Vjetar huči, mrsi grane. Šuma šumi. Toplo je. Prava jesen. A mi ćemo se, u totalnosti svoga postojanja, skriti među lišćem i nazvati to "tajnom". Poezija će biti način izlaženja iz te skrivenosti, jedan aspekt izražavanja, to "kad stavim život u stihove da bih bila s njim u vezi i harmoniji". Poezija je naša nit vodilja, u njoj je skrivena suština svih razloga postojanja jednog metafizičkog "ništa".
A vjetar? Vjetar ako bude lutao od krošnje do krošnje, od grane do grane, između svega što postoji, zaboraviće tajnu. A mi ćemo ostati izvan ovog vremena i prostora, neodgonetnuti kao i to pitanje: Šta je ništa?