo mira, u kojem se odvijaju do veceri razni programi...
Eto, ukratko i na brzinu... Ovdje je sve sjajno - osim on-line komunikacije...!
LOURDES KRIZNI PUT, 22. svibnja 2008.
Fra Ivan Nimac - propovijed
Draga braco i sestre!
Gotovo je svaka nasa crkva ukrasena slikama koje prikazuju Gospodina nasega Isusa na njegovu posljednjem zemaljskome hodu: od dvora Pilatova do smrti na krizu i pokopa u grob. Kao sto u Vjerovanju ispovijedamo: mucen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan...
Od davnina su hodocasnici u Svetu Zemlju pobozno prolazili posljednjom Isusovom stazom noseci kriz na svojim ramenima. Po povratku u domovinu oni su uspomene na taj put zeljeli ozivjeti u svojim crkvama. Tako se u Crkvi pocela njegovati poboznost Kriznoga puta.
Kriznim putom zovemo slike i kipove koji na cetrnaest postaja uprizoruju Kristovu muku. Kriznim putom takodjer nazivamo poboznost kojom stujemo muku Isusovu. No u hrvatskom je jeziku – poslije 2. svjetskog rata – znacenje kriznoga puta dobilo jos jedan sadrzaj: kriznim putom naziva se odlazak u smrt stotine tisuca Hrvata koje su komunisti pobili bez suda i dokazane krivnje. Pute od mjesta predaje pa do znanih i neznanih mjesta pogubljenja, nazivamo "kriznim putovima hrvatskoga naroda".
Ovih je dana Komisija Hrvatske biskupske konferencije "Iustitia et pax" (u zajednickoj izjavi s bosanskohercegovackom i slovenskom komisijom) pozvala na komemoraciju "kriznih putova" ter podsjetila na "velik broj prikrivenih i do danas neoznacenih grobista na podrucju Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Ta grobista svjedoce o najtezoj vrsti zlocina – sustavnim masovnim pogubljenjima. U proteklih 17 godina – kaze se – na razlicite je nacine evidentirano te dijelom locirano priblizno 1300 ovakvih grobista, najvise u Hrvatskoj (vise od 700) i u Sloveniji (preko 500)..."
Hrvatski "krizni putovi" nisu nazalost prestali na tim gubilistima nakon Drugoga svjetskog rata. I u Domovinskom su ratu tisuce nase brace i sestara prolazile svoj krizni put. Jos sve putove nismo ni opisali, jos sva gubilista nismo pobrojili, niti tjelesa pokojnih dostojno sahranili, ali vise od stotinu i pedeset do sada pronadjenih masovnih grobnica moze nam kazati kolike su bile povorke na tim kriznim putovima.
U istome ovome tjednu kada se s najvecim pijetetom Hrvati okupljaju u Bleiburgu, na prvoj postaji nacionalnoga kriznoga puta, mi se hrvatski vojnici i policajci, mi lurdski hodocasnici, od postaje do postaje pobozno uspinjemo uz ovo sveto brdo noseci ovaj znak kriza koji daje smisao nasoj osobnoj i nacionalnoj patnji. Mi danas ispovijedamo vjeru da je Isusov krizni put kljuc za razumijevanje i prihvacanje nasega zivotnog puta. Krizni put je zapravo nas zivotni put, zivotni put svakoga Kristovog ucenika. "A ja se nicim drugim necu hvaliti – kaze Sv. Pavao – osim krizem Gospodina nasega Isusa Krista, po kome je svijet raspet meni, a ja svijetu." Niti jedan se jedini dan ne moze biti krscanin bez kriza. To nam je Isus posvjedocio, i to je njegov autenticni uvjet: "Hoce li tko za mnom – kaze Isus – neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj kriz i neka ide za mnom" (Lk 9,23).
Sto znaci, braco i sestre, taj Isusov radikalni poziv? Sto zapravo znace ova tri njegova zahtjeva: ODRECI SE SEBE SAMOGA, DANOMICE PRIHVACATI SVOJ KRIZ ter ICI ZA ISUSOM?
Odreci se sebe samoga najprije znaci odreci se svoje sebicnosti. Odreci se sebe samoga znaci staviti dobro drugoga ispred svoje osobne koristi. Odreci se sebe samoga znaci staviti opce dobro ispred svoga osobnog uspjeha. Ili jos bolje: opce dobro uzeti kao svoj osobni uspjeh. A to moze uciniti samo ljubav. Odreci se samoga sebe znaci zivjeti svoj zivot iz ljubavi za drugoga. U odricanju samoga sebe ocituje se mjera nase ljubavi. "Vece ljubavi nitko nema od ove – kaze Isus – da tko zivot svoj polozi za svoje prijatelje" (Iv 15,13).
Takva je odluka, takav je zivot svaki dan u iskusenju i svaki se dan ocituje kao prihvacanje kriza. Danomice uzimati svoj kriz znaci ustrajati u ljubavi kao temeljnoj zivotnoj opciji. U prihvacanju se kriza ocituje vjernost Isusu. Biti vjeran Isusu znaci biti vjeran krizu. Biti vjeran u uspjesima i u neuspjesima. Biti vjeran i u vecini i u manjini. Biti vjeran i onda kada su mnogi nevjerni. Biti vjeran do kraja. Jer "tko hoce zivot svoj spasiti – kaze Isus – izgubit ce ga; a tko izgubi svoj zivot poradi mene, taj ce ga spasiti" (Lk 9,24).
Prihvatiti svoj zivot kao krizni put nije avantura za lakomislene ljude, nego sansa za hrabre i odvazne u vjeri. Ta se predanost temelji na iskustvu vjere, iskustvu Bozje stvaralacke moci. To je milosno iskustvo novoga zivota: kad smo sve izgubili, imamo vise nego smo imali! To je ostvarenje Isusova obecanja: "Tko hoce izgubi svoj zivot poradi mene taj ce ga spasiti." Novi zivot koji se ocituje iz potpune predanosti Isusu neusporediv je s onim sto dajemo u zalog: dajemo propadljivo, a primamo nepropadljivo. "Ne zivim vise ja – kako kaze Apostol – u meni zivi Krist." U dubini sebe cujes Uskrsloga koji ti govori: "evo sve cinim novo" (Otk 21,5).
Upravo ovdje, u iskustvu Lourdesa, na hodocasnickom putu, Bog se ocituje kao Stvoritelj novoga covjeka. Ovdje su milijuni vjernika svoju patnju otkrili kao istinski put spasenja, kao novinu zivota. Stotinu i pedeset godina ovamo dolaze bolesnici, patnici svake vrste, da na svome kriznome putu susretnu uskrsloga Gospodina. Stoga i mi, hrvatski vojnici i policajci, ratnici i ranjeni patnici, ovdje u Lourdesu mozemo u osobnim patnjama i u stradanjima svoga naroda iskusiti milosnu snagu Kriznoga puta.
Braco i sestre! Zivotni je poziv vojnika i policajca izlagati se pogibelji, cesto i smrtnoj, za dobro drugoga. Za to nisu dovoljni samo ideali. Rodoljubni i domoljubni zanos moze nas ponijeti i potaknuti na velika djela i herojske cine. Ali taj zanos mogu slijediti i neispunjena ocekivanja, mozemo dozivjeti osporavanja, nepriznavanja koja mogu i najhrabrije odvesti u ocaj. Svjedoci smo nazalost tisuca hrvatskih branitelja koji su svoj zivot skoncali u ocaju. Jer sve sto prelazi granicu zivota prelazi i granicu nase moci. Zato smo potrebni nadnaravne snage, nebeske snage koju nam daje Isus.
Sjetimo se, stoga, danas onih hrabrih hrvatskih branitelja s "kriznoga puta", onih nebrojenih u povorkama smrti, sjetimo se onih koji su izgubili sve za sto su se borili, ali nisu upali u ocaj, jer su sacuvali pouzdanje u Boga. Sjetimo se stotina obespravljenih udovica koje su s pouzdanjem u Boga podizale brojnu djecu, nove narastaje hrvatskih branitelja. Gdje je tajna njihove snage? Tajna je u Krizu koji su prihvatili kao svoj zivotni put.
Braco i sestre! Jeruzalemski su hodocasnici obogatili nasu duhovnost poboznoscu Kriznoga puta. Prizori muke Isusove po nasim crkvama stoljecima su bili skola duhovnosti mnogim hrvatskim narastajima. U toj duhovnosti kriza otkriva se tajna vjere, u duhovnosti kriza cuva se neunistiva nada pobjede, u duhovosti kriza ocituje se snaga ljubavi s kojom mozemo izdrzati do kraja. Ovo je lurdsko svetiste privilegirano mjesto duhovnosti kriza. Ovdje su milijuni patnika u krizu pronasli svoj spas. Oni i nama svjedoce: IN HOC SIGNO VINCES – U OVOME CES ZNAKU POBIJEDITI!
Molimo ovdje Djevicu Bogorodicu, Gospu Lurdsku, da nam pomogne svakodnevno prigrliti kriz s kojim cemo pobijediti svako zlo. Sigurno cemo pobijediti. Amen.
Post je objavljen 24.05.2008. u 14:50 sati.