Njih su oduvijek tražili. Da bi gorile, kao što im oči gore ispod zlog wiccana. Ružne vještice duge sijede kose su prošlost. Kao i slatkiš za malu slatku staricu. Ove su slatkiš koji se nudi. One danas traže nas, da nas kuhaju u svome loncu zla. Insomnija .... noći su još tople – do ponoći ljeto, a izjutra jesen, smjenjuju se godišnja doba. Jutra su još hladna.
Za njihov praznik nisu dovoljne izrezbarene bundeve, potreban je i duhoviti duh. U novom ruhu.
Samo je zlo ostalo staro.
Vjetar huči, mrsi grane. Šuma šumi. Toplo je. Prava jesen. A mi ćemo se, u totalnosti svoga postojanja, skriti među lišćem i nazvati to "tajnom". Poezija će biti način izlaženja iz te skrivenosti, jedan aspekt izražavanja, to "kad stavim život u stihove da bih bila s njim u vezi i harmoniji". Poezija je naša nit vodilja, u njoj je skrivena suština svih razloga postojanja jednog metafizičkog "ništa".
A vjetar? Vjetar ako bude lutao od krošnje do krošnje, od grane do grane, između svega što postoji, zaboraviće tajnu. A mi ćemo ostati izvan ovog vremena i prostora, neodgonetnuti kao i to pitanje: Šta je ništa?
Nježnost tiho šušti u paperju jorgana i mota se oko nogu kao princezina podhaljina dok osjećaji, odlutali lepršavim mislima skakuću kao ptica sa grane na granu i opet se vraćaju na započetu priču.
Definisanje nevidljivog trenutka kao "želja" ili "stvarnost" čini razliku između dva da većom od razlike između da i ne.
Rijeka odnosi emocije a putevi život, koji prolazi pored nas i za nas. Koliko ga žudnja čini dalekim, a žeđ kratkim. Lako je razumjeti prošlost i budućnost, ali kako razumjeti vječnost. Ona mirno leži na nevidljivim dlanovima.
A naše pjesme su umetnute u nevidljivu nit i poput brojanice u molitvi kaluđera vrte se u krug.
U jesen, ispod plašta crveno jarkog
šuma me doziva uspomenama mojim;
A vazduh je svjež.
Čuješ li? ...
muziku bez zvuka,
pjesmu bez riječi,
osjetiš li ljubav bez pogleda
bez dodira ...
kad dotakne dušu
pružajući trenutku užitak
A kada pogled ka nebu otvori vidike
čini se kao da smo oduvijek zajedno
kao sunce i voda
u vječitom kruženju prirodom
...
i godinama kasnije
kada ponovo dođe jesen
moje će uspomene
plamsati u jesenjoj šumi
I ja ću čuti tvoj glas
bez riječi
u toplom svjetlu boja
i tvoju muziku bez nota
i osjetiti tvoju ljubav
bez dodira
Jer ti i ja smo,
u starim danima,
preslikani u ogledalu gorskog jezera
Nezaboravljeni
Puno je opalog lišća. Na grani se održao jedan. Na jednom listu sam napisala tvoje ime. Onom koji se održao. I to golo drvo, kore rezbarene dlijetom godina, staloženo, miluje toplinom postojanosti. I čuva svoj jedini list.
I opstaće tako usamljen, crveni list, sa krunicom od inja u kraljevstvu zime, gdje vladaju vjetrovi, nepromijenjen; i zračiće toplinom u svom duhu, u vaz-duhu, kao što će i drvo u vatri, ako ga posijeku. A ja ću onda okrenuti list i na njemu će opet pisati tvoje ime.
Dani su sve kraći, a mrak tako blizu.Čini se da su jesenje pomrčine gušće od bilo koje druge pomrčine, kao što su i jesenje vatre u bojama kojima "gori" priroda sjajnije od bilo koje druge vatre. Volim toplu jesen, ona je puna ljubavi i ognjica koje poput vatre "skokuše" popravljaju ovo malo još preostalog raspoloženja....
Ali nije jesen kao bilo koje drugo godišnje doba, u njoj cijeli jedan život mogao bi se sklopiti kao vatra, da je ugasiš a da ni daha ne ostane između rođenja i smrti. Ja sam imenica (koja blista), a ti glagol. Goriš u mom plamenu i pretvaraš se u onaj bijeli plamen koji ne žeže, već svijetli i obavija ovaj svijet kao simbol najveće i najskrivenije mudrosti. Ti si vatra koja se hrani vatrom, a ja sam vatra koja te podržava.
A kada se ti povučeš, zacrni se imenica, pišem ja, ali tako da se nikada ne može vidjeti šta crni oganj piše bijelom ognju ...jer tebe nema.
Ni ja ne volim kada tamo neki klinac svira našu pjesmu ... Pjesma je vjetrova uspavanka jesenja, kada list pleše svoj posljednji ples dok vjetar divlja s njim.
Danas su najavili kišu ali od nje ništa nije bilo. Samo sam se namrštila gledajući svoju prvu boru kako se usko spušta niz čelo poput kaplje one nesuđene kiše. Pravićemo se da je izgubljena u bojama jeseni, a ja tvoja, polako ću zagrliti ramena.
Dani se skraćuju, a jesen duži. Odseliće ptice i biće kiše. A sada su samo šuštanje lišća, gakanje ptica i umiruća svjetlost nepogrešive oznake jeseni.
Jesi li ptica nebeska i hoćeš li mi s kišom pasti na dlan?
Ulica njena, kao i ulice koje vode do nje i ulice cijeloga grada, vremenom su sticale uvijek iste, posebne boje, po kojima se lako može prepoznati slika jeseni.
I premiješta ona iz lijeve u desnu svoje četke, i teku iz njih boje, treptavo se prepliću u drhtavoj tišini, šarenu nježnost rađaju, svjetlost talasaju ...
Žuta je brža od crne, trebaće joj dugo da se osuši i stekne ono konačno, ukočeno lice, na kapiji života gdje počinje zona isključenja.
Rasipa ona, tako, boje svuda:po krošnjama i tikvama, po žitu i travi, po krovovima i košnicama ...i umjesto lakom, sliku premazuje sirćetom da dobije boju svijetlog vazduha.
A kada zategne grane pa zareže koru, skuplja se smola koja kapa iz reza za izgaranje (slično tamjanu), pa tuš pomiješa sa sekretom mošusa mužjaka i dodirne usne lišene govora, jabuke jedre boji bojom croton lechleri - "zmajeve krvi", slatkoća stenjanja biće posljednja do ivice sreće. Drvo je to koje bojom plodova daje hranu umu i sokove osjećanjima.
Tako se ona bojame ne ponavlja, već iznova stvara, i ako je ne prepoznaš umom trošnim od vremena, ona će ostati začuđena u gugutavoj šutnji dok će neki drugi vid iz šarenog oka boje vina, kao kad crno dolivaš u čašu bijelog vina, stvarati nove slike kao muziku zapisanu bojama.
Prekrila je noć tamom svilenom krevet njen, a ona, Jesen, raznježena, meškolji se iza zavjese noći, u satima njenim i raskoši istočnoj zvjezdane dvorane. Skinuće i ona, kao luda noć, čipku svoju.
Zna li vasiona bezvremena kako se prošlost i budućnost poprijeko gledaju?
Mirno šušte breze i platani. Namrgođen je svijet oblaka. A ćutanje naše, duboko je. I nijemo.
U svijetu izvitoperenom do neprepoznavanja, prepoznavanje je veoma rijedak i lijep način komunikacije.
"Prepoznavanje je iskustvo rastuće prisnosti, i sva naša iskustva svijeta su forme u kojima gradimo prisnost s tim svijetom. Umjetnost je način prepoznavanja u kojem se s prepoznavanjem produbljuje samospoznaja, a time i prisnost sa svijetom."
izvor: nagovor na filozofiju
… I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo…
Riječ putovanje.
Život je putovanje. Zato mi ne putujemo da bismo pobjegli od života, već da on ne pobjegne od nas.
Putujemo zajedno.
Linkovi
Naše pjesme, Aneta, meditativne i lirske su molitve o sebi za sebe kako bi se spasili od banalnog i predvidivog. Pisati pjesme znači igrati se datim kako bi se pobjeglo od njega.
Potok
"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche