UZ BLAGDAN BLAŽENOGA IVANA MERZA
– zaštitnika "virtualne župe" Don Blog:
SKANDAL I BISERI
Prošle godine na današnji dan posvetio sam ovaj blog Ivanu Merzu, kojega je papa Ivan Pavao Drugi proglasio blaženim. Na kraju posta naglasio sam da je i papa Benedikt XVI pročitao biografiju Bl. Ivana, svaki dan mu se moli, a u svojoj apostolskoj pobudnici "Sacramentum caritatis" uvrstio je Bl. Ivana Merza među osamnaest najvećih svetaca Katoličke Crkve kao uzor štovanja Euharistije.
Time sam htio, a to želim i ove godine, istaknuti svetačko lice "medalje" današnjega blagdana Bl. Ivana Merza, zaštitnika naše "virtualne župe" Don Blog. No kako se uvijek i u svemu nađe netko tko će istaknuti drugu stranu lijepe medalje, tako se, možda, događa i oko štovanja našega najmlađeg blaženika. Zatečen sam i samom pomisli da je (i) to moguće. Ne kao nekakva hrvatska specifičnost, nego više kao nevjerojatna vještina napromišljenosti da se ubaci u područje gdje joj nije mjesto. Evo toga "naličja".
Želeći se na Ivanovu grobu, u dragoj i popularnoj zagrebačkoj "Palmi", pomoliti za svoje "virtualne župljane" i za sebe, a kako nažalost tamo ne svraćam često, ostao sam iznenađen vidjevši da na oltaru iznad Ivanova groba ne vidim Ivanovu sliku koja je tu prije bila. Jasno, prepoznao sam odmah sveca na slici (koja je tu stajala prije postavljanja Ivanove) - ali gdje je Blaženikova slika koju su njegovi štovatelji s veseljem i radošću gledali na tome mjestu? Što se dogodilo, i kakva je to anti-aggiornamento "umjetnička" zamjena?
Pokušao sam se uživjeti u mentalitet i osjećaje tzv. običnog vjernika koji gleda tu staru sliku nad Ivanovim grobom. Gledano iz perpektive suvremenog informatičkog mentaliteta, kojemu pripada većina mladih, (premda je riječ o svećeniku u crnom talaru i bijeloj roketi zamišljena i pobožna pogleda), na mjestu je pitanje kakvu pobožnost u njemu potiče pogled na čovjeka obučena u "ženske haljine slavonskih snaša", pri čemu se ne može jasno razabrati je li to muško ili žensko biće predstavljeno na slici – ružno rečeno današnjim čestim terminom - neki srednjovjekovni metroseksualac ili...? Što suvremenom čovjeku sugerira blijedo i beživotno ispijeno lice bolećiva izgleda? Ima li čovjek dojam da na medicinskom fakultetu gleda slike bolesnika od tuberkuloze, sifilisa, side ili...? Ne znam - trebalo bi istražiti.
Ali što k tome danas znače uz njega ona mrtvačka lubanja i onaj pokornički bič kojim su se nekad u srednjem vijeku neki pokornici šibali (premda je jasna njihova simbolika)...? Itd. itd. itsl... Svakako, današnji, a osobito mladi čovjek mora se pitati: Pa što je sad ovo? Jer ima dojam da je slikar htio prikazati nekog hermafrodita a ne sveca... A što je najvažnije, zar bi sada taj lik – nad grobom mladoga sveca – trebao biti nekakav uzor za mladež...!?
Jasno, kako nisam mogao sakriti svoje čuđenje, odlučio sam na pristojan način testirati nekoliko vjernika koji su stajali oko groba ter sam ih upitao tko je to na slici. Vjerujte, većina nije znala reći tko je taj svetac - neki ipak misle da je to Bl. Ivan Merz (u nekom razdoblju života – premda nije bio svećenik ni tako se oblačio!), drugi sliježu ramenima (valjda misleći da sam novinar-provokator!)... Jedan mladić znao je koga slika prikazuje, a jedna baka mi reče da je to slika Sv. Alojzija. Ali problem je u tome što možda većina vjernika uopće ne zna ni tko je on i što je bio, jer je "lišće" njegova kulta (premda se kaže da su sveci zimzelen!) već odavno otpuhao vjetar novog vremena.
Budući da zbog toga ne mogu ostati miran pokušat ću doznati gdje je "nestao (Blaženi) čovjek" i što je razlog da Ivan Merz ne može imati svoju sliku nad svojim grobom. Zapravo, premda zvuči grubo, igra li se to netko osjećajima vjernika Ivanovih štovatelja i s novim hrvatskim Blaženikom ili za to postoji neki ozbiljan razlog? Smatra li se dovoljnim što pored Ivanova groba stoji njegova mala bijela umjetnička statua ili je presudila činjenica da stara slika mora imati prednost "na svome starom mjestu"? Ili to možda uopće nije važno? Volio bih čuti i druga mišljenja!
..................................
A sada prelazimo na "lice medalje". Dio rečenice u navodnicima, iz naslova ovoga posta (a koja se odnosi na njega), napisao je Bl. Ivan Merz u svojoj 23. godini života kao student književnosti u Beču (u veljači 1919.). Da bismo lakše doživjeli umnu i moralnu veličinu toga mladog čovjeka, donosim ovdje (prema djelu LJUBAV I ČISTOĆA – Tekstovi o ljubavi, ženi, braku, čistoći i Božjoj ljubavi, koje je za tisak priredio p. Božidar Nagy, Zagreb 2002.) dva izvatka iz njegova pedantno vođena dnevnika po dolasku u Beč u siječnju 1919. i jedan iz vremena dvogodišnjeg studija u Parizu na Sorboni i Katoličkom institutu.
Premda je Ivan tada zapisivao uglavnom analize književnih djela koja je čitao ter kritike raznih kazališnih predstava i koncerata koje je pohađao, ostavio je i poneki osvrt na politička zbivanja u novonastaloj državnoj tvorevini Kraljevini SHS. No najdragocjeniji su u dnevniku zapisi kroz koje se vidi stanje njegove duše koja je već sva prožeta Bogom i teži prema svetosti.
"Čovjek je silno slab i bez tuđe pomoći ne može ništa. Zato je On iz vječnosti stupio u historiju i postavši središtem cijeloga makrokozmosa dao nam je Sebe, da nas tjelesno i duševno preporodi. Ne zaboravimo na tu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici, koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama...
Oslobađati duh od vremenitosti i nezaslijepljenim pogledom promatrati razvijanje života imao bi biti cilj novih ljudi. Borba za savršenošću, askeza, mora biti naš svagdašnji kruh. Ona nam otvara nutarnje vidike, stvara od nas nesebične ljude, podržava u nama borbu sa zlim i daje nam snage da ne podlegnemo...
Uslijed sasvim novih prilika koje nastaše tijekom ovoga rata, pojaviše se u našem javnom životu mnoge trzavice... duh slabosti je ušao u naše redove... zaboravismo na kozmopolitizam Crkve i na njezin kroz vjekove izgrađeni politički program koji se jedino temelji na Kristovoj nauci...
Moramo zato svu našu pažnju posvetiti odgoju samih sebe i studiju katolicizma, koji mi nažalost ne poznajemo ni malo bolje od kakvog pučkoškolca. Stvoriti velike ljude cilj je svenarodnog katoličkog pokreta..."
(Beč, veljača 1919.)
"Duševno sam najproduktivniji kada svladavam otpore ili kada trpim. Do sada sam trpio i svladavao otpore (rat, glad), jer me je Providnost postavila u taj položaj. Tada sam rado trpio. No nisam se još dovinuo do te visine da svojevoljno izaberem put savršeniji: put trpljenja.
Ako svoj život pravo analiziram, to ne trošim mnogo više energije za svladavanje samoga sebe, nelo li recimo obični liberalci. Popeo sam se na stanovitu visinu i sada me sila ustrajnosti na ovoj drži. Ali, u meni je plamen za beskrajnim visinama; žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha, a do toga se dolazi samo discipliniranim, taktičkim svladavanjem samoga sebe.
Ni bi li bilo moguće ne misliti nikada na jelo, ne zasititi se sasvim kod ručka, spavati samo 6 sati, primati dnevno sv. Pričest, gimnasticirati dnevno i uza sav gubitak energije, koji se u ovo utroši, učiti sistematski još jedno 10 sati dnevno i postati u znanosti čovjek vrstan. Sv. Katarino Sienska, moli se da dobijem željenu volju!"
(Beč, 12. V. 1920.)
"Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato cijeli moj život kreće oko Krista Gospodina. Ti me ne smiješ krivo shvatiti i sebi predstaviti da znači jedno te isto vjerovati i žalostan biti. Upravo je protivno istina. Gospodinu se mora s veseljem služiti i veseliti se neobično lijepoj prirodi, sreći obiteljskog života i svim ostalim darovima."
(Pismo majci, Pariz, 20. X. 1921.)
NEKA NAS SVE BLAŽENI IVAN MERZ NADAHNJUJE I PRATI SVOJIM ZAGOVOROM KOD BOGA I NEKA NAM STALNO POKAZUJE PUT K SUNCU!
Post je objavljen 10.05.2008. u 15:54 sati.